Braća Milivoj i Veljko Popović značajni su autori domaćeg animiranog filma, a ističu se iznimnom produktivnošću, visokom dotjeranošću filmova, prisutnošću na međunarodnoj sceni, kolaboracijama s brojnim drugim umjetnicima, te angažmanom u edukativnoj sferi animacije. Obojica dolaze s akademija, Veljko je diplomirao na Slikarskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, Milivoj na Kiparskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Splitu, a spojio ih je svijet animiranog filma. Suprotno potrebi da se sreća u ovoj financijski i tehnički zahtjevnoj niši potraži drugdje, u Zagrebu ili izvan granica Hrvatske, Popovići su ostali u Splitu živjeti i djelovati, te kroz brojne kolaboracije animirati lokalnu umjetničku zajednicu. Osnivači su studija za 2D i 3D grafiku i animaciju Lemonade 3d koji je kasnije postao Prime Render Studios. Njihovi filmovi su univerzalni po temi, napravljeni na tehnički visokoj izvedbenoj razini, te se vrlo često napajaju iz mediteranskog bazena uz koji su autorski silno vezani. Od svog prvijenca „Ona koja mjeri“ prisutni su na domaćim i stranim festivalima, pa je prateći njihov rad vidljivo kako grade specifičan stil, napreduju, ispituju različite forme i mogućnosti animacije i ne boje se eksperimenta.
Njihov posljednji film Dislocations – koji se bavi temom migracije, dislokacije i pitanjem identiteta – prikazan je na Annecyju, jednom od najvećih svjetskih festivala animiranog filma. Radi se o specifičnom, gotovo galerijskom VR iskustvu, kombinaciji 2D i 3D animacije. S braćom Popović razgovarali smo kako je spomenuti film prošao na tom festivalu, ali i kako izgleda realizacija animiranog filma s kreativne, kolaborativne i financijske strane, što im je inspiracija, koliko je aktivizma prisutno u njihovom radu, te o fenomenu animiranog filma u Hrvatskoj koji je izbacio brojna značajna imena, filmske naslove i dočekao priznanja na mnogim festivalima.
*Veljko i Milivoj Popović
► Pandemijska situacija nakratko je odgodila prikazivanje vašeg posljednjeg uratka Dislocation koji je napravljen u hrvatsko – francuskoj koprodukciji s Bagan Filmsom, no čini se kako je film ipak našao svoj put do publike, ponajviše zahvaljujući 45. međunarodnom festivalu animiranog filma u Annecyju gdje je prikazan u konkurenciji VR radova. Kakvo vam je bilo iskustvo na tom festivalu i kako je publika reagirala na vaš novi uradak?
Milivoj Popović: Veselili smo se kakvom-takvom povratku u normalu kada su festivali u pitanju, a posebno kada se radi o Annecyju, jednom od najvećih svjetskih festivala. Iako nije bio u punom izdanju zbog pandemijskih ograničenja, biti na tom festivalu, a pogotovo u službenoj konkurenciji, jedinstveno je iskustvo. Publika u Annecyju mi je jedna od najdražih, nikada nisu pasivni, poštuju animaciju i projekcijske sale su uvijek pune! Naravno, stvar je malo drugačija kada je u pitanju VR film. To je intimno iskustvo koje predstavljate gledateljima pojedinačno. Iskreno, možemo reći da je ovo prvi puta da smo vidjeli ljude kako plaču nakon gledanja našeg filma. To nas je jako dirnulo jer nam je najveća želja i misao kod rađenja ovog filma bila upravo ta emotivna komponenta, povezivanje gledatelja s emocijom, osjećajem izbjegličke krize. Ponekad je teško ljude maknuti iznad tehnološkog začuđenja i noviteta koji je prisutan u mediju VR-a, uvesti ih u priču i iskustvo, pa nam je bilo izrazito drago vidjeti da smo to ipak uspjeli. Osim festivalskog dijela, Annecy je bila izvanredna prilika da se ponovno sretnemo uživo s našim partnerima i predstavimo im nove projekte na kojima radimo.
