Prije nekoliko mjeseci listao sam u sitne noćne sate priče na Instagramu i uhvatio Marka Gutića Mižimakova s objavama iz Brisela. Uz pozdrav i kratki upit da gdje je on to ponovno otputovao, ispričao mi je kako se nalazi tamo na post-masteru i da trenutno producira nekoliko radova. Pisali smo si nekako fragmentarno danima, jer je on prilično neuhvatljiv i k tomu neumorno multitaska, no naše kratke, sporadične razgovore pratili su usputni komentari na sijaset njegovih objavljenih Instagram priča, koje su se pružale od fotografija čudnovatih rakursa briselske panorame, noćnog života i queer prostora, sitnih detalja radova u nastajanju bez konteksta i pokojih najava kako i gdje ga napokon uhvatiti. Tako smo krenuli u razgovor koji se prirodno pretvorio u interes za intervjuom nakon što je spomenuo da početkom listopada napokon priprema i izložbu na domaćem terenu, točnije u splitskoj Galeriji Multimedijalnog kulturnog centra pod imenom Obzor događaja. Tim povodom pričamo o njegovoj netom održanoj izložbi u Splitu i drugim radovima, s kojima je ostavio trag ne samo na umjetničkoj, nego i na regionalnoj queer sceni.
Marko Gutić Mižimakov (1992.) bavi se slikom, animacijom, zvukom i tekstom. U njegovim radovima afektivni kapaciteti tijela, te digitalnih i opipljivih objekta slažu strukture ne-orijentabilnih oblika izvedbe i izlaganja. Diplomirao je na Odsjeku za nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a trenutno je dio programa a.pass za umjetnička istraživanja pri Advance Performance and Scenography Studies u Briselu.
► U središtu tvoje izložbe Obzor događaja uprizoruju se elementi performansa Tvoj znoj ostavlja čudan metalni okus u zraku, mlada lovkinje koji kao jedan od centralnih objekata ima školjku. Koja je njena simbolička uloga i uloga kao medija? Kako školjka povezuje govorni segment izložbe i onaj vizualni u obliku motiva na tepihu?
Marko Gutić Mižimakov: Osim što mi je njihova krhka materijalnost dirljiva, školjke morskog puža vidim kao fizičku ekspresiju ideja o kontinuumu unutrašnjosti i vanjskosti poput ne-orijentabilnih tijela kao što su Möbiusova vrpca ili Obzor događaja crne rupe. Ovaj interes o šupljem tijelu koje ne razlikuje interijer od eksterijera proizašao je iz rada s afektivnim klonovima, digitalnim 3D figurama nalik meni i suradnicima te suradnicama. Školjke su tretirane kao svojevrsni indeks rada, iz razmišljanja o njihovoj tjelesnosti i iz interpretacije njihove anatomije nastao je “tijesno-pokretni“ materijal koji u holo-videima izvodimo Marin Lemić, Lana Hosni i ja. Korištene su i kao puhački i udarački instrument – sav audio zapis koji nije govor nastao je digitalnim procesiranjem zvukova školjki. Nastavljajući se na ideju ne-orijentabilnosti, izložba je osmišljena kao zvukovno-slikovna kompozicija sastavljena od materijala nastalih tijekom procesa rada na izvedbi Tvoj znoj ostavlja čudan metalni okus u zraku, mlada lovkinje. Jedna drugoj, izložba izvedbi i obrnuto, funkcioniraju kao poleđina.
► Izložba Obzor događaja ujedno je i interaktivne prirode – osim što se oko tepiha nalazi po nekoliko vreća za sjedenje koje okružuju tri digitalne projekcije 3D klonova, moguće je u prostoriji galerije osluhnuti i zvučni zapis tebe i suradnika te još jedan dodatni dostupan skeniranjem QR koda na izložbenom letku. Na koji način zvučni zapisi uranjaju publiku u doživljaj izložbe, koja je funkcija svakog od zapisa te svjesnog oblikovanja i opremanja galerijskog prostora?
Marko Gutić Mižimakov: Središnji dio izložbe zauzima horizontalna slika (digitalni tisak na viskozi) na kojoj se motivi troje tijela u dodiru, školjke i rupa isprepliću u kompoziciju bez nekog definiranog središta. Kompozicija prikazuje nelinearni narativ o poroznim rubovima koji sam nema centar. U prostoru čujemo glasove Marina Lemića, Lane Hosni i mene. Organizirani u začudnu partituru opisuju radnje, površine, prostore, boje, mirise, temperature i teksture otvorene kroz iskustvo dodira između tijela koje vidimo na pokretnim slikama razbijenim u tri manja holo-videa. Ovi video kutci sastavljeni su od tri “noseća“ tijela (LCD-a, stakla, postamenta) i pripadajuće školjke. Publika je pozvana da se udobno smjesti u vreće za sjedenje i potiče ju se da u duljim trenucima tišine isproba takozvani Audio vodič kroz šuplje tijelo (eng. Hollow Body Guidance) skeniranjem jednog od spomenutih QR kodova koji se nalaze na podu.
