Jedna od finalistica Nagrade Radoslav Putar ove je godine i Nikolina Kuzmić, mlada splitska umjetnica koja je diplomirala na Odsjeku za slikarstvo pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, a čiji su radovi ušli u oko kroz nekoliko samostalnih i skupnih izložbi. U Salonu Galić, gdje će se održati finale nagrade, već je 2021. godine imala izložbu Tijelo bez organa (o kojoj se na Vizkulturi pisalo ovdje), a vrijedi istaknuti i izložbu Kratka povijest raspadanja održanu u Studiju 21. Radovi preko kojih smo je imali prilike upoznati odišu promišljenošću, sugeriraju istraživački proces koji im prethodi, te istražuju pukotine u kojima se spajaju umjetnost i (medicinska) znanost kao polje promišljanja o nasljeđu, prolaznosti, memoriji i smrti. Nikolinini radovi su otvoreni za tumačenje, djelomično proturječni jer Kuzmić suprotstavlja hladnu medicinsku terminologiju naspram toplih materijala i nježnih boja, želeći proniknuti u naizgled teške teme, ali uz priličnu dozu mekoće i topline. Prateći njen umjetnički razvoj preko izložbi i radova, nastavno na rad koji će prezentirati na samom finalu nagrade, vidljiva je dosljednost u proučavanju i obrađivanju tema koje je zanimaju sa sve dubljim i jasnijim pristupom.
U razgovoru povodom finala i dodjele Nagrade Radoslav Putar, koja će biti dodijeljena na otvorenju izložbe u Salonu Galić u Splitu, u ponedjeljak 10. lipnja, Nikolina Kuzmić nam je otkrila s kojim radom će se predstaviti žiriju i publici, što joj nominacija i nagrade znače, kako pristupa svom radu u fazama od ideje do realizacije, te nam je pružila uvid u svoje razumijevanje umjetnosti, osvrnuvši se i na svoj scenografski kazališni rad.
► Najmlađa si finalistica ovogodišnje Nagrade Radoslav Putar. Kako si reagirala kad si čula da si odabrana među prestižnom četvorkom i što ti predstavlja finalna izložba s umjetničke i osobne strane?
Nikolina Kuzmić: Pretpostavljam da je svatko sretan kad čuje kako je u finalu, pa tako i ja! Vijest me iznenadila i obradovala, ali, moram priznati, bila sam vrlo zadovoljna kvalitetom svoje prijave ove godine. Velika je čast biti u finalu nagrade. Ostali finalisti su vrlo zanimljivi umjetnici i jaka su konkurencija. Veselim se vidjeti kako ćemo inkorporirati naše vrlo različite radove u isti prostor, a i tom cijelom procesu postavljanja i druženja. Svakako, biti u finalu velika je potvrda dosadašnjeg rada, kao i poticaj za nastavak istraživanja i razvoja novih radova.
► Možeš li podijeliti s kojim ćeš se radom predstaviti u finalu tog 10. lipnja u Salonu Galić? Hoće li to biti nešto novo ili pak nastavak tvojih ranijih istraživanja, radova i tematskih preokupacija?
Nikolina Kuzmić: Odlučila sam se predstaviti radom Hommage genetici. To je recentni rad iz 2023. godine i nastavak je tema i istraživanja kojima se bavim već neko vrijeme, a i moj do sada najosobniji rad. Mogli bi u podnaslov rada dodati Arhiva jedne obitelji. Moji radovi su produkcijski zahtjevni i treba mi dosta vremena za realizaciju: od ideje preko faze skice, do otjelovljenja projekta pa do same izrade zna proći i nekoliko godina. Iako imam već i nove radove u nastajanju, jednostavno ne bi bili gotovi do datuma izložbe.
► U svom radu Hommage genetici vidljivo je kako pristupaš temama s biološkog nivoa idući prema osobnom, a zatim gradiš priču o nasljedstvu: osobnom, kolektivnom, biološkom. Također, često je primjetna doza znanstvenog, medicinskog, egzaktnog u tvojim radovima, dok u izvedbi težiš tehničkoj preciznosti. Koje te teme najviše zanimaju, iz čega crpiš inspiraciju za svoje radove i kako ih oblikuješ od ideje do realizacije?
Nikolina Kuzmić: Ideje su poput živih organizama. Rađaju se, razvijaju i sazrijevaju nekim svojim tempom. Meni preostaje istraživati, raditi i živjeti. O svojim radovima razmišljam više-manje stalno, a neki pomaci se uvijek dogode za vrijeme pranja zubi, hodanja, a moram priznati čak i u snu (smijeh). Uglavnom, u takvim svakodnevnim aktivnostima. Taj proces nije ni meni potpuno jasan, pa tako upravo i o njemu često razmišljam. U koncept inspiracije ne vjerujem. U pozadini svega je jedan veliki rad i znatiželja za svijet u kojem živimo. Mene, eto, posebno zanimaju rubni dijelovi raznih disciplina, mutne vode gdje granice nisu jasne. Što se ondje događa? Kakva saznanja o sebi i svijetu možemo od tamo izvući? Takvi nekakvi veliki procesi koji zanemaruju uredne ljudske kategorije, kao smrt, bolest, memorija, nasljeđe i slično.
► Jako mi je zanimljivo tvoje propitivanje odnosa umjetnosti i medicinske znanosti. Kako je došlo do toga i u kakvom po tebi odnosu stoje umjetnost i znanost, što nam u tom smislu i u tom svijetu umjetnost može pružiti?
Nikolina Kuzmić: Polje medicine jedna je vrlo dinamična znanost i, kao što sam već spomenula, bavi se i tim neizbježnim procesima kroz koje sve što je živo prolazi. Sigurno su taj moj interes produbila i prijateljstva za vrijeme fakulteta sa sada već liječnicima, a tada studentima medicine koje su mi to polje približili. Tu bih baš istaknula najboljeg prijatelja, dr. Luku Minarika, koji je uvijek bio velika podrška i pomoć u razvoju mojih radova. Što se tiče toga što umjetnost može ponuditi, to je samo drugi pogled na svijet, druga perspektiva na ista pitanja, a baš kao i u medicini, dobro je imati i drugo mišljenje. Uostalom cijelo polje bio arta dokaz je tome što umjetnost – neopterećena znanstvenom metodom i empirijskim dokazom – može ponuditi znanosti.
► U kolikoj si mjeri kao umjetnica istovremeno i istraživačica, koliko istražuješ za svoje radove?
Nikolina Kuzmić: Jako. Dosta istražujem. Volim učiti, volim tražiti, čitati, kopati po arhivama, sakupljati i raditi zbirke. Sebe doživljavam malo kao alkemičara u svom laboratoriju koji spaja neobične kombinacije kako bi dobio nešto novo. Istraživanje je dobrih 60% mog procesa.
► Jedan od fokusa tvog rada svakako je i pamćenje, prezerviranje, bilo kroz svjesno čuvanje, tj. kulturu, bilo kroz nesvjesno, prirodu. Također, baviš se i heterotopijama, dakle mjestima iznimnih evokativnih elemenata. Koliko je osobnog u tvojim radovima? Čini mi se da kroz svoje radove želiš proniknuti u prolazno i trajno, te ispitati crtu nestajanja i prolaznosti.
Nikolina Kuzmić: Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Radovi su dio mene, jer ih stvaram, tako da su u tom kontekstu uvijek osobni. S druge strane, čak i moj najosobniji rad Hommage genetici, s kojim se predstavljam, zaseban je entitet, odvojen od mene, s kojim sam ja u komunikaciji. Može se reći da pokušavam proniknuti u prolazno, ali mislim da je to posljedica tema koje me zanimaju: smrt, memorija, zaborav, prirodni procesi, ideje očuvanja itd. To su procesi koje doživljavamo osobno, ali u suštini su sveobuhvatni i tiču se svega što postoji. Mene možda ipak interesira ovo opće, pa čak i u najosobnijim radovima. Što je to znanje i vještina, kako se prenosi? Je li sve zapisano u materiji – taj fizički, tjelesni trag. Memorija mesa i živog tkiva. Zašto se nešto očuva, a nešto ne? Koja je uloga umjetnosti u svemu tome? Znanosti? Religije? Kulture, jednom riječju.
► Vidljivo je kako si primjerice u radu Tijelo bez organa medicinski hladnim predmetima, terminima i dijagnozama pristupila s određenom dozom mekoće pri odabiru materijala i pristupa, kao da si unijela toplinu u egzaktnost nauke s ciljem izazivanja suprotnosti kroz svojevrsnu apstrakciju otvorenu za gledateljevo upisivanje sadržaja. Kako se odlučuješ za materijale i pristup jednom kad definiraš temu i polje interesa? Koliko ti je bitna nesugestivnost, dakle promatračeva sloboda interpretacije tvojih radova?
Nikolina Kuzmić: Često se vraćam sličnim materijalima. Obično su u pitanju tekstili, tehnike ručnih radova kao što je filcanje, vez, šivanje, kukičanje, tkanje itd. Tradicionalno ženske vještine i jedan rad koji je povijesno više pripadao domaćinstvu i domeni primijenjene umjetnosti. Upravo su mi zato zanimljive, kao i njihova versatilnost uz već navedenu mekoću, taktilnost i toplinu. Taj kontrast daje dodatan sloj i abjektnost radovima, za koje bi neki rekli, morbidnih i mračnih tema, te jednu drugačiju estetiku. Mislim da je iz mojih dosadašnjih odgovora jasno kako smatram radove samostalnim i višeslojnim tijelima koji postoje neovisno o mojim intencijama. Jako mi je važna nesugestivnost. Istinska srž rada jest u komunikaciji trijade umjetnik-rad-promatrač.
► Jako zanimljiva crtica tvoje biografije je činjenica da radiš kao scenografkinja. Koliko ti to iskustvo pomaže u tvom radu, te koliko te definirao u umjetničkom i izvedbenom smislu?
Nikolina Kuzmić: Da, upravo sam nedavno imala svoju prvu samostalnu scenografiju. U pitanju je predstava Šuti, muči! Darija Harjačeka i Dore Golub u izvedbi Gradskog kazališta mladih u Splitu (topla preporuka!). A nakon “Putara” idem u Dubrovnik raditi na Igrama. Obožavam teatar i taj proces stvaranja kazališne predstave. On je potpuno drugačiji od stvaranja mog rada. Prvenstveno, to je moment zajedničkog stvaranja u kojem sudjeluje puno ljudi. Kada se dijelovi mehanizma kazališne predstave slože i on radi kao dobro nauljena mašina, to je magično, jedan ples. Mislim da mi je rad u teatru najviše pomogao s praktične strane: upoznavanje s puno tehnika i materijala, organizacija i postav izložbe, prijava projekta, sastavljanje troškovnika, rad s drugim ljudima itd. Svaka predstava je drugačija i zahtjeva različita scenografska rješenja. Naravno, možda su utjecaji teatra vidljivi i u mojim radovima, iako nisu namjerni, a sigurna sam da je i obrnuto. Nemoguće je odvojiti aspekte svog bivanja i stvaranja, oni se isprepleću.
► Koliko su ti važne suradnje s drugim umjetnicima i kustosima? Referiram se pritom na zajedničku izložbu Izvan vremena koju si ostvarila s Darkom Škrobonjom u Studiju 21. Po kojem principu biraš suradnike i kako je došlo do te suradnje? Također, koliko ti je važna kustoska suradnja, primjerice s Ivanom Vukušić na radu Tijelo bez organa?
Nikolina Kuzmić: S obzirom na to da radim u kazalištu i na filmu, suradnja s drugim umjetnicima mi je potpuno prirodna. A à propos biranja suradnika, pa – ne biram. To se jednostavno dogodi. Jedan redatelj bi rekao: “kozmička dramaturgija”. Darko i ja smo u prvom redu prijatelji, tako da je do suradnje došlo spontano. U međuvremenu smo Izvan vremena izlagali i u Dubrovniku u Lazaretima, a izložit ćemo ju i u Salonu Galić u studenome. Znala sam da su ga zanimale slične teme kao i mene, prišla sam mu sa začetkom neke ideje i eto – dogodio se zajednički projekt. Tako i s Ivanom. Od tada sam imala vrlo ugodne suradnje s njom, kao i s drugim kustosima. Generalno volim kada su kustosi uključeni od početka procesa i upoznati su i sa istraživačkim dijelom mog rada, s obzirom na to da mi je jako bitan.
Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Fotografije (portreti): Glorija Lizde
