“Riješi se značenja. Tvoj um je košmar koji te jede. Sad pojedi svoj um.”
[ s engleskog prevela Barbara Šarić / englesku verziju teksta pročitajte ovdje ]
Već nas samo ime Nora Turato smješta u jedan određeni diskurs. Označava prepoznatljiv stil, jedinstveno tkanje riječi, sakupljanje pozadinske buke u oblake, u zbrku, u neodređeno. Krajolik kroz koji Nora putuje postaje karta suvremene kulture: članci o neuroznanosti, tretmani ljepote, feminizam, dnevne vijesti, vrtlarski savjeti, svjetska povijest, ratovanje, Alpe…
Nora se igra s bukom: treperi poput zavjese, ni tekućina ni čvrsto tijelo, postoji u oba stanja istovremeno. Njen je glas gotovo poput megafona: ubire riječi, rečenice, ulomke – slaže ih, cijepa i rasteže u izjave, odvažne slikovite sklopove – i nastaje tekst koji Nora utjelovljuje, govorom i pokretom.
I bučno je, glasno i energično, ovo obilje podataka koje Nora kanalizira, gotovo kao medij posthumanističkog stanja. Obrazovana u Amsterdamu, na Rijksakademie, Nora je u posljednjih nekoliko godina sakupila impresivnu listu izložbi i performansa na mjestima poput Neuer Aachener Kunstverein u Aachenu, Mumok u Beču, Vleeshal u Middelburgu, Leopold-Hoesch Museum u Dürenu, Centre d’Art Contemporain u Ženevi, Museum of Contemporary Art u Denveru, Kunsthalle Wien u Beču, Metro Pictures u New Yorku, Kölnischer Kunstverein u Kölnu i Manifesta 12 u Palermu. Početkom ove godine u Kunstmuseumu Liechtenstein otvorena je njena samostalna izložba explained away.
Razgovarati s Norom nalik je pokušaju da se obujmi oblak, kapriciozan i neuhvatljiv – Nora se neopterećeno i slobodno kreće između različitih svjetova: umjetnosti, dizajna, interneta… Razgovarale smo otvoreno, krivo se razumjele, slale poruke, brisale, ponovno se ne-razumjele, izmjenjivale pitanja i odgovore: iz Vaduza u Zürich, u Amsterdam, u Bruxelles, u Rijeku, u Berlin, u Mexico City, a onda smo, u jednom trenu, odlučile da je razgovor spreman, razgovor na engleskom jeziku između dvije sugovornice čiji je izvorni jezik hrvatski. Ali, i prije ovog, postojao je jedan drugi, dublji izazov: kako komunicirati na jeziku u kojem nitko nije kod kuće? A pod tim jezikom ne mislim engleski, jer obje dišemo uglavnom digitalno.
*Nora Turato: Explained Away, Kunstmuseum Liechtenstein / foto: Stefan Altenburger Photography
► I prije digitalnog doba imali smo mnogo riječi, a ni približno koliko ih imamo danas. No, ne radi se, zapravo, o količini riječi, nego načinu na koji se s njima ophodimo. Kopiramo ih, lijepimo, stružemo i brišemo – riječi, rečenice, cijele odlomke, samo jednim klikom miša. Ovo, barem što se tiče postupanja s riječima, stvara jednu novu situaciju za književnost, ali i za umjetnost. Na jezik se ne gleda samo kao na nešto apstraktno, nego i nešto iznimno moćno. Kako ti vidiš ovu potentnost jezika danas, potentnost riječi, nove abecede?
