Matej Vuković, kipar rođen 1995. godine u Zagrebu, ove jeseni dobio je 2. nagradu na Natječaju za mlade umjetnike “Ivan Kožarić” koji je proveo Muzej suvremene umjetnosti uz podršku Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba. Za njegovu skulpturu nazvanu Nakon nedjeljnog ručka članovi žirija kazali su kako “sugestivno uprizoruje banalnu situaciju iz svijeta svakodnevice”.
Mladi kipar Akademiju likovnih umjetnosti upisao je 2014., a četiri godine kasnije bio je jedan je od četvero najmlađih izlagača koji su sudjelovali na 13. trijenalu hrvatskog kiparstva u Gliptoteci HAZU-a u Zagrebu. Iste je godine sudjelovao na skupnoj izložbi Plati i nosi u galeriji Bačva u HDLU-u na kojoj je dobio nagradu za najbolji kiparski rad. Pozornost šire javnosti privukli su pak njegovi zen oblaci, prostorno-specifične instalacije postavljene na zagrebačkim ulicama u sklopu projekta Okolo, o čemu smo pisali ovdje.
*Matej Vuković / foto: Matija Smuk
► Muzej suvremene umjetnosti drugim mjestom nagradio je tvoju skulpturu. Koliko ti znači ova nagrada, ali i nagrade uopće?
Matej Vuković: Naravno, bilo mi je drago kada su mi javili da sam dobio drugu nagradu, stvarno to nisam očekivao. Bilo je simpatično kada su rekli da je rad u duhu Kožarića zbog spontanosti i šaljivog naziva, to je velika čast. Nagrade su prije svega bitne za motivaciju, a ako se baviš ovim poslom deset godina i svaki dan provodiš u ateljeu, bez nekakvog priznanja i poticaja, teško da ćeš nastaviti raditi. Bez nekakvog feedbacka, čovjek izgubi motivaciju. Nagrade mi u ovom trenutku znače dosta, ali mislim da ih nije ni dobro dobiti previše dok si mlad. Tada se čovjek lako umisli, a ego nije nimalo dobra stvar za kreativnost i stvaranje umjetnosti. Nagrade shvaćam isključivo kao motivaciju, malo proslaviš i vratiš se u atelje raditi dalje.
*Matej Vuković, “Nakon nedjeljnog ručka” / foto: Matej Vuković
► Kojim putem si došao do morfološke forme ove nagrađene skulpture? Što, naposljetku, ona za tebe predstavlja?
Matej Vuković: Nakon što sam diplomirao, u svibnju ove godine, počeo sam novu seriju formi na koje utječu svakodnevni predmeti iz ateljea i prepreke. Počeo sam se igrati s tim formama “bacajući” ih preko stolice, sajle, gurao u ormar, i radio studije savijanja takvih formi. Zanima me prilagođavanje i deformiranje oblika na predmete po uzoru na ponašanje stvarnih materijala pod nekim vanjskim utjecajem, ali i kako te forme surađuju sa predmetima u svrhu odražavanja određenih životnih situacija i stanja.
Rezultat je bio jedna “opuštena” forma, puna ljudskosti i emocije koja je bliska svakodnevici. I sam naziv skulpture -Nakon nedjeljnog ručka- govori o tome. To je vrijeme fjake, sieste možda i pomalo letargije. Skulptura ima tu šaljivost i spontanost, a bavi se stanjima koje smo proživjeli i proživljavamo nevezano uz trenutnu situaciju. Ono predstavlja duhovan i tjelesni umor. Vrlo dobro reflektira jedan period u mojem životu kada sam bio potpuno iscrpljen i kada jednostavno nisam znao gdje sa sobom. Ona je za mene početak i jednog novog ciklusa. Prije toga, proteklih pet godina radio sam oblake. Kroz tu temu razvio sam afinitet prema organičnoj formi i estetici koja je oslobodila kreativnost i dala prostora da se zaigram. Ovaj novi ciklus radova je došao spontano, pustio sam da se prirodno razvija i tada forme često dolaze same od sebe.
► Spomenuo si skulpture oblaka. Upravo su oni bili dio umjetničkog projekta Okolo, u sklopu kojeg su umjetnički radovi bili instalirani diljem Zagreba. Kako si doživio svoje skulpture u svakodnevnoj interakciji s ljudima i gradom?
Matej Vuković: Izlaganje radova u sklopu projekta Okolo bilo je odlično iskustvo, dijelom zbog ljudi s kojima sam surađivao, a dijelom zbog dinamike i snalaženja na licu mjesta. Rad je u takvom postavu vidljiviji, skulpture su bliže ljudima i postanu dio njihovog svakodnevnog okruženja. Cilj je da moj rad kod gledatelja,promijeni prostor na koji je navikao i izazove neku reakciju barem na tih pet sekundi dok ga promatra. Tada sam tek postigao ono najvažnije, zbog čega se i bavim umjetnošću. Projekt Okolo je odličan za vidljivost autora i prikazivanje široj javnosti. Sviđa mi se i zbog mogućnosti izlaganja većeg formata koji ponekad ne stane u galeriju, što je također odlična prilika za mlađe autore. Uvijek je interesantno izlagati u vanjskom prostoru, pogotovo ako si kipar. Korisno je kao iskustvo organiziranja, planiranja i svih ostalih stvari koje su potrebne za ostvarivanje većih prostornih instalacija. Jer samo smišljanje skulptura je kratak proces, sve ostalo se svodi na planiranje i organiziranje poslova.
*Matej Vuković
► Što za tebe danas znače ti oblaci koje si radio posljednjih pet godina?
Matej Vuković: Oblaci su meditativni. U periodu odrastanja, kada smo svi još malo nemirni, oni su za mene bili jedan oblik meditacije, imali su terapeutski učinak. Kada sam počinjao rad na njima nisam znao kuda će me istraživanje odvesti. Nisam tražio kontekst. Bila je važna samo apsolutna sloboda i napraviti što mi padne na pamet pa onda promotriti rad i vidjeti je li u meni izazvalo neku reakciju. Zanimao me osjećaj mekoće i “ugode” oblika, tako sam možda i došao do oblaka. U međuvremenu su me počele privlačiti boje, što je definiralo moj daljnji razvoj.
Danas ih doživljavam kao jedan period slobode i zaigranosti, kao jedan bitan dio likovnog razvoja. Naravno i danas sam zaigran ali kada sam započeo sa svim tim nisam se previše opterećivao, tada su to bili oblici koji su me vizualno privlačili i sadržavali nepoznate emocije. Kada sam ih počeo raditi na trećoj godini veselio sam se umjetnosti, nisam previše ulazio u dubioze smisla i svrhe toga što radim. Bilo mi je šteta pokvariti užitak stvaranja jer neke stvari tako i tako tada nisam mogao razumjeti niti osjetiti o čemu se tu radi.
*foto: Matija Smuk
► Kako biraš boju za skulpture?
Matej Vuković: Apsolutno uvijek koristim boje, ali njih treba dobro odmjeriti. Boja mi znači izuzetno puno. Ona je vizualni podražaj kroz koji pojašnjavam kontekst rada i dajem emociju obliku. Pomaže mi izbaciti van emocije i nadam se da kod promatrača čini isto.
Crvena, koju sam koristio u ovoj posljednjoj skulpturi, sadrži određenu toplinu, možda je i pomalo kao komad mesa. Bliža je temi koja se odnosi na čovjeka. Važno mi je bilo postići visoki sjaj, jer ta refleksija potiče doživljaj oblika kao nečeg rastopljenog i tromog. Boju biram po osjećaju. Stvari nekako legnu ili ne legnu. Bitno mi je uspoređivati, probati nešto novo i ne bojati se pogreške.
► Smatraš li da je formalno obrazovanje nužno za kipara?
Matej Vuković: Ono daje praktično znanje, bez koga ne možeš dalje raditi. Do njega možemo doći raznim načinima. Ima naravno umjetnika koji su samouki pa su genijalni, ali jednako tako ima i ljudi iz akademske zajednice koju su briljantni.
Meni je Akademija otvorila prozor u život umjetnika, i to najviše preko mentora. Na Akademiji ne dobivaš tek tehničko znanje; ako si otvoren, ona uči kako promatrati stvari i život oko sebe. Smisleno i estetski. Razgovori s ljudima te najviše formiraju i nauče osjećati.
► Oduvijek su te zanimale više apstraktne forme od tradicionalnog kiparstva? Ili?
