Umjesto uvoda, Nikica Zdunić o sebi, svojim riječima: Studiram filmsku režiju. Svjesna sam koji je to luksuz, sreća i slučajnost pronaći nešto što voliš, čime se želiš baviti i da ti se to omogući. Istovremeno sam svjesna koliki je to rizik, ući u takvu profesiju. No, nikad neću žaliti što sam napustila svoju prvu struku. Nadam se da se neće ostvariti utjeha mojih roditelja da se uvijek mogu vratiti pravu.
*Nikica Zdunić / foto: Mario Gamulin
► Kako je nastala ideja za film 13+?
Nikica Zdunić: 13+ je nastao iz scenarija koji smo morali pisati na 1. godini faksa. To je bilo nekih pet stranica baziranih na mojoj autobiografiji. Ja sam napisala nešto drugo, što je bilo puno poetičnije. Bio je to scenarij o curici koja ide na ples i koja se tamo baš ne uklapa. I onda mi je Tajana Bakota (producentica) predložila da to raspišemo za 3. godinu, jer je to nešto prvo što sam ikada napisala. I onda sam krenula iz toga, i ponovno počela pisati i ispravljati… Ja uvijek scenarije mijenjam do iznemoglosti. I šaljem ih svima. I onda svi imaju neko mišljenje; “Ovo mi je glupo, ovo ne razumijem…”. I tako onda nekako stignem do finala.
*Plakat za film “13+”
► Tvoj film 13+ prati djevojčicu Janku u vrlo intenzivnom periodu svog puberteta. Možemo li reći da film govori o seksualnosti?
Nikica Zdunić: Mene je začudilo i pomalo nasmijalo kada su mi ljudi rekli da sam fizički seksualizirala djevojčice. Ja sam mislila, bože kakvi perverznjaci! Žene i djevojčice cijelo vrijeme pričaju o seksu…
Moj prijatelj je rekao da se film treba zvati Menga! S uskličnikom. Svi su šokirani kadrom menge. Mi gledamo mengu svaki mjesec i ja sam svaki mjesec malo iznenađena njome. Daj zamisli da imaš 13 godina i imaš krvave gaće! Ali pubertet… Taj razgovor o sisama. Kad će više doći sise? Pa neke cure već nose grudnjake. Baš sam bila opsjednuta sisama. Kad sam napokon dobila mengu, ja sam bila oduševljena. Onda sam bila kao, to je to! Sada mogu sve! Svijet je moj!
► Jesi li promišljala o feminističkom aspektu filma ili je to došlo samo po sebi?
Nikica Zdunić: Nakon filma Žene, žene, žene sam se zabrinula hoću li snimiti film koji ne ide u prilog ženama. Zamisli da mi se dogodi da ispadne da mrzim žene, a radim filmove o ženama i sama sam žena, i naprosto obožavam žene. Meni je u redu raditi socijalno angažiran film, ali samo ako je to podvučeno kroz umjetničku vrijednost filma. Ako se to radi samo po sebi, onda su mi to neke niske strasti. No, sigurno sam nakon tog filma počela više razmišljati i osvještavati to pitanje. Za vrijeme rada na 13+ nisam imala nikakve sumnje.
*Kadar iz filma “13+”
► Kraj filma je osobito zanimljiv. Jedan rođendanski tulum, zvučna slika tračanja. Janka i nije pretjerano sretna onako sama na kauču.
Nikica Zdunić: Tu scenu su glumice i glumci improvizirali. To nije bilo napisano. Rekli smo im da pričaju o stvarima o kojima oni pričaju ili koje su čuli od drugih ljudi. Ja sam mislila da to neće biti dovoljno. Dok ih gledaš kako pričaju, onda ti je slatko… A onda kada sam ih čula u montaži je baš bilo…Uh, imamo i previše.
Film završava tako da ona pogleda u kameru i kao da nam želi reći pomozite mi, grozno mi je tu. Onda mi moramo izaći van, jer joj mi ne možemo pomoći. Ona to mora sama proći. Ona mora ostati tamo. Ići će na tulume na kojima će joj biti dosadno. Ljubit će se s ljudima s kojima ne želi. Radit će stvari jer drugi ljudi to rade. Jer svi to rade.
► Jesi to, na neki način, i sebi poručila?
Nikica Zdunić: Ja sam cijelo vrijeme mislila, Janka, ništa ti ne brini. Gledaj mene! Sad je malo problematično, ali se ništa ne brini. Ona ima strast, ona zaista ima strast za plesom! Generalno, puno ljudi nema strast u životu. Ljudima koji imaju strast će u životu biti dobro. Naći će nešto kroz što će se moći izgraditi. I onda će steći samopouzdanje i znati se nositi sa svijetom s kojim se inače ne znaju nositi.
*Kadar iz filma “13+”
► Dakle, svima nama!
Nikica Zdunić: Janke svijeta postanu jako dobre u nečemu.
► Kako si ti došla do svoje strasti – filma?
Nikica Zdunić: Kada sam završila Pravni fakultet i radila, reći na glas da se želim baviti filmom mi je bilo užasno teško. Mislila sam da će mi se ljudi smijati…
Zašto sam izabrala film? Zato što je spoj svega! Ja imam osjećaj da sam neprilagođena i to ne na neki cool način. Ja nisam neki odmetnik. Dugo sam išla na terapiju, kako bih pokušala shvatiti zašto se ja uvijek osjećam kao da ne pripadam negdje. I došli smo do zaključka da je to zbog toga što smo mi, moja obitelj i ja, kada sam imala 6 godina, izbjegli ovdje. Meni je to bila ogromna trauma. Ja sam cijelu osnovnu školu provela pričajući neki polu-bosanski. Nekako, vučem to da nigdje ne pripadam. I onda u filmu, kao da imam odmak od stvarnog svijeta.