Nora Turato: Mislim da tu govoriš o pitanju pristupačnosti jezika. Pristupačnost i u smislu konzumacije i u smislu produkcije. Nalazimo se u okolnostima demokratizacije znanja, izražavanja i dijeljenja, na jednoj dubokoj razini. Tko je mogao predvidjeti da će ljudi dobrovoljno dijeliti svoje znanje, anonimno (!!), besplatno (!!!) ažurirajući Wikipediju?! A ipak, milijuni to rade svaki dan. Vjerujem da je tako nešto 80-ih bilo nezamislivo. Potpuno se protivi individualizmu koji se odgajao u prethodnoj generaciji. Ovo je simptom značajne promjene u svjetonazoru i upravo pokazuje koliko se to naš odnos prema jeziku, znanju i informaciji, promijenio… Posljedica te promjene je, naravno, potrošnost jezika, smanjuje mu se rok trajanja. Ljudi ga koriste u velikim količinama, slobodno, njegova je cirkulacija brza, potencijalni domet ogroman, krugovi reakcije bezbrojni. Ono što je u jednom trenu nabijeno i aktualno, može izgubiti snagu jednakom brzinom kojom se prenosi, a često se ti procesi događaju istovremeno. Na primjer, “Big dick energy” možda je bremenit izraz u lipnju 2018., ali u lipnju 2019. mogao bi biti prazan. Čini mi se da postoje ti trenuci kad se nestalnost naše kulture očituje u jeziku koji koristimo, i to ima smisla, ti svakodnevni ali značajni, uglavnom označujući, lingvistički momenti. Upravo je to ono što me “pali” i hrani moj rad.
*Nora Turato: Explained Away, Kunstmuseum Liechtenstein / foto: Stefan Altenburger Photography
► Situacija koju opisuješ ujedno je i vrlo generička, u smislu količine informacija: kad postoji previše značenja, sa svih strana, na kraju ostajemo bez značenja. Ne postoje razlike ni nijanse. Kako tvoj rad odgovara na ovu pojavu – čini li ti se da njime tražiš stabilnu točku ili, naprotiv, plutaš u toj buci?
Nora Turato: Plutam i ne brinem se za značenje. Dopuštam si tu pomalo drsku ideju da ja plutam iznad njega. Kao i mnogi, uživam u buci. Nije li Kathy Acker rekla: RIJEŠI SE ZNAČENJA. TVOJ UM JE KOŠMAR KOJI TE JEDE: SAD POJEDI SVOJ UM. Jebeno volim tu rečenicu. Stalno ju citiram.
► Upadneš li nekad u zečje rupe interneta?
Nora Turato: Ajme, naravno, u zečjim rupama interneta je sve. One su prekrcane i osobne, i zato ih volim. Zečja rupa u kojoj ću ja završiti bit će značajno drugačija od one u kojoj ćeš završiti ti. One su odraz trenutnih maštanja, nemira, strahova i nada. Toliko toga govore, mjesta na kojima se nađemo usred noći.
*Nora Turato: Explained Away, Kunstmuseum Liechtenstein / foto: Stefan Altenburger Photography
► Potrebno je stalno kurirati vlastito okruženje i ti, na neki način, upravo to radiš… kuriraš vlastiti rad. Ali, kako izbjeći da sve izgleda isto? Tako ja vidim tvoj performans – naznačuješ tu gomilu informacija i gotovo da kažeš: ‘to je ono što sad imamo, i ovo je moja reakcija na to.’
Nora Turato: Kurirati vlastito okruženje je nezgodno, iluzija, naravno, postoji, ali istinska kreacija je zajebana. Svi su slobodni prepustiti se toj iluziji i ljudi to rade. Ja to radim. Ali pomisli samo na sve algoritme, zatim socijalni krug u kojem se krećeš, stvari koje ti se sviđaju, na to dodaj društvene norme i očekivanja i gdje je onda izbor? Otišao k vragu. Možemo se truditi da izbijemo iz tog kruga i to je jako zdravo. Haha, trebalo bi se to učiti u školi. Svaki dan kad otvorim Twitter, pitam se kako bih mogla proširiti svoju konzumaciju, kako da se izvučem iz ove new yorker / the cut/ wired /atlantic / predvidljive lijeve komforne zone, dovoljno daleko da se zaista nađem suočena s nečim u što ne vjerujem ili što ne razumijem u potpunosti. Kako da se stavim u odnos s onim s čim se ne mogu povezati kad se tako dobro osjećam povezana? Pitanje je, onda, je li uopće moguće biti potpuno otvoren i prijemčiv? Jednom kad kreneš niz ovaj tok misli, vrlo brzo se nađeš u mraku, shvatiš upravo koliko smo ograničeni.
Ono što pokušavam reći jest da ja ne idem za ilustracijom neke ideje, za pronalaženjem značenja, reakcijom na neki problem, ne nastojim učiniti ništa više nego agresivno uposliti sve te nijanse i slojeve koji su u igri kad su u pitanju ekspresija kroz jezik i njegova konzumacija. Sve to sagledati i nekako povezati. Uz dovoljno veliki odmak, shvatiš da je baš ta kompleksnost ono zaista zanimljivo, a to je i više nego dovoljno posla za mene.
*Nora Turato: the good, the bad and the viscose, 2019., performans u Beursschouwburgu u Bruxellesu / foto: Lyse Ishimwe
► Postoji li prezasićenost s vlastitim sadržajem?
Nora Turato: Svakako. Kao što sam rekla, izbijanje iz vlastitih okvira je najteži dio.
► I kako se s time nositi?
Nora Turato: Mislim da je presudno biti svjestan granica vlastitog kruga. Potražiti drugačije ljude, drugačije sadržaje i kontekste, sve je u dnevnom izmještanju iz zone ugode. Zvuči kao new age, ali ja u to vjerujem.
► Radiš li ikad s nekim značenjem u vidu – na primjer, ovaj tekst koji ćeš izvesti, ima li specifično značenje?
Nora Turato: Ne. I mrzim kad to kustosi zahtijevaju, a neki to čine. Ja ne radim kako bih ilustrirala. Želim potporu za sebe, za svoj rad, ali me u ovom trenu u životu ne zanima me biti potpora drugima. Bit će vremena za to i tome se, u budućnosti, veselim. Ljudi su slobodni moj rad shvatiti kako žele, uposliti ga kao potvrdu vlastitih stavova, ali ja u tome ne želim aktivno sudjelovati. Moj bi rad trebao istovremeno značiti 10 različitih stvari za 10 različitih ljudi, i 1000 stvari za mene.
I nije sve baš tako hipijevski, dobro razmislim o većini svojih kreativnih odluka, trudim se postići snažnu unutarnju logiku zbog koje će ono što stvaram biti jedinstveno, nastojim napraviti nešto relevantno i aktualno, ali nemam to namjeru svoditi na nešto što bi bila “teza ovog rada”. Da još jednom citiram Kathy. 🙂
*Nora Turato: I’m Happy to Own My Implicit Biases, 2018., performans u Oratorio San Lorenzo u Palermu izveden u sklopu 12. Manifeste / foto: Francesco Bellina
► Kako se nosiš s pojmom autora, pitanjem autorstva – s implikacijama koje digitalni mediji danas imaju za koncepte autorstva i aproprijacije?
Nora Turato: Da si me ovo pitala 70-ih, odgovorila bih ti, ali od tada je nastao cijeli kanon koji se bavi pitanjem stvaralaštva, i koji to čini deset puta bolje nego što bih ja mogla, naprosto zato što su tadašnji autori bili sudionici preokreta dok sam se ja u njega rodila. Ne znam ništa o autorstvu, što nikako ne znači da ne cijenim ili ne volim mnoge, mnoge autore.
► A što ako netko iskoristi tvoj tekst, aproprira ga? Razmišljaš li onda o autorstvu?
Nora Turato: Živim za te trenutke, kad netko ugrabi nešto od mene kao što sam ja to ugrabila negdje drugdje. U tom trenu moj rad zaista oživi. Jedan niz riječi trebao bi kružiti, miješati se i sudarati, možda promijeniti redoslijed, postati više ili manje ispunjen, mijenjati kontekste, ruke i usta koja ga govore, rasplinuti se i mijenjati oblike, to je, konačno, ono što je tako jebeno zanimljivo. Jedna zaliha riječi, živa i zdrava, to volim.
