Autor: Ivan Dorotić
Oscar Murillo je tridesetrogdišnji kolumbijski slikar i multimedijalni umjetnik koji se bavi instalacijom i performansom. Primarno polje njegovog interesa je istraživanje transkulturalnih veza globaliziranih teritorija, uglavnom baziranih na vlastitom iskustvu života u nominalno različitim sredinama Kolumbije i Velike Britanije. Iza sebe ima impresivan opus od preko 120 radova produciranih i izloženih u cijelom svijetu, nastalih uglavnom poslije diplome na londonskom Royal College of Art 2011. godine. Hrvatskoj i regionalnoj publici predstavlja se instalacijom u i na Augustovom hramu u Puli koja je izvedena u okviru 2. bijenala industrijske umjetnosti 2018. i dio je višegodišnje serije radova Institut za rekoncilijaciju.
Povod ovom razgovoru je njegov performans izveden krajem siječnja u studiju Davida Maljkovića u okviru programa Večeri s WHW akademijom.
*Oscar Murillo / foto: Damir Žižić
Zagrebački performans
► Performans Industrijski park, izveden u sklopu programa Večer s WHW Akademijom, druga je suradnja s kolektivom WHW, nakon Bijenala industrijske umjetnosti 2018. gdje ste sudjelovali s instalacijom razvijenom u i na Augustovom hramu u Puli.
Oscar Murillo: Službeno, ovo je zapravo treća suradnja. Kolektiv WHW kurirao je izložbu Everything we see could also be otherwise (My sweet little lamb) u Londonu krajem rujna 2017. u suradnji s kustosicama Emily Pethick i Kathrin Rhomberg za galeriju The Showroom, gdje je bio izložen moj rad iz serije Institut za rekoncilijaciju. Crna platna bila su obješena poput zavjesa na građevinsku skelu koja je obgrljivala dva susjedna pročelja galerije. Tada smo WHW i ja imali praktički “spoj naslijepo”, a nedugo nakon toga započeli smo suradnju za nadolazeće bijenale, gdje je izložen rad iz iste serije.
*Peformans “Industrijski park I”, Zagreb, siječanj 2019. / foto: Damir Žižić
► Možete li se osvrnuti na zagrebački performans, na njegovu logiku stvaranja, pa i na sam tekst koji je već u najavi istaknut kao bitna performativna komponenta?
Oscar Murillo: Tekst, odnosno poglavlja iz romana Industrijski park Patricije Galvão iz 1933. smatram okosnicom performansa, njegovim najbitnijim dijelom, važnijim od samog pokreta. Dvostruka kodiranost romana je njegova najveća kvaliteta: čitanje neupitne ozbiljnosti teme, otpor i složena društveno-politička problematika isprepletena je dovitljivom ciničnošću. Roman uspješno ilustrira moje osobno iskustvo i razumijevanje Južne Amerike. Jezik u romanu, njegova blaga nekoherentnost i opipljivo titranjes tilska su odrednica izražavanja radničke klase, koja je praktički ostala nepromijenjena do danas. U svojoj srži, performans Industrijski park i priprema za nj je misaoni proces koji je najviše narastao u nekoliko dana rada s polaznicima WHW Akademije u Zagrebu. Polaznici su bili uključeni kao participanti i suradnici volonteri. Umjesto volontiranja publike kao čitača, polaznike Akademije zamolio sam da čitaju za vrijeme performansa, jer njih smatram neposrednim posrednicima, zapravo još bolje rečeno – oni su i izvor i medij u isto vrijeme, imaju binarnu poziciju. Ono na čemu sam pokušavao raditi s polaznicima jest morfološko prevođenje i učenje o prevođenju takvog spektra emocija u fizički pokret. Također, ako promatramo čitanje polaznika Akademije kao vježbu, bitno mi je bilo izložiti i njih i publiku višesatnom performansu izdržljivosti.
*Peformans “Industrijski park I”, Zagreb, siječanj 2019. / foto: Damir Žižić
► Jezik i sintaksa romana su uzbudljivo suvremeni, prostor od preko 70 godina, otkad je napisan, do ovog prigodnog čitanja kao da se nije dogodio. Tekst dobro prenosi nekontrolirano uzbuđenje, oscilacije u raspoloženju, odnos pesimizma i optimizma…
Oscar Murillo: Po završetku mog prvog čitanja romana prije dvije godine, praksa mi se zaista počela nadograđivati na pročitano štivo. Zapravo, indirektno se i u različitim formama bavim tim tekstom već od 2014., kada sam predstavio performativnu instalaciju u galeriji David Zwirner u New Yorku, konkretno rad pod nazivom A Mercantile Novel. Proces rada se pokrenuo kao impuls, a artikulirao kao strukturirani osjećaj nezadovoljstva, praznine, neispunjenja… Rad u Zagrebu smatram rezultatom sustavnog nadograđivanja misli od tada. Iako su okolnosti stvaranja drugačije, jer drugačije su i motivacije privatne galerije i WHW Akademije, smatram da u kontinuitetu gotovo pet godina radim na ovom radu te sam se napokon osjetio spremnim za izlazak s pokretom.
► Spomenuli ste opipljivost titranja u romanu… Nadovezao bih se komentarom kako su pročitani odlomci u toku performansa ostavili dojam frenetičnosti, dok je vaša dinamika scenskog pokreta pratila oscilacije tog ludila. Možete li povezati teritorij Kolumbije, rad i titrajuće ludilo koje novela anticipira?
Oscar Murillo: Ono što doživljavam u već ne znam kojem čitanju romana je ono na što sam se i fokusirao, prekriven velikim platnom, u toku performansa dok su polaznici Akademije čitali tekst. To je prepoznavanje sličnosti s mojim bliskim okruženjem u Kolumbiji i praćenje amplitude histerije – ludila u tekstu – performativnim pokretom. Zapravo, pokušat ću to unificirati pojmom kojeg sam sam skovao – tropicalia, označiteljem svojevrsne mahnitosti, različite od njujorškog ili londonskog ludila. Tropicalia je slikoviti prikaz južnoameričkog delirija općenito, vizualnog i akustičnog, svojstvenog regionalnom prekarijatu (sjever južnoameričkog kontinenta op.a.), velikoj većini radnika koji su od rane dobi svjesni nemogućnosti svoje klasne migracije. Tropicalia je pojam kojem je domena radna trauma, a za funkciju ima dekonstrukciju atmosferičnosti južnoameričkog laissez faire pristupa međuljudskim odnosima i radu kao praktično jedinoj komponenti koja ih generira.
*Majka Oscara Murilla, Virgelina Murillo (u sredini), fotografirano na radnom mjestu u tvornici Colombina u La Paili / fotografija preuzeta s www.timeout.com
► Kada razgovaramo o Južnoj Americi kao refleksivnom kontekstu vaše stvarnosti – tropicaliji – posljedično razgovaramo i o klasnoj emancipaciji. Dakle, nužno govorimo i o socijalističkoj revoluciji na širem, južnoameričkom teritoriju. Ona je mogla značiti i rodnu emancipaciju, ali nažalost u Kolumbiji se (još uvijek) nije dogodila.
Oscar Murillo: Žensko pitanje bi trebalo biti podcrtano i svetkovano, uvijek. U tekstu Patricije Galvão žensko pitanje vidim kao motor, pogon za širu stvaralačku sliku o radnom nasilju i klasnoj pripadnosti koja nema ili barem ne bi trebala imati predznak spola. Kada sam ja privatno u pitanju, žensko radno nasilje teško mi je probavljivo jer se naslanja i na bliska iskustva iz vlastite obitelji.
► Opetovano suočavanje s traumom rada i refleksije tog rada na vašu okolinu putem performansa, je li vam bolno?
Oscar Murillo: Performans jest forma suočavanja, ali nisam siguran osjećam li, pa shodno tome i projiciram li bol i sve njezine posljedice, izvodeći ga. Moji performansi, uključujući i zagrebački, uzročno-posljedično se bave ljutnjom i njezinim dekodiranjem. Smatram da postoje dvije definicije pojma ljutnje; jedna je ljutnja usmjerena, odnosna, neprepričljiva; dok je druga intelektualno nabijena, dugoročna i složena kao provokacija. Prvu smatram generalnom motivacijom, a druga je direktno utkana u performans. Konstruiranje ljutnje iz ljutnje u relaciji je s duljinom trajanja performansa i ranije spomenutim izlaganjem studenata i publike performansu izdržljivosti. Izložiti čitače i publiku dvosatnom repetitivnom komadu je praktički kazališna vježba, u kojoj upravo duljina i repetitivnost paralelno grade i razgrađuju – ljutnju.
*Oscar Murillo: “if i was to draw a line, this journey started approximately 400km north of the equator”, South London Gallery, 2013. / foto: Mark Blower (preuzeto s www.southgallery.org)
Raditi rad ili rad kao rad
► Možete li usporediti pitanje rada u Kolumbiji i u Londonu, vašem trenutnom prebivalištu? Naizgled, definicije pojma su prilično udaljene, ali imajući na umu da Kolumbija, baš kao ni Velika Britanija, nije emancipirala rad putem revolucije, čini se kako su ipak bliske.
Oscar Murillo: Pitanje klase, pa shodno tome i pitanje rada, u Kolumbiji podrazumjeva bavljenje prazninom između amerikaniziranog, iznimno bogatog dijela populacije koje je potpuno razvedeno od ostalih 95% populacije. Bojim se da je omjer 95:5 realan pokazatelj i na globalnoj razini. Kad kažem globalno, mislim na područja bez iskustva emancipacije rada revolucijom, a u tu kategoriju, nažalost, spada i Kolumbija. Okrutnost moje bliske okoline ne mjeri se osobno ili međusobno, već prekostoljetnom manipulacijom tijela radom. Tropicalia je direktna posljedica takve manipulacije. Taj isti rad je okosnica svega što produciram, a ono što moj rad emitira je tropicalia. To je performativni krug stvaranja u kojem je rad zapravo mjerna jedinica privida emancipacije, što je identično i u Kolumbiji i u Londonu.
► Možete li malo preciznije raslojiti pojam tropicalia, pogotovo u odnosu na konstelaciju rada u Južnoj Americi?
Oscar Murillo: Mislim da pojam tropicalia treba promišljati drugačije od konteksta cijele Južne Amerike. Izuzeo bih teritorije Argentine, Urugvaja, Čilea i slično, jer je njihova percepcija i recepcija strukturne misli o radu ipak drugačija nego u Kolumbiji. Iskustvo rada, u kojem je taj rad jedan od više jednakovrijednih sastojaka koji održava zdravu svakodnevicu, smatram gotovo pa luksuzom, a to iskustvo, ili barem sjećanje na nj imaju navedeni teritoriji. S obzirom da nemam to iskustvo, a nemam ni alat za stvarnu emancipaciju tog rada, najbliže što mogu uraditi jest uključiti u performanse neke od članova svoje obitelji i radnike, kako bih njima i publici makar simbolički emancipirao poimanje rada tako što mijenjam kontekst forme. Izložiti radnika i njegov specijalizirani rad na traci u bijeloj galeriji znači da taj rad ne postoji samo kako bi radnik golo preživljavao, već se radnika i njegov rad upogonilo u novu sintetičku misao gdje on prestaje biti objekt i postaje subjekt, makar privremeno. Zapravo, bavim se radom jer je iskustveno to aktivnost koju najbolje poznajem, raditi rad oslobađa moju vlastitu praksu i taj rad ne smatram kvalitativno boljim ili lošijim, već naprosto drugačijim.
*Pogled na komad instalacije crnog platna u Silwan Club dvorištu, Istočni Jeruzalem, 2017. / foto: Nigel Wilson (preuzeto s www.hyperallergic.com)
Crno platno & Institut za rekoncilijaciju
► Istaknuo bih obješeno crno platno u vašim instalacijama, vizualno prepoznatljiv i simbolički potentan proizvod koji uglavnom pozicionirate tako da stvarate dodanu gustoću pojedinim elementima zgrada i/ili javnog i/ili društvenog prostora. Kako ono nastaje?
Oscar Murillo: Crna platna su skoro pa generični proizvodi kojima distorziram stvarnost okruženja u kojima se postavljaju. Njihova primarna funkcija je suočavanje s neočekivanošću kod promatrača i simbolička prepoznatljivost uglavnom prošlog, nekad i traumatičnog iskustva. Svako pojedino platno rezultat je složene metode nanošenja debelih slojeva crne uljane boje, nakon čega je platno paljeno kako bi se postigla tekstura poput grube kože te se potom dijelovi spajaju u uvijek različite formate prilagodljive situaciji. Platna nisu razvučena na okvire, već su izložena tako da negiraju status tradicionalne slike: naslagana, presavijena, prebačena preko različitih struktura ili obješena poput zastora ili zastava. Platna kao motiv, medij i rezultat, ipak smatram gestom-provokacijom, prije nego manifestacijom jer ugrađivanjem istog ili sličnog elementa u fizički nekontinuirani tipološki okvir dajem open-end vrijednost radu. Bitna mi je prepoznatljivost svakodnevnosti forme i formata u kojoj platna budu izložena, poput rublja ili zastava, gdje pokušavam provocirati prisnost pa posljedično i pomirenje.
*Oscar Murillo: “Institut za rekoncilijaciju I”, Pula 2018. / foto: Marko Ercegović
► Nazvati seriju radova Institutom i sugerirati ponašanje tim istim imenom prilično je odvažno. Koje je ideološko i metodološko uporište iza naziva Institut za rekoncilijaciju? Konkretno, iz prošlogodišnjeg rada u Puli jasno je da su crna platna formativni element Instituta, nedjeljiva cjelina, praktički jedan jezik.
Oscar Murillo: Početkom 2014. zaključio sam da širina vlastite produkcije zahtjeva niz osobnih promjena, svojevrsno rekalibriranje i uspostavljanje okvira, sustava, strukturne misli koja se ponaša poput manifesta, a manifestira kao gesta, i ima jasan cilj i namjeru. Općenito, nazvao bih to usmjerenjem kojem sam dugoročno odlučio biti dosljedan. Upravo tako je nastao Institut za rekoncilijaciju – okvir koji će kroz godine okupiti seriju instalacija i drugih multimedijalnih radova s, među ostalim, dominantnom komponentom crnog platna. Ono čime se svakodnevno bavim, ono što svakodnevno pohranjujem u fond Instituta je stvaranje ravnoteže između preciziranja, fokusiranja, sužavanja i izoštravanja tog mjesta, čime želim stvoriti pomirbu te prostorne, morfološke i metodološke adaptacije s obzirom na lokalitet ili mjesto radnje rada. Pritom pokušavam suptilno višestruko kodirati konačan proizvod kako bi uvijek bio simbolički snažniji od vlastitog imena, odnosno naziva rada. Pulu ističem kao najpotentniju metodološku i morfološku adaptaciju u seriji. Format platna i veličina hrama dobro su se nadopunili tako da su iskrivili dojam mjerila hrama i njegove okoline.
*Oscar Murillo: Institut za rekoncilijaciju II, Pula 2018. / foto: Marko Ercegović
Arhitektonika
► Performans u Arlesu 2012. orkestrirali ste kao privremeno i participativno programsko punjenje rimske arene iz 90. godine nakon Krista. (Augustov hram u Puli je iz 14. godine. op.a.) Rezultat je bio tepih međusobno nepovezanih, ali koherentnih performativnih aktivnosti koji daju dojam projektirane heterotopije. Smatrate li svoju praksu (i) arhitektonskim djelovanjem?
Oscar Murillo: Rekao bih da je performans u Arlesu eksperiment stvaranja drugačijeg mjesta. Davanjem mogućnosti neobaveznog participiranja promatrača i slučajnih prolaznika-turista u performansu, pokušao sam dekonstruirati tradicionalno antički utvrđen hijerarhijski odnos borilišta u areni i pripadajućeg gledališta. Performans je kontinuiranom nadgradnjom prerastao vlastite tipološke okvire i postao prijelazna faza prema režiranom kazališnom komadu. Bez obzira na izrečeno, ne smatram da je performativni i instalacijski dio mog opusa samo u polju arhitektonskog diskursa. Moram napomenuti da imam vrlo kompleksan odnos s projektiranim, konsolidiranim prostorom – imam potrebu poremetiti ga, torzirati, ali kao formalnost, ne kao misao. Kada je arhitektonska i urbanistička misao u pitanju, i njeno prožimanje kroz moje radove, razumijem da sam samostalno postigao maksimum artikulacije, a sljedeći korak je suradnja s arhitektima.
*To the Moon via the beach – Oscar Murillo: “Work just happens”, performans u Arlesu 2012.
► Iz arhitektonske i urbanističke, projektantske perspektive, provedba koncepata i njihova realizacija podrazumjeva obaveznu komunikaciju sa sistemom i gravitacijom. Komunikacija sa sistemom za posljedicu ima nužnost uređenja odnosa -–vlasništva, odnosno uspostave sustava prava i obaveza čega je u svom polju djelovanja umjetnička praksa (skoro pa) lišena. Koji je vaš stav spram pojma vlasništva?
Oscar Murillo: Odgovorno tvrdim da je vlasništvo i/ili posjedovanje i želja za istim naprosto pohlepa koja se može obuzdati. Ovako postavljena teza djelomično i osuđuje potrebu za posjedovanjem, imanjem. Međutim, u teritoriju nemogućnosti emancipacije rada i emancipacije radom, primjećujem pojačanu želju za vlasništvom i ne osuđujem ju, jer smatram da predstavlja virtualnu i simboličku emancipaciju koja je nužan preduvjet za prethodno osnaživanje subjekta.
*Oscar Murillo: projekt “Frequencies” / foto: Clara Dublanc (preuzeto s www.amazon.co.uk)
Zahvaljujemo Oscaru Murillu i WHW-u na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