U postavu izložbe zanimalo me kako mogu uprostoriti elemente da pozivaju na perifernu pažnju, no da istovremeno uranjaju publiku u narativ. Svi se gradivni elementi izložbe nalaze na podu prostora, nepredvidljivog su trajanja pa izložba svojim postavom predlaže publici da se postave u ležeći položaj, povezujući tako tijelo posjetiteljice s ležećim figurama na slikama. Ležeći zajedno stvaramo gvalju oblikovanu dodirom zvukova i slika tijela te tijela slika i zvukova.
► U svom se intermedijalnom pristupu umjetnosti nerijetko koristiš zvučnim zapisima i/ili recitalima. Koju ulogu imaju oni općenito u tvojim radovima – jesu li oni narativni, spontani ili pak instrukcijski? Kojim pristupom selektiraš popratne tekstove koji se izgovaraju, na koji oni način nastaju?
Marko Gutić Mižimakov: Tekst vidim kao alat kroz koji na još jedan način procesuiram i razumijem kamo gravitiram/o, kuda se krećem/o, s kim ili čim sam/smo u odnosu, s kim ili čim želim/o biti u odnosu. Čini mi se da kad tekst postaje integrirani dio procesa rada, ono o čemu želim pričati ili o čemu razmišljam postaje eksplicitnije, ili bar direktnije. U tekstu me zanimaju slična svojstva kao i kod slike i zvuka – ritam, pokret, teksture, kada i kako nešto postaje figurom, a kada stvara pozadinu za nekoga, kako se aktivira i s kojim drugim elementom ili medijem uspostavlja odnos. Principi kojima naginjem su prijevod iz jednog medija u drugi te cut-upiranje odnosno montaža. Oni su primjenjivi i na tekst i jezik. U radu Kruzajući mnogostrukošću, dezorijentiran koristio sam se sintaksom AttnGAN algoritma koji pretvara tekst u sliku kako bih opisao cruising prostore. To sam onda kolažirao s pronađenim komentarima na forumima i svojim dnevničkim zapisom te teorijskim zabilješkama.
Sve više me zanimaju auto-teorijski postupci gdje se proizvodnju znanja stavlja u direktni odnos sa subjektivnim iskustvom. Na deplijanu izložbe Obzor događaja nalazi se isječak dužeg teksta koji se direktno ne referira na elemente izloženog rada, već uvodi neko polje osobnih interesa u suodnos s izložbom. Pristupajući tekstu kao medijatoru interesa vidim mogućnost da se posjetitelje izložbe uvede kao su-istraživače.
► U nekolicini tvojih radova pojavljuju se takozvani afektivni klonovi. Kao umjetnika i sudionika u svom performansu, kako promatraš odnos sebe s digitalnim surogatima, smatraš li ih svojom digitalnom ekstenzijom ili kao vlastite, slobodoumne entitete? Koliko svjesno kontroliraš njihovo postojanje i kretanjem crninom digitalnog prostora, koliko slobode oni uživaju u tvojim izvedbama?
Marko Gutić Mižimakov: Afektivnim klonovima nazivam 3D figure izvedene iz predložaka koji se koriste u produkciji raznih zabavnih sadržaja najčešće kao stand in primjerice za neku radnju koja je ljudskom tijelu nemoguća u akcijskim blockbusterima, a danas su sve prisutniji uglavnom u reklamnim sadržajima. Afektivne klonove me inicijalno zanimalo promatrati kroz prizmu suradništva. Taj je okvir proizašao iz potrebe da preobrazim svoj odnos kao animatora s figurom koju animiram. Tako sam počeo raditi s plesnim umjetnicama Ivanom Rončević i Anom Jelušić, a kasnije Sonjom Pregrad i Lanom Hosni, kao suradnicama. Zanimalo me zrcaljenje pozicije animatorice naspram figure ili lika i pozicije koreografkinje naspram plesača. Kako su klonovi u osnovi duplikati, zanimalo me duplicirati ne samo nas, kao izvođačice, već i odnose, otvarajući ih prema nekoj mekšoj ili manje fiksnoj hijerarhiji baziranoj na procesu pregovaranja pozicija autora i izvora pokreta. Materijal smo gradili tako da smo interpretirali jedni druge u improviziranom pokretu kojim smo prvobitno odgovarali na kretanje figura iz 3D softwarea. Taj se princip inače prožima kroz razne verzije takozvanih izvedbenih terena. Recentnije, u Obzoru događaja i Tvoj znoj ostavlja čudan metalni okus u zraku, mlada lovkinje, klonovi se pojavljuju samo periferno ili kao ljušture, međutim afektivni su klonovi obilježili moje razmišljanje o tijelu, pokretu i animaciji, te upravo kroz višegodišnje bavljenje njima postali su neki intimni dio mog pristupa radu. Njihova se pozicija iz objekta/teme preobrazila u mehanizam rada.
