Mate Ugrin rođen je 1986. u Puli. Diplomirao je filmsku režiju 2012. na Akademiji umetnosti u Beogradu i završio diplomski studij filma na Umjetničkoj akademiji u Hamburgu (HFBK). Trenutačno je apsolvent majstorskoga programa na Umjetničkoj akademiji u Berlinu (UdK) kao stipendist Fondacije A. Toepfer. Režirao je filmove Mjesta u blizini i U međuvremenu. Živi i radi između Zagreba i Berlina. Nedavno je osvojio nekoliko vrijednih nagrada što je bio povod da razgovaramo s njim o filmu, tišinama i različitim kontekstima.
*Mate Ugrin
► Kako si se počeo baviti filmom?
Mate Ugrin: Po završetku srednje škole upisao sam studij novih medija na likovnoj akademiji u Milanu. Dolazeći iz konteksta srednje umjetničke škole, smjer slikarstva, program tog studija tad mi se činio vrlo progresivnim i neuhvatljivim, a tu je i taj klasni moment gdje praktički nisi u mogućnosti sudjelovati u nastavi bez skupocjene opreme. Tad sam počeo vrijeme provoditi u kinoteci i zapravo zavolio film. I ranije sam koketirao s fotografijom tako da odluka nije bila toliko nelogična. Čini mi se da u slučaju novih medija imaš koncept te biraš alate kojima ćeš ga iskomunicirati. Film, nasuprot tome, nudi strukturu i jasna pravila koja su mi tada, u kasnim tinejdžerskim godinama, na neki način bila neophodna.
► Studirao si u Beogradu, Hamburgu, Berlinu? Kako je formalno obrazovanje u različitim kontekstima utjecalo na tvoj rad?
Mate Ugrin: Preddiplomski studij završio sam u Beogradu. Fokus tamošnjeg programa bio je na savladavanju osnova filmskog jezika. Tokom studija imali smo jasne zadatke i vrlo definirane rokove. Iako limitirani minimalnim budžetima, količinom ljudi odnosno suradnika na setu, studij nas je usmjeravao da razmišljamo i simuliramo rad u uvjetima profesionalne produkcije. Budući da nisam bio pretjerano zadovoljan rezultatima, počeo sam razmišljati o samim produkcijskim uvjetima i što oni konkretno donose mojim filmovima. U Njemačkoj se princip rada drastično razlikovao – nema rokova i definiranih zadataka, a na raspolaganju su vam svi resursi fakulteta. Takvi uvjeti rada i neizostavan feedback mentora dozvolili su mi da razradim vlastite formalne i tematske preokupacije koje sam načeo pri kraju preddiplomskog studija. Oba iskustva značajno su obilježila moj rad, a valja spomenuti da sam u Njemačkoj studirao na likovnim, a ne filmskim akademijama.
► Pri Akademiji u Hamburgu (HFBK) ti je mentorica bila Angela Schanelec, uspješna filmska autorica poznata po filmovima Marseille, Afternoon, Mostovi Sarajeva? Kakav ti je bio odnos s njom? Kako bi opisao mentorski proces?
Mate Ugrin: S njenim radom susreo sam se davno, i to prije nego sam postao student režije. Sjećam se da su me ti filmovi angažirali na neki meni tada nov način iako nisam imao alate da artikuliram što mi se tu točno sviđa. U trenutku razmatranja opcije za master studij, saznao sam da predaje na hamburškoj akademiji što mi je samo bio dodatni poticaj da se prijavim. Na takvim akademijama odnos s mentorom je prije suradnički nego ona podrazumijevana, hijerarhijska, mentor-student relacija.
Njen mentorski rad svodi se na vrlo suptilne sugestije i uglavnom inzistira da se preciziraju, artikuliraju i obrazloženju svake formalne odluke vezane uz projekt na kojem radiš.
► Kako pristupaš radu na filmu?
Mate Ugrin: Iako scenarij, naravno, predstavlja polazišnu točku rada na filmu, za mene on uvijek ostaje otvoren proces. U tom smislu se kao najbitnija i najopsežnija faza većine mojih projekata ispostavlja faza pretprodukcije kada mi stvari postaju jasnije i opipljivije, a konture snažnije iscrtane. Nastojim raditi s naturščićima čija vlastita životna iskustva nadograđuju i utječu na početnu zamisao. Imam tendenciju snimati u manjim, dislociranim mjestima gdje provodim puno vremena tokom pretprodukcije kad za vrijeme proba i traženja lokacija prvobitni scenarij biva konfrontiran sa situacijama iz svakodnevice. Na taj je način scenarij konstantno podložan promjenama. Hibridnost forme, na granici dokumentarnog i igranog te konkretno otvorenost scenarija koji djelomično nastaje u procesu rada s protagonistima, zbog svoje vrlo opipljive mogućnosti otvaranja prema svijetu, za mene je jedna od najznačajnijih komponenti projekata na kojima radim.
