Marko Dješka autor je čiji se uistinu raznovrsni opus sastoji od animiranih filmova, ilustracija, stripova, plakata, video spotova kao i uredničkih pothvata koji uporno i sustavno propagiraju djela devete umjetnosti. Rukopis mu je teško svediv na jasnu poetičku odrednicu, teme jednakom energijom pabirči iz svakodnevice kao iz kulturnog kanona, a sve to prate nagrade na međunarodnim festivalima. O svemu tome razgovarali smo s ovim predanim i produktivnim autorom.
► Od svojih srednjoškolskih dana ti si se jasno opredijelio za poziv likovnog umjetnika i profilirao se u animaciji, stripu i ilustraciji. Je li iz današnje perspektive taj obrazovni put bio jednostavan? Kako bi ocijenio uvjete u kojima se u ovoj državi može usavršavati u području tzv. mlađih umjetnosti (poput animacije i stripa) i novih medija?
Marko Dješka: Mislim da se kod nas mlade ne usavršava baš punim kapacitetom. Likovnoj akademiji u Zagrebu nedostaju kolegiji koji su ključni za upotpunjavanje znanja, nedostaju im internacionalni gosti-predavači koji bi mogli poučiti mlade o produkciji i industriji izvan zemlje. ALU Zagreb je specifična ustanova. Primjerice, na Odsjeku animiranog filma radi se isključivo na obrazovanju autora i autorica koji će se baviti kratkim, umjetničkim filmovima koji su namijenjeni festivalima. To je potpuno legitimno i logično s obzirom na nasljedstvo Zagrebačke škole animiranog filma koja je i trijumfirala u povijesti upravo zahvaljujući takvoj formi animacije. U drugim i većim zemljama postoji veća industrija pa samim time tamošnji studenti i studentice usavršavaju vještine rada kakav je potreban u komercijalnijim i dugometražnim animiranim projektima. No, vremena se mijenjaju, mijenjaju se i profesori, dolazi do smjene generacija. Mijenja se i scena, mijenja se i industrija, pa je teško predvidjeti što ćemo imati. Ali bi svakako bilo dobro da se mlade nastoji naučiti i jedno i drugo.
► Usavršavao si se i na prestižnim akademijama u Njemačkoj, Mađarskoj, Danskoj i Francuskoj. Koliko su ta europska iskustva utjecala na tvoj stil, teme, perspektivu?
Marko Dješka: Svi programi koje sam pohađao nakon studiranja bazirali su se na učenju o produkciji animiranog filma, distribuciji, pisanju scenarija, pitchanju projekata i svemu ostalom što se nije skoro niti spominjalo na Akademiji u Zagrebu. Tako da, svakako su sva ta usvojena znanja bila ključna za razvoj vlastitih budućih projekata. U svemu tome važna su i nova poznanstva do kojih sam došao te sama mogućnost putovanja i bivanja negdje drugdje tijekom dužeg perioda.
► Vrlo je nezahvalno birati najdraže područje umjetničkog djelovanja pa to i neću tražiti od tebe. No, možeš li usporediti rad u različitim medijima polazeći od toga što u određenom mediju ograničava, a što oslobađa kreativnost?
Marko Dješka: Po meni to nije nezahvalno, stoga mogu reći da mi je najdraže područje umjetničkog djelovanja strip. Ako ga usporedim s animiranim filmom, ono što strip ima – za razliku od animacije – jest lakoća izvedbe i to je jedna do najvažnijih stavki. Animacija je dugotrajna i mukotrpna, dok je za produkciju stripa potrebno puno manje vremena. Animacija, s druge strane, sadrži element pokreta, zvuka i tečnost vremena. No, ništa od toga se ne može usporediti s beneficijom toga da je nešto lakše i brže izvesti. Oslobađa li, stoga, strip više kreativnosti? Možda za mene osobno da, no vjerujem da svatko ima svoj prioritet nad onime što očekuje.
► Rođen si u Osijeku, a upravo jedan od tvojih prvih nagrađenih animiranih filmova, Grad duhova, (nagrada Društva filmskih kritičara Oktavijan 2016.) govori o njemu i obilježen je snažnim autobiografskim pečatom. Koliko je taj film i uopće ono što nosi takav autobiografski pečat nužnost u radu nekog umjetnika?
