Humor je odraz shvaćanja svijeta

Oduvijek obožavam uličnu umjetnost – bilo da ju promatram kao kritiku institucionalizirane umjetnosti ili kao način uspostavljanja komunikacije sa širom javnosti u javnom prostoru. Stoga odmah u uvodnom dijelu moram naglasiti da mi je bila (i još uvijek je) velika čast napraviti intervju sa street art umjetnikom Mironom Milićem koji je definitivno pri samom vrhu popisa najdražih domaćih street art umjetnika. Moj prvi susret s Mironom zvuči kao priča za malu djecu (a i sigurno ću ju prepričavati unucima), iako se tog događaja sjećam samo ja. Bilo je to jedno popodne 2013. godine kada sam biciklom vozila po Petrinjskoj i ugledala meni nepoznatog umjetnika koji upravo radi svoje remek djelo. Tog istog dana, nekoliko sati kasnije, vidjela sam kako skica čuvenog “Vodopada” ispada iz stražnjeg džepa traperica nepoznatog umjetnika koji je odjurio u smjeru Medike na svojem biciklu. Brzo sam pokupila skicu s poda i odjurila na bajku u istom smjer kako bih vratila izgubljenu skicu umjetniku koji je u trenutku primopredaje dobio ime.

Miron Milić (Vinkovci, 1980.) akademski je slikar i grafičar koji je diplomirao 2006. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (u klasi profesora Miroslava Šuteja). Trenutno se bavi crtanjem, ilustracijom i street art muralima. Autor je brojnih zidnih murala u javnom prostoru od kojih izdvaja mural u Moskvi (Rusija), Heilbronnu (Njemačka), Ljubljani (Slovenija), Banja Luka (BiH), Rijeka i nekoliko drugih gradova u Hrvatskoj. Osim toga je član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i kolektiva Medika iz Zagreba.

► Rođen si u Vinkovcima – gradu u istočnoj Hrvatskoj koji je ujedno smatran jednim od najstarijih gradova u Europi. Kako je bilo odrastati u Vinkovcima i u kojoj te mjeri taj grad oblikovao kao osobu?

Miron Milić: Vinkovci su bili, retrospektivno gledajući, jedan od najzanimljivijih malih gradova bivše Jugoslavije za klinca koji se želi baviti umjetnošću. Prvenstveno zbog likovno/glazbene scene (Majke, Satan Panonski, Kaotične duše, Pokvarena mašta, Dubravko Mataković, Krešimir Zimonić, Nenad Barinić, Salon jugoslavenskog stripa), ali i zbog divnog djetinjstva i slavonskog stila života što je zajedno dalo nevjerojatan impetus mojoj opsesiji crtanjem, slikanjem, punk rockom i općenito pogledom na život. Iako sam u Vinkovcima živio od 1980. do 1991., smatram se Vinkovčaninom jer su taj grad i ta scena koju sam kao klinac iskusio uvelike oblikovali moju osobnost.

► Početkom rata 1990-ih si, zajedno s obitelji, preselio u Zagreb gdje si upisao Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Kako si se snašao u novoj okolini i kakvo je tvoje iskustvo školovanja u ŠPUD-u?

Miron Milić: Iz Vinkovaca smo, nažalost, morali otići 1991. godine jer je u ratu uništeno gotovo sve u što su moji roditelji i bake i djedovi ulagali i izgradili tako da smo bili prognanici u Zagrebu, Njemačkoj i kratko u Češkoj dok se nismo nastanili u selu Lipovec pored Samobora. U Samoboru sam završio zadnja dva razreda osnovne škole te 1994. godine upisao ŠPUD u Zagrebu. Prilagodba je bila teška i bila bi još teža da Samobor 90-ih, uz Požegu, Šibenik i Pulu, nije bio grad s nevjerojatno puno punkera po kvadratnom metru. Punk klinci su bili nevjerojatno inteligentni, talentirani, inkluzivni i s njima sam upoznao čari DIY (Do it yourself) kulture te konačno dobio osjećaj da opet negdje pripadam. Kako za djecu koja su proživila ratne strahote nije bilo nikakve psihološke pomoći u školama, a pojam “mentalno zdravlje” u to vrijeme nije ni postojao, punk i punk klinci su spasili moje psihičko zdravlje i pomogli mi da postanem osoba koja sam danas. ŠPUD je u to vrijeme bila najcool škola u Hrvatskoj u kojoj su mnogi “neprilagođeni” iz cijele Hrvatske i BiH našli svoje mjesto i ostvarili se. Bila je to škola koja je dopuštala da budemo drugačiji, da pokažemo svoju viziju svijeta i budemo ponosni na sebe zbog toga. Nosim samo lijepe uspomene iz srednje.