► Koje te teme preokupiraju?
Mate Ugrin: Budući da su ideje i sami ti filmovi nastajali u mojim dvadesetima, svakako sadrže i coming of age elemente. Portretiraju adolescente i neka njihova formativna iskustva, poput prvih susreta s radom ili pak prvih emocionalnih kriza. Iako su vidljive naznake političkog konteksta u koji su ti filmovi smješteni, on ipak nije u prvom planu. U filmovima na kojima trenutno radim, taj je element puno razrađeniji. Vrlo je jasno na koje, vrlo opipljive, načine društveno-političke okolnosti poput radnih migracija, neregulirane ekspanzije turizma ili posljedičnog sužavanja javnog prostora, oblikuju živote i putanje likova.
*Kadrovi iz filma “Mjesta u blizini” (2016.)
► Tvoje filmove karakteriziraju utrajavanja i izrazita likovnost kadra? Na koji način slažeš dramaturgiju svojih filmova?
Mate Ugrin: Izrazito mi je bitno odrediti emociju i funkciju svake scene, a kako bih postigao dramaturški dosljednu i smislenu cjelinu, najmanje se oslanjam na fabulu te angažiram gledatelja drugim elementima, poput ovih koje i sam navodiš.
► U filmu U međuvremenu prevladava tišina. Na koji način tretiraš tišinu u svojim filmovima? Koja je njena važnost?
Mate Ugrin: Mogu se nadovezati na prethodni odgovor. Tišina je, vrlo jednostavno, tek još jedna od formalnih odluka koja možda proizlazi iz toga što mi nije uzbudljivo dijalogom usložnjavati priču ili likove. Naravno, pitanje je radi li se o tišini kao generalnoj svedenosti elemenata karakterističnoj za filmove koje radim, ili tek pukoj odsutnosti dijaloga.
*Kadrovi iz filma “U međuvremenu (2017.)
► Dobio si tri nagrade unutar godinu dana: nagradu Green DCP 25FPS-a, Nagradu mladog žirija na festivalu krakometražnog filma u Dresdenu, First steps njemačke Akademije? Kako doživljavaš nagrade i koliko su ti važne u tvom radu?
Mate Ugrin: Vrlo prozaično, nagrade pridonose materijalnoj stabilnosti. S druge strane, uvjetno rečeno, one jesu vrsta legitimiteta, iako sam svjestan njihove arbitrarnosti i raznih, meni, ili preciznije mom radu, izvanjskih faktora o kojima ovise. Nagrade su se dogodile vrlo nedavno, jedna za drugom, a prije svega se nadam da će mi posredno omogućiti kontinuitet u radu.
► Sada imaš iskustvo stvaranja filmova u različitim državama pa tako i u različitim kontekstima. Kakvi su uvjeti produkcije kratkih filmova u europskom kontekstu? Možeš li usporediti svoja iskustva?
Mate Ugrin: Većina mojih filmova nastajala je na njemačkim fakultetima koji su pokrivali elementarne troškove i osiguravali opremu za snimanje. Usporedba se može svesti na to da Njemačka ima puno više državnih i privatnih fondova od Hrvatske ili Srbije, mogućnosti financiranja projekata su raznovrsniji i brojniji te ne ovisiš o odluci jedne komisije.
*Kadrovi iz filma “Prenoćište” (2018.)
► Koji su ti filmski, autorski uzori?
Mate Ugrin: Uvijek se rado vraćam radovima Roberta Bressona, Chantal Akerman, Pedra Coste i Tsai Ming Lianga.
► Koji su ti daljnji planovi? Pripremaš li nove filmove?
Mate Ugrin: Trenutno radim na tri filma koja se nalaze u različitim produkcijskim fazama.
Kratki dokumentarni film radnog naziva Prenoćište čiji su protagonisti privremeni migrantski radnici brodogradilišta 3. maj, a pratimo ih u slobodno vrijeme koje mahom provode u krugu samačkog hotela. Film se bavi pitanjima izmještenosti i integracije i u fazi je postprodukcije. Branka je kratki igrani film, u fazi pretprodukcije, a snimanje planiramo u ožujku naredne godine. U fokusu je suživot mlade njegovateljice i starije, dobrostojeće žene o kojoj djevojka brine. Ona se iz središnje Hrvatske, u potrazi za poslom, seli na otok, a filmom se nastoji u zimskim mjesecima portretirati otočko mjesto čija su infrastruktura i aktivnosti podređene turizmu. Oba filma sufinancira HAVC, a nastajali su u suradnji s produkcijskom kućom Dinaridi film. Paralelno sam krenuo u skiciranje potencijalnog dugometražnog prvijenca.
Razgovarao: Dino Pešut / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Mati Ugrinu na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji je sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC
