Prošle sam godine slučajno u naletu pretraživanja televizijskih kanala naletjela na zanimljiv prilog o fotografskoj izložbi DISPLACEMENT Planinska 7 u Galeriji Događanja. Na prvu me zainteresirala sama ideja da je čitava izložba posvećena svakodnevici umjetnice i njenih susjeda u stambenoj zgradi zagrebačke četvrti Peščenica, no slušajući o ovom sjajnom projektu shvatila sam da je umjetnica Petra Slobodnjak definitivno iduća osoba koju želim intervjuirati. Rođena je 1988. godine u Bjelovaru gdje je i započeo njen stvaralački put, a trenutno živi i djeluje u Zagrebu. Diplomirala je 2012. godine smjer Dizajn grafičkih proizvoda na zagrebačkom Grafičkom fakultetu, a od 2014. radi kao slobodnjak, nezavisni profesionalac, na području grafičkog dizajna i fotografije. Fotografske radove proteklih je godina izlagala na sedam samostalnih te nekoliko skupnih izložbi. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU), Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i Hrvatskog dizajnerskog društva (HDD). Također je službena fotografkinja Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO (od 2016.). Završila je Restart školu dokumentarnog filma. Dobitnica je stipendije za jednogodišnji program VII akademije u Sarajevu koja je ogranak američke VII fundacije, nagrade za mlade umjetnike Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb i Grada Zagreba Ivan Kožarić za 2022. godinu te godišnje nagradu za mladog umjetnika ULUPUH-a za 2022.
► Fotografijom si se počela baviti u okviru djelovanja Fotokluba Bjelovar. Kada se pojavio interes za fotografijom i koliko je iskustvo sudjelovanja u aktivnostima fotokluba utjecalo na tvoj profesionalni put?
Petra Slobodnjak: U petom razredu osnovne škole sam krenula na slobodnu aktivnost fotoamatera. Tata mi je nedugo prije toga kupio mali fotić (onaj idiot s nekom ljubičasto-žuto-narančastim futrolom) i tako omogućio bavljenje ovim hobijem. Prvi dio tog školskog programa sadržavao je dosta predavanja iz teorije fotografije, što mi se kao djetetu činilo užasno dosadnim, ali kada smo ušli u labos dogodila se neka magija. Sve je krenulo kao dječja igra, jer je meni to fotografija i bila, a druženja s prijateljima u sklopu programa me držalo da ne odustanem. Prilikom odabira fakulteta fotografija je bila logičan odabir, uzimajući u obzir da čitav život šeće negdje za mnom, ali sam ipak upisala dizajn. U tom si trenutku nisam mogla predočiti kako da dječju igru pretočim u zanimanje. Danas mi je drago da sam studirala dizajn na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, zbog kombinacija medija i znanja koje nosim sa sobom. Smjer dizajn grafičkih proizvoda prožet je fotografijom, a tijekom cijelog studija sam slušala brojne predmete o fotografiji. Iako uvijek isprobavam razne stvari, fotografiji se vraćam kao primarnom mediju kroz koji se izražavam. Kad bih danas upisivala fakultet, mislim da i dalje ne bih upisala fotografiju, već npr. nove medije, multimediju ili nešto treće.
► Diplomirala si 2012. godine na Grafičkom fakultetu, a u tvojem je diplomskom radu zamjetno autoreferencijalno promišljanje o procesu odrastanja. Praktičan dio rada bila je izložba koju si postavila u vlaku, kako bi naglasila simbolično putovanje u svijet odraslih s kojim se brojni mladi susreću prilikom upisivanja fakulteta. Naziv izložbe Povratna karta ipak asocira dvosmjernost tog putovanja. Možeš li rastumačiti koncept koji stoji iza ovakve izložbe?
