Marko Marković umjetnik je koji se okušao u odista različitim medijima: od videa, instalacija, skulptura, crteža, filma do glazbe. Umjetnički interesi su mu dominantno obilježeni transformacijskim procesima između pojedinca i društva. Njegovi radovi nerijetko reflektiraju svakodnevicu u kojoj propituje odnose inferiornosti–superiornosti te moći–nemoći. U svoje radove često uključuje publiku kao proširenu ruku medija, odnosno izraza kojim se bavi. Sudjelovao je na brojnim izložbama, radionicama i festivalima od Hrvatske, SAD-a, Italije, Francuske, Turske, Austrije, Kanade, Rusije, Meksika, Finske… Umjetnički je direktor performans festivala DOPUST. Radio je kao asistent Matthew Barneya na produkciji filma River of fundament, završio je slikarstvo na Umjetničkoj Akademiji u Splitu te edukacijski dio na Sveučilištu u Zadru. Trenutno studira na MA programu Art and Science Universität für angewandte Kunst Wien. Dobitnik je nagrade Radoslav Putar 2011. Više o njegovom radu i projektima pročitajte u nastavku, u intervjuu za Vizkulturu.
► Što je s tvojim umjetnički projektom i bendom “Ilija i Zrno žita”? Gdje su i radi li se na nečemu novom? Ovo me ponajprije zanima kao fana!
Marko Marković: Ilija i Zrno Žita su se odavno raspali, no komponirane stvari su i danas u duhu vremena te se mogu primijeniti na aktualnim događanjima u političkom državnom vrhu. Možemo navest pjesme kao što su “Kušin stina “, “ Podoban”, “ Druga strana zastave”, “ Gdje je Ivo sad ? “, “ Kreten”, itd. Između navedenih prisjetimo se refrena pjesme “ Kreten “ koji vas možda u kontekstu ovoga vremena može podsjetiti na…
Tvoja glava sad je nešto veća nego prije
Tvoje misli sada su jednostavnije
Tvoji simboli moći su žena, crkva, kola
U crkvu ideš na misu i svakog svetca
Ti si kreten u rukama državnog aparata
Jer ti si kreten u rukama državnog aparata
Samo mala produžena ruka državnog aparata
Samo mala produžena ruka državnog aparataaaaaaaa
Kreten, kreten, kre te nkre ten, kre ten, kre ten kre tenkre teeeen …
*Ilija i Zrno Žita “ Kreten “
Frakcija benda Ilija i Zrno Žita stvorila je novi bend potkovan progresivnim elektro punkom pod nazivom Porno Suicid, koji djeluje s kratkim pauzama, a bazira se na novovalnom elektro zvuku 80-ih pod utjecajem bendova kao što su Metak, Paraf, Kaos, Suicide, Joy Divison, DAF, The Dead Boys , Ramones, Cabaret Voltaire, Throbbing Gristle, Human League, The Fall. Osovina oba benda je uvijek bio vokal Vinko Barić, kao mozak operater pod imenom Ilija Shewadnadze, zatim Gildo Bavčević aka Digital burek zaslužan za sound engineering, a Zrno Žita, odnosno ja kao drugi vokal, sam onaj koji radi kaos na bini. Prošle godine održali smo koncert u Greti, koj je krenuo laganim tempom, a na kraju je bio totalni lom, tako da su se iz publike pjevanju pridružili Siniša Labrović i Marijan Crtalić, koji ponekad utjelovljuje Ličkog Robota, istoimenog junaka iz jedne naše pjesme, dok je Ivan Marušić Klif plesao i skakao do plafona. To je bila zaista jedna od boljih svirki ovoga benda.
*Porno Sucid koncert u Greti 2015.
► Od nedavno sam i ja član super zanimljive grupe “Performing social network” u koju si me ti dodao na Facebooku. Zadaci drugih su u fokusu, spram izvođača. Reci mi nešto više o toj priči?
Marko Marković: Performing Social Network je novi on line interaktivni projekt, kojim preko FB grupe publika zadaje zadatke, izazove i performanse izvođaču te na taj način i manipulira situacijom. Situacija me u performansu sve više okupira, tako da pokušavam razumjeti kako istu kontekstualizirati unutar performansa, te koje su opcije moguće ili nemoguće u takvom vremenskom i prostornom odnosu. Zamislite da se nalazite u svakodnevnoj situaciji koja se pod određenim utjecajem neočekivano totalno izokreće, mijenja i stvara posve drugačiju i neočekivanu okolinu. Sličnim pojmovima su se bavili akcionisti, koji bi svakodnevne radnje izvedbenim oblikovanjem izokretali stvarnost koja tada postaje umjetnički medij izražavanja. Dobar primjer tome je poljska performance umjetnica Natalia LL.
