U Srbiji talenata na sve strane!, to je neki moj zaključak nakon života u Beogradu i pomnog praćenja njihove scene kreativnih industrija. Među svim tim talentima, kreativcima i autorima, danas vam predstavljam ljude na čije sam radove imala wow reakciju već na prvu. Zapravo se radi o dvije ekipe kreativaca, koji se potpisuju pod imenom Metaklinika i Petokraka, jedni su dizajneri drugi arhitekti. Radi se o dva autonomna tima koji često surađuju, odlično funkcioniraju i koegzistiraju kao velika obitelj na srpskom tržištu dizajna i arhitekture, s već dosta utakmica u nogama u posljednjih par godina.
Najbitniji disclaimer ovog intervjua da je on genijalno dug i zamišljen, realiziran pa pisan valjda najduže ikada u povijesti Vizkulture do sada, (možda) čak više od godinu dana! Iskreno, mislim da datira od prosinca 2014., kada smo imali super duhovito druženje s puno dobrih fora (što nije nevidljivo u intervjuu). Ono što zapravo čini razliku je njihov rad. Premda se može činiti da su neozbiljni, njihov rad je poprilično ozbiljan, promišljen i strukturiran
Vrlo lako, kad vidiš neki odličan novi vizualni identitet na srpskoj sceni, možeš pomisliti, ‘ah da, to je radila Metaklinika’ i vjerojatno nećeš pogriješiti. Iza Metaklinike su dva važna imena – Nenad Trifunović i Lazar Bodroža, prijatelji,kolege s faksa i partneri u poslu.
*Lazar Bodroža i Nenad Trifunović (Metaklinika)
U drugom kutu, ispred drugog “mikrofona”, odnosno na stolcu do imamo ekipu iz Petokrake, duo najkul arhitekata Milicu Maksimović i Aleksu Bijelović. Kažem najkul jer djeluju tako smireno i opušteno da to dugo nisam vidjela. Njihovi prostori nikad nisu samo prostori nego vaš početak i kraj dana. Vjerojatno poznajete neke od njihovih radova koje ćemo spomenuti u ovom intervjuu, a za neke ste možda imali priliku vidjeti i uživo i boraviti u njima ni ne znajući tko ih je projektirao.
*Aleksa Bijelović i Milica Maksimović – Petokraka (foto: Luka Knežević Strika)
Ono što spaja Metakliniku i Petokraku je hrpa zajedničkih projekata, ali i zajednički studio. U intervjuu koji slijedi smo se osvrnuli na njihov suživot u zajedničkom prostoru i partnerstvu dva divna kolektiva, priči kako pristupaju poslu i naravno, kako vide scenu ovamo/tamo, što im je super u poslu i imaju li traume u obrazovanju.
Nemojte odustati kad proskrolate na prvu, ovo je vrijedilo čekati godinu dana!
► S obzirom na to da dijelite prostor, a i neke radove, prvo bih vas pitala kako je došlo do spajanja i suradnje Metaklinike i Petokrake?
Nenad Trifunović: Oni su stariji, oni će prvi.
Milica Maksimović: Bilo je nekako prirodno, u istom ritmu, s nekim istim razmišljanjima, a imali smo i zajednički projekt koji je bio fail i mislim da ga ne treba spominjati.
Aleksa Bijelović: Ma nije bio fijasko.
MM: Ma totalni fijasko, spojila nas je trauma.
AB: Upoznao nas je Goran Pandža.
Lazar Bodroža: Vjerojatno jedan od najljepših metroseksualaca, jedan od najbolje izdizajniranih dizajnera.
AB: On nas je upoznao na ulici, a Nenad je jeo Rumenka (sladoled) na bajsu.
NT: Jeo sam Rumenka, vozio sam bajs.
AB: Bio je neki posao u igri, malo veći, gospodarskog karaktera i tada je Goran Panžda radio u jednoj drugoj agenciji i ustvari sam surađivao direktno s njim. Međutim, Nenad je bio Goranov cimer još od faksa, Nenad je u biti špijunirao što mi radimo, je l’ tako.
NT: Pa da, srž priče je da sam susreo Aleksa na toj narodnoj manifestaciji, i vidio sam projekt koji su Aleksa i Milica odradili koji mi je bio super i zaključio; “ovo su arhitekti s kojima bi mi trebali nekad raditi”, jer sam bio impresioniran.
AB: A i da se ja ubacim, Milica je još uvijek oduševljena s tim njihovim radom koji je također prikazan na toj manifestaciji, koji je još uvijek tamo.
MM: Da, koji je još uvijek tamo. Onda se ispostavilo da smo u susjedstvu.
► Kada je to bilo, o kojoj godini pričamo?
AB: 2009. godine. To je bilo samo neko upoznavanje koje je ne znam kako ostalo potpuno urezano, potpuno mogu zamisliti tu situaciju, a nakon toga, kao druga ključna točka, par mjeseci kasnije
NT: .. gdje smo radili na projektu koji je bio potpuna propast i to je stvorilo još veću simbiozu jer se ljudi okupljaju oko tragedije, znači nesreća, ne oko uspjeha. I to možda više govori o nama i mentalitetu.
AB: Apsolutno. U biti, profesionalna tragedija je stvorila tu simbiozu, nije iz osjećaja sramote, nego više iz uzajamne empatije.
AB: A drugo ključno mjesto je bilo u McDonald’su na Slaviji (kvart u Beogradu), to je bilo drugo mjesto gdje smo Nenad i ja imali prvi sastanak, čekajući u redu, svatko za sebe. Slavija je ključna odrednica za početak naše suradnje. Njihov studio je bio na 100/200 m od McDonald’sa, a naša kuća/studio je bila na 75 m od Meka.
NT: A CZKD je između kao institucija s kojima smo dosta surađivali zajedno.
NT: To je kombinacija empatije, želje za zajedničkom suradnjom i lijenosti.
AB: Da, tako je, lijenost. Jer da smo mi bili na Slaviji, a oni na Dorćolu (kvart u centru Beograda), ne bi uopće došlo do te suradnje. Ali super da je počelo jako uzbudljivo. Mislim, nekako je bilo intenzivno od starta.
► Sad kad smo razjasnili kako ste nastali kao dva entiteta, tj. kao cjelina, kako ste nastali pojedinačno?
LB: Evo, ja ću prvi. Mi smo se upoznali na fakultetu, Nenad je radio neki studentski projekt i onda me pozvao da surađujemo, to je ispalo super, i onda se poslije družili i na kraju shvatili da bismo mogli napraviti studio kreativnih aspiracija i interesa, ali smo također shvatili da ne vidimo sebe u radu u nijednom drugom studiju. Postojao je formalni aspekt toga i želja da se pravno zaštitimo i da budemo neka vrsta institucije, jer mislimo da na našem području možeš puno bolje proći kao “institucija”, nego kao pojedinac. Mislim da je bivanje freelancer u Srbiji skoro pa nemoguće, i onda smo naslijepo krenuli u građenje studija koji je na početku bio dosta bolan proces, ali vremenom uviđamo prednosti tog samoinstitucionaliziranja. Upoznali smo se 2004., 2006. se stvorila ideja o studiju, a studio smo formalno osnovali početkom 2008. godine, i onda nam se studio selio svake tri godine (smijeh).
NT: Prije svega, formalno osnivanje studija ne mislimo na registraciju i podizanje weba nego mislimo na iznajmljivanje prostora. Tako da smo 2008. ušli u prostor, i kada se s nekim kreneš viđati na dnevnom nivou u nekom ritmu, tada možeš nešto i napraviti. Danas možemo primijetiti koliko ljudi radi po kafićima, kako spajaju taj lifestyle s poslom i nekako mi je to degradirajuće i ubitačno za profesiju i mislim da se ne može daleko otići. Svi počeci jesu teški, u kafićima mogu nastati prve ideje i iskre, ali mislim da je jako bitno da ljudi fizički zauzmu neki prostor.
*Lazar Bodroža / Nenad Trifunović
► I na početku ste bili samo vas dvojica?
LB: Mi smo osnovali i vodili Metakliniku. Godinama je tu bilo raznih ljudi u raznim formama suradnje, formalnim i neformalnim…
NT: Počeli smo nas dvojica, sad nas ima osam. Ne računajući Petokraku, našu sestrinsku organizaciju.
LB: Da, sad nas je osam, tako da je to naraslo u jednu surogat obitelj koju treba održavati.
AB: A mi smo ustvari počeli u prošlom stoljeću, za vrijeme Miloševića.
NT: Mi smo u vrijeme Koštunice, i to na samom sumraku. Mada je ideja o studiju nastala u cvijetu vladavine.
AB: Ali 2008. je bila godina ekonomskog prosperiteta za Srbiju, eto, ipak ima neku simboliku. U biti, htio sam reći da smo mi od 1999., kao studenti isto tako počeli raditi zajedno, radili smo u kući, jedan dio stana imali opremljen kao ured, i onda u jednom trenutku, te 2011. krenuli u zajednički prostor.
NT: I prije toga smo imali par uspješnih zajedničkih projekata te shvatili sa super surađujemo i prostor je ispao velik i shvatili smo da ga možemo dijeliti. Tu smo bili tri godine i bilo nam je i nesnosno i hladno i onda smo se polovicom 2014. prebacili u ovaj prostor.
AB: Mi zapravo nismo nikad imali plan kako ćemo sada tu nastupati, jednostavno smo bili tu zajedno, živjeli i radili, potpuno spontano.
NT: Da, i ja ne vjerujem koliko mi kao dizajnerski studio imamo potrebu za arhitektonskim savjetima i projektima u okviru našeg rada.
AB: Ali to je više na nivou prostora i koncepata.
NT: Da, niti ste vi više klasični arhitekti.
MM: Od početka smo sebe doživljavali interdisciplinarno i u tom kontekstu je zapravo i moguća ovakva suradnja, na dnevnom nivou. I nama se to baš sviđa i zanima nas od početka.
AB: A i Metaklinika je isto tako razmišljala u našem smjeru.
*Metaklinika – Oktobarski Salon
► A jeste te ikad našli u situaciji da ste si bili konkurencija?
LB: Pa ne, ali samo zato što nam se područja taman točno toliko razilaze da ni ne možemo biti konkurencija. Mislim da ni teorijski si nismo konkurencija.
AB: Da, mislim da to nije moguće.. i baš zato je to tako specijalno.
MM: Da, ali na projektima na kojima radimo uvijek gledamo gdje možemo uključiti jedni druge
NT: Čak i ako bi mi mogli nešto tako dobro da završimo, vjerojatno ne tako dobro kao s njima i onda uvijek cimamo jedni druge.
AB: Ali dijelimo zajedničku estetiku i neke forme.
LB: Neke zajedničke estetske postulate.
NT: Da, i to mislim da je jako bitno, Lazar i ja smo tako na faksu počeli raditi zajedno, jer smo cijenili rad jedan drugog i po istom principu smo počeli raditi s Petokrakom. Mi smo na konto rada počeli surađivati, a ne kao, znamo se iz klabinga, super smo si, što je česta situacija. Na svu sreću slušamo sličnu muziku. Znam gomilu inicijativa u gradu ili situacija kada se ljudi iz ekipa i drugih interesa skupljaju pa kreću raditi zajedno.
AB: Čak i kad nemamo zajedničkog posla, mi smo tu, zajedno.
LB: Ako bi ustvari usporedili našu suradnju s intimnim odnosom, ljudi prvo imaju period zaljubljivanja, i onda uslijedi seks, koji je kao biološka provjera zaljubljenosti i onda uđu u odnos. Mi smo odmah išli na seks i pošto je seks bio dobar, i mislim da ljudi trebaju to preferirati jer se manje mogu prevariti očekivanja, onda je uslijedio taj odnos.
AB: Ali seks je još uvijek živ.
LB: To bi bilo najslikovitije. Sad, svatko slike može protumačiti drugačije.
► Lazare, ti si direktno nakon faksa ušao u Metakliniku?
LB: Da, ja nisam imao nikakva full time radna iskustva prije Metaklinike.
A ti Nenade, ti si imao iskustva?
NT: Da, da, ja sam radio prije u agenciji.
► Koliko je to iskustvo pridonijelo procesu postavljanja Metaklinike, procesu rada i pristupanju klijentima?
NT: Pomoglo je jer smo znali što nećemo. Nekako većina firmi kada uđe na tržište želi pokupiti što više komercijalnih klijenata. Naš plan je bio da se skoncentriramo na tih 2% klijenata iz kulture i NGO-a zato što nam je bilo jako stalo u tom trenutku da se autorski iskažemo. Tek smo završili fakultete i bili smo željni rada i s elanom za eksperimentiranje, i da se igramo u poslu. Znali smo da je to jako teško s korporacijama i velikim klijentima, tako da smo se odmah usmjerili na klijente iz područja kulture i slično.
► Ali tu pogotovo nema love..
NT: Lova nam uopće u tom trenutku nije bila bitna. Mislim, te poslove smo naplaćivali za neki smiješan novac, kad gledam iz ovog ugla. Bilo nam je bitno da probamo istjerati nešto što je nas zanimalo.
LB: Gotovo tri godine rada u tom području nam je pomoglo da isprofiliramo portfolio, iako nas je većina dobronamjerno savjetovala da razdvojimo te umjetničke ambicije od komercijalnih, no ispalo je da nakon te tri godine kada smo se isprofilirali, dobili smo komercijalne klijente koji su htjeli baš to. Tako da smo listu klijenata dosta proširili od tada, ali što se tiče pristupa dizajnu ostali smo vjerni onome što smo zacrtali na početku i sad kada gledamo, mislimo da smo to dobro postavili.
*Aleksa Bijelović i Milica Maksimović (foto: Luka Knežević Strika)
► A vi Petokraka, kako ste se vi pozicionirali, s obzirom na to da se dosta bavite u neku ruku i grafičkim dizajnom u oblikovanju prostora?
MM: Smijem reći da mi nemamo takav business plan kao Metaklinika.
AB: Jedina naša ideja, koja je tu oduvijek, je bila da hoćemo samo raditi, da radimo za sebe, da imamo svoj mali studio. U to vrijeme (‘99.) ta želja je bila potpuno nevjerojatna.
MM: Jer ipak smo mi počeli raditi kao studenti i imali smo veliku želju samo raditi pod nekim svojim imenom.
AB: Da, i za koga hoćemo, da ne moramo zbog neke egzistencije raditi svakakve kompromise, da možemo birati.
MM: Nekako smo imali tu sreću da se tako i odigralo.
AB: Čak smo i probali u par navrata ući u nešto što nije naša domena, jer smo htjeli sami sebi dokazati da nismo prepotentni i shvatili da nitko tu nije zadovoljan, ni klijent ni mi. I uvijek su stvari pucale na početku što je bio dokaz u ispravnost našeg koncepta bavljenja ovim poslom. Mi smo dosta rano dobili ono što smo tražili.
MM: Cijelo vrijeme smo nekako gradili tu svoju mini poziciju samostalnosti, koja nam je iznimno bitna.
AB: Što je vrlo teško, jer kada završite faks poput arhitekture, za inženjera arhitekture vi ste društveno predodređeni za jednu vrstu posla gdje mi sebe u biti nikad nismo ni vidjeli, čak i u vrijeme faksa nismo vidjeli arhitekturu tako, već puno šire, da se može provući kroz sve kreativne discipline. Vjerujem da možemo sudjelovati u raznim disciplinama. U toj velikoj školi uvijek je nedostajalo individualnog kontakta, i nekako smo uvijek bili sami sa sobom. Ako smo htjeli nešto naučiti ili napraviti, morali smo sami i to nam je odgovaralo. U toj zapostavljenosti u školstvu, mi smo je iskoristili za sebe. I sad uživamo (smijeh).
*Ko je soko – taj je Jugosloven, izložba – Muzej istorije Jugoslavije, Beograd 2016. (foto: Relja Ivanić)
► Ok, ja sam sad izvukla za svakoga po projekt koji je meni super. Da počnemo s Metaklinikom, to je Laserski sumit jeftine grafike (koji je bio i u Zagrebu prošle jeseni). Ispričajte mi malo o tom projektu, kako je došlo do ideje?
NT: Da se vratimo malo na susjedske odnose. Mi smo imali ured preko puta CZKD-a (Centar za kulturnu dekontaminaciju), dosta smo radili za njih i to dvorište tamo i ambijent su predivni. To je jako specifična institucija, oni se bave socijalno angažiranim projektima, mi smo htjeli napraviti žurku i dovesti ekipu u to dvorište i onda smo kao smislili taj Laserski samit, i prve godine pozvali 30 ljudi, većinu ih nismo znali, ali smo znali njihove radove koje smo vidjeli na netu, pozvali smo ih da sudjeluju, a događaj je bio jeftin i lak za produkciju. Imali smo 30 isprintanih radova s 30 upitnika, sve što je bilo potrebno bio je jedan printer, lista papira i pečat, i došlo je nekih 400 ljudi tada, svi su se odazvali pozivu i poslije toga su nas ljudi znali pitati u gradu kada će biti ponovo i onda smo shvatili da to možemo nastaviti. Kada smo radili prvi, uopće nismo planirali da to može biti svake godine, i da može putovati.
LB: Sve je počelo tako što smo kupili laserski printer za studio, kako bi mogli printati fakture… Onda nas je impresionirao taj moment reprodukcije…grafičke reprodukcije!
NT: Da, da napravimo žurku s printerom i to je taj Laserski samit.
LB: Pa da, znaju ljudi koji imaju crno-bijeli printer kako je lijepo kad pustiš nešto u print.
NT: Taj događaj je bio bitan za nas jer smo tada upoznali tu dizajnersku scenu, sljedeće godine je bilo 86 ljudi, ali nikad nije padalo ispod 90, 100 ljudi. Do danas je održano 12 samita.
LB: Prošle godine je u stvari projekt dobio finalan izgled, prve godine je bio kao pilot, ad hoc projekt, pop up izložba. Bili smo samo mi u organizaciji. Iduće godine se tu priključila i Petokraka i Marko Radenković iz Nove Iskre, i gomila ljudi koji su pomagali, od dj-eva do tehnike i ostalih.
To je noseće tijelo tog projekta, to je jedan od naših umjetničkih projekata koji smo u sklopu kolektiva nas dvoje napravili sa Željkom Lončarom i Monikom Lang, i prvo smo tako radili autorske izložbe, a pošto je to dosadno, onda smo nastavili raditi samo Laserski samit.
MM: Sada samo žurke.
LB: Pa dobro, znamo da traje dva dana. Prvi dan je svečano otvaranje, drugi dan još svečanije zatvaranje, htjeli smo malo isparodirati tu formu da uvijek svi dolaze samo na otvaranja i zatvaranja izložbi,a imamo i taj upitnik koji autori popunjavaju, on je pun pikanterija vezanih za profesionalni status i život.
*Laserski Samit jeftine grafike
► Kao npr, dajte mi jedno.
LB: Da li ste bili u emotivnom odnosu s nekim iz vaše branše, da li se plašite smrti i tako razna pitanja,.. Tipa; kada idete spavati, jer dizajneri često lažu to kad idu spavati i kad se ustaju. Za sve one koji ne znaju, na Laserskom samitu imaš izložen rad, i ispod njega taj upitnik popunjen od autora, pa tako možeš saznati nešto o tom umjetniku. A ljudi vole saznati neke detalje kada im se svidi rad, i onda možeš kupiti rad za 1 eur (100din/10kn) na licu mjesta. Stvori se mikro art tržište za dva dana što je također zanimljivo. Uvijek se proda negdje oko tisuću radova.
► Gdje je do sada sve održan Laserski samit?
LB: Beograd više puta, Beč, Berlin, Basel, Amsterdam, Ljubljana, Zagreb, Rijeka, Korčula, Herceg Novi. To je bila jedna Jadranska turneja jedne godine.
► Koji su daljnji planovi oko Laserskog?
LB: Ekspanzija u dijaspori. Laserski samit je kao neko folklorno društvo. Mi sad posjećujemo velike svjetske centre, i povezujemo lokalne umjetnike.
NT: Nama je Laserski samit jako drag, ali je u biti off projekt, pa kad nas netko pozove, mi odemo. Tako se događalo da su nas ljudi iz svih tih gradova svake godine zvali, ali inače nemamo plan, on se samo stvara. Plan je da napravimo ozbiljan site gdje će se moći vidjeti svi ti radovi koji su dosad bili prikazani.
*Laserski Samit jeftine grafike
► OK, idemo dalje. Petokraka, vi ste uređivali Novu Iskru, prostor tog dizajn inkubatora, radili ste i naknadno proširenje prostora. Kako je došlo do te ideje, tog projekta, ispričajte nam background.
AB: To je krenulo iz nekog mog osobnog poznanstva Marka (Radenkovića) i mene, sa slične narodne manifestacije sa sličnom ekipom. Viđali smo se svako toliko i počeo je spominjati tu svoju ideju koja je danas to što je (Nova Iskra), zanimalo ga je da li je to nama zanimljivo i da li bi se uključili. Jednostavno je to krenulo bez neke jasne početne točke, kroz vrijeme se sve više stvari događalo i cijela ta početna ideja (hub za industrijske dizajnere) nam je bio zanimljiv. Sve je to počelo par godine ranije, prije nego se oformila ideja Nove Iskre 2010. godine.
LB: Industrijski dizajn je kod nas u Srbiji nekako zapuštena disciplina, a oni su uvijek imali najbolje godišnjake, izložbe i diplomske radove i bilo je tu generacija koje su bile zanimljive, ali jednostavno nije bilo industrije.
AB: I to je bio najozbiljniji problem koji je on prepoznao kao takav. S vremenom se tema proširila, ali bitno je bilo da je ta ideja kvalitetna i da funkcionira.
LB: To je najbolji coworking prostor u zemlji, ako ne i šire, za koji znam.
MM: Mi smo sigurno dvije, tri godine komunicirali s Markom, i u tom programskom dijelu smo komunicirali i tražili prostore po cijelom gradu. U tom nekom period se iskristalizirao koncept Nove Iskre
AB: Bila je ideja da se napravi prostor, kao omotač što se oblikovanja tiče, da bude samo opna koja može primiti svu tu gomilu kreativaca i onda iz njih život koji se treba dogoditi u tom prostoru. Mislim da prostor sam za sebe i način na koji on živi i način na koji Nova Iskra funkcioniram daje kvalitetu samom prostoru, i to se danas vidi. I to je bila naša ideja, da se ne bavimo uvjetno rečeno dizajnom i kićenjem interijera nego da projektiramo potpuno novi koncept, otvoren prostor i potpuno novi plan, koji može biti promjenjiv upravo da bi svima koji žive tamo dali mogućnost da naprave što hoćemo jer što god da naprave, on se neće suštinski promijeniti, ali može biti još bolji. I generalno nam je to ideja kod svih projekata, da pustimo korisniku tijekom vremena života i funkcioniranja tog prostora, da on formira taj prostor. Jer vrlo često se u arhitekturi i u interijeru dogodi da se projekti promatraju kao potpuno zakucana stvar, gdje arhitekti idu u takozvane inspekcije, ako nešto nije na svom mjestu, oni vraćaju i formiraju kao neku vrstu scenografije.
MM: Imali smo sreću da je to toliko dugo trajalo pa smo mi imali dovoljno dugo vremena da u raznim fazama sagledavamo taj prostor. Rupe u hodu na projektu koje su se događale su nam bile odlične, jer su nam dale vremena za detaljan pregled i osjećaj da li nešto nedostaje ili ne. I to nam je u biti zajednički projekt.
LB: Mi smo u slučaju Nove Iskre ipak ušli u drugom poluvremenu, nakon soulsearchinga. Šalim se, ime Nova Iskra je smišljeno u našim prostorima, to se sjećam. Radili smo i identitet i naming oko prostora.
*Petokraka – Dizajn inkubator Nova Iskra (foto: Relja Ivanić)
► Petokraka, je li istina da radite (samo) navečer, tj. preko noći?
MM: Otkud ta informacija (smijeh). Mislim da 80% studenata na arhitekturi nauči da radi po dva dana u komadu i da ne spava, i takav je ritam.
LB: Mi smo ovdje u prostoru kao yin i yang. Mi smo svijetli dio koji dolazi sa sunčevim svijetlom dok su oni tamni dio koji se budi u sumrak.
MM: Točno je da volimo noć!
AB: Da, točno je da volimo noć i da ne želimo rano ustajati.
NT: Tako da, ako nas netko želi opljačkati, ovdje su ljudi 24 sata svaki dan.
AB: Mislim da je to nasljeđe od studiranja.
MM: Ali to je još jedna od tih stvari koju smo odlučili sebi pokloniti, ta samostalna mini firma koja sebi kreira radno vrijeme.
► Jer ipak ste vi svoji šefovi?
AB: To što smo mi u kapacitetu ostali isti za razliku od Metaklinike, naša odgovornost je isključivo prema nama, naravno i prema klijentima, ali nemamo tu odgovornost prema zaposlenima. Inače, noć nosi tu neku izolaciju koja nama treba. Čak nije ni telefon problem nego saznanje da svi spavaju.
► Metaklinika, vama na webu piše studio za neobične produkcijske zahtjeve, ako se ne varam?
LB: Ma gdje to piše, pokaži nam (smijeh). Mislim da si malo parafrazirala, to se više misli na neobične produkcijske okvire. Nama je prije nekih godinu dana došao prijatelj dizajner i rekao “pa vi se više bavite editorijal dizajnom”. I to se može podrediti pod time što mi radimo, mislim da najbolje možemo objasniti tu simpatičnu sintagmu, jest da nismo nikad radili dizajn koji je direktno nešto morao prodati.
NT: Nismo radili packaging, ništa što se direktno prodaje.
LB: Niti za BTL, ATL, nikakav klasični advertising, nego radimo za kulturu i neku vrstu premium dizajna za korporativne klijente poput godišnjih izvješća i sličnih publikacija. I zato nikad nismo radili ništa što je trebalo direktno van, kako bi se prodalo i pod time su to neki neobični produkcijski okviri…
NT: Uvijek su nam dolazili klijenti s nekim specifičnim projektima. Ne znam postoje li ekipe koje rade isključivo izložbe i s PK smo radili puno izložbi, gdje radiš od koncepta, kataloga i weba. Imamo puno suradnika van Metaklinike s kojima radimo na projektima gdje se radi u nemogućim uvjetima i izvode za nerealne novce, ali prepoznajemo vrijednost u njima i da bude kvalitetno i zabavno za nas.
LB: Kod nas dolaze prvenstveno zbog dizajna. Mi nemamo copywritera u firmi, nemamo tu vrstu infrastrukture koja je uobičajena za agencije.
NT: Mi ni nismo agencija u klasičnom smislu. Mi smo prije svega dizajneri, 6 je dizajnera, i 2 accounta koji su povjesničari umjetnosti.
LB: I nismo radili po nikakvom postojećem modelu, nego je sve nastalo nekako spontano.
*Metaklinika – Polet
► Rekli ste da ste često surađivali na izložbama, koja vam je najvažnija?
AB: Hm, onako intimno, Reihl-Kier.
MM: Moj finalni odgovor je Polet.
AB: Polet je najozbiljnija i prije svega autorska izložba i na kojoj je sudjelovala ozbiljna ekipa, Mijat Lakićević, Branislav Dimitrijević. Ali meni je izložba “Tko je bio Reihl-Kir?” bliža jer je to prvi uspješan projekt i kao tema je bila dosta škakljiva za Balkan, jer je to u biti antiratna izložba, on je bio jedna od prvih žrtava rata devedesetih. Njena premijera je bila u Beogradu, a tura je trebala ići kroz HR, i tada smo prvu postavku imali u Zagrebu u Džamiji.
MM: A vama?
NT: Hm, Laserski samit je toliko otišao u rutinu da ga ne gledamo kao specifični projekt. Mi nemamo više od jedne do dvije izložbe godišnje na kojima radimo zajedno, ali nama je to super zanimljivo jer se Samit uvijek događa u nekim super zanimljivim prostorima, a da nisu uredi ili nešto dosadno. Kao, navikli smo raditi za kompom i uvijek je tu neki print, web i onda izađemo u prostor, eksperiment i tu su neki čudni materijali, neke nove tehnologije i sa stvarima koje nemaš na svakodnevnom nivou.
LB: To je potpuna suprotnost ustaljenom mehanizmu našeg rada jer dizajneri uglavnom rade uredski posao, jer rade stvari koje ostaju zauvijek, dok izložbi to nije slučaj jer su prostorno i vremenski ograničene i ima neku drugu vrstu značaja.
NT: I kroz te projekte je super što doživiš neku instant edukaciju, imaš mjesec, dva, tri da na određenu temu naučiš gradivo i da to napraviš i time se odvajamo od drugih ekipa. Jer uspijevamo pronaći resurse i mehanizme da to odradimo do kraja. Jer je jako skupo za studio da tu količinu ljudi angažiraš i da pokrivaš mašineriju da to bude kvalitetno, a opet da ne ugroziš svakodnevicu i komercijalne klijente bez obzira na to što mi to sve naplatimo.
LB: Polet je u tom smislu specifičan projekt koji smo sami producirali, fundraisali i izveli smo ga s Petokrakom, tako da je to sigurno bio najkompleksniji zahvat koji smo imali, u svakom smislu. Sama priča oko Poleta je da je Mijat Lakičević došao kod nas da napravimo cover za njegovu knjigu “Ispred vremena” o usponu i padu liberala u Jugoslaviji 60ih i 70ih, i mi smo onda vidjeli taj ilustrativni magazin koji se zove “Ekonomska politika” koji smo onako prelistali u šali, a onda postali sve više i više zadivljenim materijalom i shvatili da je to jedna vrsta blaga.
NT: Ja sam u biti guglao i shvatio da časopis koji je izlazio prije 50 godina ne postoji na netu nikakav trag o tome. Samo biografije tih novinara i raznih urednika i shvatili smo da postoji arhiv Nacionalne biblioteke i krenuli smo skenirati i obrađivati materijal jedno godinu dana, i onda smo rekli da moramo odlučiti što ćemo s tim. Onda smo u jednom trenutku pronašli i sponzora (prijatelja projekta), i uspjeli smo realizirati tu izložbu.
LB: Zanimljivo je jako da kad pogledaš te oglase, vidiš duh tog vremena, jer to je ipak bila business to business novina, na koju su bili pretplaćeni direktori državnih firmi i tu su se ljudi reklamirali, više zbog prestiža nego da bi nešto realno prodali, tako da ima reklama od crne metalurgije do rudnika, konditorskih proizvoda, ali dosta podjednako zastupljenih tako da nije dominiralo lifestyle oglašavanje nego stvari koje se uglavnom ne oglašavaju. Nama je značilo da svoju konzumersku ambiciju spojimo s profesionalnim, tako da smo konzumirali tuđi rad i napravili nešto iza čega stojimo.
AB: Taj projekt je dobar jer je svatko vidio i svoj interes u njemu, ali ne u vidu tko će što raditi na njemu nego srž same tematike. Jako je bitno da jedna ozbiljna politička tema stoji iza toga, i činjenica da je to glasilo sistematski bilo sklanjano dovoljno govori o tome jer nije bilo tragova nigdje.
LB: Da, moramo napomenuti da su sve izložbe na kojima smo surađivali bile sjajne prilike za obrazovanje kroz rad, sve te teme. Nenad i ja smo završili Fakultet primijenjenih umjetnosti, tako da se ne možemo pohvaliti nekim širokim obrazovanjem, tako da smo se taman kroz rad dodatno educirali pa da se možemo zvati akademskim građanima (smijeh).
*Metaklinika i Petokraka – izložba Polet (foto Darko Stanimirović)
*Metaklinika i Petokraka – izložba Polet
► Super, taman je to bila moja sljedeća tema. Što je točno problem s vašim fakultetom primijenjenih umjetnosti?
LB: Što više odmičem od toga, taj period studiranja mi je sve draži.
NT: Pa to je jedna psihološka stvar, kad čovjek potiskuje sve te loše stvari. Isto kao kad si bio mali i igrao si se loptom, ali zaboravljaš na sve batine koje si dobio, tako je i sa studiranjem.
LB: Umjetnički fakulteti su u današnje vrijeme korisni kao jedno socijalno opravdanje da ti pet godina možeš ljudima reći da si umjetnik, a da te roditelji ne maltretiraju i da možeš naći neki prostor da se pozicioniraš i kreneš se profesionalno ostvarivati, neka vrsta grace perioda, gdje ti ustvari počinješ nešto raditi i zarađivati, ali isto tako upoznaješ super ljude.
NT: Kao neki društveni klub.
LB: Kao neka vrsta vrtića za odrasle ljude, samo te ne tjeraju da spavaš dva sata popodne, ali imao sam to užasavanje protoka vremena bespovratno. Olakšavajuća okolnost je što je fakultet lak i nema toliko pritiska…
NT: Lak je zato što zadaci koje dobivaš nisu nerješivi. Ja sam imao nervozu zbog činjenice da sam došao iz drugog grada ovdje studirati i da onda te studije nisu ni približno onako kako sam ih zamislio. Tempo je drugačiji, ne nužno loš, ali ne tempo koji treba mladom čovjeku. Profesionalno sam tu imao najviše šokova i zbog sukoba generacija i 2000., kada sam ja upisivao, ovo je bio jedini faks u zemlji koji se bavio obrazovanjem takvog kadra tako da si oko sebe imao ljude koji stvarno to zanima i tu sam i upoznao Lazara i još gomilu naših prijatelja suradnika i to nas je s neke profesionalne strane odredilo.
LB: Mislim da su umjetnički fakulteti diskutabilna pojava na globalnom nivou u današnje vrijeme. Mislim da je ključ potencijalne renesanse FPU-a je da se uopće ne reformira, da ostane dosljedan tom programu koji je zacrtan i nije pretjerano mijenjan od samog početka 70-ih… Ako ostanu dosljedni tom programu mislim da će pola svijeta za deset godina dolaziti vidjeti kako se radi u drevnim tehnikama i zaboravljenim metodama. Mislim da taj fakultet ima ogroman muzejski potencijal..
*Metaklinika – Side ffects
► A kako je bilo kod vas na arhitekturi?
LB: Aleksa ima sukob interesa jer on ipak radi na arhitekturi tako da će Milica morati odgovoriti na ovo.
AB: Kad tako pitaš, očigledno uvijek krećeš od problema. Osnovni problem arhitektonskog faksa je, pogotovo sada, što je jedna bespotrebno velika škola, koja generalno služi zemlji. Generalno studirati arhitekturu tako je pogrešno, u toj količini. Druga stvar, kad si tako velik, a i star fakultet, onda si inertan. I za razliku od Primijenjene, ovdje je postojala reforma i to velika, 2006. godine, kada je faks bio usklađen s Bolonjskom deklaracijom i dosta se stvari promijenilo. Imam priliku sudjelovati kao nastavno osoblje, pa kako sam tu i studirao, uvijek mogu uspoređivati neke stvari. Ta nebriga i ne bavljenje studentima na nekom individualnom nivou ustvari su jako loša stvar i direktno povezana s količinom ljudi koji tu studiraju, ali to ti daje slobodu da se sam razvijaš kako hoćeš.
MM: Ta škola je glomazna, ali ono što je nenormalno pozitivno i od čega sam imala nenormalni stres, kao zašto sam uopće upisala i morala to studirati i završavati, i tada je bio stvarno težak. A meni je isto bilo super što je u istom tom trenu taj faks toliko veliki da ti da slobodu da ti sam sa sobom nešto izmišljaš na pojedinačnim predmetima. Imali smo profesore i asistente koji su to uočili te pustili te da razvijaš unutar tog predmeta. To je mana tog sistema koji si mogao iskoristiti kao prednost.
NT: Ja sam imao problem što su se naši profesori i predavači smatrali vrhunskim profesionalcima, umjetnicima, dizajnerima i inženjerima jer ja tako o sebi nikad ne bi nešto rekao, iako imam više realiziranih projekata (smijeh), tako da mi je to nevjerojatno.
LB: Kod mlađe generacije, za razliku od starije je potpuno drukčije razmišljanje. Držali smo predavanje u Petnici, to je istraživačka stanica gdje dolaze najpametnija djeca iz zemlje i onda im različiti profesionalci iz različitih područja drže predavanja, a oni pišu radovi na tu temu. Nekako je ispalo da starije generacije, starije od nas, misle da će se stvari s vremenom popraviti, dok mlađe generacije shvaćaju da se ništa neće dovesti u red, da se trebamo naviknuti na život u ovom “paklu” i da izvučemo maksimum iz toga. Moja teza je u biti optimizam koji potiče iz samog pesimizma, to je kao poluga jednog i drugog. Mislim da je frustrirajuće misliti da će stvari biti bolje jer će biti bolje ako ih ti učiniš boljim sam za sebe ali ta apstraktna vjera da će se neke stvari poboljšati same od sebe, to se ne događa.
MM: Mi smo si tako napravili naš pozitivan bubble i u njemu funkcioniramo.
AB: Što ne znači da van tog balona nije negativno.
*Petokraka i Metaklinika – Izložba Reihl Kir (foto: Aleksa Bijelović)
► A što se događa izvan tog balona? U kontekstu dizajn scene na primjer?
LB: Mislim da je dizajn scena super. Mislim da je ekipa super, ali da nema novca da bi se to formiralo. Kod nas ima super autora, ali mislim da imamo manjak profesionalaca u struci no ima puno sjajnih umjetnika i autora.
NT: To što mi vidimo na netu i po događanjima po gradu, ima stvarno fenomenalnih dizajnera i dizajnerica, i ima potencijala, ali kao što znaš dizajn je usko vezan za neku vrstu tržišta i produkcije, i ti ljudi ne mogu se profesionalno ostvariti, npr. da se zaposle i napreduju. I to će odvući kreativce u neku drugu stranu, neće oni nestati, što nije nužno loše. Ali postoje super portfoliji, super mini događaji, što znači da je scena živa. Dizajneri su tu, ali nema privrede.
LB: I to je u neku ruku Laserski samit prepoznao. Ogromna količina grafičkih dizajnera i ljudi iz sličnih područja sponzorira svoje autorske projekte od svojih komercijalnih projekata, i to radi u slobodno vrijeme… Laserski samit objedinjuje upravo tu vrstu autora.
► A kako gledate na Srbiju u kontekstu regije, što se tiče arhitekture/dizajna. Sigurno pratite kolege u regiji?
AB: Generalno, što se tiče ove klasične arhitekture, primjećuje se ogromna razlika u nivou produkcije prije svega, ali i u kvaliteti i kako se pristupa poslu. Kod nas sve kasni, tako da je teško uspoređivati se kada sve kasni 10, 15 godina nažalost, sa svim izuzecima koji postoje, svima je to jasno. Mi nismo dio te scene, ne želimo ni biti niti joj pripadamo, jer zaista sama sebe jede i urušava i svi traže izgovor u ekonomskoj krizi.
► Ali nekako mi djeluje da investitori ovdje, u kontekstu interijera koje viđam u gradu, ipak daju neku vrstu slobode kod postavljanja projekta i same realizacije.
AB: Da, to je malo veći problem koji će tek postati vidljiv, a to je ozbiljna konfekcija. Klijenti su shvatili da im treba nešto novo i prepoznali su taj “stil”, grozim se ga tako nazvati, jer znam točno na koje točke mislim, ali oni su to vidjeli kao nešto čudno, ali što mogu prožvakati, na nivou dovedeš nekoga da mu kažeš hoću ovo i doslovno to je to. Dogodio se trenutak da su investitori-klijenti počeli pokazivati prstom na dobre stvari, ali to svakako nije sloboda. I to jest konfekcija jer se koriste materijali bez smisla i razloga, isključivo u dekorativne svrhe se pristupa zadatku, to je trenutak koji se sad događa. Vidim i po studentima koji povlače paralele i kažu – neću betonski zid, to će mi izgledati kao kafić, i onda pitam što to točno znači, da se uopće ne razmišlja konceptualno, što je taj betonski zid, nego kafići eto imaju betonske zidove. Ali i to će u jednom trenutku proći.
► Pitanje za kraj; planovi / projekti koji slijede, što samostalno, što zajednički?
LB: Mi kao MK imamo neke ideje što ćemo raditi sljedećih šest mjeseci, što se tiče projekata i što je dobro u neku ruku, a s druge strane, nekih dugoročnih planova, to je na nivou osjećaja koji se ne mogu verbalizirati, ali osjećaj je dobar i pozitivan. Nemamo neku želju da se širimo u kvantitativnom smislu, kolektivi moraju biti mali da bi bili istinski produktivni.
AB: Ja isto, kao Lazar, imam taj osjećaj.
LB: Znamo za par velikih projekata za koje znamo da će se dogoditi iduće godine, a za ostalo samo emotivni hashtagovi na daljinu.
NT: Stekli smo neko iskustvo u praksi, i mislim da sad moramo unaprijediti proces rada. Sad možemo voditi i educirati klijente u granicama pristojnosti i sad možemo probati svi zajedno uživati u radnom procesu jer ima puno zabavnih stvari, kad je nešto novo. Uz tu vrstu iskustva, možemo zajedno ploviti u toj avanturi. A s druge strane, nužna je upornost i jako je bitan kontinuitet, a znamo da je jako teško opstati na tržištu i prebroditi dnevne probleme, ali ako imaš snage se izboriti s tim, i mislim da će to morati biti naša obaveza, koristeći ovo specifično iskustvo koje smo stekli kroz rad.
► Je li 2015. opravdala vaša očekivanja i planove? Koji su bili highlightsi?
AB: Potpuno, Dva highlightsa:
1. Osvojili smo establishment – dobili smo nagradu za najbolji interijer na Salonu arhitekture 2015. godine.
2. Stigao je Grof Božović na Marakanu.
► Koji su planovi za 2016.?
AB: U 2016. Čekamo titulu!
*Sans Cesse – instalacija /Restoran 2.0/ foto: Senja Vild
Više o radu studija Metaklinika pratite na metaklinika.com
Više o radu studija Petokraka pratite na petokraka.com
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
