Nagrada Radoslav Putar za najboljeg mladog umjetnika za 2017. godinu dodijeljena je Mateju Kneževiću, umjetniku koji već niz godina aktivno djeluje na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Kao jedan od finalista, među kojima su bile i Ana Sladetić, Ana Kovačević i Tea Ivković, svoj rad Uđite, ne morate se izuvati predstavio je u Rijeci u Salonu MMSU. Pobjednika je izglasao žiri u sastavu kustosice Marte Kiš, likovnog kritičara Borisa Greinera, beogradskog kustosa Miroslava Karića i lanjskog dobitnika nagrade Nike Mihaljevića.
Nagrada se tradicionalno dodjeljuje u suradnji Instituta za suvremenu umjetnost iz Zagreba i Residency Unlimited iz New Yorka, a već dvije godine zaredom se izložba finalista organizira u suradnji s MMSU-om Rijeka. Ideja je da se izložba u narednim godinama organizira diljem Hrvatske u suradnji s lokalnim muzejima i umjetničkim prostorima.
U razgovoru s Matejom Kneževićem pokušali smo ući u njegov univerzum koji se provlači između dvije struke i koji u svojoj podijeljenosti nalazi jedinstvo.
*Matej Knežević / foto: Maja Bosnić
► S obzirom da si dobio nagradu Radoslav Putar za najboljeg mladog umjetnika, kako se osjećaš? Imaš li dojam da se od tog trenutka nešto promijenilo?
Matej Knežević: Drži me poprilična doza adrenalina, sačinjena od uzbuđenja i malo strahopoštovanja. Sve u svemu, dobar je to osjećaj. Kad rezimiram, za mene je to bilo jedno izvrsno iskustvo. Osobito me razveselilo upoznavanje i druženje s mnogo zanimljivih ljudi iz svijeta umjetnosti. Osim toga nemam dojam da se nešto drugo promijenilo. Brzo sam se vratio u svoj isti užurbani ritam, radim svoje poslove na više kolosijeka paralelno i sve je ok.
► Kada smo se čuli da bismo dogovorili intervju, rekao si da si na putu jer prisustvuješ radionici/usavršavanju. Je li tu bilo riječi o medicini ili umjetnosti?
Matej Knežević: Radilo se primarno o medicinskom usavršavanju. No bez obzira na to, uvijek pokušavam smiksati oba područja ako je ikako moguće. Tako u medicinska edukacijska putovanja uvijek uključim obilaske galerija i muzeja. I u ovom slučaju je bilo upravo tako pa se popularnim rječnikom može reći da se ipak radilo o multidisciplinarnoj edukaciji.
► Što si sada posjetio?
Matej Knežević: Edukacija se odvijala u Rimu pa sam posjetio MAXXI, muzej umjetnosti 21. stoljeća. Trenutno su postavili zanimljiv izbor iz svoje kolekcije i par manjih izložbi. Zanimale su me i još i neke manje galerije, ali je slobodno vrijeme bilo ograničeno.
► Jesi li ranije prisustvovao umjetničkim radionicama ili rezidencijama?
Matej Knežević: Nisam ni na jednom ni na drugom.
*Matej Knežević: Uđite, ne morate se izuvati, 2017. / foto: M. Knežević
► Umjetnik si koji nije prošao formalno likovno obrazovanje. Tvoja glavna struka jest medicina i danas radiš kao liječnik urologije. Zanima me kako si počeo djelovati na polju umjetnosti? Koji su bili početni koraci i kako si napredovao u umjetnika vrijednog stručne pažnje?
Matej Knežević: Umjetnost je uvijek bila dio mojih interesa. U početku je to bilo istraživanje samog likovnog jezika, tehnika i vlastitih mogućnosti. Kako je moja formalna edukacija napredovala u svojem obujmu, javila se sve veća potreba za paralelnim istraživanjem nečeg drugačijeg. Možda je to bila stvar balansiranja s jakim ritmom studiranja i velikom količinom znanja koja je iz dana u dan, godinama trebala biti savladana. Tako sam se okrenuo istraživanju povijesti umjetnosti, posjetima masi izložbi na koje sam nabasao, ali i ciljanim putovanjima za istraživanje drugih muzeja. Paralelno su se i moji umjetnički interesi mijenjali i modificirali. Nekakav strukturiran i ozbiljniji početak mog umjetničkog angažmana započeo je kada sam se zaposlio. To je bila određena prekretnica kada sam odlučio raditi nešto drugačije i kada sam shvatio da je moguće jednako predano i ozbiljno gurati oba područja. Dosta sam umjetnički radio i istraživao, javljao se na natječaje i tu je bilo rezultata. Također imao sam sreću da sam rano ušao u suradnju s nekoliko izrazito produktivnih, meni mentalno i lokacijom bliskih umjetnika s kojima se pokrenulo par projekata, a koji su postali platforma za suradnju koja traje i danas. Tu sam dobio dosta prostora za prezentaciju rada, što mi je bilo bitno kao mladom autoru, da dođe do realizacije ideje.
