Na samom početku studija povijesti umjetnosti posjetila sam zanimljivu izložbu u Galeriji SC na kojoj su bili prikazani kolaži velikih dimenzija napravljeni od ostataka plakata skinutih sa zagrebačkih ulica. Vizualno upečatljve kompozicije ostale su mi u pamćenju, no tek poslije više od deset godina povezujem ime, lik i djelo i shvaćam da je iza te intrigantne izložbe zapravo bio Marko Zeman – umjetnik iz Zagreba s kojim sam dobila priliku razgovarati povodom njegove aktualne samostalne izložbe “Mara i Lara” u galeriji Trotoar. Osim u području slikarstva, Marko Zeman aktivno se bavi istraživanjem slikarskog procesa, a crtež, kolaž i plakat mu također nisu strani mediji izražavanja. Studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi Zlatka Kesera, a diplomirao je 2010. godine pod mentorstvom Zoltana Novaka. Kontinuirano izlaže od 2008. godine, a samostalno se, među ostalim, predstavio u Gradskom muzeju u Varaždinu (2024.), galeriji Karas HDLU-a u Zagrebu (2020.), klubu Močvara u Zagrebu (2020.) i na ranije spomenutoj izložbi “Radovi na papiru” u Galeriji SC u Zagrebu (2013.). Dobitnik je Nagrade 7. bijenala slikarstva 2024. i otkupne nagrade HPB-a 2009. Radovi mu se nalaze u kolekcijama Gradskog muzeja u Varaždinu, Hrvatske poštanske banke, KD Vatroslav Lisinski, Erste Fragmenata u Zagrebu i u privatnim kolekcijama. Osim što djeluje kao samostalni umjetnik, bavi se dizajnom i likovno-pedagoškim radom, a trenutno je zaposlen kao umjetnički suradnik na slikarskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
► Završio si slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 2010. godine. Zašto si odlučio studirati slikarstvo? Je li riječ o dječačkom snu ili profesiji koju si tek u zrelijoj dobi odabrao kao svoj životni poziv?
Marko Zeman: Od najranijih dana volio sam crtati, a crteže bih lijepio po zidovima svoje sobe. Nekada su to bili jednostavni i nespretni pokušaji crtanja onoga što sam promatrao, a nekada bih prikazivao scene iz stripova ili filmova. Također, tijekom djetinjstva su me privlačile reprodukcije umjetničkih djela po časopisima i knjigama, ali nisam razmišljao o slikarstvu kao profesiji, jer sam mislio da za to nemam talenta. Konkretno, nisam znao dobro nacrtati portret ili akt po promatranju. Mislio sam da se ljudi rađaju sa sposobnošću dobrog crtanja. Kasnije sam shvatio da se radi o vještini koja se polako savladava i uči, odnosno da možda imam šanse baviti se slikarstvom kao strukom. Odlučio sam se pripremiti za prijemni, prošao sam ga i upisao akademiju s 28 godina.
► Trenutno si umjetnički suradnik na slikarskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti. U kojoj se mjeri Akademija promijenila od vremena kada si ju pohađao do danas? I kako se snalaziš u mentorskoj ulozi?
Marko Zeman: Slikarski odsjek Akademije se nije puno promijenio. Intenzivno crtanje, odnosno slikanje po promatranju su i dalje prisutni tijekom prve dvije godine. Nakon toga slijedi odabir slikarske klase i početak traženja vlastitog slikarskog izraza na trećoj godini. Na Akademiji trenutno podučavam osnove crtanja i slikanja po promatranju, ustvari bazičnu likovnu pismenost. S obzirom na to da sam se sam dugo trudio oko savladavanja tih stvari, mislim da se mogu dobro poistovjetiti sa situacijom u kojoj se nalaze studenti kad naiđu na neki likovni problem te im pomoći da dođu do zadovoljavajućeg crtačkog, odnosno slikarskog rješenja.
Marko Zeman – Lara, akril na platnu, 185,5 x 132 cm, 2024.
