Nikola Zelmanović (1990.) titulu prvostupnika kinematografije i film i video produkcije stekao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Trenutno je na magisteriju iz fotografije na Royal College of Art u Londonu. Do sada je sudjelovao na velikom broju grupnih izložbi poput izložbe Nova imena u galeriji Ulupuh u Zagrebu (2011., 2013.); Rovinj Photodays (2011.); Erste fragmenti 8 u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (2012.); Santorini Biennale of Arts u Grčkoj (2012.); Fotografija industrije u Zagrebu (2012.).
Povod ovom razgovoru nedavna je izložba ovog mladog autora, intrigantna, gotovo popularno –psihološkog naziva “Ovdje i Sada” u Galeriji Šira u sklopu Međunarodnog festival fotografije Organ Vida.
S Nikolom smo razgovarali o samoj izložbi, ali i motivima za fotografiju, procesima, temi “auto –sudara”.
*Nikola Zelmanović (foto: Filip Pomykalo)
► Prvo, možda generičko pitanje:kada si shvatio da je fotografija tvoj medij, ali i profesionalni put?
Nikola Zelmanović: Ja sam odrastao uz fotografiju, otac mi je fotograf. Negdje prije srednje škole mi je to još uvijek bilo mrsko zanimanje, međutim kada je trebalo stisnuti, odlučiti kud dalje, nisam bio ni za što drugo, osim za to. Upisao sam Primijenjenu, prijavio fotografiju i bilo je; ako ne prođem – odlazim iz te škole, a s fotografijom se bavim neovisno o obrazovanju. Akademija je bila nov izazov, za koju se govorilo da ne primaju nikoga iz Primijenjene. Tamo smo se kao generacija skupa razvijali Borko Vukosav, Petra Mrša, Neven Petrović, Davor Konjikušić, Luka Kedžo, Bojan Mrđenović… Uz mentorice Jelenu Blagović, Sandru Vitaljić te Darija Petkovića, koji su nas sjajno hendlali, nas čudake. Kao grupa smo posjećivali razne izložbe, fotografske festivale i zaista se bavili fotografijom na jedan intenzivan, lijep i ispunjen način… Napravili smo dodatnu vrijednost oko samog programa fotografije, ali i proširili samu percepciju fotografije u hrvatskoj javnosti.
*Iz serije “Ovdje i sada”
► Što za tebe sintagma „umjetnička fotografija“ znači? Kada je ona umjetnička, a kada je tek dokument, privatna memorija, komercijalna alatka? Gdje su crte razgraničenja?
Nikola Zelmanović: Meni se kroz zadnjih godinu dana u potpunosti gubila misao fotografije kao umjetnosti za sebe, i da sam ja fotograf koji se bavi umjetničkom fotografijom. Otkad sam u Engleskoj ne mogu se tako definirati, malo gradim instalacije kroz koje simbolički propitujem istinitost fotografije, malo skidam materijale s interneta, a malo zapravo fotografiram, odnosno fotografiram kako bih stvorio promjenjivi gradivni materijal za ideje na kojima radim. Sada vidim i ovu svoju izložbu kao promjenjivu, i u tom kontekstu mi to postaje jedno ili drugo. Uzimam si za slobodu da mijenjam kontekst određene fotografije za potrebe različitih značenja. Propusnost je važna.
► Što te najviše zanima u „dekonstrukciji“ samog medija? Što ti je najneistraženije, najzanimljivije?
Nikola Zelmanović: S novim tehnologijama sve to pada u vodu. Medij gubi na snazi, imam osjećaj da je pravo vrijeme tražiti gdje je buduća točka gdje će se fotografija naći. Zanimljivo je naći procijep u kojemu „istina“ izlazi na vidjelo. Odsjek naprednih fotografskih tehnika Natural History Museuma u Londonu se zainteresirao za jednu od mojih ideja te smo proveli četiri mjeseca radeći 3D skeniranja cvijeća koje vene, umire. Taj proces, ta dodirna točka između znanstvene fotografije «obične» i umjetničke fotografije je točka u kojoj često nalazim inspiraciju i motivaciju za dubljim propitivanjem medija.