Matej Vuković: Uvijek me zanimala ponajprije apstraktna sloboda i sve što ona može izazvati. Volim promatrati apstraktno slikarstvo. Kada sam počeo proučavati Marka Rothka tu sam se nekako najviše uhvatio za apstraktnu umjetnost. Takvi apstraktni radovi puno se više bave ljudima od tradicionalnijih djela jer odražavaju unutarnje i prikazuju nešto što svi osjećamo, ali ne znamo objasniti. Privlače me nepoznanice, volim kada mi stvari nisu jasne i kada ih moram promatrati i istražiti. Ne volim previše objašnjavati stvari koje se mogu samo osjetiti. Ljudi često u mojim radovima vide nešto na što ja nikad nisam pomislio. Skulpture stvarno žive svoj život neovisno o meni. Imam određenu ideju što moj rad predstavlja, no želim ljudima dati slobodu. Ako uživaju u tome, imaju pravo na svoju reinterpretaciju. Za mene je oblak i dalje oblak, no ako netko tu vidi lijepu ženu, što su neki priznali, prihvaćam da je za njih tako.
► Odakle dolaze ideje? Kako izgleda tvoj radni proces?
Matej Vuković: Ideja najčešće dođe sama po sebi. Konstantno sam zaposlen, bitno mi je biti dinamičan i samo nastaviti raditi i razmišljati. Uvijek imam više stvari koje radim i to održava ideje zanimljivima. Kada nakupim više ideja za jedan rad, promislim o njima i odlučim se koja mi se čini najboljom i izvedivom. Iskreno, ne znam kako točno radim nešto što radim i od kuda dolaze sve te ideje, ono jednostavno bude ili ne bude. Svaki rad nastaje drugačije. Bitno je da iza njega uvijek stoji iskrena emocija i da stvaramo ono što nas veseli.
► Što bi iz neke druge grane umjetnosti izdvojio, a da je u tebi pobudilo stvaralačko uzbuđenje ili da je utjecalo na tvoj rad?
Matej Vuković: Često je to sviranje gitare, igranje sa efektima i zvukovima a pogotovo ambijentalna glazba i soundscape. Stvaranje zvukova je jedna druga grana koja je jako utjecala na moj rad i koju planiram češće koristiti u instalacijama. Vizualno to su suvremena arhitektura i Monolit iz Kubrickove Odiseje u svemiru. To često izaziva transcedentalni osjećaj koji nerijetko tražim u radovima. Kubrick je jednom rekao da ne želi objasniti što je monolit jer bi time ubio poantu. Ljudi bi tada prestali pokušavati shvatiti sami sebe. Neke stvari trebaju ostati nejasne jer se iz njih stvara nešto novo. Ako sve znamo, više ništa nije zanimljivo. Uvijek volim stvarati nepoznanice. Nekad radim skice koje ni ja ne znam što su niti što bi trebale predstavljati, a koje ću tek realizirati za možda 15 godina, ali mislim da ih treba ostaviti sa strane u kutiju „za kasnije“ i pustit da se razvijaju svojim tokom.
*Matej Vuković / foto: Šimun Bućan
► Gdje je danas mjesto suvremenoj umjetnosti? Kako bi ju nekome opisao?
Matej Vuković: Ona je uvijek odraz društva, njezinog napretka i kulture. Danas živimo u vrijeme apsolutne slobode izraza, medija i tematike. To dopušta ljudima da se upuste u istraživanja i nove načine stvaranja i doživljavanja umjetnosti Ako možeš zamisliti, vjerojatno to možeš i ostvariti jer je tehnologija puno toga omogućila. Zato danas i postoji toliko različitih izraza.
► Možeš li otkriti nešto o tvojim projektima i planovima koji slijede?
Matej Vuković: Pripremam samostalnu izložbu u SC-u nekad u 2022/2023., u kolovozu sljedeće godine sudjelovat ću na još jednom projektu Okolo i u dogovorima sam za samostalnu izložbu u galeriji Šira. Sve to je vezano uz novi ciklus skulptura i predmeta iz ateljea. Naravno, planiram se prijaviti i za neke skupne izložbe koje se održavaju svake godine, a trebao bi se održati i 14. trijenale kiparstva pa se nadam da ću i na tome sudjelovati. Želim se što manje brinuti i pustit stvari da idu nekako svojim tokom. Bitno mi je da sada imam puno posla i uživam u tome, a dalje će se stvari posložit.
Razgovarao: Luka Fišić / tekstove ovog autora potražite ovdje
Zahvaljujemo Mateju Vukoviću na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
