Internetske biografije Mauricija Ferlina porazbacane su po nekoliko zastarjelih sajtova koji su vrijeme prestali brojati tamo negdje pred četiri, pet godina. Naravno, onih uobičajenih 1800 znakova koliko one nude jedva dostaju da se pobroje osnovne biografske činjenice njegove karijere te nabroje najvažnije projekte, suradnike i nagrade. Te iste biografije opisuju ga kao grafičkog dizajnera, scenografa, art direktora i redatelja. Suhoparne, oskudne i taksativne kakve već jesu, one naravno ne dostaju da zahvate bogatstvo i kompleksnost njegova rada u proteklih dvadesetak godina. Zato smo o svemu tome, o dizajnu i scenografijama, o videima i izložbama, porazgovarali u intervjuu koji slijedi.
*Mauricio Ferlin
► Na zagrebačkom Studiju dizajna diplomirao si davne 1996. godine. Kako danas, dvadeset i dvije godine kasnije, gledaš na taj studentski period i što najviše pamtiš iz tog vremena? Koliko se Mauro-student razlikuje od Maura-dizajnera-s-20-godišnjim-iskustvom?
Mauricio Ferlin: Pred koju godinu, jedan mi je frend iz studentskih dana, na osnovu fotke koju je vidio, napisao: “Ti si uvijek isti, samo su ti nos i uši narasle otkad se nismo vidjeli”. Ja bih još dodao da sam se uz to oženio, postao otac troje djece, iskusio život u puno vidova, odustao donekle od nekih djetinjastih projekcija i planova te se poprilično naradio.
► S obzirom na to da je tehnološki okoliš u vrijeme tvojeg studija bio radikalno drugačiji od onoga u kojem danas operiraš, koliko su studiranje i rad u pred-digitalnom dobu obilježili tvoj način rada u onom digitalnom?
Mauricio Ferlin: Pa donekle jesu. Spadam u zadnju generaciju koja je iskusila i vrijeme kad nije sve bilo podređeno radu na kompjuteru, no ujedno i u onu koja je mogla direktno pratiti razvoj istog – daleke 1989. u pulskoj srednjoj tehničkoj školi koristili smo light-pen i tabletne menu-e na praksi u brodogradilištu, pa su devedesetih došli PC kompjuteri, diskete… Bilo je to vrijeme kad je jedan MB bilo jako puno informacija. No nisam bio tehno freak, a što sam stariji manje mi se rade “apdejti” i pomalo me iscrpljuje digitalija.
► Iako je grafički dizajn zadržao centralno mjesto u tvojoj biografiji, s vremenom su mu se pridružili i drugi mediji, od videospotova preko kazališta do instalacija. Kako je došlo do tog “širenja područja borbe” i kako u sebi gledaš na odnos između tih različitih sfera djelovanja, koliko se one međusobno bore, a koliko su organski povezane? Koliko ti dizajnersko obrazovanje, mišljenje i iskustvo “pomažu” u radu u tim drugim sferama?
Mauricio Ferlin: Ja sam diplomirao na produkt dizajnu, no ratnih devedesetih situacija (a i perspektiva) za tu granu dizajna nije bila bogznakakva, pa smo se mnogi po inerciji počeli baviti drugim stvarima. Grafički dizajn je bio najtraženiji i jedina mogućnost da spojiš kraj s krajem pa je zato postao centralna djelatnost. No nikad me nije ispunjavao u potpunosti i dan danas sebe ne vidim kao dobrog grafičkog dizajnera u onom užem smislu profesije. Dizajn sam kao osamnaestogodišnjak upisao ponajprije zato što mi se činilo da je to jedna djelatnost koja je univerzalna, stvaralačka, koja pokriva i ideju i realizaciju, teoriju i praksu, koji integrira umjetnost i tehnologiju, znanost i kulturu. Privučen sam bio konceptom homo universalisa, a to me drži i dandanas. Ako sam tada i imao kakvu projekciju više sam se zamišljao kao dizajner namještaja i slično, no život me vodio bliže kulturi, umjetnosti, glazbi pa su se tako i formirali interesi. Iskustvo oblikovanja, dizajniranja je različito od posla do posla, no može se svesti na ista pitanja na koje “proizvod” mora dati odgovore. Ja nisam previše metodičan u “studentskom” smislu te riječi, ali pažljiv jesam.