► Dakle, film kao utočište? Prostor gdje si potpuno prihvaćena?
Nikica Zdunić: Uvijek mogu gledati film, bez obzira kako se osjećam. A raditi, režirati film, znači da možeš stvoriti svijet. Možeš stvoriti cijeli svijet! I taj svijet može izgledati kako ti želiš. Ne mora imati nikakve veze sa stvarnim svijetom. I to mi se sviđa. Mene je malo strah da bi mi zbog toga filmovi mogli biti malo neaktualni.
► A režija?
Nikica Zdunić: Režiranje filma je kopanje kanala. To je težak fizički posao. I zato moram početi vježbati da izdržim sve te stvari. Užasno puno vremena i rada ti treba da napraviš film od petnaest minuta. I toliko različitih stvari moraš raditi. Pišem, pa sam sama. Pa pričam s drugima, pa tražim glumce, pa radim s njima, pa tražim lokacije, pa kadriram, montiram… Nemam ja uvjete da sjedim u udobnoj stolici i naređujem. Ja moram biti u kontroli svoga filma, znati svaki detalj i u svakom trenutku biti u stanju donijeti odluku. Na meni je da se film iz moje glave materijalizira u stvarnosti.
► Ima li sličnosti između prava i režije?
Nikica Zdunić: Sličnost redateljske pozicije i prava je da si sam sa sobom i sam sebe moraš tjerati na rad. Ja sam melankolična i nostalgična, iz nepoznatog razloga, cijeli život. Lako upadam u stanja besciljnosti, bezvrijednosti, niskog samopoštovanja… I onda iz toga jednostavno moram raditi. Moram bilo šta raditi: završiti pravo, sagraditi kuću… Samo mi dajte neki zadatak, moram nešto! Režija me ispunjava na svim nivoima.
► Festivalski aspekt posla je jednako uzbudljiv. 13+ je imao baš uzbudljiv festivalski život. Kako je to išlo
Nikica Zdunić: 13+ je eksplodirao. Nakon Zagreb Film festivala nam je pristupio Mario Kozina iz HAVC-a kojemu se film jako svidio. Imali smo sreće da je 13+ bio uvršten u paket koji je HAVC “slao” na Cannes. Festivalska mreža je cijeli sustav o kojemu ja nisam znala ništa. Sustav u kojem moraš imati pet premijera, pa je bitno gdje je koja premijera, lokalna, regionalna, europska, svjetska… Onda smo s filmom išli na Sarajevo Film Festival te je potom, nekim čudom, fakultet prijavio film na festival u San Sebastianu, koji je isto u kategoriji A festivala. Ne znam kako smo upali. Postoji toliko filmova, mislila sam se pa tko će pogledati moj film?
*Kadar iz filma “13+”
► Kako je bilo u San Sebastianu?
Nikica Zdunić: Sjećam se da smo išli samo na premijeru filma Jamesa Franca Disaster artist. To je bilo kao da na stadionu gledaš film. Toliko smo daleko sjedili, da mi se činilo kao da gledam film na mobitelu. Bile su konstantne ovacije! Bilo je toliko uzbuđenje, i toliko zabavno, da sam zaboravila da film i nije bio najbolji. I onda su na kraju ljudi ustali, plesali i pljeskali. Maštam da imam premijeru dugometražnog u San Sebastianu, jer znam da ga neće popljuvati.
► Jesi li nešto naučila iz tog festivalskog ciklusa?
Nikica Zdunić: Kad dobar film dobije nagradu, stvarno sam sretna i ponosna što sam bila u konkurenciji. Kada loš film dobije nagradu, ne znam da li da se sramim, da li sam ljuta ili mi je skroz svejedno.
*Nikica Zdunić / foto: Mario Gamulin
► Pripremaš li sada novi film?
Nikica Zdunić: Na HAVC-ovom natječaju sam dobila financiranje za film radnog naslova Početkom ljeta koji je svojevrstan nastavak 13+. Još uvijek radim na naslovu i očito ću se morati jako brzo odlučiti… Voljela bih nastaviti raditi s istom glumicom. Bilo bi mi zanimljivo gledati ju kako raste i nastaviti istraživati s njom… U filmu se radi o seksualnosti, ali je malo tvrđe.
Isto tako, uskoro ulazim u snimanje filma Sovjetski psi koji je za mene, u režijskom smislu, nešto sasvim novo i neistraženo. Jako se veselim, iako postoji stanoviti rizik da bi sve to moglo završiti kao veliki fijasko.
► Razmišljaš li o dugometražnom filmu?
Nikica Zdunić: Mi na faksu pripremamo scenarij. Imam ideju. Ali kad imam ideju, a njome se ne bavim, onda mi ona svakim danom djeluje sve gluplje i gluplje do razine da mi se uopće ne da razmišljati o tome. A onda kada se natjeram i malo krenem raspisivati, onda shvatim kako ima potencijala. Ono što znam je da je ljetni film. Govori o odrastanju jednog dječaka na otoku. To je na neki način i moja posveta ljubavi.
► Osjećaš li se ugodno u kratkoj formi?
Nikica Zdunić: Ja se nadam da se nikada neću osjećati ugodno u bilo kojoj formi jer ću onda raditi bez veze. Užasno me strah svakog filma koji radim, ali nemam paralizirajući strah nego onaj strah koji me motivira da idem dalje i guram i istražujem i stvaram.
*Nikica Zdunić / foto: Mario Gamulin
Razgovarao: Dino Pešut
Zahvaljujemo Nikici Zdunić na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji je sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC
