Patrik Schumacher predstavlja onaj najpoznatiji dio naše struke, nekad pejorativno nazivanim starchitects. Za razliku od ostalih kolega iz te reprezentacije, Schumacher je neobično otvoren: osim vođenja Zaha Hadid Architects ureda bavi se teoretskim i akademskim radom, ali i održi pedesetak predavanja godišnje širom svijeta na temu recentnih projekata svojeg ureda i teoretske pozadine istih. Jedan je od rijetkih na kojeg ćete naići u ne-arhitektonskim medijima i pronaći stotine njegovih intervjua, predavanja i debata na internetu. U fokus te šire, ne-arhitektonske javnosti dolazi prije dvije godine izjavom kako bi nam slobodnije tržište više pomoglo u kreiranju gradova kakvih želimo. Za tu je tvrdnju primio salve kritika, neke čak i iz redova vlastitog ureda, otkrivši pritom pomalo jednolične stavove mainstream arhitektonske (news)scene, koja se požurila pokazati zgražanje nad izrečenim. Patrik Schumacher je na ovogodišnjim Danima Orisa održao predavanje koje nije pretjerano prštalo kontroverzama, više je to bio pregled projekata ZHA ureda, ali s uvodnim teoretskim dijelom koji nam je bio dobar povod za razgovor o njegovim pogledima na probleme arhitekture, izvorima njegovih stavova i budućnosti naše struke.
*Patrik Schumacher / foto: Damil Kalogjera
► Prije nekoliko godina ste na Svjetskom festivalu arhitekture u Berlinu izjavili kako mislite da rješenje problema visokih cijena nekretnina leži u većoj deregulaciji tržišta i privatizaciji javnih dobara. Ta je izjava pokrenula lavinu uglavnom negativnih komentara Vaših kolega te je kao rijetko koja druga dovela fokus šire javnosti na jednog arhitekta. Možete li malo pojasniti Vaš stav te zbog čega je on polučio toliko negativnih kritika?
Patrik Schumacher: Mislim da u mom stavu nema ničeg toliko ekstremnog, novog ali ni “mog”. Ideja da kompleksne ekonomije, pogotovo velikih gradova, ne možemo planirati pronalazimo među arhitektima i kritičarima arhitekture od Jane Jacobs preko Reynera Banhama do Cedrica Pricea i nedavno preminulog Roberta Venturija. Ekonomska pak podloga za takav stav dolazi od predstavnika austrijske škole ekonomije poput Friedricha Hayeka, Ludwiga Von Misesa te Murrayja Rothbarda čiji su radovi jako utjecali na moj razvoj i usadili taj anarho-kapitalistički i libertarijanski pogled na svijet. Interesantno je da u tom predavanju nisam ni nudio gotov recept za problem (konkretno se radilo o Londonu), već tek naglasio kako bi rješenje spomenutog problema moglo ležati u prepuštanju slučaja slobodnom tržištu s obzirom da su državne intervencije i stvorile problem visokih cijena. Kako ste i sami rekli, reakcije su bile zapanjujuće negativne, u tolikoj mjeri da se i gradonačelnik Londona morao očitovati o mojoj izjavi. Moje osobno mišljenje je bilo da, bez obzira što nam se nekad čini da nam treba više kontrole, manje regulacije i manje planiranja zapravo su ono što treba suvremenim gradovima. Današnji gradovi su premreženi na toliko različitih razina da ih je nemoguće mapirati, a kamoli planirati, što arhitekti teško prihvaćaju.
*ZHA: MAXXI muzej u Rimu / foto: Iwan Baan
► Kada kažete da arhitekti i dalje imaju težnje ka planiranju, mislite li time da u našoj struci vlada svojevrsni “pomak ulijevo” u ekonomskim stavovima?
Patrik Schumacher: Općenito je tipično za akademike i intelektualce da imaju pomak ulijevo u svojim razmišljanjima, uz iznimku ekonomista i ponekih inženjerskih zanimanja, a arhitekti se kao reprezenti znanosti o izgrađenom okolišu isto svrstavaju u humanističku domenu. Mislim da je razlog tome što su ljudi koji se bave edukacijom uglavnom stručnjaci u domeni koja je nekoć bila aktualna (op. a. yesteyears), pa kada proučavate arhitekturu i urbanizam dvadesetog stoljeća zapravo se bavite planiranim gradovima i planiranim ekonomijama. Istina, tadašnja je ekonomija bila nemjerljivo jednostavnija od današnje, pa samim time i izgrađeni svijet koji ju okružuje, ali je svakako stvorila sliku arhitekta kao centralnog planera tog svijeta, što je zapravo moćna slika.
*Patrik Schumacher / foto: Damil Kalogjera
► Mislite da su arhitekti bili protagonisti tog intervencionizma, pogotovo u epohi moderne arhitekture?
Patrik Schumacher: Svakako. Doba moderne je jedna iznimka u povijesti. Nastala je na ideji ujedinjenog svijeta koji je nakon Drugog svjetskog rata dobio značajan zanos pa je želja za pravednijim ekonomijama i redistribucijom dobara bila prisutna i u diskursu zemalja zapadnog bloka koje su pedesetih i šezdesetih godina imale znatan dio ekonomije koji je bio planski. Međutim, graditi i urbanizirati tadašnji ruralni okoliš bilo je mnogo jednostavnije nego danas: cilj je bio postaviti infrastrukturu, zonirati grad i zone stambenih blokova s novopridošlim stanovništvom povezati prijevozom do industrijskih zona. Usudio bih se reći da je to bilo relativno jednostavno doba za “planirati”. Diversifikacijom industrije i globalizacijom tržišta takvi su se pogledi na ekonomiju propali a s njima i gradovi koje su planirali. Zatim se dogodilo da je država u tom kontekstu željela regulacijama zaštititi nadolazeće ekonomske promjene kako bi zaštitila građane, što je u konačnici stvorilo veće nejednakosti od onih koje su tobože pokušavali izbjeći.
*ZHA: Kartal Masterplan, Istanbul
► Mislim da tu dolazimo do teme parametricizma o kojem ste govorili na predavanju. Vidite li u tom parametričkom pristupu izgradnji okoliša svojevrsnu alternativu planiranju?
Patrik Schumacher: Ne bih rekao da je parametricizam alternativa planiranju, iako je u kontekstu ovog razgovora to kongenijalno. Dok primjena parametričkih principa u arhitekturi i urbanizmu na jedan način zaista ovisi o tržištima i dobrovoljnim odlukama pojedinaca u organizmu grada, s druge strane izrazito ovisi o diskursu. U svakoj znanosti, pa tako i u arhitekturi, kauzalnosti u početku nisu jasne, stoga često posežemo za filozofskim diskursom kako bismo definirali potencijale i kontribucije dizajna. Upravo radim na knjizi koja će se zvati “Tržišta i diskursi” (op.a. Markets and discourses) u kojoj želim istražiti libertarijanske ideje kroz fokus Marksove materijalističke metateorije za koju vjerujem da je bila jako precizna i da se zapravo ne razlikuje od Hayekovog pogleda na ekonomiju. U tom kontekstu vjerujem da tržište i princip parametricizma imaju sličnosti jer su oboje otvoreni procesi. Naime, vjerujem da se na urbanizam mora isključivo gledati kao na bottom-up decentralizirani proces donošenja odluka jer jedino na taj način možemo postići optimalnost i samim time riješiti problem nedostatka identiteta prostora kojeg držim ključnim problemom urbanizma 21. stoljeća. Dok su kulture, povijest, konteksti i tržišta posve različiti, svi ljudski izgrađeni okoliši počeli su izgledati isto, što mislim da nije dobro, a jedna od postavki parametricizma je da riješi taj problem nudeći isti princip uz različite rezultate prilagođene kontekstu.
*Kartal Masterplan, Istanbul
► Spominjete nedostatak identiteta u arhitekturi, a čini mi se da je upravo najviše kritika uredu ZHA upućeno zbog ikoničnosti koja nekada ide na štetu funkcionalnosti.
Patrik Schumacher: Iako je konačni rezultat naše arhitekture ikoničnost koja djeluje jako pomodno, u pozadini su procesi i sati rada koji definiraju sve datosti koje jedna zgrada mora ispuniti. Nije mi uopće cilj post-racionaliziranje estetike naše arhitekture, niti bježanje od ikoničnosti: od osnutka ureda propitivali smo osnovne elemente građevina poput stupa, zida, poda i dovođenje u pitanje tih dogmi dovelo nas je do pristupa projektiranju koje je prepoznatljivo i specifično. Iako estetski naša arhitektura djeluje nacrtana “iz rukava”, procesi projektiranja su dugotrajni i mukotrpni. Primjerice, MAXXI muzej u Rimu je projektiran gotovo cijelo jedno desetljeće i pomno je promišljena njegova unutrašnja organizacija, kao i pozicioniranje unutar konteksta. Iz evolucijske perspektive parametrički pristup arhitekturi ima utemeljenja, ali nedostaje mu ideološka podloga koju pokušavam proširiti radom u edukaciji i čestim predavanjima na konferencijama. Tu dolazimo do teme tektonicizma, ili kako sam uvjeren, zadnje faze parametricizma koju uvijek prezentiram na primjeru našeg Morpheus hotela u Macauu. Iako nosivi egzoskeleton djeluje proizvoljno, inženjerska odluka da nosivi sustav postavimo van tlocrta zgrade na samo pročelje dala nam je mogućnost racionalnijeg formiranja tlocrta i u konačnici kvalitetnije prostore. Samo površnim čitanjem arhitekture možete dobiti dojam nefunkcionalnosti.
*Patrik Schumacher / foto: Damil Kalogjera
► Dok razgovaramo o parametricizmu i Vašem pristupu arhitekturi ne mogu se oteti dojmu kako su pretpostavke o budućnosti produkcije digitalne arhitekture o kojima ste pričali prije tridesetak godina postale stvarnost većine ureda. Koje su trenutno teme kojima se najviše bavite sa svojim suradnicima u uredu i u kojem smjeru mislite da će se razvijati naša struka?
Patrik Schumacher: Apsolutno. Rad u uredima je postao jako otvoren. BIM sustav je postao nužnost i mislim da je on u posljednjih desetak godina značajno promijenio procese rada. Trenutno se dosta bavimo kinetičkom transformabilnosti, ali i inteligentnim robotskim sustavima. Kada bih nagađao gdje će se arhitektura najviše razviti, rekao bih na područjima umjetne inteligencije u kombinaciji s robotskim sustavima za proizvodnju samih građevina. Iskreno, mislim da nismo blizu, i da nas od potpuno aplikativnih 3D ispisa dijele desetljeća, ali svakako držim da ćemo se kretati u tom smjeru. Također, dosta se bavimo alatima i simulacijama socijalnih procesa, te sistemima baziranim na agentima. To se tiče početka našeg razgovora i ideje kako teško planiramo prostor, stoga se bavimo naprednim proučavanjem na bazi “big data”. Primjerice u projektiranju velikih poslovnih zgrada proučavamo različite odjele tvrtke i na temelju aktivnosti između njih donosimo konkretne projektantske odluke. Parametricizam kao pristup nam dozvoljava da se bavimo različitim mjerilima i tipologijama, tako da produciramo od nakita do masterplanova, te različite namjene koje se kreću od socijalnog stanovanja do velikih zgrada javne namjene.
*ZHA: MORPHEUS hotel, Macau / foto: Ivan Dupont
*ZHA: MORPHEUS hotel, Macau / foto: Virgil Simon Betrand
► Prije više od dvije godine preminula je Zaha Hadid, nakon čega ste Vi preuzeli kormilo međunarodnog ureda koji i dalje nosi njeno ime. Koliko je Vaš pristup drukčiji od njenog i što se promijenilo u načina rada od njenog odlaska?
Patrik Schumacher: Genij njenog rada je bio da potakne ljude da dođu do izražaja. Bila je izrazito kompetitivna osoba i svojom neviđenom energijom je motivirala ljude oko sebe. Nerijetko je organizirala podosta stresne natječaje unutar ureda kako bismo došli do najboljeg rješenja, dok je sam autorski proces bio vrlo opušten. Upravo zato mislim da smo uspjeli voditi ovako veliki ured ovoliko dugo vremena. Zaha je u svom pristupu bila vrlo intuitivna, gotovo kao umjetnica. Zato su njeni crteži i projekti bili vrlo sugestivni. Po pitanju izgradnje platforme rada smo slični, međutim razlika je u našim karakterima. Moj je pristup projektiranju više teoretski i racionalniji, a Zaha je bila više intuitivna i pritom odličan lider. Tim je pristupom oblikovala pojedince koji su je nakon njenog odlaska uspjeli zamijeniti. Mnogo sam naučio od nje.
*Zaha Hadid i Patrik Schumacher / foto: Martin Url
Više o uredu Zaha Hadid Architects potražite na www.zaha-hadid.com.
*Patrik Schumacher / foto: Damil Kalogjera
Autor: Frane Dumandžić / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Zahvaljujemo Orisu na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