Petra Slobodnjak: Izložba Povratna karta bila je postavljena u četiri vagona putničkog vlaka koji se tjedan dana vozio po kontinentalnoj Hrvatskoj. Do ideje za izložbu došla sam zbog rečenice “Reci tati da ga voliš” koju je u moj planer, na nekoj davnoj kavi, zapisala prijateljica Olga. Shvatila sam da me planer trebao podsjetiti na suštinu koju sam zapustila zbog preseljenja, obaveza oko fakulteta i svih ludosti studiranja koje zaokupe glavu jedne studentice. Izložba o doslovnom i simboličkom putovanju je bila moj način da kažem hvala svima koji su mi bili vjetar u leđa prilikom odrastanja.
Povratna karta na put je krenula iz mog rodnog grada Bjelovara prema Zagrebu u nedjelju, kada obično studenti odlaze u mjesta studiranja, a završna vožnja odvila se na istoj relaciji samo u suprotnom smjeru u petak, dan kada se studenti vraćaju kući. Puno se sretnih slučajnosti dogodilo u vezi te izložbe, ali na početku sam svojoj mentorici Zlati iz fotokluba predstavila ideju za izložbu. Organizaciji se pridružio i Hrvatski fotosavez, a jedan od sponzora bio je i Nikon. Sve oko te izložbe bilo je izazovno jer sam za početak morala dogovoriti s HŽ-om kako će izložba posjetiti što više gradova. Kombinacija vagona koja iz Zagreba ide za Bjelovar i Osijek ne dolazi npr. u Varaždin. Također, da je vlak na dan otvorenja 15 minuta ostao dulje u Zagrebu izložbu ne bi vidjela osječka publika. Bilo je puno logističkih zavrzlama koje su strojovođe i drugi djelatnici HŽ-a, vođeni mojim željama, uspješno otpetljali. Izložba je bila postavljena na stropu četiri vagona vlaka ukupne dužina gotovo 40 metara. U prvom vagonu prikazala sam dječju igru, odnosno moj početak bavljenja fotografijom. Na tom platnu prikazan je kolaž uspomena, poruka zapisanih na papiriće koje sam pri rastanku razmijenila s polaznicima različitih foto radionica, ali i kemograma – prvih pokušaja fotografije. Kad bolje razmislim, to je bio džumbus, a kretanjem prema zadnjem vagonu posjetitelj od dječjeg kaosa dolazi do jasnijeg autorskog koncepta. Vlak je u Bjelovar došao tek nekoliko sati prije otvorenja izložbe, pa za postav nije bilo puno vremena. Kako bi lakše postavila izložbu, ali i osigurala se da ne pada za vrijeme vožnje ljudima po glavi, fotografije su se tiskale na četiri platna (za svaki vagon jedno) koja smo čičcima pričvrstili za strop. Možda bi sve bilo jednostavnije da sam izlagala u galeriji, no smatram da je ona morala biti realizirana u vlaku kao simbolu putovanja.
► Kažeš da su u nekoliko vagona bili izloženi približno 40 metara dugački i na platnu isprintani fotografski kolaži. Što se sve nalazilo na tim fotografijama? U kojem razdoblju su one nastale?
Petra Slobodnjak: Izložba je imala dnevnički karakter jer je prvi vagon bio pun dječjih radova koji su nastali od 1998. godine kada sam se počela baviti fotografijom, pa sve do 2012. kada sam završila fakultet. To je zapravo kolaž odrastanja. Drugi vagon predstavio je početak studiranja. Fotografije ne povezuje određena tema jer su to i dalje počeci mog istraživanja fotografije i promišljanja kroz medij, te otkrivanje digitalne fotografije budući da sam odrasla na analognoj. Međutim, treći vagon sam konceptualno pročistila. Fotografije su prikazivale pogled iz stana na zagrebačkoj Peščenici, portrete meni važnih ljudi, a uključila sam i prepiske s članovima obitelji preko interneta, ali i rečenice iz dnevnika i rokovnika. Četvrti, posljednji, vagon predstavlja autorski koncept koji se kasnije pretvorio u zasebnu izložbu, a ujedno je označio i završetak studija.