► Za potrebe radova Iz njenih očiju curi pjena, ne sasvim nasumično i rijetko te (>600) evocirao si drag ličnost imena Anne Ampersand. Kako je nastala začetna ideja tog alter ega, koje su ti postavke bile važne u kreiranju tog identiteta, koliko je identitet povezan ili odvojen od tebe?
Marko Gutić Mižimakov: U svakom od spomenutih radova zanimao me drugačiji segment i učinak draga naspram tehnologije strojnog učenja. Anne Ampersand, koja je svoj debi imala u projektu Objekti produženih sada i ovdje Sonje Pregrad 2020. godine, proizašla je iz dva naočigled odvojena pitanja. Jedno se pitanje tiče komodifikacije drag kulture preko koje uopće dolazim(o) u kontakt s dragom. Drugo je pitanje povezano sa slikama proizvedenih strojnim učenjem. Kako je moj interes za oboje došao u fokus u slično vrijeme, primijetio sam da jedno s drugim rezoniraju. Tako sam odlučio dublje uroniti u sinkronicitete između ova dva oblika izvedbe: s jedne strane drag upire prstom u manjak kroz izvedbu hiperboliziranja roda, s druge, strojno učenje odaje svoj manjak kroz svoju izvedbu realnessa. Anne Ampersand je kao moj neodlučni odgovor na drag, nedovršeni lik, sekvenca zamršenih pokretnih slika u kojoj prepoznajemo figuru koja govori o svojem iskustvu bivanja figurom u sekvenci slika. Odatle i ime an ampersand – grafički &. Ona je i ili i također. Međutim, spomenute slike dolaze od nekud, one nisu prazni referenti, iako se čine kao šum u neopisivo velikoj bazi slikovnih podataka. U seriji online stream-cast performansa Iz njenih očiju curi pjena, kombinirao sam arhiv svojih privatnih slika i videa s raznim intervjuima ljudi iz sfere strojnog učenja i isječcima iz znanstveno-fantastičnih romana, uzimajući ih kao bazu za eksperimente s raznim algoritmima i istraživanju forme koja bi imala strukturu pjene. Ne sasvim nasumično i rijetko se nastavlja na te pokušaje, no u obliku žive audiovizualne izvedbe koja u fokus stavlja povijest strojnog učenja, ekonomiju outsourced rada, uzorke Alena Turinga i njegovu implicitnu vezu s rodom. U zadnjem radu (>600) koji je sastavljen od crteža, videa i fragmenata autofikcijskog teksta i radnje tetoviranja, Anne Ampersand vidimo samo krišom, a dana joj je eksplicitna uloga osobe koja je plaćena da glumi umjetnu inteligenciju kako bi izbrisala razne objekte s fotografija Mediterana.
► S radom Kruzajući mnogostrukošću, dezorijentiran dotičeš se komodifikacije LGBTIQ+ identiteta i queer prostora. Zašto smatraš queer prostore bitnima? Smatraš li da je danas, u doba kasnog kapitalizma, moguće oduprijeti se oduzimanju queer prostora i ponovnom osvajanju prostora za LGBTIQ+ zajednicu?
Marko Gutić Mižimakov: Pitam se što su i gdje su te kakvi su queer prostori? Jesu ili oni fizički, jesu li privatni ili javni? Također, osjećam da queer ne znači isto što je značio prije deset godina ili trideset godina te ne znači isto u kontekstu primjerice SAD-a i Hrvatske, a čak nema ni isto značenje u kontekstu Hrvatske naspram recimo BiH, Makedonije ili Albanije. Izjednačavanje razumijevanja termina dolazi doduše s uvezenim diskursom. Ispričavam se ako zvučim paranoično. Pitam se koliko slobode koje živimo danas, u usporedbi s prije recimo deset godina, dolaze iz aktivizma, a koliko iz toga što smo prepoznati kao potrošači? Čini mi se više-manje da su to slobode koje se manifestiraju kao vidljivost, a manje kao neke druge vrste sloboda. Kapitalizam je duginih boja, nažalost. No, bitno je da postoje manifestno queer prostori i da ti prostori zagovaraju inkluziju i u središte stavljaju queer iskustvo. Međutim, trebamo biti svjesni da često upadamo u zamku preskripcije i sami isključujemo druge kojima je možda taj prostor jednako, ako ne i više, potreban.