*”Dislocation”
► U filmu surađujete s plesačem Alenom Čelićem, te koreografkinjom Nikolinom Dolfić. Prateći vaše radove primjetno je kako imate širok krug suradnika i kako ih pomno birate. Koliko su vam važni suradnici, kako ih odabirete i koliko je općenito suradnički element važan u izradi animiranog filma?
Veljko Popović: Suradnici su nam, naravno, iznimno važni. Izrada filma je timski posao, a njegov konačni izgled uvelike ovisi o kemiji i suradnji svih umjetnika uključenih u projekt. Često će upravo naše suradnje s vanjskim suradnicima uvelike odrediti smjer pojedinog projekta. Upravo je taj eksperiment i svježe ideje ono zbog čega volimo raditi s novim ljudima i novim suradnicima. Također, koristimo naše projekte da uđemo u suradnje s dragim ljudima i kolegama koje cijenimo, jer naši životi su produkcija i rad na projektima. Gotov film, premijere i prikazivanja traju samo trenutak, a onda smo opet nazad u studiju okruženi upravo našim suradnicima.
*”Dislocation” (instalacija)
► Što se tiče vaše bratske suradnje, često spominjete kako se dobro slažete, nadopunjujete, što je osnova vaše uspješne karijere. Zanimalo bi me u čemu se braća Popović razlikuju, razilaze, pa onda kroz to posljedično i nadopunjavaju? Što je snaga jednog, a što drugog?
Veljko Popović: Naravno, često postoje kreativne razmirice i propitivanja koja rezultiraju dugotrajnim filozofskim raspravama, a ponekad završe s temperamentnim mahanjem ruku i neartikuliranim povicima. Veliki dio našeg rada u studiju događa se u onom prostoru između radnog stola i kuhinje, takoreći „u prolazu“, gdje filozofiramo i raspravljamo. U konačnici, tada se naše ideje stavljaju na kušnju, a kao rezultat tih rasprava imamo kvalitetniji projekt. U posljednje vrijeme najčešće se razilazimo u tome što ja picigin držim za savršenu razbibrigu, dok on favorizira, zamislite: basket!
► U animiranom filmu velik je naglasak na tehnologiji, poznavanju kompleksnih načina koji vode do jednostavnog rješenja. Možete li reći kako iz te perspektive, kada radite na animiranom filmu, pristupate narativu, kako gradite priču? U kojoj je mjeri gradnja priče u animiranom filmu drugačija u odnosu na igrani film?
Milivoj Popović: Sve kreće od ideje. U srcu svakog našeg filma nalazi se početna ideja ili misao koja se želi istražiti i izraziti. Kod filma Ona koja mjeri bila je to jednostavna slika dvaju šoping kolica vezanih lancem jedna za drugo. Iz te ideje gradi se sinopsis, jedna stranica teksta koja kroz priču artikulira sve ono što je bitno za tu ideju. Iz sinopsisa se rađa scenarij koji predstavlja film u pisanoj formi. Sve je to tehnološki vrlo rudimentarno i za izradu traži samo komad papira i olovku. Jednom kada je gotov scenarij krećemo u izradu storyboarda. Koristeći grafičke tablete crtamo sličice koje predstavljaju svaki kadar. Tu, po prvi puta, riječi prelaze u slike. Ono što je tehnologija omogućila je da na brz i jednostavan način iz storyboarda dođete do Animatika, tj. pokrenute slike. Velika je prednost što tako rano u produkciji, s relativno malim trudom već možete vidjeti obrise vašega filma. Animatik ne ulazi u finese animacije i kadriranja, već na brz i efektivan način radite jednostavne animacije kako bi se mogao vidjeti tempo filma i pojedinih kadrova. Tehnologija pruža alate za produkciju filmova koji u dosta slučajeva znatno olakšavaju filmske procese.
