U biografijama mnogobrojnih umjetnika nerijetko je navedeno da su od malih nogu znali čime se žele baviti u životu. Međutim, ima i onih koji su u polje umjetnosti došli iz posve drugačijih disciplina. Premda je diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, umjetnica Maša Bajc uspješno djeluje već niz godina u području fotografije. Osim što je pohađala kolegije fotografije na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, također je i magistrirala fotografiju u SAD-u na Rochester Institute of Technology. Njen se rad često temelji na osobnom iskustvu poimanja prirode i prostora te svijeta koji nas okružuje. Dobitnica je nekoliko nagrada i priznanja među kojima se ističe sudjelovanje u AIM Residency Program u The Bronx Museum of Arts u New Yorku. Iza nje je pozamašan broj fotografskih serija, ali i izlaganja na različitim samostalnim i grupnim izložbama, stoga smo u razgovoru pretresle sve moguće teme, od njenih početaka pa sve do današnjih dana i planova za budućnost.
► Diplomu si stekla na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu nakon čega upisuješ fotografiju na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu. Nedugo nakon toga otišla si studirati fotografiju u SAD na Rochester Institute of Technology. Kakvo je tvoje iskustvo studiranja prvo ekonomije, a onda fotografije u različitim obrazovnim sustavima?
Maša Bajc: Kolegije fotografije na Studiju dizajna pohađala sam paralelno sa studijem poslovne ekonomije. Tada je nešto zaiskrilo, odnosno dogodio se taj trenutak “mislim da je to to”. Shvatila sam da je to moja ljubav i ono čime se želim baviti. Sukladno tome, na Rochester Institute of Technology sam osjećala pravo osvježenje jer sam konačno studirala nešto čemu se u potpunosti želim posvetiti. Što se tiče samog obrazovnog sustava, u SAD-u je sve bilo jako dobro organizirano, počevši od akademske godine koja je u potpunosti bila isplanirana. Moram priznati da mi je odgovarao taj red.
► Među ranijim radovima ističeš dvije fotografske serije koje se tematski razlikuju. U radu Nostalgia (2007./2008.) objektivom bilježiš portrete (uglavnom) starijih osoba, dok fotografska serija Encounters (2008.) prikazuje začudne kompozicije u čijem su središtu objekti, a ne ljudski likovi. O kakvim je fotografskim serijama riječ i jesu li ove fotografske serije bile ujedno vježbe na fakultetu?
Maša Bajc: Obje fotografske serije su nastale za vrijeme prve godine studija. Fotografirala sam članove uže i šire obitelji, većinom u razdoblju razdvojenosti, zbog čega i naziv serije Nostalgia upućuje na emociju koju sam tada osjećala. Mislim da je to utjecalo na jedan nježan, ali distancirani pristup koji se očitava u osjećaju samoće i mirnoće u fotografijama. U tom je smislu bitna atmosfera ambijenta, odnosno odnos s prostorom u kojem se nalaze subjekti.
U seriji Encounters sam se više poigravala s konstruiranom realnosti, fotografije funkcioniraju kao dokumenti imaginarnih susreta i tragova koji su ostali iza tih susreta. Razmišljala sam o tome kako neka mjesta ostavljaju trag u nama, u našem sjećanju, ovisno o događajima koje smo na tim mjestima proživjeli. Na primjer, klupica u parku, mjesto gdje smo prvi put nekoga poljubili, primili za ruku…
Konstruirala sam i bilježila atmosfere. Tako se i dogodio taj prvi korak fotografiranja prostora i pejzaža te istraživanje atmosfere kao estetskog elementa, koji je zapravo u potpunosti zaživio u seriji Scapes i radovima koji slijede iza nje. Na početku vlastitog fotografskog puta bilo je više portreta i situacija inspiriranih filmom i modnom fotografijom koje su nekako prepustile mjesto prostorima i prazninama, pa i apstrakciji.
► Fotografska serija Scapes (2009.) nastala je kao rezultat tvog istraživanja u sklopu završnog rada na diplomskom studiju fotografije na RIT-u. Navodiš da su izrađene fotografije, video zapisi i instalacije mjesta koja stapaju unutarnji prostor s vanjskim, a nadahnuta filozofijom Gastona Bachelarda prostor promatraš kao širenje intimnog bića. Koji koncept stoji iza ovog rada i kako si razvila interes za istaknutu temu?
Maša Bajc: Upravo to je koncept, radi se o istraživanju subjektivnog doživljaja i odnosa prema prostoru te odmaka od tradicije pejzaža kao pukog bilježenja impresija. Nadahnuo me i Rotkho koji je o svojim (apstraktnim) slikama pisao kao o mjestima koja opisuju nepoznatu avanturu u nepoznatom prostoru. Iz tog gledišta, fotografije su (kao i pejzaž), sve ono što unesemo u njih.
► Na koji su način antropološka tumačenja mjesta i prostora utkana u ovu fotografsku seriju? Prilikom proučavanja literature, čija su ti polazišta bila najzanimljivija?
Maša Bajc: Najviše sam se oslonila na pisanja YI-Fu Tuana (humanistička geografija) koji je pisao o konceptima prostora, mjesta i doživljaju i značenju mjesta te japanskom konceptu pejzaža fukei iz kojeg proizlazi i fukei fotografija japanskih autora. Ukratko, ideja je da je polazište doživljaja mjesta i prostora subjektivno, te se fokusira na individualno iskustvo prostora (land). Fukei se sastoji od dva znaka koji significiraju vidljive (KEI= sunce, svjetlo, sjene) i nevidljive (FU=osjećaj, ozračje) elemente. Međuodnosi vidljivih i nevidljivih struktura u slici koreliraju s pitanjima o prisutnosti i odsutnosti, što vidimo i osjećamo u slici, kako se naše unutarnje poimanje prostora poklapa s vanjskim. Tako promatran pejzaž pomalo je paradoksalan u svojoj prirodi jer je fiksiran pogled nečeg što je u stalnoj mijeni.
► Možeš li pojasniti što podrazumijevaš pod terminom “onirički pejzaž”?
Maša Bajc: Oslanjam se na Bachelarda koji kaže da, parafrazirat ću, prije nego postane osvješten prizor, svaki pejzaž je oniričko iskustvo, on nije okvir ili kadar ispunjen impresijama već prožimajuća supstanca. Onirički pejzaž je onaj koji spoznajemo iznutra.
► U razdoblju od 2007. do 2014. godine radila si na seriji fotografija pod nazivom Mašin imaginarium. Riječ je o fotografijama snimljenim uglavnom mobilnim telefonom, a koje prema riječima Martine Bratić, djeluju poput asocijativnih mentalnih kolaža. Fotografije dimenzija 9 x 12 cm uglavnom uparuješ u zanimljive diptihe ili čak triptihe, stoga me zanima o kakvom je projektu riječ, zašto birašovakav format? Smatraš li da bi fotografije mogle jednako dobro funkcionirati i samostalno, bez diptiha i triptiha?
Maša Bajc: Imaginarium funkcionira kao osobni arhiv zabilježenih i prikupljenih fotografija. Snimane su kroz duži vremenski period gotovo dnevnički, kao komentari i dokumenti svakodnevnih situacija, promatranja, zapažanja… U tom smislu fotografije mogu funkcionirati i samostalno, ali je ideja rada bila preko različitih asocijativnih veza, formalnih ili idejnih, stvoriti novi “zapis”. Staviti ih u novi kontekst. One tako zauzimaju prostor između dokumentarnog i imaginarnog. To se prvo događa na razini diptiha i triptiha (iako neke fotografije stoje i samostalno), te u odnosu fotografije i dodanog teksta koji se pojavljuje uz neke radove. Na drugoj razini se čitaju međuodnosi postojećih diptiha i triptiha koji se ponekad izlažu u obliku mentalne mape na zidu. Kažem ponekad, jer se sam postav mijenja ovisno o izložbenom prostoru. U nekim su slučajevima radovi postavljeni linearno u galerijskom prostoru, u nekima nalik mentalnoj mapi. Uvijek mi je zanimljiv element utjecaja postava na doživljaj rada. Same fotografije su malih dimenzija da se zadrži intimni, dnevnički karakter.
► Na izložbi Razgovori s Jožom uspostavila si dijalog s umjetnikom Josipom Štolcerom Slavenskim koji pripada starijoj generaciji te stvara u drugačijem mediju. Ipak, povezuje vas porijeklo, odnosno Međimurje, i oboje vučete inspiraciju iz tradicijske glazbe. Kako si došla na ideju za ovakav koncept?Je li ovaj projekt nastavak fotografske serije Scapes?
Maša Bajc: Centar za kulturu Čakovec svake godine u sklopu Majskog muzičkog memorijala Josip Štolcer Slavenski pozove jednog umjetnika/icu da napravi izložbu koja se referira na njegov rad. Iako generacijama udaljeni, oblikovani smo specifičnostima istog prostora, pa je izložba zamišljena kao razgovor kroz dodirne točke u njegovom i mom stvaranju. Tu mislim na element vode koji definira ovaj prostor (Međimurje omeđeno rijekama, Slavenski obrađuje napjev Voda zvira), kao i pripadajuću melankoliju i atonalnost (međimurska magla, popevke), prelazak vode i odlazak u inozemstvo. Na ovom projektu sam radila odmah nakon serije Scapes pa sam se nastavila poigravati s pokretnom slikom (animirane fotografije) i instalacijom fotografija u prostoru (u ovom slučaju na podu galerije), s time da sam i na fotografije intervenirala “crtežom”. To je vuklo i inspiraciju na crteže iz djetinjstva i pjesmu Vuprem oči, čija je melodija i dio jednog video rada. (Vuprem oči vu to nebo visoko/ Tam ja vidim svetle zvezde igrajo/Čim mi bole svetle zvezde igrajo/Bole moje mlado srce kalajo…).
► Je li te istraživanje vlastitog identiteta potaknulo na ovaj projekt? Koliko je Međimurje, kao tvoj rodni kraj, dio tvog identiteta?
Maša Bajc: To se nametnulo kroz proces rada. Polazište je iznutra. Čini mi se da neke karakteristike prostora u kojima odrastamo uvijek vučemo sa sobom, nosimo u sebi. Voda je element s kojim se najviše poistovjećujem. Malo međimurske magle, tišine i gustoće je uvijek prisutno jer zadire duboko u unutrašnjost, ali najveći dio mog identiteta ipak pripada moru, horizontu, površini i dubinama. Fino je kad more stlači, dubina mi daje osjećaj mirnoće.
► U predgovoru izložbe za seriju Poslije tišine Ana-Marija Petričević ističe da tvoje fotografije predstavljaju nelinearno istraživanje vlastite slobode i ideje utočišta, s potragom i pitanjem gdje su granice naše vlastite percepcije prostora i realnosti, i što ih izgrađuje. Tvoju umjetničku praksu karakterizira istraživački pristup, no zanima me koje sve metode koristiš prilikom istraživanja? (Iz kojih sve disciplina posuđuješ metode?)
Maša Bajc: Polazišna točka gotovo nikad nije istraživanje (teorijsko), već krećem iz tišine, praznine, meditacije, šetnje… Moment istraživanja javlja se kasnije u procesu kad nastojim definirati rad. Crpim iz vizualne umjetnosti, književnosti, i ovisno o temi iz neke specifične discipline koja je teoretski relevantna (filozofija, geografija…). Najčešće kreće kaotično, neplanirano, metodom pokušaja i pogreške, pa se pretvara u pomno planirani pristup jednom kad odredim pravac kojim idem. Puno pozornosti posvećujem formi i opremi rada, kako će se gledati i “čitati”.
► U svibnju 2017. si u Galeriji PM otvorila samostalnu izložbu Ne-obične stvarnosti. Kakvo je tvoje iskustvo izlaganja u prostoru PM-a? Jesi li na osmišljavanju postava radila samostalno ili u suradnji skustosicom/kustosima? Koliko ti je općenito važan postav izložbe? Koliko pažnje obraćaš na detalje? (Ovdje se možeš i osvrnuti na samu fotografsku seriju, u smislu tematike, itd.)
Maša Bajc: Prostor PM-a je bio popriličan zalogaj. Sama sam radila na postavu jer sam se i u toj seriji fotografija bavila istraživanjem mogućnosti bilježenja iskustvenog te stvaranje novog iskustva (i stvarnosti) kroz medij fotografije. Fotografije nastupaju kao fragmenti određenih stanja i mogućih narativa. Bilo je određenih problema prilikom rada na postavu jer je budžet bio ograničen stoga radovi nisu mogli biti idealno opremljeni, a sam prostor također nije bio idealan za njih. To se vidjelo kada sam iste radove izlagala u drugim prostorima manjih dimenzija u kojima su bolje funkcionirali. Ipak, izlaganje u PM-u je bila dobra škola, zahtijevalo je od mene puno planiranja. Nisam nezadovoljna, ali sam po prirodi samokritična.
► U fotografskoj seriji Priroda stvari fotografiraš predmete koji ti zapinju za oko tijekom šetnji. Na pojedine fotografije aplicirala si tekst. Kako promatraš odnos fotografije i teksta? Kako uopće nastaje ova fotografska serija? Kako snimaš prizore?
Maša Bajc: Fotografiju povezujem s poezijom. U Prirodi stvari se fotografije i tekst nadopunjuju, radi se o osobnim sjećanjima koja su važna za uspostavu tona i šireg konteksta. Dio teksta također preuzima funkciju slike, radi se o portretima u riječima, opisima ljudi koje susrećem, a koji su integralni dio fotografiranog prostora. I tekst i fotografije samog prostora, na kojima nisu predmeti, služe kao dodatni slojevi za iščitavanje interakcije s prostorom livade i međusobnih odnosa svih aktera u tom prostoru.
Fotografiram na livadi u blizini mog doma koja je najbliži dostupan odlazak u prirodu. To je također livada mog djetinjstva uz koju vežem brojne uspomene. Koristi se kao prostor za rekreaciju, poljoprivredu, lovište, služi i kao divlje odlagalište otpada. Tim će prostorom proći nova gradska obilaznica tako da će zasigurno prestati postojati u obliku u kojem smo ga dosad poznavali.
Predmeti su snimani na lokaciji, na crnoj podlozi. Ona je korištena kako bi se predmeti izdvojili iz konteksta prostora. Na njima se iščitavaju tragovi ljudskog djelovanja, prožimanja prirodnog i urbanog prostora, ali i ciklusi prirodnih mijena (nakupine inja), tragovi propadanja i smrti…
Privukla me začudnost pojedinih predmeta. Posjeduju određenu ljepotu koja proizlazi iz procesa promjena, nestajanja i prolaznosti vremena.
► U međuvremenu si postala majka. Kako se majčinstvo odrazilo na tvoju umjetničku praksu? Jesu li te počele zanimati neke teme koje te dosad nisu zanimale?
Maša Bajc: Majčinstvo je malo pauziralo umjetničku praksu. Laknulo mi je kad sam nedavno s kolegicama koje također imaju djecu saznala da su sve prošle neki oblik pauze, duže ili kraće. Dijete otvori nove perspektive i svjetove, ali zasad nije utjecalo na zaokret u umjetničkoj praksi.
► Nedavno si izlagala u sklopu izložbe Rasvijetljena soba autorice Sandre Križić Roban u Tehničkom muzeju. Budući da je riječ o velikoj grupnoj izložbi, zanima me (prema tvojem mišljenju) kako se tvoji radovi uklapaju u ovakve kustoske koncepcije? Jesu li tvoji radovi otvoreni za dijalog s drugim radovima?
Maša Bajc: Mislim da to ovisi o konceptu izložbe i dizajnu prostora. U slučaju Rasvijetljene sobe sve je zajedno jako dobro funkcioniralo. Izvrsna izložba, izvrsni radovi, odabir autorica i postav. Uspostavljena je određena harmonija među radovima, konceptualno i formalno. Uvijek strepim od izložbi koje na neki način nose predznak “ženske” izložbe. Ova je izložba to nadišla. Za mene fotografija nije ženska ili muška. Dobra je ili nije dobra, funkcionira i ima smisla ili nema. Kad se priča o radovima muških fotografa, ne raspravlja se o utjecaju njihovog spola ili roda na proces rada. Sav uložen trud jedne autorice u stvaranje fotografija ne zaslužuje da ih se promatra kroz predznak ženskog (kao posebnog, drugačijeg), osim ako je to integralni dio rada i njegove tematike, što je legitimno. Ježim se od pomisli da se moji radovi gledaju (samo) kroz prizmu ženskog pisma ili da ih se tako etiketira.
► Što misliš o položaju fotografije kao umjetničkog medija u Hrvatskoj? Kakva je prema tvojem mišljenju domaća fotografska scena?
Maša Bajc: Čini mi se da ima dobar broj profiliranih imena i zanimljivih mlađih autora. Kao i autora/autorica koji koriste fotografiju u svom radu. Dosta ih se profiliralo i kroz diplomski studij fotografije na ADU. Otvaranje tog studija je svakako napravilo razliku u zadnjih 10 godina. Ipak, teško mi je ocijeniti koliko je suvremena fotografska scena aktualna, koliko se predstavlja/izlaže, pogotovo izvan većih gradova.
► Može li se od umjetničke fotografije živjeti u Hrvatskoj?
Maša Bajc: Ne znam uspijeva li ikome živjeti samo od tog aspekta fotografije. Najčešće se kombinira s komercijalnom fotografijom, radom u obrazovnom sustavu ako je to moguće ili nekim drugim poslovima. Ali to je tako i u inozemstvu. Samo što u uređenijim zemljama autori ipak mogu očekivati i računati na autorski honorar za izložbe, predavanja, radionice. Kod nas je to iznimka. To je vrlo demotivirajuće. Na jednom otvorenom natječaju za izlaganje dotična je (gradska) galerija tražila da umjetnik o svom trošku dostavi radove, čuva galerijski prostor za vrijeme trajanja izložbe i još da im ostavi jedan rad za njihovu zbirku. Normalizirano je da umjetnici sami pokrivaju troškove dostave radova za izložbe koje se odvijaju u renomiranim izložbenim prostorima poput muzeja i slično. Ispada da umjetnik nastupa kao sponzor instituciji da se izložba održi jer institucija ne uspijeva osigurati budžet da pokrije sve troškove. Možda bi umjetnika u tom slučaju trebalo službeno navoditi i kao sponzora izložbe, ne samo kao autora ili izlagača. Ne navodim konkretna imena jer na strani kustosa i autora izložbi stvarno ima divnih ljudi koji se trude osigurati sve uvjete pa je bilo naravno i takvih iskustava. I hvala im na tome.
► Kakva su tvoja iskustva izlaganja radova izvan granica Hrvatske?
Maša Bajc: Izlagala sam u nekoliko zemalja van Hrvatske, najviše u SAD-u gdje sam živjela i imala par samostalnih i grupnih izložbi. Neki budžeti su dozvoljavali stvarno tip-top produkciju radova, to je uvijek gušt, da možeš isprintati i opremiti rad baš onako kako si ga zamislio. A dodatna satisfakcija je i kad se taj rad proda.
► Čime se trenutno baviš? Radiš li na nekoj novoj fotografskoj seriji? Kakvi su planovi za budućnost?
Maša Bajc: Sadašnjost je intenzivna, a u fokusu je živahan trogodišnjak. Umjetnost je na malom počeku, ali uvijek prisutna.