U širem kontekstu mene zanima što bi se događalo unutar odnosa izvođača i publike, u kojoj publika postaje izvođač tj. performer unutar prostora socijalne mreže. Komunikacija preko socijalnih mreža je zanimljiva svakodnevica no ona je povodljiva i manipulativna. Vjerujem da je takav prostor dobro područje za vježbe kojima se bavim, i situacije koje postaju potencijalne izvedbe unutar takvog okruženja. Prostor Performing Social Network zamišljen je kao razmjena zadataka u kojima sudionici izvode performanse bilo kad i bilo gdje, te na taj način i komuniciraju preko medija performansa. Do sada sam samo ja izvodio zadatke koji bi mi drugi postavili no volio bih da se to razvije u smjeru u kojem bi članovi grupe jedni drugima zadavali i izvodili performanse. Kada sagledamo mogućnosti tijela, možemo razmišljati o takvoj vrsti kroz pojam “ extended body “, unutar tehnologije koja nam je danas dostupna. Također zanimljivo je čuti, vidjeti i iskusiti pojmove pod kojim ljudi podrazumijevaju performans te na koji način se kroz zadatak obraćaju izvođaču.
Jedna od dražih stvari koje su ljudi tražili da radim jest zadatak od Markite Franulić, koja mi je rekla da jedem kremšnitu i mislim na Mladena Stilinovića. Sjećam se kako je Mladen Stilinović prilikom predstavljanja izložbe i razgovora s kustosicom izložbe Anom Janevski u njujorškom E- Flux-u rekao kako ima dojam da ga dosta današnje umjetnosti podsjeća na slatke kolače. Tako da sam u tom kontekstu šetao unutar prostora Art Week Rotterdama, jeo kremšnitu, i mislio na Mladena Stilinovića, umjetnika čiji rad izrazito cijenim.
*Video s jedenjem kremšnite / Screenshots
► S umjetnikom Slavenom Toljem nedavno si sudjelovao u projektu “Under destruction” u programu kulturne manifestacije Art Rotterdam 2016. Kakvo je to bilo iskustvo i o čemu se tu radilo?
Marko Marković: Art Rotterdamu je manifestacija koja se održava unutar Art Week Roterdama u Nizozemskoj. Manifestacija okuplja umjetnike i galerije diljem svijeta, a Slavena Tolja, Evelyn Loschy i mene predstavljala je galerija Michaela Stock iz Beča. Presjek radova prikazuje dekonstrukciju koja razlaže odnos između tijela kao subjekta pod utjecajem unutarnjeg destruktivnog poriva osnovanog društvenim okolnostima. Tjelesne aplikacije fenomena izražene u formi performansa s kojim su se predstavljali autori. Zanimljivo je pratiti što se zapravo događa iza tj. nakon performansa, što se zapravo na dokumentaciji niti ne vidi. Rad Slavena Tolja pod nazivom “Priroda i društvo” iz 2002. u kojem umjetnik o zid razbija Jelenje rogove držeći ih rukama ispred glave primjer je tome. Slaven Tolj je rogove dobio kao poklon od svoga djeda te se kroz čin performansa suočava s demonima i težinom trofeja koji je naslijedio. Jelen kao simbol duha u ovom kontekstu biva uništen no tim činom autor taj isti simbol ponovo vraća u život. Prilikom performansa Slaven Tolj je ozlijedio kralježnicu gdje mu se u predjelu vrata pomaknuo disk od siline udaraca. Toljev rad pod nazivom Globalizacija iz 2001. u kojem autor miješa Whiskey i Vodku te ispija alkohol dok ne pada u nesvijest govor o odnosu između Zapada i Istoka te pozicije – između. Nakon performansa po Tolja dolazi hitna pomoć te ga odvoze u njujoršku bolnicu pod dijagnozom alkoholne kome. Zanimljivo je što slijedi, a to je da Tolju dolazi račun za troškove liječenja i hospitalizacije pod nekom abnormalnom cifrom pošto nije socijalno i medicinski osiguran. Tu upravo iščitavamo stvarno stanje i poziciju čovjeka koji se nalazi pod udarom sile o kojoj autor govori u performansu.
*Slaven Tolj, “ Priroda i društvo” 2002.
Na izložbi su također predstavljeni moji radovi iz serije body arta “Samojed” konotacije autokanibalizma iz 2008./2009, zatim fotografije performansa “Iglanje“ iz 2008. u kojem su mi u ogoljena prsa, na iscrtanom hrvatskom grub, zabodene igle kojima me gađala publika, nadalje “Rad spašava“ iz 2010., sa zabodenim značkama u prsima na kojima su logotipovi propalih firmi, tvornica i industrijskih pogona u državi te fotografija torza kao dokumentacija tjelesnih ozljeda nakon izvođenja body art performansa u kojem sam grizao sam sebe “Ozljeda na radu“ 2014. Tu je i video “Sharpening“ koji prikazuje dokumentaciju istoimenog performansa izvedenog na Wall Streetu u New Yorku 2012. u kojem oštrim noževe jedan o drugi. Ono što prethodi tom performansu jest pregovaranje i pravno razlaganje predmeta s policijskim gradskim uredom kako bih ishodio dobivanje dozvole za nošenje oružja u tzv “ Wall Street Security Zone“ u financijskoj četvrti.
*Marko Marković “ Sharpening “ Wall Street, New York. Photo credits Domagoj Blažević.
