Marta Stražičić mlada je novomedijska umjetnica, koja je 2018. godine diplomirala pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Njezini multimedijski radovi i animirani filmovi izloženi su u New Yorku, San Franciscu, Meksiku, u Inquiry Inc. u Osijeku, u Galeriji Striegl u Sisku, u zagrebačkoj Galeriji Miroslav Kraljević, AKC Medika, R3a Galeriji te na pročelju Muzeja suvremene umjetnosti. Martin diplomski rad EVGENIA308 nedavno je predstavljen na samostalnoj izložbi u zagrebačkoj Galeriji VN. Riječ je o kompleksnom umjetničkom projektu koji se sastoji od virtualne realnosti (VR), trodimenzionalnih printanih skulptura i digitalnih slika na platnu. Unutar virtualnog prostora Marta promišlja i kreira razne vrste kukaca, spekulirajući o njihovu izgledu kroz proces digitalne evolucije. Razgovarale smo o njezinim umjetničkim radovima, o edukacijskim radionicama koje vodi i o rezidencijama koje je organizirala u Podstrani u suradnji sa sestrom Teom i umjetničkom organizacijom Format C.
*Marta Stražičić
► U diplomskom radu EVGENIA308 baviš se svijetom kukaca “koji su napustili more i kopno, te prešli u digitalno stanje kako ne bi izumrli u današnjici, preusmjeravajući svoju smrtnost u tehnologiju”. Upravo tehnologija ima dvojaki karakter – s jedne strane otvara nove mogućnosti i brži napredak u odnosu na prijašnja razdoblja, dok je s druge odumiranje životinjskih vrsta reperkusija rastuće tehnologizacije industrije i čovjekova djelovanja na okoliš. Zašto ti je bilo važno baviti se temom na ovaj način i otkud naziv projekta EVGENIA308?
Marta Stražičić: EVGENIA je naziv prvog 3D objekta koji sam napravila i stavila u virtualnu realnost, tako da je naziv proizašao iz sentimentalnosti. Broj 308 nadodala sam kao direktnu poveznicu s imenima koja se koriste na internetu, htjela sam zadržati tu jednostavnu formu. Tehnologiju, jedan od najjačih alata suvremenog svijeta, željela sam iskoristiti problematizirajući temu s kojom je direktno povezana. Na drugoj godini preddiplomskog studija počela sam se baviti 3D-om, a zadnje dvije godine bavim se VR-om. Prije sam imala jaki 2D grafički stil, ali otkad sam otkrila da možeš nešto oživjeti, postalo mi je užasno zabavno razvijati svoj svijet. Jako sam vezana za strip, stalno sam htjela prepričavati priče, pa mi je sada posebno drago što imam moć i slobodu razrađivati ozbiljne tematike na ovaj način. Isto tako, oduševljena sam reakcijama ljudi i nadam se da je rad uspio otvoriti neka pitanja koja sam htjela potaknuti suptilno, bez brutalnih rješenja.
*Otvorenje izložbe EVGENIA308 / foto: Galerija VN
*Postav izložbe EVGENIA308 / foto: Galerija VN
► Postav priča svojevrsnu priču o odnosu digitalne umjetnosti i tradicionalne izlagačke prakse. Čini se kao da kukci, napravljeni kao trodimenzionalne digitalne skulpture, polako napadaju postament kako bi naposljetku izložili sami sebe. S druge strane, velike digitalne printeve postavljaš u barokne okvire čija je primarna namjena bila da čuvaju istaknute primjere slikarstva. Koje je nove i/ili subverzivne izlagačke prakse donijela i nudi digitalna umjetnost?
Marta Stražičić: Odmah bih napomenula da skulpture ne napadaju postament, već samo bivaju i kreću se njime. Ljudi me često pitaju mogu li pucati u VR-u, pa im pojašnjavam da je EVGENIA308 striktno nenasilan rad. Nasilje je jedna od dominantnih karakteristika VR-a, koji se rapidno razvija u kontekstu simulacije rata i pornografije. Htjela sam maknuti tu nasilnu dimenziju i krenuti od pretpostavke da ne moraš nekoga ubiti da bi došao do cilja. Dovoljno je istraživati prostor, bez pritiska. No, budući da sam napravila tamnije i strašnije dijelove VR-a, mnogo je toga otvoreno za interpretaciju, a dosta prosudbi proizlazi upravo iz negativnog odnosa prema kukcima. Prema tome, u mojoj su se verziji kukci popeli na postament.