*Muzej ulične umjetnosti (MUU), Vlaška ulica, Zagreb

► Diplomirao si grafiku 2006. godine na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Miroslava Šuteja. Kakav je Šutej bio kao profesor i mentor? Možeš li podijeliti svoje iskustvo studiranja na ALU?

Miron Milić: Grafički odsjek na ALU Zagreb upisao sam 1999. godine, a tada mi je profesorica Nives Kavurić-Kurtović predavala crtanje. Bila je velika umjetnica i osoba i ostavila je snažan dojam na mene, a njeno mentorstvo mi i danas puno znači. Ona me je i upoznala s profesorom Šutejom koji me je na njenu preporuku primio u svoju klasu. Odnos s profesorom Šutejom je bio gotovo nepostojeći jer ga uglavnom nije bilo u klasi tako da je bilo jako malo angažmana i savjeta s njegove strane koji bi mi pomogli. Da nisam imao sjajne kolege u klasi i profesore iz drugih klasa koji su nesebično davali sjajne komentare, dijelili skupe Taschenove i Phaidonove umjetničke monografije studentima koji si to nisu mogli priuštiti te korisne životne i zanatske savjete (ljudi poput Ante Rašića, Damira Sokića te najviše Ines Krasić, koja je jedna od najzaslužnijih osoba što se danas bavim crtežom), studiranje bi bilo puno siromašnije i demotivirajuće.

► U kontekstu domaće likovne scene si priznat i prepoznat kao vrsni muralist, a tvoji murali krase mnoge zgrade u Hrvatskoj i šire. Kada si napravio svoj prvi mural i u kojem si se razdoblju odlučio, ajmo reći, specijalizirati za murale? Jesi li imao mentorsku podršku od nekih kolega koji su se prije tebe bavili muralima?

Miron Milić: Moja ljubav prema muralima počela je s mojim prvim posjetom Zagrebu 1987. godine kad sam vidio murale naslikane povodom Univerzijade na zidu u Branimirovoj ulici. Do tada nisam vidio ništa tako impresivno i to je ostavilo snažan dojam na mene. Godine 2010., povodom natječaja za oslikavanje tog istog zida u sklopu umjetničkog projekta kojeg su pokrenuli i raspisali Centralna jedinica i HDLU, moja je skica izabrana da se izvede kao mural. I tu kreće moja street art karijera. To je također bio moment na hrvatskoj art sceni gdje se stvorila jedna sjajna grupa umjetnika koji su počeli spajati ilustraciju, tattoo art, strip, graffiti art, tradicionalne murale i izlaganje u galerijama u jednu novu i zanimljivu priču. Jedna od najzaslužnijih osoba za moj street art izričaj su svakako Ivana Vukšić, Mia Gvozdić Michl i Mauro Massarotto.

► Opterećuješ li se pitanjem kako će tvoji radovi u javnom prostoru utjecati na zajednicu i okolinu u kojoj su smješteni? U kojoj ti je mjeri uopće važan feedback publike?

Miron Milić: Ne opterećujem se jer sam svjestan da sve što je promišljeno plasirano kao konverzacija umjetnika i publike nailazi na reakciju, pozitivnu ili negativnu i prihvaćam ih obje rado. Feedback mi je iznimno važan, svi koji žive od ovog posla su svojevrsni showmani i reakcija publike ih tjera dalje, stvara osjećaj postignuća i ostvarenosti i daje im mogućnost da zarađuju i žive od svoje umjetnosti.