► Uspoređujući slike s krupnim kadrovima nijemih filmova, kustosica Martina Marić Rodrigues u predgovoru recentne izložbe “Mara i Lara” nudi posjetiteljima mogućnosti za promatranje tvojih radova. Što misliš o toj usporedbi slikarstva i filma? Je li riječ o interpretacije kustosice ili pak tvojoj intenciji da portreti bude takve asocijacije kod promatrača?
Marko Zeman: Nije mi namjera da moje slike asociraju ljude na nijeme ni na zvučne filmove. Niti mi je namjera da asociraju ljude na bilo koji drugi konkretan pojam, što istovremeno ne znači da sam protiv asocijacija. Prepuštam promatračima da ih njihove vlastite asocijacije i misli vode kamo god im se prohtije. Najbolje slike koje sam vidio, a koje su mi se najviše urezale u pamćenje, su upravo one koje mi nisu ponudile konkretno značenjsko odredište, cilj, nego samo slutnju i nagovještaj nečega što nam se otkriva, ali samo dijelom, nikada do kraja. Takve slike imaju sposobnost “čuvanja tajne” i upravo zbog toga im se imam potrebu uvijek vraćati. Želio bih da moje slike djeluju slično.
Nije mi, dakle, bio cilj da ljudi pred mojim slikama pomisle na epohu nijemog filma, ali ako bi netko gledajući moj rad primjetio ili osjetio da se principi kadriranja portreta poklapaju s načinom na koji neki majstori filma tretiraju lice u krupnom planu, te da ostvaruju sličan učinak, to bi mi bio kompliment. Općenito je u nijemom filmu krupni plan dosta rijedak pa takvi kadrovi imaju posebno snažno djelovanje u odnosu na ostatak korpusa filma. Ako hodate gradom i naletite na moju sliku u izlogu galerije, volio bih da se u vama stvori napetost slična onoj koju pobuđuje pojava takvog jednog krupnog kadra unutar nijemog filma.
Veza između slikarstva i filma postojala je oduvijek, a očito postoji i danas. Hitchcock je crtao izvrsne stripovske storyboarde, Kurosawa je pripremajući se za film Ran ostavio iza sebe prave slikarske radove. Ne znam je li John Ford nacrtao ili naslikao ikakvu pripremu za film u tom smislu, ali ja ga vidim kao najslikarskijega od svih redatelja. Spielberg je za njega rekao da je bio slikar s ekipom od 150 pomagača. Mogu reći da je na mene kao slikara vrlo snažno utjecao. A na Forda su, pak, utjecali slikari prizora s divljeg zapada na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Veza, dakle, između slikarstva i filma odvija se u oba smjera i tako je bilo, čini mi se, oduvijek. A ako je Martina mislila na takvu vezu između mojih radova i filma – ja ću biti jako sretan.
► Tvoje slike obiluju upečatljivim bojama, a u posljednje vrijeme učestalo koristiš ružičastu boju koju stereotipno poimamo kao žensku boju. U kojoj mjeri si razvijao vlastitu paletu boja koje koristiš tijekom vremena? I postoji li konkretan razlog zašto ružičasta prevladava na platnima?
Marko Zeman: Da, na izložbi u Trotoaru, ružičasta boja prevladava. Znao sam ljudima koji nisu vidjeli moje slike reći da koristim puno roze i uglavnom je reakcija bila: “Jooooj, ne volim rozu!” Ti ljudi su kasnije rekli da im se sviđaju moje slike. Ružičastu, tj. rozu, najčešće vežemo uz odjeću, obuću i igračke namijenjene djevojčicama. To je boja predmeta koje ćemo nazvati ljepuškastima, kičastima ili sladunjavima i vrlo je lako slikajući s rozom skliznuti prema takvim konotacijama – prema sladoledu iz automata.
