Mia Štark (Osijek, 1992.) je interdisciplinarna umjetnica koja djeluje na području suvremene likovne i plesne prakse, a izražava se kroz medij crteža, grafike, suvremenog plesa, performansa i videa. Diplomirala je 2017. pri Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku na Odsjeku likovne kulture pri modulu grafike. Dobitnica je Rektorove nagrade za najbolja studentska postignuća u akademskoj godini 2015/2016. Godine 2019. završila je preddiplomski studij suvremenog plesa na Odsjeku za ples pri Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a od listopada iste godine provodi godinu dana u Berlinu surađujući s umjetničkom kompanijom Public in Private u različitim projektima. Svoje izvedbene afinitete razvija surađujući sa sljedećim umjetnicima/ama: Jasna L. Vinovrški, Clement Layes, Aleksandra Janeva Imfeld, Kristina Marić Lozušić te recentnije s Urškom Medved, Nastjom Štefanić Kralj, Dorom Kokolj, YunCollectivom i Anom Prvački.
Njezin rad Nije bolest sve što boli nagrađen je nagradom žirija na izložbi One Su Tu u Vinkovcima te dobiva priznanje Special Mentions diplomu na žiriranoj skupnoj izložbi GRISIAyouth. U 2022./2023. bila je jedna od šest odabranih umjetnika i umjetnica na Forecast Festivalu u Berlinu, gdje je razvijala rad An Anthology of Glances, uz mentorsku podršku Ane Prvački. Sudjelovala je kao izvođačica u radu Tome Savić-Gecana Untitled (Croatian Pavilion) izvedenom na Venecijanskom bijenalu 2022. godine. Članica je HDLU-a Istok i Udruge profesionalnih plesnih umjetnika PULS.
Miju sam ulovila usred priprema za predstavljanje super zanimljivog projekta koji je razvijala tijekom rezidencijalnog programa u Galeriji Miroslav Kraljević. Više o njemu doznajte u daljnjem skrolanju, kao i o Mijinim promišljanjima dok je razgovarala s AI-jem, o tijelu i pogledima u kontekstu umjetničkog istraživanja, kao i o potrazi za novim pozicijama za interakciju i suradnju u svakodnevici.
► Nedavno si u okviru programa Otvoreni studio boravila u GMK i predstavila projekt pod radnim naslovom I don’t have personal experiences or emotions, but I am here to assist you/I BIT ĆU OVDJE DA VAM POMOGNEM. U fokusu je simulacija razgovora s ChatGPT-jem i preispitivanje mogućnosti suradnje s modelom umjetne inteligencije, što je samo dio istraživanja koje će se kasnije nadograđivati. Možeš li nam reći neke osnovne postavke u svojoj komunikaciji, odakle si krenula, koji je bio prvi impuls za bavljenje ovom temom?
Mia Štark: Hmmm, krenula sam, čini mi se, od osobnog impulsa elementarne znatiželje. Ono što mi je u tome bilo najinteresantnije, bio je jezik. Točnije, kako ta konkretna umjetna inteligencija (uvjetno rečeno) govori, kako sastavlja rečenice. Kako je konstruirana, programirana, kako se izražava i koliko je onda unutar toga slobodna (odnosno je li slobodna uopće, kao što se “predstavlja”). Krenula sam od, meni još uvijek, najvažnijih pitanja kao što su: Što smatraš (AI) da čovjeka čini čovjekom?, Što predlažeš (AI), kako mi ljudi možemo biti bolji jedni prema drugima?, Što misliš da bi bilo etičko ponašanje?, Što ti se čini, kako bi AI mogao pomoći ljudima? i slično.
► U ovom projektu surađivala je dramaturginja Jasna Jasna Žmak koja je napomenula kako se nakon nekog vremena primijeti da si u razgovoru s praznim mjestom, koje nam pomaže da budemo više ljudi, što je na neki način paradoksalno. S tim modelom (zasad?) se ne može posvađati, politički je korektan i pristojan, navedimo samo neke stvari. Jesi naišla na neka mjesta koja nisi očekivala?