► Rad, koji si predstavio u Rijeci na izložbi finalista nagrade R. Putar u salonu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti pod nazivom Uđite, ne morate se izuvati, predstavlja prostornu instalaciju u kojoj možemo prepoznati sve elemente koji pripadaju pokućstvu: kauč, police, tepih. Središnje mjesto zauzima kauč od kikirikija?
Matej Knežević: To je rad koji se bavi nekim osobnim promišljanjima, pitanjem doma, što je opet i univerzalna tematika. Tako je instalacija zapravo isječak stana u kojem su neki klasični elementi istoga malo distorzirani. Cijeli rad se bavi određenim suprotnostima. Tako je centralno smješten kauč, kao simbol jedne temeljite kućne baze i znak čvrstine odnosa koji sačinjavaju obitelj i dom. Nasuprot tome, kikiriki, od kojega je sačinjena kontura kauča, ima za cilj pokazati kako su ti odnosi vrijedni i kako ih je nužno njegovati i pomalo izgrađivati, uz svijest o njihovoj fragilnosti. Sam naslov rada, koji je afirmativan i poziva na ulazak u tradicionalnoj maniri, suprotstavljen je instalaciji unutar koje je s namjerom sagrađen zid. Taj zid ograničava kut isječka doma, ali ujedno i onemogućava normalno kretanje ljudi kroz galeriju jer gotovo zatvara jedan od galerijskih prolaza. Bitne su mi te sitne intervencije i stvaranje određenih suprotstavljenih stanja. U radu je prisutno još nekoliko autoreferenci, no ono što me veselilo kod kreacije je svakako suptilni humor, određeni mali estetski pomaci te eksperimentiranje s materijalima.
*Matej Knežević: Uđite, ne morate se izuvati, 2017. / foto: M. Knežević
► U svojim radovima se dotičeš problema suvremenosti koje možemo opisati kroz termine kao što su politizacija umjetnosti, globalizam, planetarnost, heterogenost. Kritički tretman stvarnosti ne izostaje?
Matej Knežević: Čini se da su teme, koje me pronalaze, uvjetovane mojom trenutnom okolinom i događanjima u njoj. Moglo bi se reći da svi termini, koje spominješ, zalaze u području angažirane umjetnosti i prostora za kritički stav. No ipak, moja prvotna namjera obično nije kritika niti postavljanje pitanja, već više bilježenje trenutnog stanja koje zapažam. Ono što je za mene ključ, jest da takvo zatečeno stanje pomno zaokrenem i dodam i svoj osobni humor. Takav pristup sagledavanja stvarnosti me podsjeća na formu novinske karikature. To se može učiniti kao neozbiljna početna postavka, no mene upravo ona veseli jer odaje motiv zaigranosti. Motiv za takvu vrstu promišljanja je recimo bio prisutan i u posljednja dva projekta: Glupiciranje; trening za nemogućnosti i Ma moraš ti njega znat. U obje situacije su neke ozbiljne aktualnosti odvedene u suprotne neozbiljne smjerove.
*Matej Knežević: Glupiciranje, trening za nemogućnosti, 2016. / foto: Miroslav Pišonić
► Što vidiš kao problem suvremene umjetnosti?
Matej Knežević: Ne vidim puno problema, pamtim samo sretne dane. Šalim se. Ne znam zapravo što bih odgovorio na to pitanje. Koliko god slojevito promatram umjetnost, moja zapažanja se uvijek s namjerom zaustavljaju na pitanjima estetike, ideje, teorijske podloge rada. Sve ono što je negdje u dalekim međurelacijama pozadine rada, poput komercijalnih aspekata, produkcije, međuodnosa institucija i umjetnika, estradizacije, popularizacije; sve to je sveprisutni dio suvremenosti, no za mene je sporedna stvar za koju nikad nisam imao sluha. A ako pitaš o smjeru kojim ide suvremena umjetnost, zanimljivo mi je pratiti tu raštrkanost praksi i totalnu demokratizaciju umjetnosti koja se preklapa unutar vlastitih smjerova, ali i s drugim područjima, poput tehnologije i znanosti. Mene osobno smjer suvremene umjetnosti jako veseli, čini se uzbudljiv i sviđa mi se neizvjesnost oko novih stvari koje dolaze. Dublje analize tog pitanja zbilja ostavljam nekom iz struke, obzirom da je moja, eto znaš, drugačija.
► Pojam skepticizam koristiš u radovima Skeksi ili euroKREMskeptik. Koje bi značenje, prema tvom mišljenju, imao pojam skepticizma ili skeptika danas te zašto je u fokusu navedenih radova?
Matej Knežević: Nekako se pogodilo da je u mojoj osobnoj, zatim stručnoj, ali i umjetničkoj konstituciji, bitna crta propitivanje stvari oko sebe. Od toga je i krenula doza skepticizma koja je naravno neophodna svakoj normalnoj kritičkoj osobi danas. Takva osoba zapaža neke suptilne relacije i donosi svoje zaključke, a ne one servirane. Valjda je to bio i motiv ovih radova, uspostaviti određeni odnos spram realnosti. Inače su to radovi iz serije Bittersweet u kojoj sam kroz slatke materijale reagirao na određene aktualne sociopolitičke situacije. To mi je bilo dosta bitno iskustvo i izložba. Svidjelo mi se kreirati dojam kontradiktornih situacija jer se tada obično otvori prostor za humor i reakciju. No unatoč ozbiljnom promišljanju teme, u tim radovima sam jednak angažman i važnost pridao promišljanju estetskog momenta i eksperimentu. Promišljanje međuodnosa koncepta i estetike te stvaranje određene svježine mi je od tada postala jako bitna motivacija u narednim izložbenim projektima.