Financijska četvrt zaštićena je s policijskim barikadama čiji dio krug čini zaštićenu zonu u kojoj je svako zadržavanje pješaka isključivo zabranjeno zbog prosvjeda koji su se događali tijekom Occupy Wall Street pokreta. Ovim performansom sam uspio unijeti oružje u zaštićenu zonu i izvesti performans u kojem to oružje prestaje biti oružje već postaje instrument umjetničkog čina. Performans su pokušali zaustaviti zaštitari i osiguranje iz banaka s Wall Streeta no to je bilo nemoguće zbog pravnog normativa koji je bio na moj strani. Prije izvođenja performansa, nakon što sam mu pokazao dozvolu za nošenje oružja, policajac mi je rekao : “ Pazi šta radiš i ja imam prave metke u pištolju i imam te na oku “. Zamislimo što bi se dogodilo da nisam imao dozvolu ? To bi bio scenarij u kojem policija prvo puca pa onda pita. Dakle, iz navedenih primjera možemo vidjeti da se radi o performansu koji sadrži uvjetovane situacije koje su predvodile samom izražaju te uvjeti i okolnosti koji se događaju kao posljedice, tragovi i rezultati performansa. Što se tiče cjelokupnog postava Art Rotterdam, na kojem se predstavila Galerija Michaela Stock, mogu reći da je izbor radova bio jedinstven i izrazito odvažan potez kojim je galerija pokazala čvrst stav predstavljajući performans u okružju art faira, što je velika rijetkost za takve manifestacije na kojima se većinom gleda komercijalna mainstream art produkcija.
*Marko Marković “ Iglanje”2008
► Kakav je tvoj stav spram terminu „izvođač“?
Marko Marković: Ok, nemam problema s terminom izvođač. Ljudi su me nazivali svakakvim imenima i krasili me različitim epitetima kada bi vidjeli neke moje performanse. No to je sve instrument propitkivanja kojim možemo vidjeti od čega su pojedini ljudi sazdani.
► Jesi li za to da se sada malo prisjećamo tvog rada? Da napravimo retrospektivu, referirajući se na tvoju lanjsku samostalnu izložbu u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci?
Marko Marković: To je po meni bila moja do sad najbitnija izložba, koja je prikazala presjek mog rada u zadnjih šest godina. Ova izložba mi je pojasnila mnogo toga da shvatim mogućnosti komunikacije unutar rada i što se ustvari nalazi iza svega. Dosta mojih radova je nastalo u suradnji s kolegama, umjetnicima i prijateljima prilikom produkcije, snimanja, fotografiranja, sviranja itd. Njih ovom prilikom pozdravljam i zahvaljujem im se, a to su umjetnici i umjetnice: Željka Blakšić, Kolja Gjoni, Domagoj Blažević, Sandro Đukić, Matthew Barney Studio, Nina Ber, Miro Legin, Božidar Katić, Vikenti Komitski, Martina Mezak, Teoman Madra, Emanuela Baldi, Rino Efendić, Boris Cvjetanović, Motoko Dabashi, aktivisti Ocuppy Wall Street, Galerija Michaela Stock i na kraju Janka Vukmir iz Instituta za Suvremenu Umjetnost u Zagrebu te Nagrada Radoslav Putar koja je bila početak ove velike avanture. Kustosi izložbe bili su ravnatelj muzeja Slaven Tolj i povjesničarka umjetnosti Ksenija Orelj, koja je i napisala izvrstan tekst izložbe “ Izvrnute piramide “. Tekst za katalog je također pisala povjesničarka umjetnosti i teoretičarka Sonja Jankov te povjesničarka umjetnosti Anamarija Batista, s kojom smo napravili razgovor o koncepciji radova naspram općeg društvenog stanja. Grafičko oblikovanje katalog radili su Marino Krstačić-Furić & Ana Tomić.
*Marko Marković “ Rad spašava “ 2010
► Reci nam nešto više o koncepciji same izložbe?
