Razgovor Mateja Jurčevića i mene može se opisati kroz scenu našeg upoznavanja uživo. Oboje, kao sinkronizirani, izlazimo iz taksija gotovo u isto vrijeme i instant se opažamo. Tako je, u sinkronicitetu, izgledao i razgovor, koji je obilovao međusobnim razumijevanjem, dijeljenjem vizija, emocija i smiješnih dosjetki. Radi Matejeve dobre, pozitivne energije, ono što često isprva bude pomalo tjeskoban susret neznanaca, ubrzo je postalo razgovor koji kao da vode stari znanci. Matej je s takvom zrelošću i emocionalnošću pričao o svojim radovima, a kod njega me iznova fasciniralo koliko je iznimno investiran u svaki od radova i ljudi s kojima je surađivao, kako kao kroz slojeve lukovice promišlja svaki detalj i njihovo značenje te kako se pri svemu tome hrabro prezentira da bi ostao autentičan sebi. Ne mogu ni zamisliti kako je to prezentirati se s radovima koji te identitetski potpuno ogole, ali to je nešto u čemu je Matej vrsni ekspert i što ga toliko ističe. Dok završavam tekst, još mi zvone njegove riječi sa snimke i smijem se našim šalama za kraj razgovora, kad smo si skroz dali oduška.
Matej Jurčević (1995., Osijek) diplomirao je fotografiju na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti (KASKA) u Antwerpenu. U svom umjetničkom radu istražuje teme identiteta, mentalnog zdravlja, kolektivnog sjećanja i kulture mladih. Dobitnik je Nagrade VID Grant za 2021. godinu koju dodjeljuje VID Zaklada za fotografiju. Nagrada se dodjeljuje fotografima koji istražuju relevantna društvena pitanja na Balkanu. Godine 2022. objavio je svoju prvu foto knjigu I try to take care of myself now koju je objavila nakladnička kuća Organa Vida (o čemu se na Vizkulturi pisalo ovdje). Iste je godine postao članom FUTURES Photography platforme. Njegov je rad objavljen u brojnim međunarodnim publikacijama o fotografiji uključujući Der Greif, British Journal of Photography, GUP Magazine i The Calvert Journal.
► U radu Silent Fleeting Sorrows, koji je upravo izložen u sklopu centralne izložbe Pao sat u bunar na 37. salonu mladih u Domu HDLU u Zagrebu, baviš se prikazom mladih na koje djeluje loša politička i ekonomska slika Slavonije. Zbog čega si se u radu htio baviti prikazom mladih i njihovih priča? Kako su oni reagirali i što su komentirali na saznanje da ih fotografiraš za taj koncept rada?
Matej Jurčević: Prije svega zanimala me reprezentacija poslijeratne generacije (moje generacije) na području istočne Hrvatske. Loša politička i ekonomska situacija sveprisutna je pozadina koju je bilo teško izuzeti iz općeg konteksta, no u fokusu su primarno bili ljudi i njihove priče. Sjajno je bilo pratiti i snimati kroz duži period, jer sam mogao svjedočiti učincima vremena – pojedini su se prostori u međuvremenu u potpunosti transformirali, odnosi i ljudi su se promijenili. Što se tiče nekih inicijalnih komentara na fotografije, mislim da se tu dogodilo što se i inače događa kada snimaš nečiji portret – neki su htjeli vidjeti kako izgledaju i jesu li dobro ispali na fotografijama, ali kako su to sve meni bliski ljudi, koji su navikli na prisutnost mene i fotoaparata, tu je granica između fotografa i subjekta ipak bila pomaknuta u intimniju sferu povjerenja.
► Kako si pristupao odabiru motiva koje ćeš zabilježiti za seriju fotografija i kako je izgledao proces fotografiranja i realizacije koncepta?
