Paula Tončić, njen slatki pas RZA i ja, iznimno ovog puta bez drugog slatkog psa imena Juli, našli smo se na kavi u KIC-u kako bismo porazgovarali o njenom radu i vidjeli na koji način bismo gradili narativ intervjua. Nakon prvih par rečenica, Paula i ja našli smo zajednički jezik i kao da smo otvorili portal nekog neviđenog kozmosa. Iako u svojoj ulozi novinara pokušavam dati što manje inputa, jer sam prvenstveno tu da bih slušao, bilježio i učio te iste te utiske prenio kroz pitanja, razgovor je predivno tekao u različitim bujicama ideja, misli i dijeljenja naših opsesija koje su se pretakale u razgovor o njenim radovima. Stvorili smo prostor u kojem smo oboje pričali o životnim iskustvima, ljubavi prema istraživanju i dokumentiranju, o tome kako oboje mislimo da nam je sakupljanje svima na neki način prirođeno ili otuđeno te o ljubavi prema Tumblru i estetici na kojoj smo odrastali. U svakom njenom odgovoru iznova me iznenadilo koliko ozbiljno i temeljito pristupa istraživanjima, na koji način ih provodi i do koje mjere stječe ekspertize u stvarima koje je zanimaju. U jednom sam trenutku osvijestio da svako malo nemam ništa drugo za reći, osim izraziti svoje divljenje. Nakon razgovora osjećao sam se pun elana pa sam s tom lijepom energijom, koju je svojom pristupačnošću, stručnošću i ljubavlju prema stvaranju i ljudima u meni stvorila, krenuo u novi dan razmišljajući o našem krasnom druženju.
Paula Tončić rođena je u Zagrebu 1997. godine. Diplomirala je na Odsjeku za animaciju i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te se nakon studija seli u Berlin. Njezina umjetnička i istraživačka praksa oslanja se na procese arhiviranja, klasificiranja i dokumentacije začudnih predmeta. Kroz groteskne elemente istražuje granice između stvarnosti i fikcije s posebnim naglaskom na djevojačko iskustvo u kontekstu djevojačkog pogleda i prostora ženske intimnosti. Pod snažnim utjecajem fikcijske literature i kinematografije trash horora, njezini radovi odišu fascinacijom liminalnim prostorima i transformacijom materijala iz jednog medija u drugi.
► Za rad Ona se igra nožem osvojila si Grand Prix na ovogodišnjem Salonu mladih. Rad istražuje djevojaštvo iz perspektiva nadzora i tjeskobe. Zbog čega ti je bilo bitno prikazati temu djevojaštva iz ta dva specifična rakursa?
Paula Tončić: Rad Ona se igra nožem temelji se na iskustvima turbulentnog odrastanja, neposluha i izlazaka. Razmišljala sam o tome što znači ženski pogled i usporedno s time kako drugi promatraju djevojke. Osjećaj tjeskobe u zatvorenim prostorima poput bolnica i domova, koji su bili kulise dvogodišnjeg istraživanja teme rada, dodatno naglašava intenzitet tih iskustava. Koncept kazni, samokažnjavanja te situacije u kojima se djevojke kažnjava zbog odstupanja od očekivanih normi teme su koje mi privlače pažnju. Kroz ove perspektive rad nastoji istaknuti složenost djevojaštva i duboke emocionalne i psihološke učinke koje društvene norme i pritisci mogu imati na mlade pojedinke i pojedince.
► U ovom se radu baviš i istraživanjem metala kao materijala. Možeš li nas provesti kroz svoj tehnički i istraživački proces materijala?
Paula Tončić: Metal kao materijal fascinira me ne samo svojom nesavladivošću, krutošću i hladnoćom, nego što i u doticaju s toplinom postaje mekan i podatljiv. U procesu je uzbudljivo poništavanje zadanih formi i konteksta. U radu je transformiran srebrni pribor za jelo topljenjem pa se tako poništava simbol klasnog statusa te se rekontekstualizira značenje plemenitih metala. U zalagaonicama možemo vidjeti kako kliješta za metal uništavaju nakit i stare predmete. Takva destrukcija izaziva osjećaj melankolije, ali istovremeno taljenjem prvobitnih formi nastaje prilika za stvaranje novih oblika. Sakupljene odbačene predmete otisnula sam u pijesak, u njih sam lijevala otopljeno srebro od pribora za jelo.
► Važan segment tvog rada bio je i proces sakupljanja odbačenih predmeta djevojaka iz napuštenih domova. Zbog čega si se odlučila na sakupljanje kao metodu u umjetničkom radu i kako je izgledao selekcijski postupak sakupljenih objekata za izložbeni rad?
Paula Tončić: Sakupljanje predmeta omogućuje prikaz osobnih priča i intimnih trenutaka djevojaka koje su boravile u tim domovima. Selekcijski postupak je intuitivan – odabrani su predmeti koji najviše rezoniraju s temama rada i koji nose određenu emocionalnu ili simboličku težinu. Sakupljanje je dugogodišnja metoda u mojim istraživačkim procesima. Predmeti poput fotografija prometnih nesreća, plastičnih lampi, umjetnih cvjetova, krznenih kapa ili staklenih lustera stvaraju mikrokozme. Na isti način pristupila sam sakupljanju predmeta iz doma. Srna, pištolj, kruna, Isus u naručju Marije, zlatni zubi, smreke, jele, potkove i mašne; sve to sakupljaju djevojke u domovima. Kolekcija sakupljenih pehara korištena je kao postament koji drži dvometarske aluminijske ploče. Pehari, kao simboli pobjede i priznanja, u kontekstu rada mogu se interpretirati kao ironični kontrapunkt.
► Tijekom našeg razgovora spomenula si da je jedan od tvojih interesa i istraživanje kustostva u prostorima intime. Na koji se način taj interes i istraživanje reflektiraju u tvom radu?
Paula Tončić: Istraživanje kustostva djevojaka u prostorima intime pomaže mi razumjeti njihove osobne priče. Zidovi u njihovim sobama postaju svojevrsni oltari i muzeji sjećanja na njihov boravak u tim prostorima i zapisi o čemu su i kako su sanjale. Hodnici napuštenih domova tako postaju muzeji i galerije.
► Koji je simbolizam motiva noža u instalaciji?
Paula Tončić: Nož je simbol samoobrane, ali i napada, ritualni je predmet i igra kada bode u dlan ili reže slavljeničku tortu. Naziv Ona se igra nožem referenca je na pjesmu post-pank benda Dobri Isak, evocirajući uspomene na prve osnovnoškolske izlaske i prve neposlušnosti.
► Spomenula si mi u razgovoru kako si za laserski print na aluminij odabrala staru fotografiju striptizeta iz jednog zagrebačkog noćnog kluba. Zbog čega si odabrala baš nju i na koji način se ta primjesa erotske nabijenosti prizora konceptualno preslikava u radu?
Paula Tončić: Stare found footage fotografije striptizeta iz jednog noćnog kluba odabrane su zbog svoje simbolike. Noseći primjese erotske nabijenosti, kontrole i gledanja, uklapa se u teme nadzora i tjeskobe, kompleksnosti i dvosmislenosti, naglašavajući tenziju između slobode i kontrole.
► Prošle si godine slovenskoj i hrvatskoj publici predstavila svoj kratkometražni film SGT Reckless. Film je kolaž found footage video materijala i video materijala iz osobnog arhiva. Zbog čega ti je bilo konceptualno bitno miješati te dvije vrste materijala?
Paula Tončić: Found footage donosi povijesni kontekst, dok osobni arhiv bilježi vrijeme provedeno u prisustvu divnih prijateljica, djevojaka i žena koje su oduvijek susretljive prema mojoj potrebi za snimanjem, dokumentiranjem, bilježenjem, fotografiranjem njihovih osobnih prostora i iskustava te odnosa prema sebi i drugima. Dio osobne arhive također uključuje fotografiranje autoportreta pametnim telefonom koje je bilo dio mog odrastanja. Gaming, sad boysi i Tumblr postovi na neki način formirali su estetske senzibilitete naše generacije. Dana nam je mogućnost da dnevnike intimnosti – fotografije izlazaka, najboljih prijatelja, odraza u ogledalu, masnica na koljenu, dvoraca od smokija – objavljujemo javno i stvaramo vlastite baze podataka, svojevrsne online arhive vlastitih sjećanja.
► U GMK-u si 2022. godine realizirala svoju samostalnu izložbu Cvijet, poliester, plastika, 15x8x91, orhideja, bijela. Rad se bavi istraživanjem imitacije stvarnosti s umjetnim biljem. Na koji se način igraš dihotomijama fikcije i stvarnosti u ovom radu?
Paula Tončić: U radu Cvijet, poliester, plastika, 15x8x91, orhideja, bijela istražujem dihotomije fikcije i stvarnosti koristeći umjetno bilje kao polazišnu točku za razmišljanje o imitaciji stvarnosti. Umjetno bilje imitira prirodu, ali je zapravo njena reinterpretacija – stilizirana verzija koja nije autentičan prirodni element. Kroz sistematizaciju umjetnog bilja u obliku fiktivnog herbarija, klasificiram biljke prema karakteristikama poput veličine i boje, istražujući kako se imitacija može strukturirati i kategorizirati. U procesu prelazim na digitalnu transformaciju umjetnog bilja pomoću 3D skenova, stvarajući Kiborge – virtualne manifestacije koje pomiču granice između stvarnog i digitalnog, omogućujući novu vrstu interakcije i percepcije u virtualnom prostoru. Integriranjem zvučnih komponenti, vizualne teksture biljaka prevodim u auditivne frekvencije. Instalacija uključuje i interaktivne elemente te proširenu stvarnost (AR). Za vrijeme istraživanja, razmišljanje su mi poticale autorice i autori kao što su Ursula K. Le Guin, Heather Davis, Donna Haraway, Mark Fisher i mnogi drugi, te pionirke elektroničke glazbe poput Delije Derbyshire, Daphne Oram, Wendy Carlos i Clare Rockmore.
► Kroz razgovor o tvom radu u GMK uočio sam da dosta često spominješ svoju fascinaciju plastikom. Možeš li mi svoju opčinjenost tim materijalom elaborirati?
Paula Tončić: U radu Cvijet, poliester, plastika, 15x8x91, orhideja, bijela plastiku tretiram kao simbol beskonačne preobrazbe. U tom istraživanju zanimljiva mi je Barthesova ideja iz djela Mitologija u kojoj opisuje kako plastika može stvoriti “savršene” replike stvarnog cvijeća. Plastika je tvar koja često djeluje ukočeno i mutno, ali može reproducirati najrjeđe tvari poput dijamanta, svile, perja, krzna, srebra i sve što na svijetu bliješti raskošnim sjajem. To je prva čarobna materija, umjetni predmet koji po prvi put teži da bude običan, a ne rijedak. Prirodu će zamijeniti umjetna tvar, produktivnija od svih nalazišta na ovome svijetu koja je otvorila veliki prostor bezgraničnih mogućnosti stvaranja novih oblika.
► Zbog čega odabireš upravo metode klasifikacije i sistematizacije kao konceptualne okosnice rada?
Paula Tončić: Inspirirana Foucaultovim diskursom, stvaram fikcijski herbarij umjetnog bilja, dijeleći ga prema različitim kriterijima. Foucault u djelu Riječi i stvari govori o klasifikaciji prirode i oblikovanju našeg razumijevanja. Povijest je, prema njemu, tkanje između onoga što vidimo u stvarima i znakova koje smo u njima otkrili ili postavili. Prostori poput herbarija, zbirki i vrtova služe kao materijalne manifestacije tog znanja, pomažući u organiziranju prirodnog svijeta. Stvari i riječi su isprepletene, a naši rasporedi u vrste i razrede često su nominalni, prilagođeni našim potrebama i granicama spoznaja. Da bi se uspostavila velika tablica vrsta, rodova i razreda, bilo je potrebno da povijest prirode ispočetka koristi, kritizira, klasificira te na kraju rekonstruira jezik. Stvari i riječi su isprepletene: bića prirode obično se raspoređuju u tri razreda: minerale, u kojima primjećujemo rast, ali bez kretanja ili osjetila; biljke, koje mogu rasti i koje imaju osjete; i životinje, koje se spontano kreću. Kriteriji života su rođenje, starenje, vanjske kretnje, unutarnje cirkuliranje tekućina, bolesti, smrt, prisutnost žila, žlijezda, epiderme i mjehurića.
► Trenutno si na rezidencijskom programu Living Room kustoskog kolektiva KUĆĆA. Koji je koncept rada koji razvijaš na njihovoj rezidenciji?
Paula Tončić: Na rezidenciji Living Room kustoskog kolektiva KUĆĆA razvijam scenarij za radiodramu Born on a Gangster Star. Istražujem aluminij i plemenite metale stvarajući plitke reljefe s otisnutim teksturama i motivima iz noćnog života.
Razgovarao: Leopold Rupnik / tekstove ovog autora potražite na linku