Marko Dješka: Kada sam radio na filmu Grad duhova, nisam razmišljao o tome je li autobiografski moment tog filma ključan razlog zašto radim taj film. Mislim da autobiografski pečat nije nužan, opcionalan je i može donijeti neke benefite. Mnogo osobniji i intimniji animirani filmovi na festivalima bolje prolaze kod publike i žirija, kao i autobiografski putopisi i eseji u stripu (Persepolis, Maus, Pasančevo proročanstvo i mnogi drugi), tako da možemo reći da su životopisne, intimne ili osobne priče autora i autorica ono što publiku zanima.
► U svojim se radovima često referiraš na medijsku ikonografiju devedesetih – grunge, tinejdžerske serije (I to mi je neki život), Večernju školu, stand up komičare. Što motivira te reference? Jesu li one polazišne ideje, usputna dosjetka ili autorski potpis?
Marko Dješka: Tijekom mog odrastanja videoteke, filmovi (od komedija do horora), glazba, neke spomenute emisije bile su više od razbibrige ili zabave. Na neki način one su postale i smjernice mojih interesa. Shodno tome, s vremenom sam ih počeo i provlačiti kroz crteže. Tako da mi se čini kako je medijska ikonografija devedesetih i polazišna ideja i usputna dosjetka i autorski potpis istovremeno.
► Tvoje SF stripove krasi sjajan eklekticizam koji povezuje slavonsko selo, Dosje X, srednjovjekovnu eshatologiju, vještice, dinosaure i cijeli niz fantastičnih likova. Što je vezivno tkivo ovako različitih tema, stilskih skokova pa i vizualnih rješenja?
Marko Dješka: Mislim da mogu predvidjeti kuda ovo ide pa reći da je vezivno tkivo ovih različitih tema, u kontekstu mog rada, društvena angažiranost. Nekako uvijek na kraju ispadne, iako mi to možda nije izvorna nakana, da je određeni rad angažiran na ovaj ili onaj način. Tako strip Crna Željka objedinjuje sva tri gore navedena “ukrasna elementa”. U stripu Vještica Anita, pa i u mom diplomskom filmu Sotonin sin, tematizira se religija. Bul i Bal, iako se radi o dinosaurima u svemiru, zapravo govori o podjelama, mržnji i mnogim drugim temama.
► Miran Blažek tvrdi kako “živiš svoj strip”, odnosno kako ne projiciraš samo sadržaj, već uspostavljaš dijalog s onim što crtaš, kako si samoobjašnjavaš stvari koje su te zaokupljale, ali i ono što izjeda tvoju unutrašnjost i psihu. Koliko je on u pravu? Je li strip dijaloška forma?
Marko Dješka: Strip ne samo da je dijaloška forma nego i introspektivna forma koja može služiti i psihoterapiji. To je nedavno kolegica Ana Petrović iz Srbije prikazala u svom autobiografskom strip-albumu Stripoterapija koji se isplati potražiti. U stripu mnogo stvari možeš reći “na megafon” ili “upisati između redaka”, kako god ti je po volji. Potrebe, svjetonazori, ciljevi, likovi priča moraju se negdje iskopati, bilo to iz svoje nutrine ili iz svoje okoline. Nema trećeg izvora. Na kraju krajeva, sa svojim likovima komuniciraš u procesu rada, a zatim de facto služe kao avatari za komunikaciju (dijalog) s publikom. Tako da mislim da je strip svakako dijaloška forma.
► Jedan od tvojih stripova, 24-satne priče, rezultat je vrlo zanimljivog crtačkog maratona koji se od 2010. održava i u Hrvatskoj. Pojasni nam malo o čemu je riječ i kakva su tvoja iskustva vezana uz taj maraton.
Marko Dješka: Strip-album 24-satne priče kompilacija je kratkih stripova nastalih na maratonu 24-satno crtanje stripa od 2010. do 2022. Maraton je izvorno pokrenuo Scott McCloud u SAD-u osmislivši ga kao vježbu vlastitih crtačkih sposobnosti i izdržljivost, a u Hrvatskoj je manifestacija pokrenuta autonomno, zahvaljujući Darku Macanu i vođena je identičnim principima.
Za mene je taj maraton izuzetno važan jer te stavlja u ekstremne uvjete rada, a u takvim uvjetima najviše učiš i najviše testiraš svoju izdržljivost i skill. Radi se pod pritiskom vremena, na zadanu temu, testira se koncentracija. Sve to 24- satno crtanje smatram savršenim treningom. Kod nas se održava u Zagrebu, Osijeku, Splitu, Rijeci te u Ljubljani. Prošle godine pridružio nam se i Herceg Novi.
► Okušao si se i u tiskanom i u digitalnom stripu. Koje su prednosti, a koje mane jednoga i drugoga?