► Putujuća izložba posjetila je osim bjelovarskog i zagrebačkog kolodvora i druge destinacije – Koprivnicu, Viroviticu, Osijek, Varaždin, Čakovec i Strizivojnu-Vrpolje. Smatraš li da izmještanjem izvan galerijskih i muzejskih prostora umjetnički radovi dosežu maksimalan potencijal u susretu s novom publikom? Kakve su bile reakcije na tvoju izložbu i jesu li ljudi primijetili da je nešto drugačije u vlaku?
Petra Slobodnjak: Činjenica je da uzak krug ljudi posjećuje izložbe u galerijskim prostorima zbog čega sadržaj izložbe rijetko kada dođe do šire populacije. U slučaju ove izložbe, mislim da niti jedan putnik nije mogao istovremeno sjediti u vlaku i ne primijetiti izložbu na stropu. Povratna karta imala je raspored vožnje i vremena stajanja na peronima. Ljudi su zaista čekali na kolodvorima ne bi li pogledali izložbu i poslali mi fotografiju iz vlaka u kojem nije bilo predugog zadržavanja budući da je, prema postojećem voznom redu, morao nastaviti prema idućoj destinaciji. Cijelo to iskustvo bilo je uzbudljivo drugačije. Izložila sam kolažirani proces odrastanja zbog čega ne mogu izdvojiti jednu fotografiju i reći da mi je posebno draga. Gledajući unazad shvaćam da su sve fotografije baš nekako dječje, ali takve su i trebale biti. One su odraz djeteta, djevojčice u pubertetu, studentice, a prikazane kroz razmišljanja osobe koja završava fakultet.
► Budući da je odrastanje u fokusu ovog rada, kakvo je bilo tvoje iskustvo odrastanja u Bjelovaru? Kako je na tebe i tvoje stvaralaštvo utjecao odlazak iz rodnog grada i promjena okoline?
Petra Slobodnjak: Već dugo živim u Zagrebu, ali odrastanje u manjem mjestu ne bih mijenjala. Obilježili su ga konji (bavila sam se jahanjem), fotografija, livade iza kuće. Bezbrižnost. Manji grad, možda manje opasnosti i jednostavnija logistika za roditelje. S druge strane, odlaskom u Zagreb susrela sam se s većim brojem ljudi s kojima dijelim iste interese. Godilo mi je plivati u bazenu istomišljenika. Svaki grad obojio je dio osobnosti.
► Prije deset godina, 2013. godine, u Foto galeriji LANG u Samoboru otvorila si izložbu zanimljivog naslova Tko je u akvariju?. O kakvoj je izložbi riječ? Što si izlagala na toj izložbi?
Petra Slobodnjak: Kustosica ove izložbe bila je Dubravka Gasparini s kojom sam često surađivala i koja, nažalost, više nije s nama. Fotografije prikazuju kornjaču u bestežinskom stanju te obrise ljudi u pozadini koji djeluju poput iluzije. Ako na akvarij gledamo kao prostor kroz koji promatramo druga bića bez mogućnosti za uspostavljanjem fizičkog kontakta, možemo li na društvene mreže i život u virtualnim prozorima gledati kao na vrstu suvremenog akvarija? Preklapanje virtualnog svijeta sa stvarnim, nevidljiva granica za koju znamo da postoji, ali se na fotografijama ne vidi, potaknula me na razmišljanje o svojevrsnom otuđivanju ljudi pojavom interneta i društvenih mreža. Znamo o svima sve i ne moramo sjesti na kavu i popričati da bi nešto saznali o drugoj osobi. Prisutni smo i izloženi, ali opet odsutni i nedodirljivi. U suvremenom načinu života sve je brzo, što je u potpunom raskoraku sa simbolikom koja se veže uz kornjaču. Ova serija izložbena je kao četvrti vagon ranije spomenute izložbe Povratna karta.