*”Ona koja mjeri”
► Često se zanemaruje koliko je truda potrebno za napraviti animirani film, kako s kreativne strane, tako i s financijske. Možete li se osvrnuti na taj aspekt, kako sklapate financijsku konstrukciju filma i koliko je vremenski potrebno da dovršite jedan vaš film?
Milivoj Popović: Izrada animiranog filma je izrazito skupa stvar. Sve što je u filmu mora se osmisliti, dizajnirati i izraditi: svaki kamen, svaka vlat trave, svaki lik i svaka scenografija. Onda se u sve to mora udahnuti život, anima, tj. animacija. Budžeti se za naše animirane filmove broje u stotinama tisuća kuna. Nemoguće je pričati o animaciji u Hrvatskoj, a da ne pričamo o Hrvatskom audiovizualnom centru. HAVC je glavni način financiranja umjetničke nezavisne animacije u Hrvatskoj. Imali smo veliku sreću što je HAVC prepoznao i podržao to što radimo, još od našeg debitantskog filma Ona koja mjeri iz 2008. godine. Van toga, izgradili smo i odlične partnerske odnose s producentima iz Francuske, od ARTE France, Bagan Films, Sacrebleu Productions i drugih koji nam pomažu da zatvorimo financijsku strukturu naših projekata kroz koprodukciju.
► Umjetnost u sebi često sadržava aktivističku notu, reakciju na aktualne društvene i političke probleme, a od toga ni vi ne bježite, pogotovo u filmu Dislocation koji je prilično aktualna priča. Koji je vid aktivizma u tom smislu vama najbliži, koji najviše odgovara vašoj prirodi, te što vas najviše tišti u tom smislu da imate potrebu izraziti se i reagirati u tom smjeru?
Veljko Popović: Aktivizam je dio našeg odrastanja i našeg stila života. Kao klinci smo McDonalds gađali toaletnim papirom, borili se za prava životinja i kao dio anarho-punkerske scene pokretali fanzine i svirali u aktivističkim bendovima. Odrastanjem smo taj poriv za mijenjanjem društva i okoline kanalizirali kroz umjetnost, u nešto čime se bavimo profesionalno, a to su animirani filmovi. Aktivizmom se i dalje bavimo van našeg umjetničkog rada pa sam ja tako prije par godina organizirao prosvjed protiv nestručne sanacije odlagališta otpada Karepovac, a također sam dio ekološkog društva u svom kvartu na Bačvicama.
► Radeći u sferi animiranog filma kreirate svjetove sa svakim novim projektom. Možete li malo približiti vaš kreativni proces od ideje do realizacije? Izlaze li ti svjetovi iz vaše mašte i snova ili pak nađete svoje mjesto, elemente sebe u tim svjetovima nakon što ih stvorite?
Veljko Popović: Od filma do filma, proces izrade je drugačiji. Ponekad film nastaje klasično od sinopsisa preko scenarija pa dalje, a ponekad je riječ o konceptu, slici, ideji koja pokrene cijeli film za sobom. Kao što smo rekli u našem debitantskom filmu Ona koja mjeri to su bila šoping kolica povezana lancima u koloni ispred supermarketa. Ta slika je osnova cijelog filma. Oko nje se izgradio cijeli narativ. U filmu kojeg upravo sada radimo u suradnji s Tisjom Kljaković Braić, film baziramo na njenoj knjizi U malu je uša đava i naravno da je cijeli proces izrade bitno drugačiji, klasičniji. Opet, kratki animirano-dokumentarni film Otac na kojem smo surađivali počivao je na suradnji petoro autora, redatelja koji su radili na filmu. E, to je tek bio jedinstven proces izrade filma.
*”U malu je uša đava”
► U svijet animiranog filma došli ste iz svijeta igara. Koliko vam je igra i zaigranost u najopćenitijem smislu važna u radu?
Milivoj Popović: Igra i zaigranost važna nam je ne samo u radu, nego i u životu. Čovjek uvijek treba njegovati dijete u sebi. Otvorenost, čuđenje, istraživački duh, kreativnost u djelovanju i optimizam samo su neke od kvaliteta koje krase taj duh i zato ga smatramo važnim njegovati.
► U kojoj mjeri animirani film ovisi o tehnološkim inovacijama, o razvoju tehnologije i u kojem smjeru vidite njegov razvoj?
Milivoj Popović: Tehnologija je alat koji koristimo za kreativni izričaj. Slogan našeg studija Prime Render upravo je Inspired by Art, powered by technology. Naravno, tehnologija je samo sredstvo, a ne cilj. Animaciju možete raditi s komadom papira i olovkom (Flip Books) tako da ona svakako ne ovisi o tehnologiji, ali tehnologija je uvijek bila dijelom onoga što radimo u našem studiju, od samog početka, kada smo se bavili izradom igara. Tehnološke inovacije otvaraju nove mogućnosti i izazove, prilike za istraživanjem u umjetnosti i umjetničkom izričaju i to nas je uvijek privlačilo. Što se tiče najnovijih tehnoloških trendova kao što su VR (virtualna stvarnost) i AR (proširena stvarnost), jako smo zainteresirani istražiti mogućnosti koje te tehnologije otvaraju. Tako je naš posljednji film Dislokacije upravo VR animirani film. Je li budućnost animacije virtualna, u to još nismo sigurni. Svakako s velikim zanimanjem pratimo razvoj na poljima VR i AR, i uvjeren sam da naš upliv u te tehnologije neće stati na Dislokacijama.
► Veljko je profesor na splitskoj Akademiji, Milivoj je također suradnik, pa iz te perspektive kako procjenjujete studentsku scenu u Splitu, te kakve mogućnosti lokalna sredina pruža mladim umjetnicima u smislu afirmacije, ali i izgradnje umjetničkog identiteta?
Milivoj i Veljko Popović: Animacija u Splitu na nivou umjetničkog nezavisnog animiranog filma zapravo ne postoji. Talentirani pojedinci traže sreću u Zagrebu, kao recimo Natko Stipaničev ili Katrin Novaković, a poneki i van granica Hrvatske. U tom kontekstu, u Splitu baš i nema sreće. Centralizacija audiovizualnog sektora u Zagrebu je učinila svoje. Uprava grada Splita već dug niz godina propušta priliku da ojača audiovizualni sektor i tako pruži priliku mladim talentima da se razviju i ostanu u Splitu. U konačnici ovdje ostaju oni najtvrdoglaviji. Unatoč tome, mislim da van animiranog filma, Split ima jaku scenu umjetničkog videa, performansa, galerijskih video instalacija, a riječ je uglavnom o studentima s Umjetničke Akademije. Ja osobno nikada nisam imao želju da napustim Split i unatoč svemu nastavljam djelovati u svojoj lokalnoj sredini. Često u studiju kao pripravnike imamo bivše studente Akademije, podržavamo lokalne umjetnike i trudimo se biti aktivni dio umjetničke scene.
*”Snapshots”
► Koliko su festivali važni u afirmaciji animiranog filma jer se nameću kao dominantni kanal kojim gledatelj može pogledati takav film? S druge strane, mora li gledatelj biti otvoreniji prema filmskoj formi da bi prihvatio i razumio svijet animiranog filma?
Milivoj Popović: Za umjetnički film festivali su izrazito važni. To su mjesta gdje se njeguje najviši standard u animaciji kao umjetničkoj formi, te mjesta gdje se autori susreću s publikom, publika s autorima, autori s autorima, studenti animacije s profesionalcima i tako dalje. To su mjesta gdje se rađaju novi projekti, ostvaruju suradnje i koprodukcije. Teško je zamisliti umjetnički animirani film bez festivala. Naravno da su tu i zahtjevi prema publici veći nego kada odete pogledati najnoviji uradak iz Pixarove produkcije. Umjetnost s velikim slovom „U“ uvijek je tražila trud od promatrača, angažiranost i promišljanje. Ali za onog promatrača koji je spreman uložiti taj trud nagrada je daleko veća od pasivnog konzumiranja plitke, zabavne, klišejizirane animacije koju susrećemo u svakodnevnom životu.