*Quadrienalle u Pragu, 2015.
*Samostalna izložba Mauricija Ferlina “O, sestro” u MMC Luka u Puli, 2014.
► Početak tvoje karijere, između ostalog, obilježili su upravo video spotovi kojih si režirao preko četrdeset i za koje si osvojio sve najvažnije domaće nagrade (Oktavijan, Porin, Crni mačak, Zlatna Koogla). Najviše si radio za Gustafe i Pipse, zatim za Urbana, Nolu, Jinxe, a potpisuješ i spot kultnog istarskog kantautora Francija Blaškovića. Specifičnost tvojih spotova jest jednostavna, nepretenciozna poetičnost koja na fascinantan način odolijeva spektakularnosti od koje ta forma često pati. Na taj način u svakom si od njih uspio izgraditi mikro svijet koji je zapravo mnogo više od “vizualne podloge” za određenu pjesmu. Kako je dolazilo do suradnji s glazbenicima i kako si razvijao ideje za pojedine radove? Koliko u njima ima glazbe, a koliko tebe?
Mauricio Ferlin: Krajem devedesetih spotovi, pogotovo glazbeni (bilo je tu i nekolicina komercijalnih), bili su za mene autorski ispušni ventil. Iako je i taj posao nadogradnja, jer se stvara na već postojeći tuđi autorski izričaj – kroz malo pažljiviji izbor suradnji uspijevao sam i “iskomunicirati” svoja stanja i svoja propitivanja u taj medij. Bilo je to, na ovim područjima još pionirsko i zanimljivo vrijeme. Kao autori međusobno smo surađivali, podržavali se. Glazba je tad za mene bila važan segment života. Cijela je scena bila dosta povezana pa su se nove suradnje lako ostvarivale, a Gustafima i Pipsima sam bio kućni redatelj. Htio sam, koliko je to bilo moguće unijet sebe, ali ne privatizirati pjesme, ne oduzimati izvođačima potencijal već ga eventualno okrupniti, ili usmjeriti tamo gdje možda nisu računali. I da – pjesme koje sam radio često su bile isprepletene s mojim privatnim. Ne samo u tom periodu. I danas me iznenadi kako poslovi koje radim žele i meni nešto novoga dati, neko “ogledalo”, novu spoznaju. Često kroz temu, ideju, problematiku oslikavaju ono što me tad “kači” ili će ubrzo doći na red. Ne znam da li to proizlazi iz objektivne slike ili iz moje subjektivizirane stvarnosti, ali tako je.
*Omoti glazbenih albuma
*Omot za album “Drveće i Rijeke” grupe Pips, Chips & Videoclips, 2003.
► Spotove si većinom radio u vremenu u kojemu su se oni vrtjeli (samo) na televiziji i imali znatno važniju ulogu u promociji autora i slušanosti njihove glazbe. Spotovi su u međuvremenu s televizije preselili na internet i, nekako u isto vrijeme, ispali iz tvoje biografije. Koji je bio posljednji spot koji si režirao i zašto si prestao s tim?
Mauricio Ferlin: Izmaknuo sam se 2002. 2×2 od Pipsa je bio posljednji. Razloga je bilo mnogo. Počelo me strašno iscrpljivati i uvidio sam da mi postaje bitnija osobna priča od one glazbene a nisam htio u tom mediju to dalje izražavati. Nisam imao volje više tražiti, lokacije, naturščike koji će “glumiti”, sam organizirati produkcije i davati svu tu energiju unutra. Neovisno što su rezultati katkad bili dobri, sve je to ipak bio jedan amaterizam na ho-ruk, koji traži puno entuzijazma, a ja ga više nisam imao. 2×2 sam snimao u svom stanu, sa svojim bratom i shvatio da to nije fer prema glazbenicima i da ću ako tako nastavim sljedeći spot završiti s kamerom u svom grlu kao lokaciji snimanja.
Možda sam očekivao da će me neki drugi filmski medij privući i da ću krenuti ozbiljnije baviti se filmom, no kako se teško sam aktiviram i kako nisam preambiciozan ostalo je sve samo u magli. Još sam nakon par godina radio video na nekolicini kazališnih projekata i to je bilo to. Na kameru sam zaboravio.
*Spot za pjesmu “Na putu prema dole” (Pips, Chips & Videoclips), 1997.
*Spot za pjesmu “Black Tattoo” (Urban & 4), 1998.
► Jedna od tvojih najdugotrajnijih i najplodnijih suradnji ona je s tvojim mlađim bratom, redateljem i koreografom Matijom Ferlinom (koji se kao izvođač pojavljuje i u nekim od tih spotova). Osim što potpisuješ sve scenografije za njegove izvedbene projekte, iz osobnog iskustva znam da na njegovim projektima uvijek djeluješ i kao svojevrstan dramaturg iz sjene. Konceptualnost i “efikasnost” obilježavaju i tvoj scenografski rad koji tako rezultira jednostavnim, ali vrlo upečatljivim prostornim transformacijama koji u širokom luku zaobilazi kazališni realizam. Iako znam da je ta jednostavnost jednim dijelom posljedica pragmatičnih okolnosti, s druge strane ona mi se čini i važnom autorskom odlukom u kojoj na scenografiju gledaš kao na “tihog podržavatelja” scenskih zbivanja?
Mauricio Ferlin: Znam koliko mi je značilo kad me on podržavao i sudjelovao u mojim projektima. Sad ja njega podržavam. Zahvalan sam Bogu što mogu raditi s njime. Iskustvo našeg zajedničkog rada je meni veliki prostor slobode i iskrenosti, pogotovo kad radimo izvaninstitucionalno. Naši su životni putevi drukčiji, ali je ljudska formacija ista tako da se možemo nadograđivati bez puno lutanja i bez velikih umjetničkih gubitaka. Jednostavnost koju spominješ je počesto datost, ali je i izbor i nije uvijek jednostavna.
*Scenografija za predstavu “Mi smo kraljevi, a ne ljudi” Matije Ferlina, 2015.
*Scenografija za predstavu “Voda” Matije Ferlina, 2018.
► Iako si za studij morao prijeći preko Učke, nakon fakulteta u Zagrebu si se zadržao vrlo kratko i odlučio se ponovo vratiti “doma”, u Pulu. Koji su sve faktori utjecali na tu tvoju odluku i koju je ulogu među njima imala želja da svoje djelovanje nastaviš u lokalnom, istarskom kontekstu koji često figurira kao bitan topos tvojih radova?
Mauricio Ferlin: Vratio sam se zbog privatnih razloga, no određen sam tim istarskim identitetom poprilično. Nemam problema nigdje raditi i dobro se osjećam na svim paralelama i meridijanima, no koncept doma (u širem smislu) mi je bitan. Ovaj ambijent razumijem, u njemu sam formiram. Nisam neki lokal patriota u političkom smislu, u kulturološkom jesam.
► Kao što sam spomenula, fascinacija istarskom poviješću i folklorom bitna je značajka tvojeg rada pa si tako od 2009. do danas autor brojnih izložbenih postava te autor ili koautor nekoliko izložbi koje tematiziraju upravo razne teme iz istarske prošlosti, od Valiže & Deštini o istarskoj emigraciji u pazinskom Etnografskom muzeju Istre preko Ki sit ki lačan: o prehrani u Istri i nedavne hit-izložbe Gajba i tić: pokriveno i raskrito u seksualnosti Istre u pulskim Svetim srcima. Interesira me kako, u slučaju autorskih izložbi, izgleda tvoj istraživački proces, kako dolaziš do tema i koliko im vremena daješ da se razvijaju prije nego ih odlučiš “prebaciti” u prostor?
Mauricio Ferlin: Ja nisam taj koji bira teme – to odrade više instance, institucije ili kustosi, a ja to onda prihvatim (ili ne) kao zadatak, a onda radom, razradom i izborima pokušavam približiti teme sebi i korisnicima. Autorstvo je kod mene stvar procesa – ako mi znanje o temi, interes i obim utjecaja na projekt to dozvole, prihvatim se i autorstva, tj. najčešće koautorstva. Neke izložbe su bile moj izbor, poput Zatvorenog mora.
*Izložba “Gajba i tić”, Sveta srca, Pula, 2017.
*Izložba “Ki sit ki lačan”, Sveta srca, Pula, 2012.
► Meni osobno najfascinantnija izložba koju potpisuješ kao autor bila je ona o austrijskom zapovjedniku Von Trappu i njegovoj obitelji odnosno o vremenu koje su proveli u Puli. Miljenko Jergović svojedobno je o Zatvorenom moru ispisao hvalospjev u kojemu te nazvao “majstorom vizualne naracije”. Koja je bila tvoja osnovna misao vodilja prilikom rada na toj izložbi?