► Kako zapravo izgleda priprema oslikavanja murala? Budući da je riječ o kompozicijama velikih dimenzija, kako se snalaziš u prenošenju predložaka manjih dimenzija na zid? Koristiš li pomagala, kao npr. projektore? Možeš li nam opisati kako izgleda realizacija jednog projekta, od pripremne do završne faze?

Miron Milić: Osobno ne koristim projektor jer mi nije u potpunosti bitno vjerno prenijeti originalnu skicu na zid već si ostavljam mjesta reinterpretaciji i prilagođavanju svog crteža ili slike specifičnosti zida i ulice ili kvarta. U srednjoj školi sam išao na odsjek slikarstva u ŠPUD-u i tamo smo imali predmet koji se zvao zidno slikarstvo. Tamo sam naučio jako puno oko vizualizacije zidne plohe, pripreme boje i samog slikanja na njoj, zaštiti na radu na visinama i stvaranja vizualne geometrijske mreže koja je nakon godina rada postala gotovo dio mog shvaćanja prostora oko mene te svojevrsna ekstenzija vidnog aparatusa. Realizacija projekta kreće ili s prijavom na natječaj gdje onaj koji je raspisao natječaj sređuje sve financije, dozvole, umjetnički honorar, tehnikalije poput postavljanja skele i iznajmljivanja dizalice ili s osobnim angažmanom oko slikanja zida koji mi je interesantan. Često se u ovom poslu nailazi na prepreke, od vremenskih uvjeta do ljudskih hirova koji znaju uvelike utjecati na vrijeme i zahtjevnost izvedbe murala. Ponekad mi za zid koji bih inače napravio u 3-4 dana zbog raznih makro/mikro vremenskih uvjeta, stanja zida, pristupačnosti i konfiguracije terena, pomoganja ili odmaganja stanovnika i prolaznika treba i do dva tjedna.

► Tijekom godina razvio si prepoznatljiv stil. Uglavnom stvaraš crno-bijele kompozicije, a nije ti strano niti ubaciti pojedine rečenice, često s primjesom humora. U kojoj mjeri ti je važno utkati humorističnu notu u svoje radove?

Miron Milić: Humor smatram jednim od najvećih postignuća ljudske civilizacije i neizmjerno mi je bitan u radu. Humor se ne može naučiti i odraz je višeslojnog shvaćanja svijeta oko sebe tako da sam jako sretan kad moji radovi nasmiju i potaknu ljude na promišljanje.

► Kako bi sam opisao svoj stil i, da moraš, s kojim umjetnicima bi ih usporedio? Odnosno, koji su umjetnici utjecali na formiranje tvog umjetničkog izričaja?

Miron Milić: Oduvijek crtam vrlo brzo jer sam želio što prije vizualizirati i prenijeti scene koje su mi padale na pamet na papir i iz toga dolazi moj crno/bijeli stil ponekad popraćen tekstom jer je prilagođen brzini mog razmišljanja i količini koncentracije. Iako brzo nacrtani uvijek sam želio da su moji crteži vizualno i estetski intrigantni i zanimljivi za gledanje i interpretaciju, ali ni sam ne znam kako bih nazvao taj stil. Crtam neprestano od svoje druge godine i sve je to jedna neprekinuta crta razmišljanja i shvaćanja svijeta.

Roditelji su kupovali umjetničke monografije meni i bratu i imali su izvrstan ukus u odabiru tako da su umjetnici poput Toulouse-Lautreca, Van Gogha, Goye, Dürera, Tiziana, Holbeina, Ingresa, Brueghela, Cezannea i Giotta koji su njima bili zanimljivi imali veliki utjecaj na moj stil, teme i estetiku. Kasnije kad sam počeo otkrivati autorski strip i suvremenu umjetnost umjetnici poput Hermanna, Radovana Devlića, Dubravka Matakovića, Davida Shrigleya, Sigmara Polkea, Otta Dixa, Cya Twomblya, Igora Kordeja, Martina Kippenbergera, Raymonda Pettibona, Anselma Kiefera su mi dodatno proširili horizonte koje i dalje širim stalno prateći nove umjetnike i otkrivajući neke iz prošlosti.