Upravo mi je zbog toga bio izazov napraviti slike na kojima će roza prevladavati, ali neće imati Barbie efekt, nego ću ju tretirati i inkorporirati u sliku kao punovrijednu slikarsku čunjenicu. Kao boju koja u odnosu s drugim bojama u kompoziciji rezultira kolorizmom. To je izazov jednak onome kada želite napraviti crne slike koje neće imati morbidan efekt, nego pokušavate dohvatiti onaj crni sjaj, baršunasto crno pulsiranje. Ako vam to uspije, slike neće biti morbidne i ugašene, pa čak i ako im je takva tematika. To je ustvari pristup kojim se tradicionalno simboličko značenje neke boje dokida, briše i mijenja. I zbog toga je slikarski interesantan i izazovan. Ružičasta je osnovna boja ljudske puti, a na mojim slikama sam ju htio prikazati u što čišćem obliku. Neke slike Kirchnera, pa i Miroslava Kraljevića primjer su takvog, netipičnog, a slikarski vrlo opravdanog, majstorskog korištenja roze.
► U tvojem opusu zamjetan je velik broj portreta. Koristiš li fotografije kao predložak prilikom stvaranja portreta, odnosno prikazuješ li na slikama konkretne osobe iz vlastitog života?
Marko Zeman: Svi portreti izloženi u Trotoaru imaju polazište u stvarnim osobama. Ipak to nisu osobe koje poznajem ili koje sam vidio uživo. Događa mi se da gledam neki film, glazbeni spot ili neku drugu snimku i vidim žensko lice ulovljeno na način koji mi se učini likovno potencijalno interesantan. Pauziram snimku i napravim malu skicu kemijskom olovkom. Takve skice radim često dok gledam filmove. Kasnije neke od njih razrađujem u veće crteže odnosno slike.
► Na koje si druge teme, osim portreta, fokusiran? Oslanja li se tvoja umjetnička praksa i na korištenje simbola u slikarstvu?
Marko Zeman: Pejzaž mi je oduvijek jako interesantan, iako nikada nisam napravio izložbu koja bi se sastojala samo od pejzaža. Pretpostavljam da me to tek čeka. Kroz godine sam napravio veliki broj crteža na kojima obrađujem najrazličitije motive i teme. Mnogi od njih će, nadam se, doživjeti slikarske verzije na većim formatima. Omiljeni slikarski motiv mi je lonac. Prije četiri godine napravio sam izložbu naziva “Običnosti” kojoj su osnova bili svakodnevni, obični predmeti. Za simbolizmom posežem rijetko, iako sam nedavno u Varaždinu imao izložbu naziva “Psihodelična čajanka”, kojoj je polazište jedna epizoda Alise u zemlji čudesa. Izložio sam tek dio ciklusa koji je u nastanku i nije još do kraja definiran. Ne radi se o ilustriranju spomenute scene, već o slikarskoj i crtačkoj interpretaciji pojedinih motiva uključenih u tu scenu, ali i u ostatak knjige. U nekima od tih radova prikazujem i Ludog Šeširdžiju. Sam motiv šešira na tim slikama mi je likovno važniji od motiva Šeširdžije.
► U kojoj ti je mjeri važan humor u umjetničkoj praksi?
Marko Zeman: Humor je uvijek poželjan, jer razbija pretencioznost i dosadu, a i unosi element ljudskosti u nečije stvaranje. Od mojih kolega posebno su mi zanimljivi oni koji nisu izgubili smisao za humor u likovnom izražavanju. On može biti dio narativne dimenzije djela, ali puno mi je draži ako nije vezan uz naraciju, nego je postignut likovnim govorom: duhovitom transformacijom, odnosno deformacijom forme motiva, kadriranjem, kompozicijom, apsurdnim spajanjem na oko nespojivih vizualnih elemenata i slično.
► U jednom intervjuu istaknuo si da crtež ne smatraš pripremnom studijom za slikanje, već da je riječ o ravnopravnom mediju izražavanja. Prilikom stvaranja crteža, jesi li isto kao i u slikarstvu, fokusiran na velike formate?