Marko Marković: Možemo reći da se “ Izvrnuta piramida “ odnosi na prikaz izvrnutog piramidalnog sustava hijerarhije i odnosa moći u društvu općenito, no izrazito koncentriranim na kapitalističko ustrojstvo. Takva shema prikazuje društvene strukture kakve bi one zaista i trebale biti. Prikaz funkcije na višim pozicijama vlasti koje rade u korist onih na manjim pozicijama, tj. gdje vlast radi u korist naroda, a ne gdje narod radi kako bi se vlast okoristila. Upravo o takvim odnosima moći i govori izložba; o poziciji, građana, prosvjednika, imigranta, ilegalnih i legalnih zaposlenika tj. svojevrsnog puta s kojim se kao autor susrećem i na koji način se snalazim i ponašam u određenim situacijama. Izloženi artefakti i dokumentacija u mediju videa, performansa , fotografija, skulptura, dokumenata te ready made objekata, svojevrsni su dokazi i tragovi kretanja i ponašanja u određenim sistemima. Radovi su zbir proživljenih iskustava iz mog života te pregled iz osobne perspektive. Vjerujem da se mnogi ljudi sličnih puteva na svoj način mogu pronaći u tim pričama, što je potvrdila i reakcija publike. Ovo je autobiografska cjelina koja prikazuje presjek zadnjih šest godina moga rada, pa tako i reference na prijašnje godine mog odrastanja i okolnosti koje su na kraju i utjecale na moj odlazak i boravak van zemlje. Kroz takav pogled se također referiram na trenutnu situaciju migracija naroda. Također izložba predstavlja nove radove pojedinih ruta kojima se kreću migranti i izbjeglice unutar centralne europske i balkanske rute danas, a snimke pokazuju predjele Turske , Italije, Austrije, Hrvatske i Slovenije. Katalog izložbe možete pogledati ovdje
Suradnju s MMSU-om iz Rijeka smatram vrlo bitnom, s obzirom na to da sam mišljenja da trenutno u Hrvatskoj rade najzanimljivije programe i sam angažman koji ulažu u kulturu je od značaja za cijelu našu scenu. Bitan je također i za internacionalni milje, kada je riječ o predstvaljanju hrvatskih umjetnika vani i inozemnih kod nas. To potvrđuje i kandidatura za EPK te program, za koji vjerujem da će s kredibilitetom odnijeti pobjedu. Između ostalih vizuala u prijavnoj knjizi nalazi se i fotografija mog rada “Rad spašava“. Prijavnu knjigu MMSU Rijeka za Europsku prijestolnicu kulture 2020 pogledajte ovdje
*Marko Marković “ Ozljeda na radu “ 2014
► Zamislimo da se obraćamo nekome tko ne zna ništa o tebi ili zna za rad ili dva. Kako bi se predstavio danas, što bi rekao da je trenutno u tvom umjetničkom interesnom polju? I koliko je to polje odvojivo od tvog „privatnog“?
Marko Marković: Pa izvedbene umjetnosti su medij koji me najviše zanima kao angažman, što kritički postavlja diskurs ka društvenoj stvarnosti. Nedavno sam upisao MA Art and Science na Universität für angewandte Kunst Wien na kojem ću istraživati primjenjivost različitih metodologija iz polja tehnologije, urbanističkog planiranja javnog prostora, te klasne klasifikacije na performansu kao društvenom tijelu. Komunikacija unutar performansa je jako zanimljiva i smatram da iz nje možemo dosta naučiti. Koje su granice i mogućnosti našeg tijela i uma te koju ulogu ima performans u tome? Ako tijelo shvaćamo funkcionalno – što bi to bilo produženo tijelo u smislu funkcionalnosti te koje su implikacije ka tome vezane za performans ?
Za moju umjetničku praksu uvijek je bilo važno eksperimentiranje, istraživanje i iskušavanje samog sebe i drugih u različitim okolnostima i situacijama. Dolazeći iz prakse performansa, zanima me položaj i značenje tijela u kontekstu komunikacije s vremenom, u društvenim i političkim sferama.
Jedan od najvećih umova svih vremena, Nikola Tesla je rekao kako on svoje tijelo vidi kao odašiljač za komunikaciju unutar različitih frekvencija te da ćemo jednoga dana svi međusobno slobodno komunicirati pomoću vlastitih misli. Današnji svijet koji poznajemo ovakvim ne bi bio moguć bez bežične – wireless komunikacije, razmjene informacija i baza podataka. Na taj nam način znanost i tehnologija pomažu u vlastitoj nadogradnji. U performansu me sve više intrigira potencijal tijela i uma, psihološke i fizičke naravi te opcijama pozicioniranja istih u kontekstu vremena i prostora.
► Tvoji radovi su i dalje, reći ću to tako – bolno aktualni, prisjetimo se performansa o neimaštini, i koliko je „umjetnička pozicija“ bliska ili udaljena od one radničke? Termin “prekarno” kao da većini ljudi ugodnije zvuči. Radnička ima konotaciju, nažalost, s kojom se naša generacija ne može tek-tako lako identificirati.
Marko Marković: Pojedine države svijeta zahvaćene su istovjetnim ekonomsko – političkim problemima te stvaraju alternativna zajedništva kako bi pružile otpor ”višim” snagama koje oblikuju ljude i njima manipuliraju. Upoznavanjem onoga što obilježava život ”običnih” ljudi u opreci s kulturnim i političkim ”estetama” upoznaju se i kategorije uobičajenih shvaćanja koje je potrebno srušiti ili preoblikovati kako bi se dokazalo da je moguće misliti šire i obuhvatiti nešto što tim značenjem nije predviđeno.
Kao u većini zemlja zahvaćenih globalnom gospodarsko – ekonomskom krizom i u Hrvatskoj se radnička klasa nalazi u najnepovoljnijem položaju. Boreći se za vlastita prava udružuju snage na prosvjedima i zajedno se bore protiv nepravednih sustava i ustaljenih konvencija. Cjelina koja prati događanja 2010. s radnicima tvrtke ”Dalmacijavino’‘ i splitske tvornice tekstila ”Uzor” prikaz je samo par kapi u moru nezadovoljnih kolektiva s kojima pojedinac suosjeća. Nakon niza prosvjeda ova dva kolektiva udružuju snage izvodeći zajednički performans na festivalu ”DOPUST” u Splitu. U alternativnom, umjetničkom svijetu uz pjesmu ‘‘Kuda plovi ovaj brod” u izvedbi radnika ”Dalmacijavina”, radnice ”Uzora” uzimaju krojačke mjere umjetnika i čitaju svoj manifest te zajedno šalju istu poruku: ‘‘Ne želimo ničiju milostinju, svoj novac hoćemo zaraditi!”