► Ako se osvrnemo na lokalnu sredinu, primjerice na popularni Festival mediteranskog filma Split, možemo vidjeti kako je došlo do iznimnog vrednovanja animiranog filma zadnjih godina. Spomenimo vaš film Biciklisti koji je 2018. godine osvojio nagradu žirija, te druge pobjednike: Arka od Natka Stipaničeva i Sve te senzacije u mom trbuhu Marka Dješke koji je ovogodišnji pobjednik. U posljednje četiri godine čak su tri filma pobjednika u konkurenciji Ješke bili animirani filmovi. Mislite li da je došlo do značajnog pomaka u animiranom filmu i vrednovanju istog? Kako objašnjavate ovaj fenomen?
Veljko Popović: Hrvatska animacija je već dug niz godina nagrađivana i svjetski priznata. Naši kratki animirani filmovi redovno su dijelom svih najvažnijih smotri te filmske forme, a nerijetko i dobitnici nagrada. Hrvatski animatori i autori uspješno surađuju s najvažnijim producentskim kućama, a hrvatska animacija je priznata i poznata u Europi i svijetu. Pobjede na FMFS-u su dio tog dugogodišnjeg trenda. Drago mi je vidjeti da hrvatski animatori nižu uspjehe, a čitatelje pozivam da otkriju svijet hrvatske animacije jer sigurno neće biti razočarani!
*”Biciklisti”
► Koliko vam je važan Mediteran koji mi se čini prisutan u svim vašim djelima na neki način, kao da su sve teme kojima se bavite ili uronjene ili su izronile iz mediteranskog bazena? On je eksplicitno vidljiv u Biciklistima koji je baziran na likovima Vaska Lipovca, ali čak i u filmu Dislocation bavite se temom koja je iznimno značajna za Mediteran, a to su migracije i gubitak identiteta.
Milivoj Popović: Smatramo da je okoliš u kojem živite i odrastate neizbježno prisutan u svakom iskrenom izričaju i autentičnoj umjetnosti. To nije nešto planirano ili namjerno, to je organsko i instinktivno. Ali, također smatramo da je jednako bitno raširiti svoje obzore i razmišljanja, te dopustiti sebi da se maknete izvan okvira lokalne sredine i njenih problema. Putovanja i interakcije s ljudima iz raznih dijelova svijeta veliki su dio našeg života, a time i veliki dio našeg razmišljanja i umjetničkog djelovanja. Teme koje istražujemo su univerzalne i istinite bez obzira na geografsku lokaciju, ali neizbježno će ta razmišljanja i likovnost biti prožeta mediteranskim začinima.
*”Snovozemlje”
► Kakvi su vam planovi za budućnost i možete li podijeliti na čemu sada radite? Spomenuli ste suradnju s Tisjom Kljaković Braić i animiranjem njene knjige U malu je uša đava čime se eto opet vraćate temi Mediterana.
Veljko Popović: Da, nakon podužeg perioda traženja financija za produkciju tog kratkog animiranog filma mogu reći da smo upravo nedavno krenuli s produkcijom. Osim toga u pred-produkciji smo dugometražnog animiranog filma Snovozemlje u suradnji sa španjolskim scenaristom Pedrom Riverom i kanadskim umjetnikom Dave Cooperom. Riječ je o do sada našem najambicioznijem projektu unutar kojeg smo uspjeli skupiti zaista ekipu svjetskog glasa i kvalitete. Osim toga naredni period provest ćemo predstavljajući publici naš VR doživljaj Dislokacije kojeg planiramo u koprodukciji sa Zagreb filmom i francuskim BAGAN Films pretvoriti i u klasičan 3D animirani film.
Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Zahvaljujemo Milivoju i Veljku Popoviću na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