*Nora Turato: Pool 1, 2017. / dizajn: Sabo Day
*Nora Turato, “Pool 2”, UKS. (Unge Kunstneres Samfund)
► A kad svojim performansima daješ naslove, misliš li tada na značenje?
Nora Turato: Naslovi uvijek dolaze iz mojih tekstova; često izdvojim niz riječi koji najbolje stoji sam, a u kontekstu naslova za neku stvar/rad. Kao što sam već spomenula, postoji ovdje snažna unutarnja logika i trudim se da naslovi imaju slojevita značenja, baš kao i sami radovi. Ali reći da je neki performans o X, pa ga prema tome nazvati X-nešto, to mi se čini blesavo i redundantno.
► Explained away.
Nora Turato: Taj je naslov došao iz knjige Transcription od Kate Atkinson. Ima taj citat, otprilike: ‘Ovako su ljudi nestajali iz povijesti, zar ne? Nisu naprosto izbrisani, bili su “razjašnjeni do ništavila” (explained away).’
Taj mi se citat učinio tako pronicljivim i uzbudljivim, na mnogo razina, i to ne samo u svjetlu politike, rata i povijesti (što je kontekst tog romana). Naveo me da razmišljam o moći objašnjavanja i o objašnjavanju u širem smislu – o mogućnosti da se značenje ispropovjeda u stvarnost. O osjećaju zaštićenosti koji objašnjenje daje. Zatim ova rečenica u kontekstu pripreme za veliku muzejsku izložbu i iskušenja da se preventivno objasni vlastiti rad. Potreba da se rad kontekstualizira, da mu se da šire značenje čisto u slučaju da rad ne može stajati sam i, više od svega, da se opravda njegov ulazak u muzej. I mogućnost da se kroz svo to preventivno objašnjavanje i uokviravanje sam rad – razjasni u ništa. A uz to, dosada tih na smrt razjašnjenih stvari. Press-released do ništavila, na smrt pojašnjeni. Svi zijevaju, a nitko se ne usudi reći hej, dosadno mi je, jer upravo se izgovara značenje a značenje je jednako vrijednost. Sindrom carevog novog ruha.
*Nora Turato, “Pool 2”, UKS. (Unge Kunstneres Samfund) / foto: Jan Khur
► Koliko se priprema muzejske izložbe razlikuje od galerijske i koliko je u tom procesu kustoske slobode?
Nora Turato: Čini mi se da razlika postoji i to, prvenstveno, u činjenici da te nitko ne traži da rad bude manji, plosnatiji, da bude u boji ili prikladan za vješanje. Ali, možda se i to događa. Institucije se, konačno, ipak financiraju nečijim novcem, pa se ne trebamo praviti naivni.
Galerije su trgovine, a ljudi to često zaborave… Ali vjerujem da se tržište može educirati. Prije samo nekoliko godina nitko nije skupljao video umjetnost, a pogledaj sada! Tako da mislim da bi galeristi trebali prestati od svojih umjetnika tražiti da im radovi vise, i dio te energije preusmjeriti u educiranje svojih (često bijelih i muških) kolekcionara.
► Tvoje izložbe imaju i snažnu grafičku i skuplturalnu komponentu. Kako te aspekte povezuješ sa svojim radom?