Matej Jurčević: Svi moji dosadašnji fotografski projekti tematizirali su odrastanje i mladost pa je tako i ovaj rad ekspanzija tih tema u novu formu. Projekt povezuje poslijeratno nasljeđe s mladim ljudima koji odrastaju u sjecištu raznih kriza; kao posljedica svjetske financijske krize 2007. i ulaska Hrvatske u Europsku uniju ogroman broj mladih ljudi odlazi iz Slavonije, među tim mladim ljudima su bili i moji brojni prijatelji i njihovi roditelji. Taj val iseljavanja 2014./2015. godine ostavio je veliku rupu, koja se osjetila u brojim aspektima društvenog i privatnog života. Svi ljudi, mjesta i predmeti koji su snimani osobno su povezani sa mnom ili kroz meni bliske ljude, koji govore o tim procesima. To su sve jako osobne priče o odrastanju, ostajanju, odlaženju, nasljeđivanju i prihvaćanju. Kako projekt tek ove godine poprima i svoju prvu fizičku prezentaciju, jako se veselim ispričati ovu priču u galerijskom prostoru kako je i zamišljeno. Iako je vizualno najmanje eksperimentalan rad u svom izvođenju, za mene je možda to i naj nekonvencionalniji proces do sada. Dosta sam dugo razvijao vizualni jezik i pristup. Projekt se igra s vizualnim kodovima američke putopisne fotografije i u vizualnoj je opreci s onim što očekuješ vidjeti kada se netko bavi prikazom tema poslijeratne Slavonije. Zanimalo me kako pristupiti toj americani koju odlikuje jako stiliziran vizualni jezik koji može djelovati plastično i kako ta plastika negdje prolazi, a negdje ne. Dosta sam razmišljao o reprezentaciji Slavonije i kako ovaj rad funkcionira i u tom kontekstu. Postoji ušećerena reprezentacija Slavonije kroz narodne nošnje, ravnice, tamburice i slično, a postoji i reprezentacija rata kroz slike Vukovara i ratnih stradavanja. Mene je zanimalo kako danas prikazati taj pejzaž kroz intimniju prizmu.
► Za rad si dobio i nagradu VID Foundation for Photography te uz to je došlo i mentorstvo. Na koji način su ti nagrada i mentorstvo pomogli u razvijanju tvog rada i znanja, što si novog naučio i počeo primjenjivati dalje u praksi?
Matej Jurčević: Osvajanje VID nagrade bio je veliki trenutak u mom umjetničkom razvoju, dalo mi je vjetar u leđa i samopouzdanje koje mi je u tom trenutku bilo potrebno. To je bila COVID-19 godina, moja godina diplomiranja i VID Grant odigrao je ogromnu ulogu u mojoj odluci u kojem smjeru želim nastaviti raditi nakon diplomiranja, a rad na Silent Fleeting Sorrows bio je moj prvi pokušaj rada na samostalnom umjetničkom projektu van obrazovnih institucija. Iskreno mislim da umjetničku praksu prije toga nisam ni imao. Naučilo me je strpljenju i ustrajnosti. Moja mentorica bila je tada globalna direktorica Magnum Learn projekta, Shannon Ghannam, koja je u periodu od šest mjeseci pratila moj razvoj. Nakon šest mjeseci imali smo prezentaciju projekta pred žirijem koji su činili profesionalci iz raznih područja usko vezanih uz fotografiju tako da je ta finalna evaluacija također bila velika motivacija za nastavak rada. Uz to sam s dvjema kolegicama, Marijom Mandić i Verom Hadzhiyskom, koje su bile na istom programu kao i ja, imao praksu održavanja tjednih sastanaka na kojima smo si davali feedback na naš dosadašnji rad pa smo time imali i dodatni aspekt praćenja i poboljšavanja vlastitog rada. Uz to, osnivač fundacije Bertan Selim svima nam je i dan danas na raspolaganju za savjetovanja i daljnje razvijanje.
► Diplomski studij fotografije nastavio si u Antwerpenu. Kakvo je tvoje iskustvo studiranja tamo i na koji se način tamo profiliraju umjetnici tijekom studija?
Matej Jurčević: Iako je moje iskustvo studija u Antwerpenu donekle limitirano zbog COVID-19 restrikcija koje su tada vladale, iz svog dosadašnjeg iskustva mogu najprije potvrditi da je dobar dio tog studija obilježen time što u Belgiji postoji razvijenije tržište umjetninama. Jedan je primjer toga završna grupna diplomska izložba na kojoj sudjeluju svi odsjeci Akademije i koji se zajedničkim snagama trude da realiziraju što bolju prezentaciju, ne bi li se bolje predstavili publici, kustosima ili kupcima. Glavni dio finalne ocjene nose eksterni ocjenjivači koji su redom bili profesionalci iz struke. Iz tog smo mogli dobiti informaciju kako se percipiraju naši gotovi radovi i tako steći mali uvid u to kako ljudi iz struke razmišljaju. Zbog COVID-19 restrikcija, nažalost, nismo imali mogućnost realizirati i samostalnu izložbu, ali veliko finale bila je grupna izložba odsjeka fotografije u Fotomuseumu Antwerpen.
► Knjiga I try to take care of myself now koju si izdao 2022. godine tvoj je višegodišnji autorefleksivni projekt kroz koji i sam iznosiš svoju bitku s depresijom. S obzirom na intimnu tematiku, s kojim si se osjećajima i mislima suočavao praveći knjigu? Kakav je osjećao bio objaviti nešto tako osobno?