Postav se sastoji od tri dijela: prvi dio čine digitalne slike s okvirima, drugi dio je postament na koji se uspinju 3D printani kukci, a treći dio je VR koji se sastoji od dva nivoa, svjetlijeg i mračnijeg, u kojima ti kao istraživačica dolaziš u interakciju s hibridnim kukcima. Nivoi ne funkcioniraju tako da se nastavljaju jedan da drugi, već su isprepleteni na način da omogućavaju veću slobodu kretanja. Prvi nivo je intimniji, dok se u drugome nalaze videi koji pokazuju proces nastanka rada zajedno s greškama i glitchevima. Nisam htjela skrivati proces od finalnog rada i željela sam pokazati postepenost izrade. I sama sam se razvijala kroz ovaj rad stvarajući ga godinu dana, pa mi se činilo neiskreno pokazati samo zadnjih mjesec dana rada, odnosno najbolju dosadašnju verziju rada i sebe.
Što se tiče izlagačkih praksi, ovo je prvi put da sam uspjela spojiti stare okvire sa suvremenim digitalnim printom na platnu. Zanimao me odnos tih dviju stvari i što će se tu dogoditi. Ljudi nove tehnologije često doživljavaju kao nešto hladno, umjetno i bez duše. Zato sam htjela pronaći što više načina da oplemenim svoje radove. I mislim da je dobro ispalo, zadovoljna sam rezultatima i jako sam uzbuđena nastaviti u tom smjeru.
*Marta Stražičić, EVGENIA308, 2018.
► Koliko traje izrada ovako kompleksnog rada? Koliko su HTC VIVE i slična oprema za virtualnu realnost dostupni hrvatskim studentima? Koliko zagrebački studij novih medija implementira nove tehnologije u nastavu, odnosno, koliku ulogu igra samoedukacija?
Marta Stražičić: Prvo moraš naučiti raditi u pet različitih programa i to dugo traje. Za razvoj EVGENIE308 trebalo mi je godinu dana, ali prije toga sam imala pozadinu od četiri godine učenja i rada u različitim programima. Opremu, računalo i HTC VIVE (dva senzora, kaciga i dva upravljača), posudio mi je prijatelj Siniša Koščec. Oprema generalno nije dostupna studentima, a profesorima, iako su otvoreni za nove tehnologije, nedostaje tehničkog znanja. Manje financijske potpore za razvoj digitalne umjetnosti ovog tipa u Hrvatskoj postoje, ali čini mi se da je još prerano i da se ne ulaže u VR projekte u tom kontekstu. Dobra je vijest što se u Centru za inovativne medije, koji je osnovan pri riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, održavaju radionice na temu odnosa VR-a i umjetnosti, pod vodstvom profesorice Ingeborg Fülepp.
*Marta Stražičić, 3D modeli inspirirani kukcima, EVGENIA308, 2018.
► Umjetnost je prvo pokušavala imitirati prirodu (mimezis kao ideal), a danas je ti u svojim radovima pokušavaš prezervirati kroz digitalni medij. Na koji način promišljaš odnos umjetnost-priroda-digitalno?
Marta Stražičić: Upravo me tehnologija otuđila od prirode, a sada me nekako vratila prirodi. Tek kad čovjek napravi rad, kohezija svega postaje vidljiva. Tehnologija je snažan alat za obrađivanje nekih problematika. Mislim da ne možemo biti nimalo sretni s tim što radimo okolišu. Ponekad mi se čini da treba raditi ovakve radove i dodatno osvještavati ljude, no svjesna sam da to nije dovoljno. Koliko god je ironično što sam kukce tehnološki prezervirala, ako je to ono što će pokrenuti ljude da razmisle o svojim akcijama, onda i to ima smisla. Kukce obožavam jer su svojevrsna muza znanstvene fantastike na kojoj sam odrasla. Većinom su bili prikazivani u negativnom svjetlu, posebice u hororima. Htjela sam ih barem malo demistificirati i otkloniti tu negativnost. Bilo mi je zanimljivo raditi kukce u velikoj formi jer je gigantizam u kukaca rijetkost, a VR mi je dozvoljavao toliko istraživačke slobode da sam počela proučavati i razvijati svakojake detalje na kukcima. Međutim, nisam htjela da se promatrač osjeća ugroženo, već da mu se promijeni uobičajena perspektiva.
Još jedan važan element u cijelom procesu je zvuk, jer upravo zvuk približava digitalne slike onome organskome, koje poznajemo. Kad se umjetnoj estetici piksela i vektora doda zvuk, svašta se dogodi u nama. Nazvala bih to 3D make-upom, koji oplemeni čitavu priču. Dosta zvukova radila sam koristeći vlastito tijelo i kožu. Ivana Picek je radila glazbu, a Rita Bobinac efekte za plešuće gljive.
*Marta Stražičić, EVGENIA308, 2018.
► Sa starijom sestrom Teom činiš umjetnički duo schwesternsisters (SwS). Tijekom protekle dvije godine održale ste brojne radionice 3D-a diljem Hrvatske u sklopu programa Ruksak pun kulture. O čemu se radi?
Marta Stražičić: Tea i ja počele smo zajedno raditi kad sam došla studirati u Zagreb. Radile smo za istim stolom, jedna do druge. I eto, šest godina kasnije, i dalje nismo stale. Radionice smo radile s ciljem interdisciplinarnog razvoja VR tehnologije u hrvatskoj kulturnoj produkciji i u tom smislu veliku zahvalu moram uputiti Dini Karadžić i Vedranu Gligu iz umjetničke organizacije Format C. Snažan timski rad bio je potreban kako bismo došli do realizacije ovog projekta. Tea i ja održale smo brojne radionice 3D-a većinom u ruralnim dijelovima Hrvatske i u manjim gradovima. U manjim je sredinama izražen prisniji odnos između profesora i učenika i mi smo, isto tako, bile predivno ugošćene. Radile smo s učenicima od 5. do 8. razreda osnovne škole. Neka su djeca toliko strastvena da su već u toj dobi počela programirati. U Hrvatskoj postoji puno potencijala, ali su tehnički preduvjeti limitirani. Mi smo koristile besplatni program Sculptris i radile u informatičkim učionicama u školama. Čini mi se da su te radionice učenicima puno značile, jer su ostajali s nama tijekom odmora. Cilj je bio objasniti im kako da iskoriste ideje s kojima su došli i odmah im pokazati neke rezultate, odnosno posaditi sjeme za daljnji razvoj u tom smjeru. A meni, kao introvertu, te su radionice puno značile jer su me gurnule izvan zone komfora.
*Radionice 3D-a u sklopu programa Ruksak pun kulture, 2018.
► Sudjeluješ u organizaciji dviju rezidencija – Internacionalne VR inkubator rezidencije, koja se prvi put održala prošlog ljeta u Podstrani, nedaleko od Splita, te Black Metal Residency (BMR). Koja je motivacija iza toga i koji su ciljevi? Koji su planovi za budućnost?
Marta Stražičić: Kroz Black Metal Residency, koji vodi Tea, radimo izložbe u prirodi koje mijenjaju lokaciju i koje su neovisne od institucija i striktnog natječaja. Radi se o svojevrsnoj on-line rezidenciji. Ideja za rezidenciju započela je kao site-specific performans i izložba Burned Forest u Podstrani, kao referenca na posljedice velikog požara koji je izbio u srpnju 2017. dok smo bile ondje, a uslijed kojeg je izgorio velik dio šume. Kasnije smo na toj lokaciji napravile spomenuti performans, koji se uživo prenosio na društvene mreže, te grupnu izložbu u kojoj su sudjelovali Klara Vincent Novotna, Lara Joy Evans, Maya Ben David, Native Alienz, Raul Altosaar, Alejandra Muñoz, Donnie Fredericks, Joeri Bosma, Alex Stoddard, Helin Sahin, Nick Zhu i Dražen Dukat.