Marko Dješka: Digitalni strip ima tu prednost da danas, uz pomoć interneta, bude dostupan doslovno svakome. Može se promovirati na društvenim mrežama i često ne košta ništa da bi se pročitao. Mana je to što nije opipljiv, nema onaj miris knjige koja je netom izašla iz tiskare i ne možeš ga posložiti u policu nakon čitanja. Ja osobno ne mogu čitati digitalan strip. Ako si ujedno i kolekcionar, radi se o skupom sportu kupovanja svih izdanja koje želiš pročitati. Naravno, danas postoje i dobro opskrbljene knjižnice gdje se mogu čitati fizički stripovi i to je izvrsno! No, mnogi stripovi do kojih želim doći ne nalaze se u knjižnicama koje su mi u blizini pa radije biram opciju mukotrpne potrage za određenim strip izdanjem nego da ga pročitam na internetu skrolajući po mobitelu.
► Pokretač si i urednik časopisa i fanzina (OHOHOzina i Strip-PREFIKS), a na društvenim mrežama osnovao si grupu Hrvatski autorski strip koja se bavi aktualnom strip produkcijom. Kako bi iz te pozicije opisao nacionalnu stripovsku scenu?
Marko Dješka: Stripovska scena, s obzirom na veličinu države, nije toliko loša. I dalje je dovoljno mala da se svi međusobno upoznamo. Dovoljno je samo obići festivale i strip-promocije. Postoje crtači koji rade za strane izdavače te oni koji se bave autorskim stripom. Ponekad se to miješa, kao i stripaši različitih afiniteta na strip eventima i festivalima. Važno je istaknuti da Ministarstvo kulture tijekom godine ima više natječaja na kojima se može konkurirati sa stripom. Poticaji se mogu dobiti za kratki strip, za produkciju autorskog strip-albuma te za tisak. Posljedično tome slijedi i otkup. To znatno olakšava realizaciju nekih ideja ili pak potiče da budeš ustrajan i dovoljno kompetitivan za te poticaje. Unatoč tome, najviše stripova se i dalje radi iz entuzijazma i čiste potrebe da se crta strip. Grupa Hrvatski autorski strip na Facebooku isto je nastala iz puke potrebe za mjestom koje će objediniti sva strip zbivanja u Hrvatskoj. Kasnije smo pokrenuli i izdavaštvo te časopis Strip-PREFIKS. Veseli me rad na časopisima, editiranje sadržaja, suradnje i dogovaranje s drugim ljudima iz uredništva. Također mi je i izuzetno drago što su se, uz postojeće fanzine Endem i Komikaze, pojavili i mnogi drugi: Strop, Farto, Godišnjak, Crna rupa, Kolonoskopija. Uz postojanje toliko mjesta u kojima možeš objaviti svoj strip, posljedično tome dolaze i mladi ljudi koji se trude, crtaju i nastoje objaviti svoj rad u što više tih izdanja.
► Od 2019. organiziraš i OHOHO festival stripa i street arta u Zagrebu tijekom kojega se, između ostalog, priređuju i radionice stripa za mlade. Koliko je bitno ulagati u takav oblik obrazovanja? Smatraš li da je strip marginaliziran u likovnom obrazovanju? Što je razlog?
Marko Dješka: Radionice stripa ključna su alatka za edukaciju mladih o stripu i crtanju stripa. Najčešći razlog zbog kojega se bavimo stripom mnogih od nas jesu neke radionice u nekom životnom periodu koje su nam proširile vidike. Već to je dovoljan argument zašto je dobro raditi radionice stripa i zašto su poželjne. Svakako bi trebalo ulagati u takav oblik obrazovanja jer jednostavno iz toga ne može izaći ništa loše. Strip je danas legitimna umjetnička forma i nije više (ne bi trebao biti) marginaliziran. To bi trebali prepoznati i sami roditelji i slati svoju djecu na radionice. Sljedeći korak bi bio da strip bude (i kod nas) ravnopravno zastupljen kao kolegij u umjetničkim srednjim školama i na umjetničkim studijima.
► Ako bismo morali pronaći jednu jasnu i čvrstu poveznicu svih tvojih radova onda bi to bila aktualnost, točnije društvena angažiranost. Naime, i u stripovima i u animiranim filmovima pa i u ilustracijama bavio si se temama poput klimatskih promjena, problemima quer populacije, besmislenošću rata, veganstvom pa i borbom iranskih žena. Smatraš li da danas umjetnost nužno mora biti uronjena u širi društveni i problemski kontekst ili se ipak može držati mimo njega? Što je odredilo tvoju sklonost društvenoj angažiranosti u svim oblicima umjetnosti kojima se baviš?