*Uzor i Dalmacijavino, DOPUST Split 2010.
Krojeći odijelo za umjetnika/ radnika teže stvoriti novi kroj društva. Šaljući umjetnika u svijet, odjevenog u ”Uzorno odijelo” kako i priliči, njihova poruka se materijalizira i širi. Performans vezan za to izveden je na izložbi finalista Nagrade Radoslav Putar 2011., u kojem čitam manifest kao glasnik radnica iz tekstilne kuće Uzor iz Splita, koje u to vrijeme govore o svojim obespravljenim pozicijama unutar tvrtke u stečaju.
*Marko Marković čitanje manifesta radnica tekstilne kuće Uzor. Govor napisala predstavnica radnica Ljiljana Šućur. Galerija Galženica, Velika Gorica 2011. Photo credits Janka Vukmir.
► Samojed je tvoj medijski najeksploatiraniji performans. Riječ je o performansu o solidarnosti, metodom „autokanibalizma“. Kako si ga domišljao i kakve su bile reakcije publike tada? Performans publika je strahovito malena i netipična, recimo to tako. Koliko je „relevantna“ kao takva?
Marko Marković: Serija body-art performansa “Samojed“ u kojem konzumiram vlastitu krv i mesno tkivo nastajala je u periodu od 2008/2009. Performansi koji su odjeknuli u javnosti dolaze kao izrevoltirana protestna reakcija na društveno stanje u državi tadašnjih godina, no taj izraz je univerzalan tako da i danas funkcionira. Tehnike Body arta su iskušavanje granica izdržljivosti, fizičke i mentalne spreme, testiranje koncentracije i izoštravanje fokusa ka upoznavanju mogućnosti vlastita tijela. Neki ljudi to izražavaju sportom, planinarenjem i teretanom, ja to radim kroz performans.
Reakcije na performanse su bile burne, različitih mišljenja od pozitivnih do negativnih. Bitna stvar vezana za Samojeda jest ta da je terminologijom autokanibalizma potkrijepljen znanstveni istraživački rad od strane Suzane Marjanić s Instituta za Etnologiju i Folkloristiku u Zagrebu. Tako da je taj performans dokumentiran kao relevantan rad u poljima performansa na hrvatskoj sceni. Vjerujem da su me ti performansi obilježili u javnosti pošto i danas neki ljudi misle da se bavim isključivo s takvom vrstom izvedbe, što nije baš tako. Body art praksa mi je pomogla shvatiti dosta toga što je bitno za performans i za ljude koji se tim bave.
*Marko Marković “ Samojed “ DOPUST 2008 Split
Vjerujem da to nisam prošao da bih sigurno drugačije shvaćao ovaj oblik umjetnosti, sigurno ne s dubinom s kojom danas gledam na performans. Između ostalog, kao i u životu, svaki naš napor je škola koja nam donosi iskustvo za dalje. Mislim da je performans postao dosta popularan medij što je dobro i ne mislim da je publika koja prati performans mala. Zavisi o kojoj okolini i sceni je riječ, u Hrvatskoj je mala da, ali na internacionalnom nivou performans dobro kotira.
Također, ako gledamo svojstva performansa, takva događanja nas svakodnevno okružuju u kojima i mi sam sudjelujemo, kreiramo i stvaramo, a da možda nismo ni svjesni toga. Digitalno tijelo je prisutno u svakoj domeni komunikacije kroz kanale informiranja, zabave, edukacije, konzumacije. Socijalne mreže su kanali koji svaki dan prenose nebrojeno mnogo podataka u obliku videa, fotografija, manifesta, statementa, razgovora, na što ja zaista gledam kao performativne radnje. Dakle, u tom kontekstu publika je u stvari jako velika, involvirana i relevantna. Sigurno će bit zanimljivo vidjeti oblike komunikacije za pedeset godina, kada će se ljudi još više asimilirati s tehnologijom, tada će i alternative za izvedbene umjetnosti biti proširenije.
*Marko Marković “ Samojed “ 2009. Zagrebi. Photo credits Silvio Selman
► Sjetimo se i “Druge strane zastave”, ali i hepeninga “Građani koji imaju srodnu strukturu”. I aktualnost. Svaki dan na repeat?
Ja imam jednu zastavu koja me je ostavila.
Imam jednu državu što me zaboravila.
Druga strana zastave krvavog je lika.
Druga strana zastave iskrivljena slika.
Druga strana zastave nema niti boje.