*Matej Knežević: Bittersweet, 2015. / foto: Juraj Vuglač
► Osvještavanje publike i građana Slavonskog Broda, kao i djelovanje u lokalnoj sredini, vidljivi su u radu Bosanski Brod ili Trinaest benzinskih postaja. Simbolički radovi odlično komuniciraju sa stvarnošću i njenim problemima. Gde je točka susreta realnosti i umjetnosti (kroz odgovor možeš objasniti spomenute radove)?
Matej Knežević: Teško mi je zaobići stvarnost te ne reagirati na neki svoj način. U tim prvotnim radovima se spontano i nezaobilazno događao susret umjetnosti i onoga što me bockalo. Konkretno, u radu ‘Bor’, koji spominješ, klasični mirisni borić je predimenzioniran, potamnjen i stavljen kao mobil u vanjski javni prostor grada Slavonskog Broda. U gradu već niz godina vladaju nevjerojatno loši ekološki uvjeti koje je lako zamijetiti obzirom na smrad u zraku. Baš u trenutku postavljanja i otvaranja izložbe obližnja rafinerija iz Bosanskog Broda je ispuštala dodatni otpad te je rad dobio i upečatljivu dimenziju mirisa čime je dojam okoline bio još dublji. To su upravo oni nepredvidljivi trenutci kada rad zaživi nekom svojom pričom i kada realnost postane još opipljivija i jasnija. Trinaest benzinskih postaja je jedan od radova iz vremena kad me držalo određeno komuniciranje s referencama iz povijesti umjetnosti i kada sam izrađivao male knjižice. Ovdje je polazište bio fora rad Edwarda Rusche koji je mapirao usputne benzinske postaje pa sam slično napravio u svom gradu kako bih opet komunicirao s određenom aktualnošću.
► Imaš li nekad izražen osjećaj manjeg pripadanja umjetničkoj sceni s obzirom da dolaziš iz druge struke i utječe li to na pozitivnu/negativnu percepciju tvog rada od strane drugih umjetnika i kustosa?
Matej Knežević: Zapravo imam osjećaj prilične privilegije da mogu živjeti paralelno u dva potpuno različita svijeta. Kad jedan od njih postane malo naporan, mogu iskakati u onaj drugi prenoseći određena iskustva u oba smjera. Zapravo želim reći da nikako nemam osjećaj manjeg pripadanja igdje te mi i paše biti onaj netko sa strane pomalo drugačiji po nekoj svojoj priči. U skladu s tim, do sada je percepcija umjetničke okoline bila pozitivna.
*Matej Knežević: Ma moraš ti njega znat, 2017. / foto: M. Knežević
► Kad je planiran odlazak na rezidenciju u New York? Što očekuješ od dvomjesečnog boravka i s kakvim idejama odlaziš tamo?
Matej Knežević: Odlazak na rezidenciju bi se trebao dogoditi u prvoj polovici 2018. godine. Vjerujem da je to nevjerojatna prilika za dodatni umjetnički razvoj, otkrivanje nekih novih pogleda, promjenu percepcije. Volim gledati na to i kao prostor za dobro druženje i upoznavanje. Inače, još sam pod dojmom cjelokupne nagrade pa trenutno imam samo naznake nekih dubljih ideja. Imam par skica i ideja za jedan kratki animirani film, ali i još par video eksperimenata. Vidjet ću što će se tu još isfiltrirati od početnih ideja. Inače baš i mene zanima hoću li primijeniti jednak recept vezan za kombinirana edukacijska putovanja, koji sam spomenuo na početku razgovora, samo sada i u obrnutom smjeru.
► Pratiš li aktualne izložbe, domaće i svjetske? Imaš li u planu posjet 57. venecijanskom bijenalu ili 14. dokumenti u Kasselu?
Matej Knežević: Trudim se dosta pratiti domaću scenu i obići što više izložbi te mi se čini da sam prilično redovit na druženjima. Ima nekoliko galerija u kojima rijetko preskačem događanja. Što se tiče svjetskih izložbi, one su uvijek kombinirane s medicinskim edukacijama, tako da i toga ne fali. Obzirom na dosta užurban raspored sveukupnih obaveza, Venecija i Kassel su ovog puta izostali s liste planiranih izložbi, no bit će već prilike.
*Matej Knežević / foto: Maja Bosnić
Više o Matejevim radovima pronađite na: www.matejknezevic.com
Razgovarala: Maja Broun / sve tekstove ove autorice potražite na linku
Zahvaljujemo Mateju Kneževiću na ustupljenim fotografijama.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
