Nina Berman američka je dokumentarna fotografkinja, filmašica, autorica triju knjiga i edukatorica s njujorškom adresom, koja u četvrtak, 13. rujna u zagrebačkoj Galeriji Nova, u sklopu festivala Organ Vida, premijerno izlaže Autobiografiju gđe. Wish, koja prati život žene žrtve nasilja više od 25 godina.
*Nina Berman
Tijekom svog dugogodišnjeg profesionalnog djelovanja bavila se američkom političkom i društvenom scenom, militarizmom, traumom i otporom. Uz spomenutu knjigu, autorica je još dviju knjiga Purple Hearts – Back from Iraq (2004.), u kojoj donosi intervjue i fotografije ranjenih veterana rata u Iraku, te Homeland (2008.), čija je središnja tema istraživanje militarizacije američkog društva nakon 11. rujna 2001. Nina Berman članica je fotografskog i filmskog kolektiva NOOR iz Amsterdama te radi kao izvanredna profesorica na Columbia University Graduate School of Journalism, gdje vodi program fotografije. Njezini su radovi izlagani na više od 100 lokacija, uključujući Whitney Museum of American Art Biennial, Museum of Fine Arts Houston i Dublin Contemporary. Primila je mnogobrojne nagrade za svoja umjetnička i novinarska postignuća. U zagrebačko predveče razgovarale smo o njenom posljednjem radu.
*Naslovica knjige “Autobiografija gđe. Wish” / ©Nina Berman/NOOR
► Autobiografija gđe. Wish priča je o ženi koja je preživjela trgovinu ljudima, dječju pornografiju i dugogodišnje nasilje. Prepuštena sama sebi pokušava oblikovati svoj život noseći se s traumom, ovisnošću o drogama i siromaštvom. Vaši se životi sudaraju u Londonu devedesetih. Ispričajte nam kako je vaš odnos započeo. Tko je vama na početku bila Cathy Wish i tko ste vi bili njoj?
Nina Berman: Sve je počelo kad sam otišla u London, bila sam na početku svoje karijere kao fotoreporterka i željela sam napraviti neku priču izvan New Yorka. U to vrijeme je premijerka Thatcher napustila poziciju i mnogi problemi koje smo vidjeli u SAD-u nakon Reagana javili su se i u Velikoj Britaniji. Rastao je broj djece beskućnika, pa sam pomislila kako bih mogla istražiti tu priču. Jedan sam dan otišla do područja West End, gdje sam zatekla djevojku koja lupa po vratima skloništa, vičući „Pustite nas unutra! Pustite nas unutra!“. Tada sam je fotografirala, a ona me upitala: „Tko si ti?“. Predstavila sam se i čim sam rekla da sam iz New Yorka, ozarilo joj se lice. To je bila Cathy. Odmah je pitala što radim u Londonu i činilo se kao da moja priča budi velik interes u njoj. A ja sam pak bila intrigirana njezinim karakterom i smislom za humor. Nakon nekoliko sati razgovora, predložila sam da se ponovno susretnemo sljedećeg dana. To je bilo vrijeme prije mobitela, tako da ste se doista morali pojaviti, ukoliko ste se željeli s nekim sastati. I stvarno, Cathy se pojavila.
*Nina Berman: Autobiografija gđe Wish /©Nina Berman/NOOR
► Kako ste dalje gradili odnos i na koji način ste otkrivali Cathynu slojevitu životnu priču?