Marko Zeman: Čini mi se da crtež koristim i kao sredstvo i kao cilj. Nekada mi je on samo pomoć u dovođenju elemenata kompozicije u željeni odnos, a nekada je i početak i kraj mog likovnog izražavanja. Oduvijek sam volio raditi velike formate crteža. Takvi su npr. crteži spomenutog ciklusa “Psihodelična čajanka”, ali i crteži koji su prethodili Mari i Lari iz Trotoara. Razmišljao sam i te crteže ubaciti u izložbu, ali na kraju je postav sastavljen samo od slika djelovao bolje i kompaktnije.
► U Galeriji SC si 2013., na izložbi „Radovi na papiru“ (link) predstavio zanimljive kolaže velikih dimenzija, napravljene od ostataka plakata skinutih sa zagrebačkih ulica. O kakvom je projektu riječ?
Marko Zeman: Ti su kolaži nastali kao rezultat mog pokušaja približavanja nekom osuvremenjenom obliku enformela. Riječ je o apstraktnim kompozicijama gusto “tkanih” cik-cak odsječaka raznobojnih papira – ustvari plakata otrgnutih sa zagrebačkih fasada. Mislim da je u srži nastanka tih radova volja za stvaralačkom transformacijom odbačenog materijala. U to vrijeme mi je puno izazovnija ideja bila napraviti dobru sliku od otpada, nego od finih, skupih boja.
► Kaži nam nešto više o projektu Marko i Darko – o kakvom je glazbenom sastavu riječ i koliko ste već dugo aktivni na sceni?
Marko Zeman: Marko i Darko je bend kojeg smo osnovali i u kojem sviramo Darko i ja od 2014. godine. Nazivaju nas blues-punk bendom – tako je možda najlakše publici koja nas ne pozna dočarati što sviramo. Iako, najsretniji sam kad mi netko poslije koncerta kaže da sviramo rock’n’roll. Naše koncerte uglavnom posjećuju ljudi koji redovno prate domaću garage i punk-rock scenu. Imamo hrpu autorskog materijala, a debi album će, nadam se, na vinilu izaći na jesen.
► Zadužen si također i za vizualni identitet navedenog projekta. Je li ovo tvoj prvi izlet u područje dizajna i kako gledaš na odnose crtež – dizajn ili pak slikarstvo – dizajn?
Marko Zeman: Moj prvi susret s dizajnom bio je posredan. Naime, moj diplomski rad je poslužio kao osnova za kreiranje vizualnog identiteta jedne manifestaciju Koncertne Dvorane Vatroslava Lisinskog. Slika je osim upečatljivog kolorita bila i izraženijeg grafizma, dakle posjedovala je odrednice koje su poželjne u dizajnu plakata. Nakon toga KD Vatroslav Lisinski se poslužio drugom mojom slikom kao predloškom za omot jednog svog CD izdanja. Kažem da sam u tome posredno sudjelovao jer je dizajn plakata i CD-a radila njihova dizajnerica.
Što se tiče Marka i Darka, od prvog nastupa slikam plakate za naše koncerte. Naravno, ti plakati ne idu u tisak jer smo premali bend za tako nešto, nego sam ih koristio kao ilustraciju eventa na facebooku. To se ljudima koji nas prate svidjelo pa sam nastavio s izradom plakata. Napravio sam čak i izložbu u Močvari 2020. godine. Ti se plakati i u motivima i u likovnom tretmanu osjetno razlikuju od mojih slika. Dok se u slikarstvu odmičem od naracije i ilustrativnosti, u plakate nastojim ugurati što više značenja i što više igre u pripovijedanju. Punim ih pop-kulturnim referencama, aluzijama na filmove, muzičku povijest, reklame, TV sapunice, kičaste naslovnice, loše ilustracije, loš ukus općenito, trivijalne žanrove, strip, dječje crteže, loš grafički dizajn, pogreške, prenaglašenu dramatičnost i slično. Dakle, u plakatima namjerno izazivam konkretne i točno određene asocijacije kod potencijalnih gledatelja, a priču koju te asocijacije stvaraju u gledateljevim mislima, precizno usmjeravam u ovom ili onom smjeru. Ili pak nastojim namjerno zbuniti gledatelja nemogućnošću povezivanja naslikanih motiva sa situacijama u koje sam ih postavio. Postupke koje opisujem, potpuno sam napustio u slučaju mojih slika. Već neko vrijeme planiram motive s plakata prebaciti u slikarski medij, ali to nije tako jednostavno. Slikarstvo ima svoje zakonitosti, kao što dizajn ima svoje. Prebaciti likove s plakata u slike zahtijeva mijenjanje njihove forme, a kada se to dogodi, oni prestaju biti ono što su prvotno bili, gube puno od svog značenja i simbolike, te postaju nešto drugo.
► Imaš li uzore općenito u životu? Koji su umjetnici/ice utjecali na tvoju umjetničku praksu?
Marko Zeman: Imam jako puno uzora u životu. Kad su u dućanu pred blagajnama dva jednako dugačka reda, ja stanem u jedan, a osoba do mene u drugi, pa kad ta osoba plati i sretno s vrećicama izlazi iz dućana, a red u kojem ja čekam se tek minimalno skratio, počnem razmišljati kako je ta osoba skužila u koji red treba stati, kako je pametna i u tom trenu ta osoba mi postaje uzor. Malo se šalim, ali zaista mislim da nam uzor može biti svatko kod koga primijetimo neku pozitivnu osobinu. Možemo se ugledati u tu osobu i promijeniti sebe na bolje.
Slično tome, uzori su mi svi likovni umjetnici kroz povijest čija su djela došla do mene, bilo preko fotografije ili sam ih vidio uživo, a kod kojih sam uočio neku vrednotu koja me obogatila i na mene djelovala. Volim raznovrsnost i mogu me očarati najrazličitiji načini likovnog izražavanja. Od brutalnosti primitivne umjetnosti i naivaca, do rafinirano razrađenih umjetničkih sistema renesanse ili rokokoa.
Naravno, u svom likovnom radu tragam za onim dionicama za koje sam sposoban, u kojima mogu dati najviše i tada se popis uzora sužava. U tom smislu, mislim da su mi najveći uzori veliki umjetnici druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća. Taj period mi nudi najviše materijala iz kojeg mogu nešto naučiti. A glavni mi je zadatak ne ponavljati ono što sam vidio, nego iz naučenog pokušati napraviti nešto što je moje i što pripada mom vremenu.
► Što slušaš od glazbe, a što voliš od filmova?
Marko Zeman: Bacha, Mozarta, Beethovena, Brahmsa, Brucknera, Čajkovskog, Ravela, Stravinskog, Armstronga, Ellingtona, Mahaliu, Coltranea, Elvin Jonesa, William Parkera, Big Bill Broonziea, Muddy Watersa, R.L. Burnsidea, Junior Kimbrougha, John Lee Hookera, Bo Diddleya, Lightnin Hopkinsa, Bing Crosbya, Dean Martina, Doris Day, Fats Domina, Professor Longhaira, Dr. Johna, Johnny Casha, James Browna, Beatlese, Stonese, Dylana, Hendrixa, Paul Simona, Tinu Turner, Pink Floyd, Statler Brotherse, Neville Brotherse, Motorhead, Black Flag, Jon Spencer Blues Explosion, Eke Bubu i Franka Zappu. Posebno njega. Kao u slučaju likovnosti i muzike, ni kod filmova nemam neke stroge favorite. Ukus mi je vrlo običan i šarolik. Volim kompletnu filmsku povijest, iako sam posebno velik fan 30tih i 70tih. Filmovi iz tridesetih, posebno prve polovice desetljeća, prije nametanja snažnog sistema cenzure u vidu Hayes codea, su zadivljujuće suvremeni, iskreni, neposredni i slobodni. Slična sloboda na filmu dogodila se još jedino u prvoj polovici sedamdesetih. Volim John Forda, Raoul Walsha, Howard Hawksa, William Wellmana, George Cukora, Preston Sturgesa, Lubitscha, De Totha, von Sternberga, Widora, Wildera, Wylera, Renoira, Kurosawu, Mizoguchia, Ozua, Rossellinia, Fellinia, Antonionia, Viscontia, Melvillea, Tarkovskog, Bergmana, Woody Allena, Scorsesea, Hitchcoka, Cormana, Russ Meyera, Jackie Chana, Stallonea, Corbuccia, Argenta, Don Siegela, Fritz Langa, Capru, J. Lee Thompsona, Eastwooda, Frankenheimera, Friedmana, Lumeta, Michaela Manna, Spielberga, Tarantina, Safdie Brotherse, Joe Dantea, Ty Westa, Jack Hilla, Craig Zahlera, Godarda, Bogdanovicha, Leonea, De Palmu, Aldricha, Karlsona, Sirka, Tony Scotta, Ridley Scotta, Wes Andersona, Mike Leigha i bezbroj drugih.
► Tradicionalno shvaćena kupoprodajna logika u području slikarstva u suvremenom dobu nailazi na brojne izazove. Može li se danas živjeti od slikarstva? Kakva su tvoja iskustva? Živiš li od prodaje vlastitih radova?
Marko Zeman: Živim od prodaje vlastitih radova i pedagoškog rada. Ako je čovjek uporan i marljiv, može živjeti od svega, pa tako i od slikarstva.
► Ovogodišnji si dobitnik Nagrade 7. bijenala slikarstva. Što općenito misliš o nagradama i priznanjima u umjetnosti? Stvara li se toksična kompetitivnost među umjetnicima koji se bore za nagrade?
Marko Zeman: Uh, teško pitanje! Ne bih rekao da sam primijetio kompetitivnost među umjetnicima u borbi za nagrade. Ja naprimjer jedva čekam vidjeti sliku od nekog kolege od čije bi kvalitete pao u nesvijest. A znam i da mnogi kolege razmišljaju isto. No, ponekad se stvara toksična atmosfera nakon dodjela nagrada. Jedni su zadovoljni izborom, a drugi su ogorčeni. Ne mislim samo na sudionike “natjecanja”, nego i ostale koji su uključeni ili ih samo zanima događaj. Srećom, to nije bio slučaj kod spomenute nagrade na zadnjem bijenalu.
Mislim da nagrade u umjetnosti nisu loša stvar. Postoje u svim vrstama umjetnosti manje-više oduvijek. Ja i prodaju svoje slike doživljavam kao nagradu. Potrudio sam se, napravio sam dobru stvar, koju je zatim netko poželio imati u svom vlasništvu. Nagrada je novac od kojeg ću moći živjeti. Nagrada u obliku priznanja kojeg dodjeljuje žiri je slična stvar.
Jedina ozbiljna kompetitivnost u slikanju kojoj svjedočim je ona sa samim sobom, tj. sa slikama koje sam napravio jučer, prekjučer ili prije godinu dana. Mora postojati želja za nadilaženjem vlastitih radova iz prošlosti. Bez tog natjecanja sa samim sobom, čovjek bi se uljuljkao u ugodu, a napetost i energija likovnog rada bi opadala. Čovjek bi počeo stvarati dosadne i nimalo uzbudljive slike. A to je jedna od stvari u slikarstvu koju si nikako ne priželjkujem. Ta kompetitivnost sa samim sobom teško da može biti toksična.
► Kakvi su ti planovi za budućnost?
Nastavljam slikati. Vjerujem – bolje nego do sada.
Zahvaljujemo Marku Zemanu na ustupljenoj fotodokumentaciji, više o Markovim radovima potražite na instagram.com/zeman.marko/
Izložba Mara i Lara Marka Zemana u galeriji Trotoar otvorenja je do 14. rujna (osim u vrijeme ljetne pauze galerije od 14. srpnja do 24. kolovoza 2024. Više o galeriji na trotoar-galerija.hr