Druga strana zastave svi se jako boje
Druga strana zastave velika je nesreća
Druge strane zastave nitko se ni ne sjeća
Marko Marković: Happening Druga strana zastave održan je u izvedbi s bendom Ilija i Zrno Žita u postavi s članovima Vinko Barić, Vedran Granić, Gildo Bavčević, Ivo Šiško, Ivan Listeš, Borut i Marko Marković. Happening je održan u MSU Zagreb na THT godišnjoj izložbi 2010.
Happening Građani izveden je u Galeriji Umjetnina u Splitu u suradnji sa splitskom studentskom inicijativom koja je bila aktivna u vrijeme okupacija fakulteta, u akcijama “Znanje nije roba“ pri borbi za besplatno obrazovanje. Publici su se ponudili čokoladni odljevi portreta studenata aktivnih u inicijativi koje su građani jeli na otvaranju. Happening Građani referira se, kako sam naslov govori, na građane. Kako na aktivne, tako i na one pasivne. Iz svih tih socijalnih struktura izvukao sam ljude koji su meni najbliži i koji su po mom mišljenju pokazali najjaču upornost u borbi za sebe i za druge. Dakle, u širokom spektru građanstva fokusiram se na studente želeći na taj način istaknuti kakvi bi građani po mom mišljenju trebali biti. Ovom prilikom ambijent galerije bio je obojen u boje državne zastave pa su posjetitelji ulaskom postajali njen sastavni dio. Ono što me pritom jednako zanima jest što se događa “na drugoj strani zastave“. Jer vidimo da se vlast i vodeći ljudi u državi, slikovito govoreći, naslađuju nad narodom i građanima.
*Studentska inicijativa Split “ Građani “ Galerija Umjetnina 2010.
► Kastinski i kolonizatorski ustroj si komentirao u performansu „Zadnja ruža Hrvatska“. Misliš li da će u skorom periodu doći do „točke u kojoj će se dogoditi preokret“ ili će se nastaviti perpetuirati ovaj suodnos društvenog mazohizma spram nekolicine lokalnih sadista?
Marko Marković: SLOBODA NIJE PRIVILEGIJA! Hrvatska se nalazi u opasnosti od stvaranja kulturocida te uništavanja slobode govora i izražavanja od strane jednoumlja koje krši osnovna ljudska načela uvažavanja različitosti i tolerancije, a podržava govor mržnje te se kreće ka totalitarističkom ustrojstvu oligarhije po formuli “sve u državi, ništa izvan države, ništa protiv države“. Ukidanje slobode medija i udarac na kulturne vrijednosti jasan su pokazatelj prijetnje demokratskom društvu. Kulturna scena u Hrvatskoj je, uz velike napore, dolazila do rezultata te komunikaciju razvijala s kulturnim partnerima, institucijama i organizacijama diljem svijeta. Nevođenjem tj. vođenjem zatvorene aktualne politike daljnje suradnje na internacionalnom nivou te razvoj istih postaje upitan. Cijeli svijet govori o ministru kulture iz Hrvatske koji proklamira superiornost bijele rase i veliča fašizam. Nekompetentnost, neprofesionalizam, odbijanje dijaloga, ne uvažavanje različitosti mišljenja te podržavanje ekstremizma nisu odlike ministra koji ima dužnost predstavljati kulturu, umjetnost pa samim tim i kulturne djelatnike i svoje građane, u državi i vani. Smatram da sadašnji ministar kulture Zlatan Hasanbegović apsolutno nije za tu funkciju, i zato sam potpisao za njegovu smjenu.
Svjedočili smo događajima u kojima su ljudima i njihovim obiteljima iz kulturnog i umjetničkog života dolazile prijetnje smrću zbog iskazivanja osobnog stava i mišljenja. Čija je dužnost zaštiti te ljude ? Tko je štitio te ljude ? Kontrola strahom najopasniji je oblik prijetnje civiliziranom i demokratskom društvu, kada iz takvog odnosa nastaju žrtve onda govorimo o totalitarnom režimu. Huškači rata i sukoba su uvijek oni koji i profitiraju od toga.Ukoliko stoji da je inteligencija sposobnost na prilagođavanje promjenama – hrvatski državni sustav odlazi u rani srednji vijek kad se vladalo buzdovanom i lomačom.
Da nije tragično bilo bi komično gledati “Tunguziju“ u kojoj je ministar kulture white power skinhead, ministar znanosti drži tezu Boga kao dizajnera svijeta, premijer ne zna službeni jezik, a ostatak vlade mu se smije zbog toga.
► Živimo u vremenu performativno – konceptualnoga obrata tijela. Najvažnija vremenska značajka je „sada“ koja je jednako neuhvativa kao i ona „prije“, kao i ona „kasnije“. Ipak, ta emotivno – psihološka upućenost na „sada“ idealno sjeda u kapitalističko – fašističku retoriku. Na koji način umjetnost performansa hrani tu ideju nezamjenjivosti „sada“ i nužne krivnje koja ju prati?