► Nedavno sam posjetila izložbu koja tematizira očuvanje, zaštitu i konzerviranje suvremenih umjetničkih djela, a nastavno na tu temu moram priznati da mi izuzetno nedostaje Gradski vodopad u Petrinjskoj. Kako ti gledaš na općenito očuvanje street-arta? Kako si reagirao kada si saznao da će zbog posljedica razornog potresa, zid s tvojim muralom biti srušen?

Miron Milić: Biti angažiran u street artu je bitno drugačiji koncept od galerijskog i muzejskog izlaganja i konzervacije jer se street art umjetnici moraju od početka pomiriti da je velika većina njihovih radova osuđena na propast i ta mogućnost nevezanja za svoj rad već prepuštanja svoje kreacije u koju ulažeš toliko vremena i truda na milost i nemilost je ono što me uvelike privuklo takvom načinu rada i razmišljanja. Posljedica mog čestog seljenja koje je krenulo zbog rata i želje za vezanje uz neku sredinu je bila ta da sam svakom novom promjenom prebivališta nosio sve manje i manje stvari te je problem vezanja uz i gubitak dragih stvari koji imaju sentimentalnu vrijednost bio sve veći tako da je ovaj vid bavljenja umjetnošću od koje se opraštaš psihoterapeutski za mene. To ne znači da nisam emocionalno vezan uz svoj rad i da me rušenje zida poput onog na kojem je bio “Gradski vodopad” ne dira, samo ne želim biti opterećen posjedovanjem već dijeljenjem. I ne možeš se ljutiti na potres. 🙂

► Iako si široj javnosti poznat kao muralist, također ti nije strano izlaganje u galerijskim prostorima. U kojoj se mjeri, prema tvojem mišljenju, razlikuje percepcija tvojih radova na ulici i u izložbenim prostorima? Koje bi izložbe izdvojio kao posebno važne ili zanimljiva iskustva?

Miron Milić: Rekao bih da je glavna razlika u konzumentima moje umjetnosti. Dok sam uglavnom izlagao u galerijskim prostorima publika koja je dolazila na otvaranja i posjećivala izložbu je bila sačinjena od mahom poznatih lica kolega umjetnika, kustosa, kolekcionara i kritičara. Na ulici je potpuno drugačija situacija. Nerijetko se iznenadim količinom znanja i interesa za umjetnost koju svakodnevni prolaznici pokazuju u razgovoru sa mnom. Njihov najveći problem, što sami priznaju, je strah od odlaska u muzej i galerije jer smatraju da nemaju adekvatno znanje o umjetnosti i povijesti te da im to pričinja anksioznost i nelagodu. Mnogi mi kažu da nema Noći muzeja da nikad ne bi otišli u muzej iako potajno žele godinama to napraviti. Svaka izložba je bila posebna po nečemu, ali ako bih trebao izdvojiti par svakako bi bila prva skupna izložba u galeriji Galženica u Velikoj Gorici, samostalna izložba slika u danas zatvorenoj galeriji Greta u Zagrebu, samostalna izložba “Kongres sjena” u MSU Zagreb, skupna izložba suvremenog hrvatskog crteža u Kijevu u Ukrajini i samostalna izložba slika “Saprotrophic” u galeriji Striegl u Sisku.

► Tvoji radovi nalaze se na zidovima kaznionica u Turopolju i Glini. Možeš li podijeliti svoje iskustvo sudjelovanja na ovakvim projektima? Jesu li zatvorenici mogli na neki način pridonijeti realizaciji radova ili su interakcije bile onemogućene?

Miron Milić: Umjetničke intervencije u Kaznionici Glina i Turopolje u sklopu projekta “Horizont slobode” autorice dr.art. Melinde Šefčić je bilo potpuno novo iskustvo za mene. Interakcija sa zatvorenicima u Glini je bila strogo zabranjena dok je u Turopolju bilo zatvorenika koji su pričali s nama ili bi stali gledati nas dok radimo premda to nije bilo dozvoljeno tako da nisu s nama radili na muralima premda su davali imena muralima i ja sam prihvatio njihove sugestije. Bez obzira na strogu kontrolu ljudi i dalje imaju potrebu za interakcijom s novim ljudima u svom prostoru u koji ljudi izvana u pravilu ne dolaze osim u rijetke posjete pa je nekoliko zatvorenika iskoristilo priliku gdje čuvara nije bilo u blizini i na brzinu ispričalo svoju priču. Neke su bile uistinu šokantne i ostavile su dubok dojam na mene, međutim cjelokupno iskustvo je bilo izvanredno.

► Iza tebe je velik broj sjajnih projekata, međutim, koje murale bi ti izdvojio kao posebno drage?

Miron Milić: Svaki mural je izazov jer svi iziskuju pomne pripreme i veselio sam se svakom. Slikati mural u Moskvi je bilo sjajno i intenzivno iskustvo i izuzetno sam zadovoljan kako je ispao unatoč mnogim problemima jer sam ga radio u jeku agresije na Krimski poluotok tako da je imao i političku i društvenu notu. Izdvojio bih još mural u Rijeci slikan povodom izbora Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture, “Gradski vodopad” koji se nalazio u Petrinjskoj ulici u Zagrebu i mural posvećen krumpiru u Šibeniku kojeg također više nema.

► Dobitnik si Direktove nagrade za neobičnu nagradu – najboljeg antifašista godine. Naime, na svojim društvenim mrežama objavio si turtorial u kojem podučavaš ljude kako od ustaškog simbola nacrtati pticu, lava i druge životinje. Može li prema tvojem mišljenju umjetnost biti apolitična? Koristiš li ti umjetnost kako bi iskazao određenu kritiku društva?

Miron Milić: Može biti apolitična i često je, ali mene zanima i jedna i druga. Video je smišljen kao humoristična reakcija na nešto što nije nimalo smiješno, već je naprotiv žalosno i poražavajuće. Ljudi bolje reagiraju na crni humor nego na prodike i tako sam i zamislio taj video kad dam ga išao raditi. Mislim da umjetnost treba biti lakmus papir društva i njegov kroničar i kritičar. Umjetnost može sve, pa zašto se ne bi borila i protiv vizualnog jezika mržnje kao što su ustaški simboli.

► Vizualne umjetnosti odabrao si kao životni poziv, no također si aktivan i u području glazbe. Odgovorno tvrdim da tvoja nepredvidiva selekcija i specifičan žanrovski ukus zbunjuju algoritme na platformama za slušanje glazbe. Gdje nalaziš sve te opskurne bendove čije pjesme dijeliš na društvenim mrežama? I da baš moraš odabrati samo jedan žanr, koji bi to bio?

Miron Milić: Hehehe, drago mi je da ti se sviđaju. Moj pokojni otac bio je glazbenik po vokaciji, to je bila njegova najveća strast i on i moja majka su uvijek slušali sjajnu glazbu u kući, a meni i bratu dali slobodu da istražujemo i slušamo štogod smo htjeli bez ikakvog obezvrijeđivanja s njihove strane. Imam sreću što se umjetnošću mogu baviti svaki dan i slušati glazbu u ateljeu i iz tolikih sati slušanja jednostavno se rađa želja za novim zvukovima i narativima. Zato i radim storyije na Instagramu i Facebooku. Želim s ljudima podijeliti zanimljivu i fascinantnu glazbu pošto znam da ljudi vole nove stvari ali jednostavno nemaju vremena istraživati i slušati koliko ja mogu pa smatram da bi bilo sebično zadržati to za sebe. Glazba je također iznimno važna za moj radni proces, za ideje, atmosferu i poticaj. Jako puno čitam o glazbi, interesiraju me i inspiriraju biografije glazbenika iz prošlosti, posebice kasne renesanse, ranog i zrelog baroka koje smatram ključnim epohama u zapadnoj kulturi, ne samo za inovacije u glazbi već i statusu i emancipaciji umjetnika. Teško je izabrati samo jedan žanr ali jazz je najbliže nečemu što smatram savršenom glazbom.