Druga rezidencija koju organiziramo je Internacionalna VR inkubator rezidencija za koju postoji javni poziv. Prošle su se godine prijavili ljudi iz brojnih država, ali zbog ograničenih financijskih sredstava mogli smo ugostiti samo nekolicinu. Na jednotjednim rezidencijama bili su fracusko-japanski duo Ittah Yoda, zatim Katharina Joy Book i Lukas Schmeck iz Berlina, Samuel Capps iz Londona, Nick Zhu iz Los Angelesa i Paul Messick iz Minnesote. Uz internacionalne goste sudjelovale su i studentica animacije i novih medija Sunčana Brkulj, glazbenica Ivana Picek, studentica povijesti umjetnosti Anđela Tenšek, magistrica konzervacije-restauracije Josipa Krolo te studentica modnog dizajna Tina Spahija. Na taj način potičemo interdisciplinarne suradnje iz kojih svi učimo.
*Internacionalna VR inkubator rezidencija, 2018.
► U radu Krhka Muškost (2016.) tematiziraš rodne uloge s fokusom na konstruktu muškosti. Protagonist ove kratke animacije, bijeli muškarac srednje klase, utvrđuje: “I cannot risk being seen as soft, as weak”. Na koji način promišljaš i problematiziraš krizu maskuliniteta?
Marta Stražičić: To mi je jedan od najdražih radova i ujedno završni rad mog preddiplomskog studija. Ja sam napisala tekst, a Tea je liku dala glas. Napravila sam figuru muškosti – velik, muževan, mala glava zato što su mu ramena veća od svega. Željela sam se poigrati tom temom na način da jasno i direktno opišem svoje ideje, bez okolišanja. Htjela sam ubosti posred te ranjivosti i zbunjenosti. “Straight white male princip” toliko je očit u suvremenom svijetu, a jako se rijetko razgovara o toj problematici. Mislim da tu ima još mnogo materijala za neke buduće radove.
*Marta Stražičić, Krhka muškost, 2016.
► Tko je Marta Stražičić u odnosu na virtualni svijet, a tko je Marta Stražičić u odnosu sa realnim svijetom? Kako izgleda detoksikacija od digitalnog i što radiš kad, uvjetno rečeno, ne radiš?
Marta Stražičić: Ne znam jesmo li svi žrtve repeticije, ali kad ne radim tjedan dana, postanem blago anksiozna i samo želim izbaciti nešto iz sebe. Virtualni svijet toliko je dugo dio mene da, kada bi nestao, Marta Stražičić bi se iznova morala pronaći. Čudno je to uranjanje u digitalno, odstranilo me od realnog svijeta i svakako ga treba balansirati, recimo nekim sportom. Bez mentalnog i fizičkog balansa, čovjek ne može dugo izdržati ovaj tempo. Zato se u slobodno vrijeme pripremam za polumaraton, a četvrtkom igram košarku s grupom super odvjetnica.
Od kraja osnovne škole imam nepromijenjeni ritual – svako jutro čitam mange. Pokušavam se maknuti od vizualnog, ali zadnjih deset godina hranim se vizualnim. Posebno mi se sviđa korejska i japanska estetika, a obožavam čitati priče i novele na japanskom. Mange, za razliku od mainstream američkih narativa, koji imaju good guy i bad guy, portretiraju mnogo likova s negativnim karakteristikama u kombinaciji s nekim kvalitetama. Prikazuju prekrasne, kompleksne situacije koje bolje odgovaraju stvarnom životu koji je proces i mijena, a to je ono što me inspirira i hrani.
Izložba EVGENIA308 Marte Stražičić otvorena je do 4. travnja 2019. u Galeriji VN i može se pogledati od ponedjeljka do petka od 8 do 20 sati te subotom od 8 do 14 sati.
VR je moguće isprobati svaki dan od 17 do 20 sati ili uz prethodnu najavu na e-mail Galerije ([email protected]).
Razgovarala: Petra Šarin / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.
Zahvaljujemo Marti Stražičić na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