Marko Marković: Oscar Wild govori otprilike ovako: “Često se kaže da su siromašni zahvalni za milostinju. Neki od njih jesu, bez sumnje, ali najbolji među siromašnima nikada nisu zahvalni. Oni su nezahvalni, nezadovoljni, neposlušni i buntovni. Oni imaju pravo na to. Neposluh ju u očima onoga tko je pročitao povijest. Kroz neposluh i pobunu je postignut napredak. Gdje god bio, čovjek koji trenira autoritet, uvijek će se naći i čovjek koji se opire autoritetu.” To je sve češći primjer koji se događa diljem svijeta u kojem Europa zatvara granice, a ljudi bivaju prepuštani sami sebi i sudbini koja im slijedi. Dizanje desnice javlja se diljem Europe pa tako i u Hrvatskoj, što je između ostalog i uzrok ljevice koja nije stvarna ljevica nego praktikant politike neoliberalnog kapitalizma. Nedavno postrojavanje crnokošuljaša u centru Zagreba kao čin uzdizanja fašistoidne ideologije samo je događaj u nizu koji se slaže kao dominoefekt od dolaska nove vlasti.Ovaj javni istup je taktika opasnih ambicija te zastrašivanja građana koji ne podržavaju ideju jednoumlja. Zar želimo takvu budućnost koja nas vraća u prošlost ?
► Ako je tijelo, delezovski shvaćeno, samo performativno – konceptualni sklop medijske tvorbe života, koji su onda problemi „izvedbenog tijela“? Našalimo se, i recimo, u Hrvatskoj?
Marko Marković: Smatram da je u “izvedbenom tijelu“ bitan potencijal tijela i uma, psihološke i fizičke naravi te opcijama pozicioniranja istih u kontekstu vremena i prostora u kojim se nalaze, kako u umjetnosti tako i u društvu. Ukoliko govorimo o neoznačavajućem načelu kao o prekidanju ili zatiranju rizoma to ne znači nužno da će prestati i funkcionalnost. Vjerujem u snagu domaće scene i angažmana kulturnih djelatnika i podržavam inicijative na kojima se radi. Potrebno je reagirati i intervenirati ukoliko vidimo da se događa nepravda, to je dužnost i odlika demokratskog društva, a u tome pogledu umjetnost može bit dobro oružje. Dobre su reakcija udruge Domino koja izvodi akcije i performanse s obzirom na trenutno stanje u Ministarstvu kulture. Pulska anarho-scena je također aktivna s javnim akcijama koje govore parolama “Kada nepravda postaje zakon, otpor postaje dužnost “. Riječ je o reakciji na incident koji se dogodio u Osijeku gdje je policajac nasilnički napao staricu koja mu može biti majka, zato što je navodno prešla preko crvenog svjetla, što se poslije pokazalo da je u biti krenula na zeleno. U Osijeku je osvanuo grafit koji je prikazivao taj događaj, a nakon par dana je prefarban crnom bojom.
► S obzirom na tvoje američko iskustvo i s obzirom na to da se identitet umjetnika olako zauzima, pogotovo u polju umjetnosti performansa, reci mi, kako osobno razlikuješ redikula od umjetnika, pomodnost od suvremenosti, političnost od komodifikacije?
Marko Marković: Performans je vrlo težak i kompleksan medij, dosta ljudi ga ne razumje, čak i umjetnici koji se bave performansom se muče da ga razumiju. Tako da ga istražuju, propitkuju, testiraju i vježbaju, ne spavaju i razbijaju si glavu. Za mene osobno je to vječna utrka za nečim, što kao da je nedostižno, kao nekakva idealna ideja ili vizija koju taman da uhvatiš, a ona odleti i ti opet moraš juriti za njom u nedogled. Moje istraživanje i eksperimentiranje u performansu krenulo je iz čiste znatiželje tako da sam tijekom vremena prolazio kroz razne, interaktivne i participativne performanse, zvučne, medijske i ambijentalne performanse, akcije u javnom prostoru, galerijske staged performanse, body – art praksu, iznošenje manifesta, community based work, aktivizam, glazbeni performansi i koncerti, vremenski i durational performansi te kreiranje situacija. Kada sam kretao u body art praksu, razgovor s Vlatkom Vincekom mi je dosta pomogao, on mi je objasnio opasnost u kojem se umjetnik može naći prilikom te prakse. Rekao mi je : ” Moraš znati kontrolirati vuka u sebi ”- što znači da moraš znati stati pošto takva vrsta performansa ispituje osobne granice do kuda možeš ići i koliko možeš izdržati, i tu čovjek mora biti svjestan posljedica do kojih može doći. Tanka je granica dok plešeš po crti. Danas možemo vidjeti performanse koji se izvode kao da su ” fun ” stvar i općenito je hip biti umjetnik. No stvari su daleko teže i to znaju ljudi koji se time bave godinama. Po meni je najteže izvest performans bez ičega, bez rekvizita, teksta, scenografije, samo tijelo. Za primjer bih izdvojio performans Vlaste Žanić u kojem je publika dolazila, rukovala se i čestitala umjetnici. Čini se na prvi pogled vrlo jednostavno, no smatram da je to zapravo izrazito težak performans. Također postoji zanimljiva vrsta performansa što minimalizira izvedbu koja postaje jedva vidljiva i primjetna no toliko snažna i upečatljiva da postaje nevjerojatna. Dosta umjetnika s dubrovačkog područja koristi takav izražaj, a mi ga u performerskom žargonu nazivamo “Slavenova škola“. Drago mi je vidjeti kada se mladi umjetnici zanimaju za performans i koji ga shvaćaju ozbiljno i koncentrirano. Jedna od njih je mlada umjetnica splitske akademije Nina Kamenjarin studentica Lorena Živkovića i Vlaste Žanić, koja će zasigurno biti prisutna na sceni u nadolazećim vremenima.