*Iz serije “Ovdje i sada”
► Kako je došlo do ove serije fotografija koju si zagrebačkoj javnosti predstavio na festivalu fotografije Organ Vida, točnije u Galeriji Šira ?
Nikola Zelmanović: «Ovdje i Sada» je proizašlo iz serije fotografija „37 litara“, u trenutku kada sam saznao da bolujem od Chronove bolesti. Suočio sam se s pitanjima vlastite smrtnosti. Iz tog perioda promišljanja pojmova prolaznosti, trajanja, do pitanja stvarnosti i reprezentacije iste kroz fotografiju, zainteresirao sam se s vidljivim tj. nevidljivim promjenama u tijelu bolesnog čovjeka.
Vidljivost, nevidljivost, portreti u „37 litara“ su bez imena, bez opisa, na nekome vidiš da je bolestan, na nekom ne. Tako je i s fotografijom, u kojoj nešto možeš vidjeti i nešto ne moraš, iako je tamo, na njoj i u svakom, bez da je nužno svjestan toga. Usporedno tome, razmišljao sam i o trenutnoj destabilizaciji cijelog eko sustava u kojem voda predstavlja najosnovniji element za život te polagano gradio svoj rad, kako su se moji interesi na temu širili. Puno vremena sam potrošio na promišljanje svake pojedinačne fotografije i kako putem njih suptilno potaknuti gledatelja na razmišljanje u jednom od smjerova koje sam svjesno uložio u seriju fotografija. „Ovdje i Sada“ je serija radova bez fiksne forme. Kao i s prethodnom serijom „37 Litara“ pokušao sam se što manje zamarati s vizualnim jezikom i prepustiti se nekoj vrsti improvizacije, obzirom da je fotografija oduvijek bila tehnički spora. Ovdje sam se više zainteresirao s osobnom psihičkom promjenom koju svatko doživljava nakon određene nagle promjene u životu i kako taj proces stvara prostor za nove misli i vrijednosti koje bi možda uvijek ostale nerazvijene da nije došlo do «sudara» dvaju vremena, prošlosti i budućnosti u trenutku sadašnjosti, gdje se staro i novo tek trebaju pomiriti.
*Iz serije “37 litara”
► Koncept „autosudara“ povezan je s autoimunom bolešću? Kako je izgledalo transponiranje te ideje u fotografski medij ? I što je sve zahtijevao pripremni proces za ovu seriju?
Nikola Zelmanović: „Ovdje i Sada“ je posljedica mog osobnog «sudara», sudara dva različita života. Onog prije i nakon promjene, gdje više nemamo tu mogućnost povratka na staro te se trebamo izmiriti s novim i težiti što iskrenijem pogledu na svijet. Autosudar se kroz istraživanje postepeno nametnuo kao najbolji simbol te ideje o promjeni. Usporedno tome nikada ne prestajem raditi i u drugim područjima fotografije, tako da se često nađem u situaciji da jutra ili večeri provodim na cesti s fotoaparatom u ruci «hvatajući» dokumentarne trenutke svakodnevnih događaja, popodneva provedem u studiju ili u nekoj od znanstvenih institucija s kojima surađujem. Sve ovo opet ima veze i s temom koju sam obrađivao. Ta različitost u jeziku, značenju i pristupu je točno ono što u jednu ruku čovjek prolazi u trenucima nakon promjene, otvaranje iz svih smjerova prema jednoj ili više tema.
Težim nekoj ideji fotografije kao katalizatora osobnih misli gledatelja.
*Iz serije “37 litara”
► Naziv „Ovdje i sada“ kao da u sebi krije temeljnu filozofiju Gestalta, da banaliziram, ili sam u krivu?
Nikola Zelmanović: Nikada nisam čitao ili proučavao Gestalt filozofiju tako da ne mogu govoriti iz tog smjera. «Ovdje i sada» nametnuo se trenutno kao jedini izbor za naslov ove izložbe, ali ne nužno i cjelokupnog rada s obzirom na to da svoj rad vidim kao pokretna poglavlja koja se nadopunjavanjem mijenjaju i u samom značaju. Osnovne misli produbljivao sam kroz iskustvo, a kroz sam rad – stvarale su se nove spone između ideja o fotografiji, istinitosti, percepciji, smrti, prolaznosti, medicini te znanosti. Na kraju sve od navedenog ima svoj utjecaj na stanje fotografije danas, i iz tog razloga si za sada ne dopuštam ograničavanje. „Ovdje i Sada“ je došla kao završna misao ovog rada. Nekako ono što cijenimo i volimo moramo cijeniti i voljeti danas i ovdje, s obzirom na to da život nikada nije planirana linija na kojoj bezbrižno klizimo.