Mia Štark: Čini mi se da se s tim modelom može posvađati, makar na neki način, mnogi su to naravno radili/pokušavali. No nisam išla u tom smjeru, nije mi bio interes svađati se s chatom, više me zanima povesti jedan razgovor na ranije spomenute teme, pa putem misliti i čuditi se, ako do čuđenja dođe. A do čuđenja, ili bolje rečeno, čudnovatog osmijeha je mnogo puta došlo. Nije me puno stvari razočaralo, nisam imala nikakva očekivanja jer je i za mene to novo. Uletjela sam u taj segment i tu temu zapravo potpuno neočekivano, a sve iz volje za proučavanjem modela komunikacije i razgovora, kao i iz interesa kakve ću odgovore dobiti, na već ranije spomenuta pitanja. Koliko je politički korektan, haha, ne znam, mogu samo reći da mi se čini da je vrlo specifično programiran i da tu nema puno slobode unutar tog sistema.
► Je li te nešto posebno iznenadilo i/ili možda razočaralo?
Mia Štark: Jako me je (ne znam je li mi iznenadilo dobra riječ), hajmo reći, zabavilo to neprestano ispričavanje, napominjanje da je ono stroj, da nema osjećaje, iskustva i empatiju, i da je tu samo da bi nam pomoglo. To je vrlo lijepo, no ponekad ipak zvuči kao dvosjekli mač. Lako je otkriti da se Ono može lingvistički vrtjeti oko neke konkretne teme ili recimo savjeta, a istovremeno nas/tebe/mene/vas uopće ne savjetovati i uopće naravno ne pomoći, pa onda će ti opet na kraju reći da je tu da ti pomogne. Nakon nekoliko takvih momenata, mogu ti reći samo da je meni to jedan lijep trenutak u kojemu mi se kutovi usana sve više i više počinju kretati u smjeru prema ušima. Naravno, u samom početku smo pričali o samom jeziku i zamjenici “ja“ koja je jedna ljudska tvorevina, pa pitaš chata može li složiti rečenicu da ne kaže “ja“, ili ako stalno govori “ja“ i “mi“, smatra li se čovjekom… pa tako u krug. Čini se da “mu“ nije lako, i puno puta sam pomislila tipkajući, da je čovjek, bogami, ne bi “mu“ bilo lako, od silne želje za pomaganjem. Dosta me je, isto moram staviti pod navodnike, “iznenadilo“ što je u početku, na moja pitanja uvijek odgovaralo u točkama.
Na primjer, ako bih ja pitala što smatra da je empatija, kako biti empatičan, može li AI biti empatičan i slično, prvo bi odgovorilo s malim uvodom tko je i što je chat, a nakon toga bi krenulo s točkama: Here are some factors that can contribute to a person becoming more empathic: 1. Active Listening: Being present and fully engaged when someone is speaking, giving them your undivided attention, and listening without judgment or interruption. This allows you to better understand their perspective and emotions. 2. Perspective-Taking: Making an effort…
Jasna je za ovakvo odgovaranje vrlo lijepo rekla da je poput amerikanizirane self-help knjige. Mogu ti reći da me to dosta zabavlja. Čim vidim takav pristup, u glavi mi se stvara ili neki blesavi strip ili bedasti video. Dosta mi je to smiješno, a opet s druge strane ima i koristi. I tu se događa taj paradoks (o kojemu smo isto malo popričali) gdje čovjeka potencijalno savjetuje stroj, kojega je pak programirao i konstruirao čovjek, pa zašto onda čovjek već sam direktno ne priča s čovjekom, ja se tu pak pitam, gdje je nestala bliskost, moment kada sjednemo na klupu, kavu, uz rijeku, more i naprosto pričamo… Naravno da toga ima, ali evo, sada ima i ovoga, a to se može koristiti na raznorazne načine. Kao i sve, ima i okej strana i lošijih, pitanje je na kraju samo kako ćemo se mi s time koristiti. Hoćemo li upotrijebiti ili zloupotrijebiti.
► Paradoks koji spominješ baš je zanimljiv moment – da, umjetna inteligencija nas nedvojbeno udaljuje, nekad možda nepotrebno. Možeš li nam reći nešto više o tome kako će se projekt dalje razvijati?
Mia Štark: Zamišljen je u dva ili tri dijela koji mogu suživjeti, ali mogu i djelovati samostalno, što mi je unutar različitog medijskog izražavanja uvijek neki cilj. Jedan rad je zamišljen kao velika ambijentalna audio-video instalacija, predstavljanje u GMK koje si vidjela vezano je uz performans, tj. izvedbu, koja će biti u formatu jedan na jedan. Jedan gledatelj/ica s jednim dosta “fejk“ AI-jem.
► Čini mi se da je suradnja važan aspekt tvoje prakse. Kako izgleda takav proces rada? Koji su izazovi, a koje prednosti?
Mia Štark: Mogu ti reći da je suradnja zapravo nešto novije za mene. Uglavnom radim sama, a suradnji sam imala manje. Ono što mi je pak bitno je to da uvijek imam s kim razgovarati i “filozofirati“ dok razvijam rad, to su gotovo uvijek isti ljudi već jedan duži period. To je jedan dio mog cijelog procesa za koji stvarno mogu reći da mi je najvažniji. Dragi ljudi s kojima mogu vrlo detaljno i slobodno govoriti o ideji i koji će onda mene preispitati su mi najvažniji suradnici, ja ih radije zovem mentori, iz jednog osobnog momenta.
Što se tiče “pravih“ suradnika, to su uglavnom ljudi s kamerom. Kažem da mi je to novo jer bih prije zapravo uvijek inzistirala da ja recimo snimam sama, a s vremenom mi se ispostavilo da mi je jako drago kada to rade ljudi koji su stvarno samo za to specijalizirani. Izazov mi je naći suradnike jer mi je važno da se razumijemo unutar senzibiliteta rada. To se nekad naoko čini vrlo jednostavno, ali naravno nije, pa sam tu “najopreznija“.
Razumijevanje senzibiliteta je neki najveći izazov, ali kada se tu razumijemo, onda je za mene sve vrlo jednostavno. Nekad mi je neku ideju teško iskomunicirati, onda napravim neke skice, koje su često apstraktne, pa je zgodno imati za suradnike ljude koji to razumiju. To je i prednost, jer znam da imam mogućnost izraziti se slobodno, a da se razumijemo. Komunikacija je zapravo najvažnija. No to je jedan oblik suradnje.
Vrlo nedavno, odnosno tek ove godine sam uronila u suradnju odnosno koautorstvo te smo kolegica iz Slovenije, multimedijalna umjetnica Urška Medved i ja imale produkciju zajedničke ideje, rad Comfort(st)ation for confrontation gradile smo i radile u Galeriji Knifer u Osijeku. Urška i ja se neko vrijeme poznajemo, zahvaljujući Culture Hubu u Splitu koji nas je povezao. Bile smo vrlo zadovoljne da smo uspjele tu ideju realizirati, a veselimo se i budućim zajedničkim pothvatima.
► Usporedno se baviš istraživanjem prostora u performansima, koreografijama, videima i predstavama, uključujući prostor tijela, galerije i javni prostor. Kako vidiš odnos analognog i digitalnog prostora? Kako oblikuješ prostor u interakciji s virtualnim?
Mia Štark: Jedna od zanimljivosti ovog vremena je što se ta dva prostora često susreću i isprepliću i da su često spojeni. Ja ih sebi pak pokušavam jasno odvajati, no u kontekstu novog rada stvara se neki miks digitalnog i analognog. Digitalni materijal je prenesen u jedan realan, analogni prostor, prostor galerije. Možda unutar novog rada prostor dolazi do izražaja najviše zato što je odnos gledatelja i mene intiman i naglasak je na ponašanjima, tjelesnim akcijama i radnjama i na prisutnosti, pa tu možemo pričati o prostoru tijela, koji mi je zadnjih nekoliko godina prioritetan. Čak i oprostorivanje digitalnoga. Ako smo si kroz lingvistički model AI-ja napravili svojevrsnu “kognitivno-emotivnu protezu“ (volim ga tako zvati), nismo mu dali prostor (ali ne znam ni što misliti uopće o ideji da se tome da taj prostor) tijela. Unutar novog rada, radi se upravo o tome, između ostalog. Možda zvuči banalno, ali malo je neobično zamisliti da AI izgleda i djeluje i od istih je materijala kao i mi. Kao mala sam se puno puta pitala, hoće li stvarno biti moguće da će jednog dana u budućnosti postojati jedan Data.
► Multimedijalni rad Zbornik pogleda (An Anthology of Glances) sastoji se od videozapisa, izvedbenog predavanja i umjetničke knjige fotografija. Govoriš o tome kako trebamo osvijestiti vlastito tijelo na promatranje i slušanje (pritom ću skrenuti pozornost i na rad Dodir / Što je manje moguć / Odlazak koji mi se svidio), na koje načine informacije utječu na nas, kako gledati dok su nam vizualna osjetila konstantno prezasićena. U toj kolekciji pogleda, koje su se sve pozicije otvorile? Možeš li izdvojiti neki pogled (i/ili situaciju) koji ti je posebno drag, neobičan, važan?
Mia Štark: Ima taj jedan trenutak u predavanju kada pokazujem gledateljima jednu od pozicija, zapravo to radimo zajedno. Ja objašnjavam poziciju korak po korak. Oni gledaju i prate mene, a ja gledam i pratim njih. Oni se smiju sebi, i meni najčešće, što mene posebno raduje. I onda kada uđemo u poziciju, zajedno gledamo kadar u kojemu je već mjesto u gradu koje je namijenjeno za gledanje. Pozicija je naravno vrlo banalna, na način, zajedno radimo ono što radimo gotovo svaki dan, odnosno kako sjedimo svaki dan. Interakcija s gledateljima je nešto što mi je jako drago. Kada sam prvi puta izvodila predavanje u Hrvatskoj, imala sam tremu hoće li publika sudjelovati, no to je već druga tema vezana uz kulturu naroda, navike gledanja umjetnosti i sudjelovanja u umjetnosti. Na moju veliku radost i sreću, publika je i tu bila za suradnju i interakciju.
► U izvedbenom predavanju spominješ mudru Baku koja ističe važnost učenja od prirode i promatranja prirode. Koje su generacijske razlike u gledanju, što si naučila od nje, kako ste našle zajednički jezik? Isto tako, zanimljivo mi je da spominješ “greškice unutar banalnosti“. Koje su to greškice?
Mia Štark: Čini mi se da je jedna od velikih i važnih razlika između generacija gledanje koje uvjetuje mobitel i brzina izmjena informacija koju primamo mi i kako ih čitamo mi (neka moja i tvoja godišta), odnosno način primanja informacija u mlađih, a onda u generaciji naših baka. Razlika je u izdvojenom vremenu za kvalitetnu obradu i shvaćanje informacija. Razlika je također u vremenu potrebnom za koncentraciju. Koncentracija i pažnja su jedna od važnih lekcija koju učim od bake. Zapravo nikad nismo imale problem kako naći zajednički jezik. Iz moje perspektive nije se nekako posebno stvorio u nekom mojem periodu u životu, uvijek je bio tu.
A “greškice unutar banalnosti” koje spominješ – možda sam se nespretno izrazila, radi se o banalnostima unutar svakodnevice ili greškicama unutar svakodnevice koje su vezane za neke detalje u našem okruženju. To su zaista detalji, možda jesu banalni, ali moram ti priznati da mene nasmijavaju, oni mali detalji koje vidiš u danu kad se negdje smucaš po gradu i samo gledaš, pa odjednom naiđeš na autobusnu stanicu, a na cesti piše BUS. Baš to “S” ide preko šahta, i onda je baš netko taj šaht otvarao i zatvarao, pa sad to “S“ više ne izgleda kao “S“ nego je ono nekako izlomljeno. Ili kad, na primjer, naiđeš na veliki natpis Osmijeh ispod maske na zgradi ili nešto slično. Čini mi se da je tako nekako pisalo, naravno, odnosilo se na medicinske maske koje smo nosili svi u vrijeme korone, ali ovakav slogan može se naravno shvatiti na razne načine. Mislim da je riječ “greškica“ isto malo kriva. Bilo mi je teško naći točnu riječ koja mi treba, mislim da ju još uvijek nisam našla, da opišem ono što točno želim reći.
► Gledati se može posvuda, pa tako i u Njemačkom paviljonu u Barceloni u kojemu si pažljivo promatrala taj čuveni primjer modernističke arhitekture. Budući da si spomenula da su, uz Mies van der Rohea, i Hockney i Knifer majstori pogleda, što ti je tu bilo zanimljivo? Što možemo naučiti od njih i primijeniti u našem pogledu u svakodnevici?
Mia Štark: Isto što i od Bake, treba se uzeti vremena pri promatranju i opažanju, pa uz gledanje i osluškivati. Kako bih rekla, neovisno o mediju izražavanja i stvaranja, svi od navedenih majstora unutar svog stvaralaštva su pedantni, odnosno, vrijeme, koncentracija i promatranje su nešto što je od krucijalne važnosti. U konačnici, svi njihovi radovi su pokret i kretanje. Biti u bilo kojem prostoru Mies van der Rohea je kao da si u slici, ne znam kako bih to drugačije opisala. Naročito u paviljonu u Barceloni, svaki pogled, svaki kadar je balans, svaki kadar je “slika“, putovanje svjetlosti zaista jest savršeno “konstruirano“. Ta kretanja, balanse i promjene vidim i kod Hockneyja, Knifera i mnogih drugih. Ali moram spomenuti da je i draga kolegica, ali i mentorica Ana Prvački koja je bila velika pomoć pri razvijanju Zbornika pogleda, također jedna od majstorica gledanja koja u sebi i svojim radovima nosi “nevidljiva“ kretanja unutar našeg svijeta, mekoću, nježnost i moć opažanja humora oko nas.
► Jesi li primijetila neke poveznice između gledatelja na svojim performansima? U smislu, što im je zajedničko, na što su usredotočeni ili nisu? Što je ono što često ne vidimo? Postoje li neki simptomi kolektivnog pogleda koji se mogu uočiti? Puno naizgled jednostavnih pitanja!
Mia Štark: Budući da mi je osjet da sam još uvijek na početku svojeg stvaralaštva, teško bi mi bilo izvući neku specifičnost u gledateljima na mojim performansima. Mogu reći da me interesira jedan, tzv. aktivan gledatelj i da bih voljela oko toga i raditi, kada razmišljam o gledateljima, a da pri tome ne sputavam samu sebe kojim medijem se izražavam. Ali mislim da to prvenstveno ovisi o edukaciji. Primijetila jesam različite gledatelje i publike u različitim zemljama, to mi je vrlo interesantno, a to je vezanu uz kulturu i edukaciju i valoriziranje umjetnosti. Mislim da postoje mnoge stvari koje ne vidimo, a ne vidim ih ni ja, pa ne mogu o tome niti govoriti. 🙂 Možemo se potruditi, a nekada možda niti to nije ni bitno.
Što se tiče simptoma kolektivnog gledanja, tu bih se opet osvrnula na tu nesretnu kockicu (mobitel) koju malo ipak zloupotrebljavamo. To se pak nadovezuje opet na komunikaciju, na prenaglašen individualizam, natruhe otuđenosti. Danas se sve može vidjeti na toj spravici, pravi svijet nekome možda nije više niti potreban (što je baš nekako neobično, jer onda se ne možeš nasmijati prelomljenom i naopakom “S“ nasred ceste ili stazi koja završava u zidu na primjer), ali kada kažem sve, valjalo bi biti svjestan da to sve gotovo i da je sve. Što je onda ipak malo zastrašujuće i čak i suludo. Moć tog nadrealnog komunikacijskog sredstva stvarno seže u nedogled, sjetimo se samo da je pred koji tjedan izašao video u kojemu muškarac preko live streama (ako sam dobro čula) ubije ženu. Svi znamo da se ne radi o filmu. To je izuzetno uznemiravajuće.
► Kakav je suodnos i suživot izvedbene i vizualne umjetnosti? Koje su poveznice za tebe između ta dva polja?
Mia Štark: Moram ti priznati da je meni to sve povezano. I unutar mene je to sve jedan život, ali mislim da je tako i unutar svih, tako mi se barem čini. Ali volim različite vještine i metode koristiti kao alate. Odnosno sve “mora“ ići u svrhu rada. Imam samo par radova gdje sam si rekla, e sad će to biti, ne znam, performans, i čvrsto se toga držala. Uglavnom pustim da mi se ideja razbistri, a onda se iskristalizira koji medij će biti u pitanju. Teško mi je reći koje jesu poveznice, kada su na neki način sve.
► Spomenula si da si sudjelovala u radu Bez naziva (Hrvatski paviljon) Tome Savića-Gecana 2022. godine na Venecijanskom bijenalu, koji je neobičan jer je “paviljon bio posvuda u Veneciji“, bez “konkretnog djela“, u intenzivnoj komunikaciji s AI sustavom. Možeš li nam malo opisati to iskustvo?
