Martina Miholić diplomirala je na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2004. godine, a 2011. magistrirala na Central Saint Martins College of Art and Design u Londonu. Od 2006. djeluje unutar umjetničkog kolektiva Projekt 6. Iste godine postaje umjetnička ravnateljica Međunarodnog festivala studentskog kazališta i multimedije Test! kojeg vodi od 2010. do 2012. godine unutar udruge ULAZ. U kolaboraciji s Veleposlanstvom RH u Londonu provodi projekt ‘Export – Import‘. Sudjelovala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (Engleska, Nizozemska, Njemačka, Francuska, Španjolska, BiH, Srbija, Rumunjska…) Od 2015. je voditeljica Galerije PM i Galerije Prsten u HDLU Zagreb.
Osobno ogoljavanje, autoreferencijalnost kao i samim tim nužna dekonstrukcija pozicije subjekta, njezina je bazična metoda hvatanja u koštac s problemom stvaranja te repetitivnog ponavljanja stereotipa, predrasuda i komunikacijskih čvorišta. Analitičkim pristupom kreiranju vlastitog identiteta te njegovoj konfrontaciji i refleksiji u nikada statičnom društvenom okolišu stvara platformu za preispitivanje sistema, jezika i kodova kojima definiramo vlastit ili tuđi identitet.
*Martina Miholić
Miholić iza sebe ima pet samostalnih izložbi, desetak zajedničkih i recimo još pet u najavi. O čemu smo sve s Martinom popričali pročitajte u nastavku. Intervju prate vizuali nekih od Martininih autorskih radova.
► Krenimo s pop – up izložbom koju pripremaš za Osijek. Baviš se problemom ženskih wc-a, odnosno zanima te zašto i kako je moguće da muški toaleti u javnim prostorima osiguravaju prostor za veći broj korisnika, dok ženski ne. Upravo je na tom primjeru arhitektura latentno mizogina, zar ne?
Martina Miholić: Ma ustvari bavim se promišljanjem jednih i drugih. Projekt je inspiriran dosadašnjim osobnim iskustvom, kada bih zbog dužine reda ispred ženskih wc-a u javnim prostorima, institucijama itd. bila primorana koristiti muški. Jednom prilikom bila sam u nekom turskom biljar klubu u Londonu koji je u tom trenu bio jako hajp, tek smo došli i bila je frka i pred ženskim toaletom je bila redčuga, pa sam skliznula u muški. Po izlazu me sačekao vlasnik kluba, ne znam kada i kako je primijetio da sam ušla u muški jer je bila stvarno gužva. Bio je s velikim izbacivačem te mi pokazao put ka izlazu. Izbacivača sam, u tom trenu već izvan kluba, pokušavala uvjeriti kako sam ja ustvari transić no gospon se nije dao smesti. Rekao je “oprosti, al’ predobro su ti operacije napravili, meni stvarno izgledaš kao žena”. Tim prilikama opazila sam kako je ukupan broj mogućih mjesta u muškim WC-ima uvijek ili jednak ili brojčano prelazi onaj u ženskim, dok iz objektivnih bioloških, higijenskih i anatomskih razloga nalazim kako ženama treba više vremena za obavljanje nužde i ostalih higijenskih radnji nego muškarcima. Nastavila sam istraživati standarde arhitekture te sam u propisu ugostiteljskog pravilnika pronašla informaciju da zakon, za recimo prostor koji može zaprimiti više od 550 ljudi, u ženskom sanitarnom čvoru mora sadržati četiri zahodske kabine, a u muškom tri zahodske kabine sa zasebnim prostorom u kojem su četiri pisoara.
No s druge strane ne bavim se tematikom isključivo iz ženske perspektive. U razgovoru na temu mi je jedan mladi gospodin rekao kako nikada ne koristi pisoar već wc kabinu i kako mu baš nije ugodno, recimo to tako, ”raskomotiti” se pred drugima. Zanimljivo mi je kako su se ti stereotipi uspjeli uvući čak i u jednu tako egzaktnu disciplinu kao što je arhitektura, koja se temelji na izuzetno detaljnim analizama potreba te funkcionalnosti izgrađenih prostora. Ne znam je li nakon tih detaljnih analiza donesen zaključak ”kako ih frajerima nije bed izvaditi van gdje god treba”, a žene sukladno tim analizama rjeđe pohađaju kulturne i obrazovne ustanove, kafiće, klubove… I samo za kraj ove teme, još nešto o mitu o ženskim zajedničkim odlascima te čavrljanju ispred wc-a; “A što ćeš drugo raditi dok čekaš na red 15-20 min nego pričati i barem rezimirati večer?”