Matej Jurčević: U idealnom slučaju, kada radiš foto knjigu, imaš gotov fotografski projekt koji je potrebno posložiti u formatu knjige. U slučaju rada na I try to take care of myself now sama knjiga postaje istraživanje i rad. Shvatio sam to kao eksperiment, a nešto malo prije početka rada na knjizi na faksu u Antwerpenu sam kao izborni predmet slušao predavanja dekana Johana Pasa koji je veliki kolekcionar i zaljubljenik u umjetničke knjige, pa se njegova ljubav prema tom mediju okrznula i o mene. Rad tako pleše između ideje fotoknjige, knjige poezije, dnevnika i umjetničke knjige. Sve u svemu, knjiga je veliki eksperiment u formi. Upravo taj eksperiment dozvolio mi je da se bavim intimnom tematikom na jedan nerestriktivan način. Veliku ulogu u razvoju knjige odigrali su kustosica Lea Vene i grafički dizajner knjige Dario Dević jer su mi u cijelom procesu pružali puno podrške i stvorili siguran prostor u kojem mogu slobodno razvijati koncept knjige. S Dariom mi je bilo dosta jednostavno komunicirati jer smo se privatno družili i ranije i samo smo čekali priliku za umjetničku suradnju. Dario se na svako moje “što ako” i “je l’ može ovo” savršeno nadopunjavao. Puno smo razmišljali o oblikovanju i prelamanju teksta te kombiniranju tekstova s fotografijama kako ne bismo dali da jedan sadržaj prevagne nad drugim, rezali smo riječi i slagali fotografije da nalikuju na filmske sekvence koje su se onda prelamale na druge stranice, promišljali smo o dosta detalja kako bismo što jasnije komunicirali sadržaj. U donošenju odluke oko naslovne stranice knjige odlučili smo izostaviti naziv, ime i prezime autora te se fokusirati isključivo na fotografiju kako bi knjiga postigla nivo intimnosti kojem smo težili. To je mala intimna knjižica, gotovo kao mali dnevnik koji može biti bilo čiji. To nije fotoknjiga u užem smislu predstavljanja kolekcije fotografija, već pokušaj vizualizacije i tekstualizacije proživljenih stanja unutar formata knjige.
Ta godina intenzivnog rada na knjizi bila je čudna, bilo je trenutaka kada sam dosta paničario, par puta sam htio i odustati, a sada, dvije godine nakon, drago mi je da nisam. Nekako sam puno zdraviji sada i drago mi je da je negdje zapisan taj formativni period mog života. Nadam se da će nekad nekome tko bude imao priliku prolistati knjigu možda i pomoći.
► Kao fotograf koji se svojim radom uspješno bori protiv stigme osoba sa psihičkim teškoćama, kako vidiš da osobe iz tvoje struke mogu pomoći u destigmatiziranju mentalnih bolesti i pri čemu misliš da bi se posebno trebalo pripaziti u stvaranju vizualnih sadržaja koji promiču mentalno zdravlje?
Matej Jurčević: Puno sam razgovora vodio s Leom i Dariom o tome kako najbolje pristupiti tako osjetljivoj temi. Trudili smo se transparentno odrediti ciljeve i razmisliti o načinu na koji predstavljamo takav tip rada publici. Mislim da je rješenje za umjetnike i umjetnice koji se odluče baviti takvim temama edukacija, iskrenost i transparentnost prema sebi. Ono što bih volio naglasiti je da je takav tip izlaganja izrazito stresan i da umjetnici i umjetnice koji se žele baviti tim temama budu mentalno pripremljeni prije nego što se odluče izložiti takve radove jer, ako se još uvijek osjećaš ranjivo, može ti se dogoditi i kontra efekt.
► Za intervju u Pukotinama spominjao si da si jedan dio teksta knjige oblikovao u obliku e-maila. Zašto si se odlučio upravo na taj format?
Matej Jurčević: Finalni je tekst koji počinje s “Dear lost generation,” napisan u obliku e-maila. To je taj vapaj svima koji se osjećaju izgubljeno u današnjem svijetu, a e-mail format svi svakodnevno koristimo. Bio mi je zanimljiv način da nešto dosta mračno omekšam barem u formi i približim čitatelju. Poezija u knjizi počinje s “iPhone notes” jer sam tekstove preuzeo iz aplikacije za pisanje zabilješki, a pisani su u periodu u kojem sam bio depresivan. Tako sam pokušao osuvremeniti sadržaj i naglasiti poveznicu između mentalnog zdrava i digitalne ere u kojoj živim. E-mailovi, zabilješke, podsjetnici, poruke i drugo dio su komunikacije i to mi je bilo jako zanimljivo ukomponirati u rad.
► Spomenuo si u tom intervjuu da je bitan faktor u nastanku knjige bila i glazba. Kako ti je ona pomogla u stvaranju knjige, kakve osjećaje bi htio evocirati onima koji poslušaju tvoju Spotify playlistu iz tog perioda i listaju knjigu?
Matej Jurčević: Sad si me podsjetio na tu playlistu, skroz sam zaboravio na to. Bilo mi je jako drago na jednom predavanju čuti američkog fotografa Aleca Sotha kako u analogiju stavlja rad na svojim fotografskim projektima i rad u glazbi. Fotoknjige su za njega albumi, a izložbe koncerti. To mi je potvrdilo da nisam potpuno skrenuo jer upravo tako i ja nekako razmišljam dok radim. Dok sam radio knjigu, dosta sam slušao glazbu koja mi je obilježila taj životni period. Kroz glazbu sam se mogao vratiti u to vrijeme. Htio bih da ljudi koji čitaju i gledaju taj rad pronađu neki mali fragment koji im može potvrditi da nisu sami u borbama koje proživljavaju. Mislim da se glazba najbolje bavi ljudskim duhom i da daje još jači potencijal zamišljanju nego što to čine vizualne umjetnosti. Vraćanje glazbi koju sam slušao bilo je retrospektivno vraćanje u te godine mog života jer sam imao mogućnost prisjetiti se svih pjesama koje su mi bile dio tadašnjeg života, kao primjerice ploče koje je moja cimerica neprestano slušala, najdraže pjesme koje sam stalno vrtio i tako dalje.
► Krajem prošle godine izlagao si u sklopu izložbe It’s Okay to Cry u Umetnostnoj galeriji Maribor fotografije iz svoje serije I get so lonely, life in magazines. Možeš li nas provesti kroz proces nastanka fotografskih instalacija koje si realizirao u svom domu?
Matej Jurčević: I get so lonely, life in magazines moj je diplomski rad na Akademiji u Antwerpenu, a taj rad za mene je općenito značio nekakav novi početak. Richard Prince i Sherrie Levine kroz aproprijaciju prepisuju novo značenje tuđim fotografijama. U tom sam se periodu jako želio obračunati s idejom aproprijacije i koristiti postojeće fotografija, ali na nekakav (barem za mene) nov način. Kako je Antwerpen grad mode, modna fotografija mi je bila polazišna točka istraživanja. Nakupovao sam hrpu modnih časopisa i krenuo u slaganje raznih oblika instalacija i kolaža u stanu. Tako je moj stan postao studio, a neki od tih kolaža i instalacija visjele bi danima i tjednima po sobi čekajući da ih savršeno svjetlo obasja kroz prozor. Ta dekonstrukcija i rekonstrukcija značenja govori jako puno meni intimnih stvari. Za vrijeme rada na tom projektu tragično je preminula meni vrlo draga glazbenica SOPHIE, a u jednoj od svojih pjesama ona govori “I get so lonely, life in magazines” pa sam tako preuzeo taj stih i rad je poprimio novo značenje. Rad je nastao u samoći i izolaciji, a predstavlja kreativni potencijal koji osama donosi. On je djetinjast i pomalo nezreo, što mi je u tom trenutku jako odgovaralo.
► Koliko promišljaš taj rad i kroz prizmu queera?
Matej Jurčević: Cijeli rad promišljam kroz samu SOPHIE i tema queera u radu vezana je uz njen utjecaj. Kao hommage njenom zvuku moj je cilj bio da se finalne fotografije doimaju vibrantno i eklektično. I get so lonely, life in magazines ima taj element pronalaska sigurnog mjesta unutar neočekivanog konteksta. SOPHIE se prožima i kroz ideju transformacije i pronalaska novih značenja i mogućnosti van zadanih okvira. Kroz rad sam također dosta promišljao i premisu o tome kako se umjetnosti kategoriziraju kao visoka i niska te kako se određene ideje drugačije percipiraju ovisno o promatraču.
► Što planiraš sljedeće u svojoj karijeri, radiš li trenutno na kojem projektu?
Matej Jurčević: Trenutno izlažem Silent Fleeting Sorrows na Salonu mladih i žao mi je što sam propustio otvorenje jer sam tada bio u Tirani na masterclassu Inside>Out koji organizira Magnum Foundation. Konstantno radim na nekim novim “albumima” tako da na mom hard disku postoje razni projekti kojima se sve manje stignem posvetiti. Nadam se da ću u nekom od sljedećih perioda završiti jedan meni jako drag i zabavan projekt koji je kulminacija mog dosadašnjeg rada.
Razgovarao: Leopold Rupnik / tekstove ovog autora potražite na linku