► Za kraj nam otkrij na čemu novome planiraš raditi ili već radiš, i šlagerica za kraj: navedi nam par filmova, muzika, knjiga, performera koje si popušio, citirao, volio, mrzio, koristio, kužiš slijed…?
Marko Marković: Preporučio bih čitanje djela Oscara Wilda “ The soul of man under Socialism “ iz 1891. kojeg sam spominjao u gore navedenom tekstu kao vrlo poučno štivo za jačanje morala. U skladu s tim prepoznajem Pyotra Pavlenskog, ruskog performance umjetnika i aktivista kao žrtvom državnog terora te istinskim herojem današnjeg vremena i borca protiv represivnog aparata. Nakon što je zapalio ulazna vrata zgrade Federal Security Service, što je današnja verziji KGB-a, umjetnik je zatvoren u federalnom zatvoru u Moskvi. Nominiran je za Top Art Prize Award koju je Rusija ukinula kako Pavlensky ne bi dobio službenu kreditaciju za svoj rad.
Trenutno radim na projektu s audio umjetnikom Stefanom Geisslerom i teoretičarem Walterom Seidelom. Radi se o novom performansu koji se tiče odnosa zvuka i tijela, tako da će to biti vrlo zanimljiv tehnološki izazov. Stephen Hawking kaže kako je inteligencija sposobnost usvajanja i prilagodba na promjene. Drugim riječima ljudi bi trebali naučiti kako se prilagoditi u tehnološkom napretku i kako poboljšati funkcionalnost u vremenu u kojem žive (up- grade). Umjetna inteligencija nam govori o ideji proširenog tijela i njegovim funkcijama. Dr. Rachel Armstrong, znanstvenica i inovatorica, je postavila raspravu o medicinskoj praksi u kojoj je moguće nadograditi mišićnu strukturu u svrhe fizičke funkcionalnosti u slučajima oboljelih od Lepre.
Na taj način je dr. Armstrong govorila o metodologijama u filozofiji, medicini i biotehnologiji kao budućnosti tijela, života te identiteta prirode čovječanstva. Dobra referenca gdje se umjetnost i znanost spajaju je suradnja između dr. Armstrong i pionirke modifikacije tijela, umjetnice ORLAN. Post body artist ORLAN je oblikovala svoje tijelo s operacijama i baterijskim implantima kao prva umjetnica s takvom radikalnom praksom. Zanimljiv rad u poljima umjetnosti i znanosti je definitivno Stelarc, umjetnik koji je body engineering implantacijom inkorporirao funkcionalno uho u vlastitoj ruci. Također češki umjetnik Jan Poppe je napravio audiopilulu koju može progutati i čuti glazbu unutar sebe. Nell Harbison, umjetnik kao prvi čovjek s ugrađenom antenom u svojoj lubanji službeno je priznat kao Cyborg. Nekada daltonist, on sada može čuti boje i dobivati različite informacije preko svoga “eyeborg” uređaja.
Na nedavno održanom Art Week Rotterdamu posjetio sam izložbu foto polaroida od Ulaya u Netherlands Photmuseum. Izložba je bila toliko dojmljiva i jaka da sam dobio želju ostavit mu poruku na zidu u galerijskom prostoru. Taj čin je također bio performance koji mi je zadala Marcella Zanki preko Performing Social Network grupe.
*Ulay exhibition of photo Polaroids. Netherland Photomuseum, Rotterdam.
Također vrlo zanimljiv rad predstavljen na Art Rotterdamu 2016 je “ White house “ umjetnika Ryana Mendoze koji je prenio kuću iz jednog kvarta u Detroitu na izložbeni prostor u Rotterdamu. Kuća će putovati okolo po Europi i govoriti o financijskoj krizi te krahu industrije i životnih standarda u tom gradu. Nedavno sam bio na otvaranju izložbe Kazimira Malevicha u muzeju Albertina u Beču gdje su bili izloženi radovi suprematizma među kojima je crni kvadrat na bijeloj pozadini što dokazuje dominaciju crnog polja naspram bijele boje koja je u biti u prvom planu.
*Kazimir Malevich i Marko Marković
Filmove koje bih izdvojio bili bi “Holly Mountain“ od Alejandra Jodorowskog, Stanley Kubrick “Paklena naranča”, Steven Spilberg “Close Encounter of the Third Kind”, Želimir Žilnik i film “Rani Radovi“ te film Vlatka Filipovića “Hop Jan“. Za razbijanje monotonije predlažem čitanje Anarchist Cookbook update-anu verziju iz 2000. koja se može naći na internetu.
razgovarao: Srđan Sandić
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