*Ambitious Toys
► Istina. Nego, nedavno si preuzela vođenje galerije u HDLU. Kako si došla na ideju da svoje umjetničko djelovanje proširiš ovim administrativnim i produkcijskim? Dugo vremena su takvi pokušaji i prebačaji smatrani umjetničkim suicidom.
Martina Miholić: Da, vodim galerije PM i Prsten. Ma uvijek sam bila multitasker, i prije rada u HDLU. Vodila sam razne projekte. Svojedobno sam bila umjetnička ravnateljica Test!a (Međunarodni festival studentskog kazališta i multimedije), organizirala sam i provodila projekt Export-Import u suradnji s Hrvatskom veleposlanstvu u Londonu. Istina, otkada sam počela raditi u HDLU manje sam radova producirala no puno previše toga sam naplanirala, tako da se uopće bojim pomisliti kako će mi sljedeća godina izgledati. Moje vlastito likovno stvaralaštvo funkcionira u ciklusima kontempliranja i produciranja.Volim tu vrstu dinamike, adrenalina, svakodnevne komunikacije s ljudima. Drago mi je što sam uvidjela kako ovim poslom mogu najefikasnije iskoristiti i upotrijebiti svoj rad, znanje i iskustvo, a istim tim i obogaćivati vlastiti rad.
*Ambitious Toys
► Upravo te ovaj posao povratio iz Londona gdje si magistrirala. Za malograđansku sredinu, a mi dominantno pripadamo istoj, to je znak „neuspjeha“. Kako komentiraš te palanačke moduse vivendi?
Martina Miholić: Da, govorila sam već o tome. Kada sam selila u London svi su mi postavljali pitanje jesam li uspjela pobjeći iz Hrvatske? Moja percepcija i stav jednostavno nikada nisu bili takvi i to nikada nisu bili moji razlozi odlasku. Moj razlog odlaska bila je jednostavno želja za stjecanjem novog životnog iskustva.Kada kažem da sam se vratila u Hrvatsku svi na tren ostanu zbunjeni, ponekad gotovo osjetim trenutak neugode, a nekada uslijede pitanja poput: ” Jesi li dobro? Jel’ sve u redu?”, na što odgovaram da sam izuzetno dobro i kako me prilika i posao koji sam dobila izuzetno inspiriraju. Velik broj mladih ljudi u Zapadnoj Europi provede nekoliko godina putujući, studirajući, radeći i živeći u nekoliko različitih zemalja. Ne krivim Hrvate što nemamo taj običaj, jednostavno naš je dosadašnji društveni, politički i ekonomski kontekst bio drugačiji i nije takvim praksama išao u prilog. Smatram kako iskustvo odlaska i života u drugoj kulturnoj sredini pridonosi izgradnji tolerancije i razumijevanju drugih kultura i nacionalnosti, a time i poštivanju drugog i drugačijeg, ali i samoga sebe. Iako sam svjesna izuzetno nepovoljne ekonomske situacije u Hrvatskoj, koja se direktno odražava i na stanje u kulturi, Zagreb mi se čini živim gradom s mnoštvom kulturnih događaja, projekata, odličnom umjetničkom scenom, brojnim inteligentnim motiviranim i pokretački raspoloženim mladim ljudima.
► Problem definiranja i imenovanja smatraš bitnim elementom svog rada. Na kojoj evolucijskoj točki misliš da je tvoje umjetničko djelovanja u ovom trenutku?
Martina Miholić: Ajme, čini se da nisam baš evoluirala uopće. Gotovo uvijek isti odgovor dajem na ovo pitanje, nadam se da sad netko baš ne prati moje intervjue, bit će mi neugodno. Činjenica je da funkcioniramo unutar određenog sistema jezika i da bi komunikacija uopće mogla biti mogućom, neka vrsta imenovanja, nazivanja stvari određenim imenom mora postojati, mora postojati neka zajednička referenta točka. No, rekla bih da izrazi kojim imenujemo druge osobe u stvarnosti ne definiraju tu osobu koju pokušavamo definirati, već naše relacije, poimanje, razumijevanje te osobe, a takva imenovanja često su ograničena vlastitim limitima i kontekstom.
*Chick 2 fishes
► Kako ti danas izgledaju kreativni procesi? Hoćemo konkretno?
Martina Miholić: Sastoje se od obilaženja muških wc-a, umjetničkih speedejtanja u petak navečer u knjižnici u Novom Jelkovcu. Nabavke airsoft pušaka te helij balona s e-baya iz Kine… Slušanja glazbe, pisanja bilježaka, brojnih razgovora… Možemo o airsoft puškama i helij balonima nešto više u sljedećem razgovoru.
► Hahaha, ok, možemo. Nego, jesi li etablirala neku vrstu sebi svojstvene metodologije rada?
Martina Miholić: Recimo to ovako: početni impuls je uvijek intuitivan i nekako životan, a zatim slijedi analiza i istraživanje iz raznih aspekata.
► Kako u to uplivava ili isplivava disciplina?
Martina Miholić: Hedonist sam po prirodi,no također i…. ne bih baš rekla kontrol frik, možda ne ni štreberica, no stvarno volim obaviti posao kako se spada i po mogućnosti do kraja, da se bez grižnje savjesti mogu raspustiti. Najlakše se organiziram kada ujutro napišem popis stvari koji taj dan trebam obaviti, zatim crtice po obavljenom zadatku pretvaram u plusiće, a onda nakon toga raspašoj.
*Artist Speed Dating
► Koja te tehnika i medij danas više zovu ili odbijaju za izražavanje kroz?
Martina Miholić: Pa ne bih mogla reći kako me neka određena tehnika odbija. Recimo nisam slikar, naslikala sam nekoliko slika na akademiji još na izbornom predmetu slikarstva. Prof. Jurić je čak bio zadovoljan. Nacrtala sam ih još nekoliko na zahtjev familije, no jednostavno nemam mozak slikara, ali nikako ne bih mogla reći da me slikarstvo odbija, dapače, da sada imam fond za kupnju umjetničkih djela vrlo bih rado kupila bih sliku kolege Grgura Akrapa ”Otkazana narudžba”.
► Kako vidiš svoju umjetničku rascjepljenost? Je li ona nužno proizvod „vremena“? Kad kažem rascjepljenost, mislim na medijski i žanrovski raznoliku, sadržajno gotovo pa uvijek problematiziraš pitanja (auto)refleksije, zar ne?
Martina Miholić: Ta raznolikost je sigurno jednim djelom vezana i uz kontekst vremena u kojem živimo, no ja to nekako više povezujem uz prirodu i mogućnost, odnosno pogodnost medija i žanra u kojem se izražavam. Banalizirat ću sada malo no za ilustraciju; mlijeko možete proliti, dok putar možete mazati. Medij je sredstvo koji koristim prema potrebi. Sadržajno i metodološki sam ipak konstantnija, no citirat ću “Stalna na tom svijetu samo mijena jest!”(Auto)refleksija je dobro skovan termin koji pokriva širok spektar drugih pojmova.
*Vagina Sky
► Ne želim te olako označiti kao feministički artikuliranu umjetnicu, ali ne mogu to ne napraviti. Tvoj rad se takvim deklarira i opstaje čak kada to ne govori osvrt o njemu ili najava njega?
Martina Miholić: Feminizam, oh taj demonizirani pojam koji demonizira muškarce. Evo, neznanje i nepostojanje želja za saznanjem čak su pomalo učinili da se i meni malo smuči taj pojam. Postala sam oprezna s tim pojmom premda da – smatram se feministkinjom, ali pod uvjetom da se to čita na određeni način, ne isključivo. Žena sam i apsolutno uživam biti ženom i u svojoj ženstvenosti, ta pozicija nije i ne može biti u sukobu s feminizmom u meni, i u mome radu. U svom radu progovaram iz pozicije osobe, umjetnice Martine Miholić, za koju se desilo da je, eto, i žena. No hajmo za početak utvrditi tj. imenovati jednostavne činjenice, koje dosta ljudi još uvijek brka. Ne kažem da su žene i muškarci jednaki, zato što jednostavno nisu svojim biološkim habitusom, i zato što nitko na svijetu nije jednak. Svaka je žena jednako tako različita u odnosu na drugu ženu, različite smo i imamo različite predispozicije. Recimo ja ne znam pjevati, stvarno tulim i to grozno. No mislim i znam da trebamo imati jednaka prava i mogućnosti, odnosno biti u polju političkog i ekonomskog života apsolutno jednaki. Feminizam je pretpostavka za pismeno umjetničko djelo i politički život kao takav. I tu je moja pozicija vrlo jasna.
► Kad već govorimo o osvrtima, jako me zanima ta kategorija medijske objave, jer njega sve manje ima za polje vizualnih umjetnosti. Što misliš zašto je tome tako i do kad tako dalje može biti?
Martina Miholić: U zadnjih nekoliko godina došlo je do zamjetnog razvoja internetskih socijalnih mreža, ali i većeg broja portala, blogova, Internet časopisa, koji su doprinijeli većoj vidljivosti i prisutnosti mlađih autora, no istina, osvrti, izuzev uvodnog ili najavnog teksta, nisu toliko česta pojava. Portali i blogovi najčešće samo prenose plasiranu informaciju. Često se počinje pojavljivati forma intervjua, koja mi je zanimljiva i legitimna, no suvisli osvrti nakon izložbe, istina baš i ne. To je ustvari pitanje koje bi bilo dobro preusmjeriti na urednike. Srđane, hoćeš li ti napisati osvrt na moj sljedeći projekt?
► Hahaha, dapače. Umjetnosti i umjetnici/umjetniku treba refleksija tog drugog, treba mu drugi, treći artikuliran odgovor, dijalog. U javnoj sferi, ne samo posjeta izložbi. Zar ne? Koje metode i rješenja pristupa novoj publici domišljaš kao voditeljica galerije?
Martina Miholić: Misliš u doba Facebooka kada je glavna refleksija uspješnosti broj lajkova? Ali, da ne budem licemjerna, stvarno volim kada mi netko lajka ili post, ili sličku, i tak to. Iskreno, na tom polju možda više doprinosim kao umjentica nego voditeljica galerije, prije svega zbog interaktivne prirode mog rada. Primjerice rad Artist Speed Dating isključivo je fokusiran na komunikaciju umjetnika i takozvanog posjetitelja. Komunikacija naravno djelom ovisi o samom projektu, autoru, kustosu, o tome je li rad postavljen u unutarnjem prostoru, kako taj prostor komunicira s vanjskim, o tome je li rad dislociran iz same galerije, načinu na koji je oglašavan.
Drago mi je da su hrvatske galerije napokon počele uvoditi praksu razgovora s umjetnikom. Dok smo pripremali 3. Bijenale slikarstva upravo otvoren u HDLU-u provodili smo male intervjue kojima ćemo svakog autora ponaosobce predstaviti na Facebook eventu za vrijeme trajanja Bijenala. Bilo bi zanimljivo da smo mogli / stigli /sjetili se ranije sastaviti set personaliziranih pitanja koje su sastavili zainteresirani. Ne zazirem od korištenja/zauzimanja prostora u mainstream medijima, ne vjerujem u tu vrstu elitizma. Jednostavno, ukoliko ti je prostor dat ili si ga sam izborio, iskoristi ga, dapače uzurpiraj, koristi kao prostor edukacije. Nikada recimo ne bih odbila intervju za primjerice Story, pod uvjetom da mi dođe na autorizaciju. Bitno je ne smanjiti kvalitetu onogo što prezentiraš. Osobno jedan od najdražih intervjua i ugodnijih suradnji bio mi je onaj za portal Fashion.hr, za kojeg vjerujem kako je uspio prodrijeti do nove publike. Dogodine ću s kolegicom Miom Orsag kurirati 33. salon mladih, za tu prigodu planiramo popriličan naglasak staviti na metodologiju komuniciranja i dijaloga…
*Everything You Need to Know About Me From A to Z
Fotografije: Martina Miholić, Juraj Vuglač, Maja Rožman
Više o autorici: martinamiholic.com
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