► U jednom intervjuu istaknula si da je fotografija inicijalno bila dio igre. Koliko ti je važno da segment igre bude sastavni dio tvoje prakse?
Petra Slobodnjak: Tema jednog od prvih natječaja na koji sam slala fotografije bila je – igra. Nisam poslala fotografiju snimljenu fotoaparatom, već sedam kemograma (eksperimentalna tehnika gdje do slike na osvijetljenom fotopapiru dolazi “crtanjem” fotografskim kemikalijama) koji su bili polijepljeni u kompoziciju kakvu ima igra “školice” koju smo kredom crtali po betonu. Jedan papir predstavljao je jedan kvadrat. Namakala sam noge u fiksir (nije bilo baš prepametno, no izbjegla sam zdravstvene nuspojave), a potom ostavljala otisak stopala po osvijetljenom fotopapiru. Volim u radove unijeti tu notu dječje zaigranosti, ali ne na tragu banaliziranja teme. Razigranost je utkana i u projekt DISPLACEMENT Planinska 7 koji je proizašao druženja sa susjedima u zgradi u kojoj sam živjela. Fotografija je u ovom projektu samo medij koji je uz tekstove pomogao vizualizaciji, no rad je život, proces zbližavanja i stvaranja zajednice.
► Završila si Restart školu dokumentarnog filma. U sklopu škole si napravila film Sipanje koji prati običaj rođenja djeteta u manjem mjestu. U kojoj mjeri su važni takvi izvaninstitucionalni programi za razvoj vlastite prakse? Kakvo je tvoje iskustvo rada na ovakvom filmu? Koliko si bila samostalna, a koliko si imala pomoć mentora?
Petra Slobodnjak: Tijekom tri-četiri mjeseca, koliko je trajao program Restart škole dokumentarnog filma, snimila sam više manjih vježbi, a Sipanje je bio moj završni projekt. Mentor na projektu bio mi je Nebojša Slijepčević. Obradila sam temu običaja koji se veže uz rođenje djeteta na područja Bjelovarsko-bilogorske županije, Vrbovca te Podravine. S obzirom na to da imam dvije sestre, taj običaj nosim kao uspomenu iz djetinjstva. Dan kada mama s djetetom dolazi kući iz bolnice organizira se slavlje koje je popraćeno zasipavanjem dvorišta perjem, papirima, aluminijskom folijom, natpisima “Gusak” i “Racak”, paljenjem auto guma itd. Kao djetetu to mi je bio poseban doživljaj jer su nam odrasli dopustili da radimo gluposti i da se s njima ponašamo šašavo. Mamin tetak Marijan jedan je od glavnih protagonist filma s obzirom na to da ga uz ovaj običaj vežu razne anegdote. Odlazak u školu dokumentarnog filma definitivno je bio izlazak iz zone komfora jer sam navikla na zamrznuti kadar koji je tada dobio element kretnje pa je to malo poremetilo logiku. Svaka dodatna edukacija dala mi je set novih vještina i znanja koje sam kasnije implementirala u svoj rad. Iako mi dokumentarni film nije primarni interes, utjecaj završene škole dokumentarnog filma vidi se u radovima koji su kasnije nastali.
► U Galeriji ULUPUH si 2018. godine pripremila izložbu naziva Rasprodaja (Sale). Osim fotografija, izložila si i fotografsku knjigu. Na fotografijama su prikazi odbačenih predmeta, uglavnom kućnog namještaja (kauča, sofa, fotelja) koji su odloženi na neadekvatnim mjestima. Publikaciju si oblikovala kao promidžbeni katalog trgovačkih lanaca što čitam kao određenu provokaciju potrošačkog društva u kojem živimo. Na što te potaknulo istraživanje ove teme? Može li prema tvojem mišljenju fotografija biti medij koji potiče ljude na aktivnu promjenu?