Nora Turato: U prošlosti sam radila kao grafička dizajnerica a za to sam i (pre)educirana. Dizajn ima važnu ulogu u mom životu i to se, naravno, odražava i na moju umjetničku praksu. Često radim i surađujem sa Sabo Day, kojeg sam upoznala za vrijeme studija na Rietveld akademiji. Moglo bi se reći da je moj grafički, video i skulpturalni rad nusprodukt moje performerske prakse, konstelacija samostojećih elemenata koji orbitiraju oko mojih performansa, elementi koji vjerojatno ne bi nastali da nije performansa, ali koji svejedno mogu stajati samostalno. Česti su pokušaji da se performans zapakira, dokumentira i ispromovira ili pokušaji da se koreografija performansa proširi i pogura dalje, da se život performansa protegne i na ono izvan ili nakon same izvedbe. Performans uglavnom egzistira negdje između kunsta i mercha, pozicija koje je meni posebno intrigantna. Koliko nedostaje do kunsta? Koliko ozbiljno nešto mora biti, da bi zaslužilo biti umjetnost? Digitalni print na papiru je u tom smislu vrlo zanimljiv. Plakat možemo isprintati, uništiti i ponovno printati; sjebani print onda može visiti u nečijem WC-u dok original, u svojoj savršenosti, visi u nekom izložbenom prostoru. Toliko je toga u igri. Ali radi se i o mediju koji je privlačan zbog svoje lakoće, izostanka truda, to mi je posebno važno, pogotovo danas – tako je lako otići online, saznati kako ozbiljan umjetnički rad treba izgledati, kako ga napraviti, dokumentirati i razglasiti.
*Nora Turato: Pool 2, 2018. / dizajn: Sabo Day
► Voljela bih sada malo razgovarati o percepciji tvog performansa: jako je intenzivan, energičan, jako glasan. Tvoj sam performans prvi put vidjela prije tri godine, mislim u Zürichu. Bila si tada, naravno, još mlađa a ja sam cijelo vrijeme mislila: samo da se ne onesvijesti, ili nešto zaboravi. Ali u jednom sam trenutku osjetila tvoj odmak od publike. Postoji li nešto što bi htjela da publika zadrži, ponese s tvog performansa?
Nora Turato: Mislim da je to pitanje s kojim se ne trebam baviti, jer to bi bilo mučenje. Trudim se ne misliti što ljudi misle ili što bih ja htjela da misle, jer čak i kad bih znala što želim da misle, nema pravog načina da to držim pod kontrolom. Imala bih samo hrpu pretpostavki, a pretpostavke su problematične.
Prije tri godine još uvijek sam radila kao grafička dizajnerica i nisam s punim uvjerenjem išla za nekom isključivo umjetničkom karijerom, to se naprosto dogodilo, i sad, gledajući unazad, mislim da je upravo u tome bila ljepota.
Radim ove stvari slučajno u svijetu umjetnosti i njime nekako nevino krstarim. Postoji ta čudna nevinost koja s vremenom kopni (definitivno!), a što ću kad sasvim nestane? Iskreno, toga se užasavam. Postojala je ta neka spontanost u mom pronalaženju ovih stvari i sad sam na nju vrlo ponosna. I naravno empatija… U empatiji je sve! Tokom mojih performansa stvori se određena empatija, jer je situacija vrlo osjetljiva. Krhka je, postoji samo glas, nema mikrofona. Mikrofon je nezgodan, ubojica intimnosti, uređaj udaljavanja…
Ali ja uvijek nastojim balansirati na toj tankoj liniji gdje bih se u nekom trenu mogla upustiti u interakciju, ali to nikad ne napravim. Nipošto me ne zanima cirkusko izvođenje jeftinih trikova poput prozivanja ljudi. Iskreno, alergična sam na performere koji izvlače jadne ljude iz publike protiv njihove volje. Ali mislim da je uključivanje publike do neke mjere, i koja je to mjera, zanimljiv izazov, ta tanka granica između korištenja jeftinog trika i zanimljivog stilskog oruđa koje će proizvesti plodnu kreativnu napetost.
► Što utječe na promjene u tvojim performansima?
Nora Turato: Toliko je različitih faktora u igri i ponekad poželim da sam slikarica!
Performans, pogotovo onaj koji se izvodi u nekom prostoru koji nije nastao s tom svrhom u vidu (za razliku od kazališta), jako je osjetljiv.
Ovisi o toliko faktora da to ponekad boli. Isti rad može savršeno funkcionirati u jednom prostoru, izvedba je pravo zadovoljstvo, a biti potpuni fijasko i agonija negdje drugdje. Akustika, publika, doba dana, anksiozne bebe, omoti od slatkiša, pernate jakne, škripavi parketi, buka s ulice, temperatura, moje raspoloženje, njihovo raspoloženje, vrijeme… ufff… o toliko toga ovisi i teško je ustanoviti što bih trebala držati pod kontrolom, a čemu se prepustiti. No s vremenom postajem profesionalnija, sve bolje raspoznajem što funkcionira, a što ne. Draži su mi mali, intimni prostori koji ne diktiraju jasnu hijerarhiju između performera i publike ili publika koja, idealno, nije previše popila… Pijani ljudi su nemogući.
*Nora Turato: Pool 2, 2018., s otvorenja izložbe u UKS (Unge Kunstneres Samfund), Oslo, Norveška / foto: Jan Khur
► Ono što se odmah vidi jest kako se želiš predstaviti: što pokazuješ svojom odjećom i stilom. Lude špic pete, gotovo kao proteze, nokti, haljine, sve je na neki način vrlo flambojantno. Očito je da tvoj izgled igra veliku ulogu u tvojem performansu. Strategije mode funkcioniraju na sličan način kao i tvoji performansi; moda je također koncept lake kategorije, nije potreban cijeli svemir da bi ju promijenio, dovoljna je jedna sezona i hir dizajnera, i trend je gotov; druga sezona – gotovo; modu karakterizra vrlo brzo kretanje naprijed, prolaznost, I upravo je tu njena snaga – transformacija, a zapravo ti koristiš taj jezik kako bi iskomunicirala određenu praksu.
Nora Turato: S performansom to zapravo ne možeš izbjeći. Pojaviš li se gola, u trapericama ili u šljokičastoj haljini holo efekta s tijarom na glavi… Što god nosiš ili ne nosiš nabijeno je značenjem i nema druge, žao mi je. Ja biram prihvatiti tu činjenicu i istražujem što se s modom može napraviti. Sadašnji trenutak je fokus moga rada, duh vremena, uokviravanje današnjice, i u tom je smislu moda (pogotovo ona u trendu) izvrstan element za igru. Ionako mi nikad nije namjera napraviti nešto bezvremensko.
Puno puta sam čula: Nora, moda je nezgodna, uvesti ju u svoju umjetničku praksu može djelovati površno, može biti opasno. Mislim da se tu radi o čudnoj i potencijalno manjkavoj moralnosti, vidim to kao jedan zastarjeli način razmišljanja. Kao da je umjetnički svijet bolji od toga?! Onda mora da sam nešto propustila.
Vjerujem da ćemo s vremenom vidjeti sve više fluidnosti u radu, umjetnost će curiti u modu i obrnuto, a moraliziranje o čistoj umjetnosti naspram brze i hirovite mode, čini mi se naivnim.
Koliko god se crni kombinezon ili bijela majica s trapericama mogu činiti kao razuman izbor, nisu ništa manje upravo to – izbor, i mislim da ti pokušaji da se bude umjeren mogu biti vrlo problematični i naporni. Neiskreni pokušaji predstave umjerenosti zapravo su izvještačeni i kič. Za performanse se oblačim kao što bih se obukla za vjenčanje bliskih prijatelja, sredim se jer želim izraziti poštovanje i ne zanima me izigravanje faux indiferentnosti prema onome do čega mi je zaista stalo. Ne ideš u crkvu u trapericama, ja (ne idem u crkvu) na svoje performanse ne dolazim u trapericama. Haha, možda ovo zvuči kao citat Karla Lagerfelda, ali nije.
A kad smo kod Karla, ovo sam kopi-pejstala neki dan: “Kralj je mrtav, živio web!”
Zahvaljujemo Nori Turato i Kunstmuseum Liechtenstein na ustupljenim vizualnim materijalima.
Noru možete pratiti na Instagramu instagram.com/noraturato/
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