*S izložbe “Ovdje i sada” u Galeriji Šira (foto: Niko Goga)
► Pojasni nam podložnost promijeni koju tvoja serija fotografija omogućuje? I kakva je budućnost, odnosno nastavak ove serije?
Nikola Zelmanović: Ovaj rad ponekada prolazi kroz svakodnevne promjene značenja, ne toliko u širem gledanju već u detaljima koje smatram važnima za prijam tih manjih amplituda koje stvaraju potencijal za osjećaje i svojevrsnu mogućnost čitanja na nekoj osobnoj razini gledatelja.
„37 Litara“ i „Ovdje i Sada“ od početka su zamišljeni kao svojevrsna poglavlja jedne priče. Naravno s obzirom na moje metode rada, nikada ne zamišljam stroge granice kako bih ostavio prostora za neočekivane zaokrete. Trenutno se veselim povratku natrag u Fotografski laboratorij u Londonu gdje ću sljedeća tri mjeseca nastaviti rad na fotografijama „auto sudara“, a nakon toga se vraćam u Hrvatsku. Već dulje vrijeme razmišljam o nekim društvenim tradicijama koje su u prošlosti stvorile oslonac nečega što danas nazivamo svakodnevicom. Zanima me svakodnevica u paraleli s fotografijom i tu vidim svojih sljedećih šest mjeseci, između Engleske i Hrvatske.
*S izložbe “Ovdje i sada” u Galeriji Šira (foto: Niko Goga) / Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija
► S obzirom na to da si u Engleskoj na školovanju, kako bi usporedio, iako znam da je to izlišan zadatak – „umjetnička tržišta“, ali i temeljni odnos prema fotografiji?
Nikola Zelmanović: Kako nisam baš upoznat s umjetničkim tržištem u Hrvatskoj, a još manje u Engleskoj nisam stručan iznositi takve komparativne sudove. Ako se spustim na neke jednostavnije razine razlika, mogu reći kako je ipak fotografija u Engleskoj puno duže prisutna i puno šire razvijena. Velika razlika leži u infrastrukturi i institucijama koje postoje već dugi niz godina, a u službi su isključivo fotografije. Imam osjećaj da je tu velika razlika. No, promatrajući proteklih godinu dana sve oko sebe počeo sam uviđati kako je zapravo izrazito lijepo biti fotograf u Hrvatskoj i stvarati svoju prisutnost u inozemstvu upravo od doma. Najveća razlika za mene osobno, bila je u mogućnosti povezivanja s uistinu najnaprednijim znanstvenim laboratorijima koji se bave fotografijom. Taj dio mi je otvorio nove mogućnosti te sam u tome nalazio zadovoljstvo i nadahnuće od kako sam ovdje stigao.
*S izložbe “Ovdje i sada” u Galeriji Šira (foto: Niko Goga) / Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija
► Što je novo na čemu radiš?
Nikola Zelmanović: Sada sam izašao iz pisanja diplomskog rada tako da sam trenutno spreman za neko lakše štivo i laganije teme. Unutrašnjost Hrvatske i fotografski laboratorij sljedećih šest mjeseci će biti moj drugi dom. Da mogu, sada bih bio na poluotoku Yucatan i fotografirao prvo u povijesti znanstveno iskapanje uzoraka dna mora gdje se pretpostavlja da je u prošlosti udario veliki asteroid koji je izbrisao većinu života na zemlji. S obzirom na to da je tamo već tisućama godina, mogu se i ja strpjeti još koju godinu do prve posjete.
*Nikola Zelmanović ispred Galerije Šira (Foto: Andrija Zelmanović)
Razgovarao: Srđan Sandić (sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr pogledajte na linku)
fotografije s izložbe “Ovdje i sada”:Niko Goga za Organ Vida
crno bijeli portreti: Filip Pomykalo
portret pred galerijom: Andrija Zelmanović
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