Nina Berman: Počela sam je pratiti u njezinim dnevnim aktivnostima. Tada sam shvatila da je od nekud pobjegla, ali nisam znala mnogo. Vidjela sam i da je ovisnica o cracku i da mnogo vremena provodi proseći novac. To je zapravo bilo neuobičajeno za London. Crack se konzumirao u Americi, što je dovelo do katastrofalnih posljedica. I zapravo sam tu vidjela zanimljivu poveznicu s Reaganovom politikom i politikom koju je vodila Thatcher. Kao da se američka ovisnost o drogama isto tako seli u Englesku. Počela sam fotografirati Cathy kako puši crack i ona mi se počela otvarati. Rekla mi je da je progone neki nasilni ljudi. Kad sam se vraćala u Ameriku ostavila sam joj svoj broj telefona i adresu, misleći da ćemo možda ostati u kontaktu, ali bez puno obaveza. Ponekad bismo si Cathy i ja slale pisma. Sedam mjeseci kasnije pojavila se u New Yorku. Ja sam u to doba živjela s partnerom u malom apartmanu i ponudila joj da ostane nekoliko dana s nama. Pokazivali smo joj New York i zabavljali se, sve dok jedne večeri nije počela plakati u snu u mojoj kuhinji. Stisnula se kao da joj netko želi nauditi. Fotografirala sam je i istog sam se trenutka počela osjećati užasno jer sam to učinila. Sljedećeg je dana imala flashback. Tada nije znala tko sam ja, niti gdje se nalazi. Počela je trčati i ja sam pomislila da će skočiti kroz prozor. I tada sam shvatila da se radi o nečemu toliko dubokom, što ne razumijem. Čak sam je se bojala u tom trenutku. Nisam znala kako se nositi s tim, pa sam joj sugerirala da se vrati u Englesku i pokuša potražiti stručnu pomoć, kako bi riješila to što joj se događa. I dalje smo bile u kontaktu, a počela mi je slati i kopije svojih dnevnika.
*Nina Berman: Autobiografija gđe Wish / ©Nina Berman/NOOR
► Dakle, čitavo ovo vrijeme niste planirali ovakav projekt, niti vam je Cathy bila fokus interesa? Kad ste se ponovno susrele?
Nina Berman: Tako je. Naime, ja sam fotografije snimljene u Londonu poslala urednicima nekih časopisa, ali nikada nisam dobila povratni odgovor, pa sam ih pospremila, ne misleći više o njima. U jesen 1993. Cathy se ponovno vratila u New York i izgledala je upropašteno, ali i nekako tvrđe. Rekla sam joj da može ostati kod mene samo u slučaju ako neće uživati droge. Tada je crack bio posvuda u New Yorku… Nakon desetak dana shvatila sam da to neće funkcionirati i Cathy je sama potražila pomoć kroz američke programe za zaštitu mentalnog zdravlja djece. Pokušala sam joj pronaći posao i bila joj pratnja u raznim institucijama. Nikada se više nije vratila u Englesku. Ja sam je prestala fotografirati nakon što sam okinula fotografiju njene noćne more u mojoj kuhinji. Dakle, tada nisam ni razmišljala o nekoj široj seriji koja bi uključivala Cathy.
*Nina Berman: Autobiografija gđe Wish / ©Nina Berman/NOOR
► Kako ste se onda vratili Cathy i kada ste počeli razmišljati o konceptu ovog rada?
Nina Berman: Ponovno sam je počela fotografirati tek početkom 2009. godine. Njezina je zdravstvena situacija jako oscilirala. U međuvremenu je dobila HIV, postala potpuna ovisnica o cracku, svako malo se prijavljivala u institucije za mentalno zdravlje, a šest mjeseci je provela u zatvoru Rikers Island. Ondje se nekoliko puta pokušala ubiti. Te su činjenice sve promijenile. Čitavo vrijeme našeg poznanstva osjećala sam se kao da jesam i nisam odgovorna za nju, jer ipak je došla u New York znajući da postoji osoba koja mari za nju. A istovremeno sam se osjećala loše jer se sve što sam pomislila da će joj se dogoditi kad dođe u New York i dogodilo. Zato sam po njezinom izlasku iz zatvora odlučila da joj moram posvetiti vrijeme i pokušati napraviti što mogu.
*Nina Berman: Autobiografija gđe Wish / ©Nina Berman/NOOR
► Kako ste vidjeli svoju ulogu u to vrijeme? Kao osobe koja priča priču, koja daje podršku? Kao prijateljice, zaštitnice, umjetnice, aktivistice, feministice, medijatorice?
Nina Berman: Kao sve što ste nabrojali. Moje su se uloge rotirale tijekom godina. Kada sam je ponovno počela fotografirati, prvenstveno sam bila prijateljica i nisam nas vidjela kako zajedno stvaramo umjetničko djelo. Tada sam se bojala da će umrijeti. Jednostavno sam htjela zabilježiti njeno postojanje, tako da imam nešto po čemu ću je pamtiti. Počela sam je i snimati. Njezine priče, naše razgovore. A Kim (tako se Cathy počela nazivati otkad je došla u Ameriku) mi je slala svoje umjetničke radove, koje sam čuvala u jednoj kutiji, zajedno s njenim dnevnicima, liječničkim potvrdama i autobiografijom koju je pisala prije no što je završila u zatvoru. Kim je doista jedna od najkreativnijih osoba koje poznajem. Kako je željela objaviti svoju autobiografiju, pokušala sam joj pomoći. Čak smo pronašle divnog i nekonvencionalnog izdavača, koji je prije kraja formalnog dogovora nažalost preminuo. Nitko drugi nije bio zainteresiran za njezinu priču.
► Sad je već jasnije kako se rodila ideja o zajedničkoj knjizi. Opišite nam proces stvaranja Autobiografije gđe. Wish, koja je izašla prošle godine.
Nina Berman: Sve je krenulo u tom smjeru kad sam 2014. bila pozvana na dvotjednu rezidenciju kojoj je tema bila seksualno nasilje. Sa sobom sam ponijela kutiju, odnosno arhiv stvari koje mi je Kim slala tijekom godina. Osam dana sam pregledavala materijale, plakala, pokušavala sastaviti njezinu priču, shvatiti odnose i detalje. Kad sam sastavila radni nacrt, pozvala sam druge umjetnice i znanstvenice i pitala ih za mišljenje. Njihovi su komentari svi od reda bili pozitivni i ohrabrujući, a zatim me fotograf Stanley Greene spojio s nizozemskim dizajnerima. Kim i ja smo se našle s njima i cijela stvar se zakotrljala. Zajedno smo osmislile koncept, razmišljale o tome što još trebamo prikupiti i koji nam materijali nedostaju. Knjigu smo završile za nešto manje od tri godine. U njoj se pojavljuju višestruki narativni elementi, pa ako pogledate fotografije i crteže, saznat ćete dio priče, ako pročitate pisma otkrit ćete malo više, ali ako želite saznati cijelu priču, morate detaljno proučiti svaku stranicu. Tako da se i vi kao čitatelji morate potruditi.
*Nina Berman: Autobiografija gđe Wish / ©Nina Berman/NOOR
► Vi kao fotografkinja posjedujete oruđe koje vam daje moć nad reprezentacijom (što ćete fotografirati, kako ćete to prikazati). Međutim, u ovom radu kao da je moć, tradicionalno upisana u odnos fotograf – fotografirani subjekt,pretočena u reprezentaciju same priče, odnosno tu želju da ona bude ispričana. Koliku je kontrolu Kim imala nad vlastitom reprezentacijom?
Nina Berman: Tako je. Kim je bila ko-urednica knjige i sve smo odluke donosile zajedno. Tijekom čitavog procesa aktivno je sudjelovala, komentirala i kritizirala. Oko svega smo razgovarale i nikada nije došlo do nekog konflikta. Zapravo smo zajedno sanjarile o konačnom izgledu knjige. Tom sam prilikom shvatila da slično razmišljamo i da smo odlične partnerice. Čak smo počele zajedno osmišljavati scene koje bi trebalo uključiti u knjigu. Tako je i nastala fotografija Kim koja stoji pored drveta u parku. Čitajući izvještaje njezinog psihijatra naišla sam na jedan u kojem je bilo navedeno da je pobjegla iz psihijatrijske bolnice kako bi se objesila. Kasnije smo o tome razgovarale, pa je rekla da je tada razmišljala o djeci koja će vidjeti njeno beživotno tijelo kako se njiše na grani. To ju je prestravilo. Tada sam predložila da odemo do Central Parka i okinemo nekoliko fotografija. Zvuči morbidno i depresivno, ali nama je ta noć bila toliko zabavna. Napravile smo čarobne fotografije, smijale se zajedno i zapravo je cijeli podvig imao terapijski učinak na obje. Tada sam počela preispitivati svoju dotadašnju fotografsku praksu i dokumentarno pripovijedanje, vidjela sam toliko novih pristupa. Osim toga, Kim više nisam fotografirala kada bi proživljavala flashbackove ili bila u jako ranjivom stanju. Nisam je željela plošno portretirati kao žrtvu.
*Nina Berman: Autobiografija gđe Wish / ©Nina Berman/NOOR
► Što ste željele postići kao krajnji rezultat? Čemu ste se nadale radeći knjigu?