Mia Štark: Možda bolje rečeno, bez konkretnog paviljona. Mogu samo reći da mi je to jedno od dražih iskustava, da je jako zabavno kada bi nas gledatelji primijetili, pogotovo kada nas primijete slučajno. Netko tko gleda neki drugi radi, a onda nas pet odjednom vrlo, vrlo minimalno izmijenimo svoje kretanje, a gledatelj to primijeti pa vidiš da mu/joj nije baš jasno što se događa, ukoliko ne zna koncept rada. No ne bih mogla više govoriti o radu, svi smo mi prisegli Tomi posebnu zakletvu o tišini. Svakako jedno jako lijepo izvedbeno iskustvo, a cijeli koncept rada je naravno jako zanimljiv i odličan.
► Kako bismo zaokružile ovaj razgovor i vratile ga na mjesto odakle smo krenule, nisam mogla odoljeti: Chat GPT-ju sam na trenutak prepustila ulogu novinara.
Zamisli da si novinar portala o vizualnim umjetnostima i kulturi Vizkultura. Imaš jedno pitanje koje možeš postaviti svojoj sugovornici Miji Štark, multimedijalnoj umjetnici, kako bi čitateljima/icama približio njezinu umjetničku praksu i istovremeno predstavio srž njezina umjetničkog interesa. Koje pitanje bi postavio?, bio je moj upit.
Gospođo Štark, vaša umjetnička praksa duboko istražuje interakciju između tijela, crteža i tradicionalne grafike, stvarajući jedinstvene multimedijalne kompozicije. Kako biste opisali taj kreativni proces spajanja različitih medija i kako vaša umjetnost izražava vašu viziju suvremenih umjetničkih i društvenih dinamika?, glasio je odgovor.
Kako ti se čini ovo pitanje?
Mia Štark: Jako mi je simpatično ovo pitanje jer se referira na neke od mojih prvih radova. O procesu su me često ispitivali, a proces je na neki način vrlo jednostavan, a zahtijevao je prepuštanje pokretu – bez previše razmišljanja o pokretu. Za mene je to bila, u praktičnom smislu, jedna smirujuća metoda, koju smo analizirali i ja i drugi u više navrata, a to i dalje ostaje nekako intimno. No unutar toga privatnog je, naravno, i jedan drugi segment koji se ticao (opet) gledanja tijela, pokreta i crteža, konkretnije, prostora navedenog. Ukratko, grafika (vernis mou tehnika) ima moć bilježenja tijela izuzetno precizno i gledatelj unutar ove tehnike ima priliku vidjeti dijelove i detalje tijela koje ne može vidjeti, ako gleda npr. plesnu predstavu, kao što su dlačice na rukama/nogama, linije na koži i slično. Kada nešto otplešeš, a ispod tebe je ploča premazana mekim voskom, i kada staviš tu ploču u kiselinu, sve što se uspjelo zabilježiti, odnosno izjetkati, vrlo se jasno vidi u otisku. Na taj način gledatelj dolazi najbliže moguće izvođaču/ici, a da je istovremeno “zaustavio vrijeme“ i “rastegnuo ga“ jer sad taj otisak ima priliku gledati koliko god, a za ples znamo da je sad tu, a sad više nije.
S druge strane, crteži su bilježili pokret na jedan drugi način, a jedan od crteža radila bi dugo, pa tako crtež postaje i svojevrsna mapa kretanja, ali i stanja, a istovremeno i u jednom i drugom mediju dogodilo se to da smo “sprešali“ trodimenzionalan prostor tijela u dvije dimenzije papira. Pa ih onda još na zidu rekombiniramo, usudila bih se reći, čak i re-koreografiramo, jer kasnije bih često te grafike koristila i za re-koreografiranje već složene sekvence pokreta. To tako može ići unedogled, a na taj način se prostor onda sve više i više širi. No, da ne duljim, to su misli koje su me izuzetno okupirale i opsjedale prije nekih desetak godina, danas to čine, ali na jedan finiji način. Iskreno, ne znam kako moja umjetnost izražava viziju suvremenih umjetničkih i društvenih dinamika, sve što znam je da ja “samo“ radim.
Evo što me upravo nasmijalo, ovo što sam rekla, jer smo jedan lijep krug napravile ovim pitanjem. Naime, svi ti crteži i taj “izvedbeni“ pristup crtežu zove se Sve što moram radit. Simpatično kako je jedan loopirajući AI trenutno za-loopirao i nas.
Razgovarala: Anja Tomljenović / tekstove ove autorice potražite na linku