Pokušavam o svom radu razmišljati kao o tom preoblikovanom i izgubljenom queer prostoru “javne“ intimnosti iz recitala Kruzajući mnogostrukošću, dezorijentiran, za sada osluškujem i opipavam gdje je njegov rub, koliko je širok taj prostor, gdje mogu sjesti, kako se u njemu mogu kretati, što ili tko je pozvana da u njega uđe i kako. Zanima me na koji je način moguće održavati mjesto produktivnih, transformativnih i afektivnih kapaciteta ovog nelagodnog osjećaja stajanja ispod znaka queera.
► Što misliš o produkciji queer umjetnosti o Hrvatskoj, a što o institucionalnoj i javnoj podršci te prezentiranju queer umjetnosti u hrvatskim muzejima i galerijama? Možeš li povući kakvu paralelu s inozemnim praksama?
Marko Gutić Mižimakov: Postoji trenje između pretpostavljene otvorenosti i višesmislenosti pridjeva queer i selektivnosti inherentne kuriranju. Međutim i kuriranje i queering su forme proizvodnje znanja pa tako queering vidim kao metodologiju kuriranja. Obuzima me nelagoda i sumnja kada razmišljam o kuriranju queera ili queernessa. Kada govorimo o lokalnom kontekstu, na primjeru Zagreba, queer je uglavnom shvaćen kao apstraktna, disruptivna sila što je dovelo do toga da se razni kanonizirani cishet umjetnici i akteri prekodiraju kao queer. Moguće je da je to u nekom trenu bilo nužno s obzirom na lokalne društveno-političke dinamike, no to je glavna fronta na kojoj se manifestno dogodilo kuriranje queera. Neka druga, malo recentnija, no slična tendencija koju sam primijetio je singaliziranje savezništva kao queernessa. S ovim performativnim i communityless verzijama queera se ne osjećam povezano.
Istovremeno u Splitu, rad queerANarchivea je sasvim drugačija pojava u umjetničkom kontekstu. Usred meni najgrubljeg grada u Hrvatskoj, queer umjetnost, diskurs i ekspresija konstantno su prisutne kroz njihov program u zajednici. Jedan dan je to lokalna drag umjetnica, drugi vikend u istom prostoru je etablirana umjetnica iz Beča, zatim se održava radionica aktivista iz Brazila – a svi dobivaju isti produkcijski tretman, prostor, promociju i drugo.
Što se tiče institucionalne ili javne podrške, zaista ne želim da se moj rad selektira za neki program ili financiranje samo zato što sam ja queer ili netko vidi moj rad kao queer. Nasuprot politika reprezentacije, zagovaram više senzibilnosti i znatiželje za pitanja i osjetilnost koju otvaraju prakse unutar kojih djelujem i s kojima se poistovjećujem.
► Budući da si boravio na rezidencijama u Rotterdamu, Essenu i Leipzigu i trenutno na post-master programu u Briselu, kako općenito komentiraš pristup zapadnih, razvijenih zemalja prema podršci u produkciji i financiranju radova naspram u Hrvatskoj? Kakav je odnos prema tebi kao umjetniku tamo, a kakav ovdje?
Marko Gutić Mižimakov: Trenutno sam na post-masteru pri a.pass Advanced Performance and Scenography Studies u Briselu. To zapravo nije rezidencija, već neka vrsta laboratorija za umjetnička istraživanja – ovdje to zovu research environment. Kako sam u Briselu tek pola godine, nisam siguran da baš mogu imati stav o produkciji i financiranju ovdje, samo neke prve dojmove o razlici institucionalne podrške, načina na koji scene funkcioniraju, pristupa koji umjetnici imaju prema javnom financiranju te činjenici da postoji privatno financiranje i kako ono djeluje na produkciju i odnose između radnika i radnica u kulturi. Čini se da će mi biti potrebno još neko vrijeme da bolje razumijem gdje sam. Što mogu reći je to da mi je pravo olakšanje što se ne moram iznova opravdavati i pojašnjavati jesam li vizualni ili izvedbeni ili plesni ili ne znam kakav umjetnik budući da su scene raznolike, a praktičari dolaze iz svakakvih pozadina. U Hrvatskoj, bilo da se radi o javnim prezentacijama, neformalnim razgovorima između kolega ili opisima posla na autorskim ugovorima, konstantno imam osjećaj da trebam paziti pripadam li jednoj ili drugoj ladici.