Nina Berman: Jedan od ciljeva bio je osvijestiti kod budućih čitatelja da mlada djevojka, koju prvo vide u Engleskoj i spram koje osjećaju empatiju, s vremenom odrasta i postaje nešto manje privlačna crna žena, beskućnica u New Yorku. Od takve žene na ulici skreću pogled. Željele smo da ljudi osvijeste kako se to događa. I osim toga, činjenica da utjelovljujete promatrača ili građanina New Yorka ne znači da postoji samo jedna priča koju mislite da vidite ili znate – da je Kim propalica, ovisnica, izgubljen slučaj. Ja sam željela pokazati tu drugu priču u kojoj je Kim iznimno kreativna, senzibilna i inteligentna osoba koja je imala visoka očekivanja od života, koja se toliko trudila obavijestiti ljude da su joj se događale opasne i ružne stvari. Međutim, ljudi joj nisu vjerovali. Ili je čak bila kažnjena zbog svojih istupa. Također sam htjela pokazati da je Kim osoba koja zaslužuje biti voljena i imati svoj dom.
*Nina Berman: Autobiografija gđe Wish / ©Nina Berman/NOOR
► Upravo ste me doveli do sljedećeg pitanja, koje se tiče prava na priču. U posljednjih godinu dana holivudski pokret #MeToo u javni je prostor postavio problem seksualnog nasilja nad ženama. Iako je sama inicijativa pohvalna, treba uzeti u obzir da su je pokrenule klasno privilegirane glumice. Što je sa svim glasovima koji se ne čuju? Kome je dozvoljen izlazak u javni prostor i tko ima pravo na priču? Koje su brige mučile Kim oko iznošenja svoje priče u javnost?
Nina Berman: Upravo tako, problem je slojevit. Prvo smo razmišljale može li joj ta pažnja naškoditi, zatim hoće li ljudi vjerovati u njezinu priču. Ja sam pak bila svjesna da ću ja morati braniti njezinu priču. U vrijeme kad smo razmišljale o knjizi, nisam znala hoće li Kim uopće biti na promocijama. Na početku procesa bila je toliko loše da smo se čak znale šaliti hoće li biti tu da je završi, odnosno hoće li kraj biti sretan ili tužan. Crni je to humor, ali takva je bila situacija. Međutim, proces rada toliko ju je motivirao da joj je odjednom bilo bolje. Reakcije ljudi na njezinu priču dale su joj novu snagu. I isto tako činjenica da je spoznala da ona zaslužuje da se njezina priča čuje. Čak je prestala konzumirati droge. Zahvaljujući #MeToo pokretu čuli smo mnogo o zločinima koje su počinili muškarci. Ne želim umanjivati ničiju patnju, niti je mjeriti, ali ipak smatram da su te osobe bile u boljoj poziciji nego Kim, jer su nakon ugnjetavanja mogle otići i imale kamo otići. Nakon što je ova knjiga izašla, Kim se počela osjećati kao da je nešto postigla. Razgovarale smo s mnogim umjetnicima i žrtvama nasilja. Prilikom jednog intervjua izjavila je: „Ova knjiga mi se sviđa i zbog toga što je mogu zatvoriti.“ Međutim, važno je govoriti o tome da Kim ne bi imala pristup tom prostoru bez mene. Zato što je crna žena. I zato što je siromašna. Stoga sam ja pokušavala navigirati njime, kako bi mu Kim u budućnosti mogla pristupiti. Nakon objave knjige u njemu je barem donekle prepoznata.
*Nina Berman: Autobiografija gđe Wish / ©Nina Berman/NOOR
► Gdje je sustav zakazao u Kiminu slučaju? U jednom videu ona govori „it’s really hard living on these streets being a female“. Koje manjkavosti vidite, posebice u kontekstu beskućništva u Americi?
Nina Berman: Kim je u New Yorku prošla svakakve faze i u nekima je primala određenu terapiju. Međutim, to nije bilo održivo jer se radi o osobi koja je pretrpila toliko nasilja, silovanja i još je k tome ovisnica. A crack je počela pušiti još kao djevojčica kako ne bi imala noćne more, držao ju je budnom. Dakle, tu ne postoje instant rješenja, nego je bila potrebna dugoročna njega i terapija, što pak zahtijeva velike financijske resurse. U konačnici ju je ironično spasila činjenica da je HIV pozitivna. U New Yorku, zahvaljujući naporima AIDS aktivista osamdesetih, do danas postoji obaveza osiguravanja smještaja HIV pozitivnim ljudima. Nažalost, zbog toga se neki beskućnici namjerno pokušavaju zaraziti. Naše je društvo surovo.