► Osim toga, aktivno sviraš bubnjeve te puštaš glazbu. Smatraš li glazbu svojim hobijem ili ozbiljno plivaš i u tim vodama?

Miron Milić: Bubnjeve sviram od svoje 10 godine i prestao sam ih svirati kad sam se upisao na Akademiju jer sam smatrao da ne mogu biti izvrstan i u bubnjanju i u crtanju i slikanju no kad je krenula epidemija kovida počeo sam opet svirati i oduševljavati se svojim napretkom tako da sam odlučio da više nikad neću prestati svirati jer me to čini jako sretnim. Sumnjam da ću ozbiljno zaplivati u glazbenim vodama ali neću decidirano reći ne toj mogućnosti. DJ-iranjem sam se počeo baviti prije 16 godina kad sam došao u Mediku i shvatio jako puno glazbe koju slušam ima izrazitu plesnu notu i da bi drugi ljudi mogli uživati. Svoje slušaone sam zamislio tako da nema momenta identifikacije s pjesmama koje si čuo tisuću puta, grliš se i pjevaš sa svojim prijateljima i koje naručuješ od mene da ti puštam s Youtubea već da se opustiš na pjesmu koju čuješ po prvi put i jednostavno zaplešeš jer nema krivog načina kako plesati niti je mumljanja nepoznatog teksta nešto krivo već samo magija ritma i melodije.

► A koji bi još bili tvoji hobiji?

Miron Milić: Odmalena obožavam čitati, putovati, kuhati, igrati košarku i stolni tenis. Također sam veliki ljubitelj ptica i birdwatcham 🙂

► Može li se u Hrvatskoj živjeti od umjetnosti?

Miron Milić: Ja uspijevam u tome i ponosan sam na to. Postoji moj komercijalni i moj autorski opus, stil je u oba isti i ne pati od kompromisa dok su teme za komercijalne svrhe naravno prilagođene klijentima i tematski često nemaju nikakve veze s mojim autorskim radovima. Prije 15 godina je bilo teško zamisliti da bih mogao živjeti samo od umjetnosti, ali najbitnije je ustrajati i imati u vidu da ćeš uz kvalitetan rad i predanost jednom uspjeti. Imam veliku sreću što imam partnericu i obitelj koji me oduvijek podupiru i moja su najveća podrška i snaga.

► Grad Zagreb pati od kroničnog nedostatka prostora koje bi umjetnici/ce mogli koristiti za rad. Međutim, tvoj atelje nalazi se unutar kompleksa AKC Medika u Pierottijevoj ulici. Kada si tamo uredio atelje i jesi li aktivan u udruzi Attack!?

Miron Milić: U atelje u Medici sam bio pozvan od mojih prijatelja s Akademije Predraga Pavića i Marka Vojnića Gina. Oni su u međuvremenu otišli iz Medike, ali ja sam i dalje tamo i volim to mjesto jako. Član sam udruge Savez stanara Pierottijeva 11 iz Medike.

► Jesi li se ikad okušao u mentorskim vodama?

Miron Milić: Otkako sam studirao na Akademiji dajem privatne satove crtanja i slikanja, ali kao mentor na razini asistenta ili profesora se nikad nisam okušao.

► Kakvi su ti planovi za budućnost?

Miron Milić: Želim više putovati sa svojom dragom, dalje učiti nove umjetničke tehnike, okušati se u skulpturi i za svoj gušt oformiti punk band. Također bih se jednom u budućnosti volio baviti predavanjem na faksu. 🙂