Mauricio Ferlin: Kulturološki okvir je bila 1914. godina, obzirom da se obilježavala 100. godišnjica početka Prvog svjetskog rata. Kroz Sa(n)jam knjiga koji je kadrovski i organizaciono bio stožer tih događanja, tražili smo i jedan posebni izložbeni projekt koji bi konfrontirao i ispreplitao povijest i umjetnost, dokumentarni i fikcijski pristup, Pulu i svijet. Istražujući razne izvore, tih dana bio sam taknut mogućnostima koje priča o Georgu Von Trappu pruža u tom smislu. Nestao sam na Googleu i po knjižnicama na tjedan dana i postavio koncept koji se za deset mjeseci razvio u jedan lijep, pionirski projekt. Ja nisam bio u potpunosti zadovoljan, jer se dosta stvari izvitoperilo kroz proces produkcije i zbog malog budžeta, ali čini mi se bitnim da su muzejske institucije prihvatile da sudjeluju u nečijem autorskom projektu, pružajući mogućnost nekome tko nije iz povijesne branše da se iskuša u pripovijedanju povijesti. Taj postupak je donekle bio sličan onome kad pisac piše povijesni roman.
*Izložba “Zatvoreno more”, Sveta srca, Pula, 2014.
*Instalacija “1914”, Kapitolinski trg, Pula, 2014.
► Spremaš li uskoro neku novu izložbu ili postav i kojim se još fenomenima iz domene istarske povijesti planiraš ili želiš baviti u budućnosti?
Mauricio Ferlin: Imam dosta starih ideja, no ništa još nije u razradi. Ne stižem.
► Među tvojim najdugovječnijim istarskim suradnjama definitivno se nalazi i pulski sajam knjige čiji si stalni suradnik od 2001. te kojega si upravo ti preimenovao u Sa(n)jam knjige u Istri. Tvoja uloga na sajmu varira od godine do godine, ali uvijek si “tu negdje”, ili kao dizajner ili kao autor vizualnog identiteta ili kao autor postava ili kao član Programskog odbora ili kao sve navedeno. Koliko te ta dugogodišnjost opterećuje, a koliko rasterećuje u radu?
Mauricio Ferlin: Pričati o Sajmu, na ovako malo privatnijoj razini, za mene je prezahtjevno jer sam zbog tog golemog angažmana, i profesionalnog, ali i prijateljskog i emocionalnog, skroz uvučen u njega, a opet prekritičan. Sajam volim, ali me izluđuje. Uvijek muku mučimo s istim problemima, ali uvijek uspijemo nekako isplivati. Puno rada je tu uloženo, a opet stalno imam osjećaj da sve radimo iznova. Nemamo često kapacitet (ni ljudski ni financijski), ali želja, pogotovo Magdina (Magdalena Vodopija, osnivačica i direktorica sajma, op.a.), povuče preko mogućnosti, pa tu bude pregorijevanja. Puno je sposobnih mladih ljudi otišlo iz Pule i nije se vratilo, a takav festival traži izvrsnost koja se ne može stvarati tek tako iz godine u godinu.
*Plakati za Sa(n)jam knjige u Istri
*Sa(n)jam knjige u Istri
► Završno, čini mi se da je jezik uvijek imao važnu ulogu u tvojim dizajnerskim radovima, čak i kada njegov “trag” nije jasno vidljiv u konačnom rješenju, on je uvijek važan dio procesa?
Mauricio Ferlin: Ne znam gdje je korijen toga, no trenutak kad se dah tijela i misao znaka susretnu u ljudskim glasnicama za mene je stvarno najdraži i najčišći oblik stvaralaštva. Pritom me ne zanimaju prestručne stvari ili ukupnost nekog jezika, već kako se ta glasovna struktura mijenja iz riječi u riječ, kroz utjecaje, iz jezika u jezik, svjedočeći ono što čovjek osjeća, povijest koju trpi i pojave koje želi izraziti.
*Scenografija za predstavu “Samice” Matije Ferlina, 2011.
*Plakati za predstavee Roberte Milevoj: “Opet Roberta” (2013.) i “Familija” (2017.)
Autorica: Jasna Jasna Žmak
Zahvaljujemo Mauriciju Ferlinu na ustupljenim fotografijama i vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