*Nina Berman: Autobiografija gđe Wish / ©Nina Berman/NOOR
► Koje su dobre prakse proizašle iz ove suradnje?
Nina Berman: Drago mi je što je u fotografskim krugovima ovaj rad prepoznat, ali ono do čega mi je najviše stalo je što će iz našeg primjera moji kolege vidjeti da je moguće napraviti zanimljiv, predivan, sugestivan rad, koji je plod suradnje. Isto tako, da valja preispitati vlastite pristupe, posebice u radu s ljudima koji imaju traume. Fotografi ne mogu samo doći nekamo misleći da znaju priču. A to se danas često događa s fotografiranjem izbjeglica. Osim toga, naučila sam da fotografije oporavka posjeduju izuzetnu snagu jer gledatelja udaljavaju od ustaljenih stereotipa. Postali smo tupi na tuđu patnju. Sve nam je servirano i to je jedan od razloga zašto u ovoj knjizi postoje višestruke narativne linije koje sam spominjala.
*Nina Berman: Autobiografija gđe Wish / ©Nina Berman/NOOR
► Ovogodišnji Festival Organ Vida tematski je posvećen ženskim perspektivama danas. Svojevremeno se pričalo i o ženskom pogledu (female gaze) u fotografiji. Feministička kritika poučila nas je kako ne postoji jedno žensko iskustvo te da moramo paziti da ne upadnemo u tu esencijalističku zamku. Kako biste vi obilježili svoj pristup? Kao bijesan pogled, suosjećajan pogled ili nešto treće?
Nina Berman: Ne mislim da je pametno definirati muški pogled, pa tako ni ženski. Jasno mi je zašto ljudi to pokušavaju, ali ne bih opisivala svoju fotografiju kroz ženski pogled. Mislim da su žene odgajane tako da više udovoljavaju drugima, pa se to onda i očituje kroz više suosjećanja i možda dugoročnije suradnje. Žene u svakom slučaju mijenjaju perspektive dokumentarne fotografije, koja svoje korijene vuče u kolonijalnoj prošlosti. Moja se perspektiva mijenja ovisno o radu. Ponekad zauzimam distanciranu poziciju i vrlo sam kritična spram struktura moći. Primjerice, u radu Homeland, u kojem sam iznijela vrlo oštru kritiku američkog društva. Iako ga smatram jednim od svojih jačih radova, u Americi nije dobio gotovo nikakvu pažnju. Mislim da društvo nije spremno za žene koje stvari vide na taj način. Vojska jednostavno ne može biti dovedena u pitanje. Čak i naši progresivni, lijevi političari rijetko govore o sigurnosnim strukturama. Isto tako, mislim da je nešto opasno u ženama koje zahtijevaju moć. Iz vlastitog sam iskustva shvatila da će ljudi reći „divan je taj projekt koji ste radili s gđom. Wish“ i da si mogu objasniti kako su se te dvije žene ujedinile, ali da će me vidjeti kao nekoga tko vraća američkoj moći udarac – teško. Između ostalog, koje su umjetnice uopće uspjele dobiti priznanje radeći to? U mojoj zemlji pričat će se o Trevoru Paglenu, ali da žena preuzme igru – jako teško. Crna žena eventualno može adresirati rasizam, ali ništa više od toga. I onda na kraju dolazimo do zaključka da je ideja ženskog pogleda kooptirana samo kako bi žene bilo moguće opisati nekim kategorijama poput senzibilna, nježna, majčinska. Ali ja bih isto tako voljela biti viđena kao opasna. Kao osoba koja propituje narative koji su nam servirani.
*Nina Berman: Autobiografija gđe Wish / ©Nina Berman/NOOR
Izložba Autobiografija gđe. Wish otvara se u četvrtak, 13. rujna, u 20 sati u zagrebačkoj Galeriji Nova. Kustosica izložbe je Marina Paulenka, a dizajn postava izložbe oblikovale su Nina Bačun i Roberta Bratović iz kreativnog kolektiva Oaza.
Izložba ostaje otvorena do 30. rujna 2018.
Razgovarala: Petra Šarin / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.
Zahvaljujemo Nini Berman na ustupljenim vizualnim materijalima
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