► Kao izvedbenom umjetniku, koje je tvoje mišljenje o muzealizaciji i dokumentaciji izvedbenih umjetnosti, kako komentiraš te prakse u Hrvatskoj?
Marko Gutić Mižimakov: Što podrazumijevamo kad kažemo izvedbena umjetnost, mislimo li na performans, kazalište, ples, live ili sve skupa ili nešto deseto? Ako uzmem da su izvedbene umjetnosti one koje kao središnje pitanje imaju kako i što se izvodi, priznajem da ne poznajem muzealizacijske i dokumentacijske prakse vizavi izvedbenih umjetnosti, osim kada su one samoinicirane. Zanimljivo mi je da je BADco. u suradnji s WHW 2011. godine predstavljao Hrvatsku na 54. Venecijanskom bijenalu, da je Indoš dobitnik Nagrade THT i da je Sanja Iveković čak educirana kao balerina, a ono što najčešće čujem, u neformalnom razgovoru, naravno, s domaćim kustosima i zaposlenicima muzeja i ostalih institucija je: “Ja ne razumijem ples.“ Trenutno u Briselu djelujem unutar okvira a.passa Advanced Performance and Scenography Studies gdje se performans razumije kao prezentacija nekog interesa koja promišlja svoj vremenski okvir, a scenografija kao odgovor na to što ta prezentacija treba kao prostor da bi mogla izvoditi. Domaći mainstream i dalje generalno po meni promatra performans kao jednoznačnu i jednokratnu akciju ili gestu kojoj je mjesto na otvorenju izložbe. Kada i dođe do toga da se kuriraju izvedbe unutar konteksta muzeja ili galerija, najčešće je ista dočekana s neadekvatnim produkcijskim uvjetima što nije takva razlika u odnosu na druge prakse, međutim postoji dodatni sloj nerazumijevanja potreba promišljanja dramaturgije vremena i prostora unutar forme izvedbe.
Da skrenem pogled s tog manjka izdvojio bih dva primjera s nezavisne scene. Prvi je AntiSezona unutar koje Silvia Marchig, Iva Nerina Sibila i Sonja Pregrad sa svojim suradnicama pokušavaju razumjeti što sve još ples i koreografija mogu biti i to u nezahvalnom kontekstu zgrade Muzeja suvremene umjetnosti. Drugi je program Galerije Močvara u kojem kustosi Lovro Japundžić i Lea Vene redovito unutar svog programa ugošćuju i produciraju hibridne izvedbe i eksperimentalne formate.
Zbog tog nedostatka i podijeljenosti koje sam osjećao bilo mi je važno vrijeme koje sam proveo u Galeriji Miroslav Kraljević, u sklopu koje sam djelovao kao asistent kustosa te u prostoru 7ica kurirao projekt Čvorište (2019. do 2021.) koji je spekulirao o mogućem su-bivanju različitih eksperimentalnih praksi kao izvedbe. U raznim iteracijama Čvorišta sudjelovali su Vienne Chan, OPA, IDTO, Adrijana Gvozdenović, Karen Nhea Nielsen, Sindri Uču, Vala T. Foltyn, Iva Nerina Sibila, Natasha Nedelkova, Anastasija Pandilovska, Sepp Eckenhaussen, Ana Jelušić, MOLD kolektiv, Max Brands, Mark Fridvalski, Dj papi & Dj daddy, Zrinka Užbinec, Elena Chemerska, Ivana Mirchevska, Lea Anić, Lana Hosni, Vladimir Bjelčić i Nika Pećarina.
► U kojem teorijskom i konceptualnom pravcu trenutno razvijaš svoje sljedeće radove, što je sljedeće u planu?
Marko Gutić Mižimakov: Na a.passu trenutno istražujem povezanost vremena i prostora crne rupe s poviješću AIDS-a kroz okvir auto-teorije i objektno orijentirane ontologije, a Ana Fazekaš, urednica časopisa Kretanja pozvala me da objavim dio istraživanja u formi eseja u idućem broju. Istovremeno pokušavam završiti i film Lov na zmajice u produkciji queerANarhivea koji bi trebao imati premijeru iduće godine.
Razgovarao: Leopold Rupnik