Marko Dješka: Mislim da umjetnost ne mora nužno biti uronjena u neki društveni ili problemski kontekst, ali za mene je to jedan od važnih principa. Dijelom imam i osjećaj da je dugotrajan rad na nekom autorskom projektu koji nema neki angažman gubljenje dragocjenog vremena. Dugo vremena sam bio aktivist u praksi, danas aktivizam dominira u mojim radovima. Možda je to razlog zašto sam tome sklon. Neki stripovi ispadnu takvi iako inicijalno ideja nije bila takva.
► Susreo si se sa cenzurom, zabranom prikazivanja svojih filmova. Kako bi ocijenio status umjetničkih sloboda u Hrvatskoj ako ih dovedeš u vezu s Moskvom ili Teheranom gdje si optužen za “nezdrave” teme i dekadenciju?
Marko Dješka: Ovisi tko te cenzurira, prije svega. Ako te hoće cenzurirati ili hapsiti totalitaristički, regresivni režim neke zemlje, po meni, onda si na dobrom putu i komuniciraš zapravo dobru stvar. S druge strane, mislim da treba preispitati dosta stvari ako te pokušava cenzurirati demokratsko i progresivno društvo. Umjetničke slobode u Hrvatskoj postoje ako zaboravimo na slučaj smjene šefice Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku jer je na jednoj izložbi prikazana “prosta” fotka naziva Pičkin dim. Zajednica je odgovorila na situaciju ujedinjenjem i organiziranjem zajedničke izložbe na tu temu.
► Tvoj posljednji animirani film Sve te senzacije u mom trbuhu osvojio je 25 nagrada i priznanja, prikazan je na 200-tinjak svjetskih festivala i zaista je pobrao sjajne kritike. On govori o iskustvu transrodne osobe i u njemu po prvi put animacijski obrađuješ dokumentarni materijal, otvaraš prostor drugom pripovjedačkom glasu. Koliko ti je bila bitna ta priča koja je, na određeni način, demonstrirala i autorsku pa i stilsku skretnicu u tvome radu? Koliko si zadovoljan tim filmom i njegovim odjekom?
Marko Dješka: Sve te senzacije u mom trbuhu svakako su velika skretnica u mom radu i drago mi je da se dogodila. Smatrao sam da je dobro otvoriti se mogućnosti da na vlastitom filmu surađuješ s nekim drugim tko će sve to vizualno predočiti te da se i sam film bazira na osobnoj i intimnoj priči neke druge osobe. U tom slučaju samo sam poslužio kao medij nečijoj priči te sam pokušao doprinijeti tome da dobije na važnosti te da doprinese vidljivosti još jedne manjinske skupine ljudi kojih ima u našem okruženju. Filmom sam zadovoljan i nije mi toliko teško gledati ga kao što mi je teško gledati filmove koje sam sam animirao i dizajnirao. U svojim ranijim animiranim radovima vidim greške, dok ovdje vizualno zamjećujem grafičku jednostavnost i poeziju, a smatram da baš ona fali mom stilu animiranja.
► Pripremajući se za ovaj razgovor, učinilo mi se kako je recepcija tvojih radova snažnija i prisutnija izvan Hrvatske. Je li to točno? Ako jest, kako komentiraš tu činjenicu?
Marko Dješka: Moram priznati da nisam o tome previše razmišljao. Na svjetskoj sceni festivalskog animiranog filma prisutniji sam nego na svjetskoj sceni stripa, u svakom slučaju. Koliko god prigovarao animaciji na tome što je naporna, ipak su moji radovi u toj formi imali veći odjek. U stripu se zasada i dalje bavim alternativnim, nezavisnim autorskim stripom, obilazim uredno festivale u široj regiji te, osim kratkog izleta u američki magazin Heavy Metal, nisam haračio po dalekim zemljama kao gost strip-autor, dok su se moji filmovi, posebno Senzacije, zavukli u kina posvuda, od SAD-a, Meksika, Kanade, preko Rusije do Japana. I nakon svega ja i dalje preferiram strip kao svoj glavni medij? Eto, u procesu pronalaženja odgovora na tvoja pitanja i sam dolazim do možda apsurdnih spoznaja.
Autorica: Ivana Đerđ – Dunđerović / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
Zahvaljujemo Marku Dješki na ustupljenim vizualnim materijalima.
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo te Hrvatski audiovizualni centar.