Petra Slobodnjak: Rasprodaja je proizašla iz šetnji po Zagrebu u čijim sam skrivenim kutcima uočila goleme količine namještaja. Sadržaje nečijeg dnevnog boravka, kafića, hotelskog predvorja, bakine sobe ili hodnika – izmještene iz njihova “prirodnog okruženja”. Instinktivno sam bilježila odbačene dijelove tuđeg životnog inventara. Projekt je u početku bio isključivo fotografski, no s obzirom na to da sam i grafička dizajnerica, odlučila sam odbačenom namještaju ponovno udahnuti život, barem na vizualnom planu, služeći se istim komunikacijskim metodama kojima trgovački lanci poput IKEA-e, Emmezete i drugih, pozivaju na kupovinu. Pažljivo osmišljena scenografija u katalozima s opremom životnog prostora ne prodaje samo proizvod, već i stil života te osjećaj doma. Predmeti koje sam fotografirala imaju obrnuti proces jer je njihova uporabna priča završila. U to vrijeme internet portali bili su puni naslova o neadekvatnom zbrinjavanju glomaznog otpada u Zagrebu te sam neke od njih citirala. Mojim komadima namještaja nisu dodijeljena osobna imena, već lokacije na kojima su pronađeni. Neke sam fotografirala više puta kroz godinu te ih nazvala kolekcijom Četiri godišnja doba. Poput simfonije. Sve je to dio umjetničke knjige koju sam dizajnirala i koja je integralni dio izložbe te je nužna za razumijevanje iste. Centralni dio knjige razlikuje se vrstom papira, ali i sadržajem budući da su dublje u problematiku ušli suradnici na projektu, istraživači s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, izvanredna profesorica Petra Kelemen i docent Drago Župarić-Iljić. Medij fotografije ima potencijal da pokrene dijalog, prenese poruku, nasmije ili rastuži ljude. Izazove emotivnu reakciju. Prezentirati određenu temu da uistinu dopre do ljudi te potakne na razmišljanje je izazovno. Pogotovo danas uz toliku količinu bombastičnih naslova na koje već pomalo postajemo indiferentni.
► Od 2016. godine fotografkinja si Ansambla LADO, a ovaj posao je bio povjeren brojnim fotografima među kojima ističem Tošu Dapca i Mariju Braut. Budući da objektivom dokumentiraš materijalnu, ali i nematerijalnu glazbenu i plesnu baštinu, koliko ti je u samom pristupu važno razumijevanje tradicije s etnološkog aspekta?
Petra Slobodnjak: LADO je moj prvi fotografski susret s folklorom. Prije njih imala sam drugačiju predodžbu što je folklor i kako nastupi izgledaju. Sve moje predrasude pale su u vodu kada sam prvi put stala ispred njih. Vidjeti, osjetiti i čuti ritam koji umjetnici stvaraju glasom, glazbom, ali i svojim tijelima iz neposredne blizine, sve to je u meni stvorilo želju da učim o slojevitosti materijalne i nematerijalne baštine i pokažem svoje viđenje njihove umjetnosti. Mislim da je razumijevanje svega što se zbiva na sceni nužno za prikazivanje folklora izvan okvira dokumentarne fotografije. Ples je komunikacija, a pri učenju njihovog jezika pomogli su zaposlenici i umjetnici ansambla. Nakon osam godina suradnje poznajem nošnje i velik broj koreografija, znam predvidjeti pokret i pronaći mjesto s kojeg ga je najbolje zabilježiti bez prevelikog ometanja publike, no i dalje uočavam detalje koji su mi promakli. Zato i jesam toliko godina s njima.
► Prošle godine dobila si nekoliko nagrada – Nagradu ULUPUH-a za najbolju mladu umjetnicu te Nagradu za mladog umjetnika Ivan Kožarić koju dodjeljuje zagrebački MSU. Prema tvojem mišljenju, koliko su nagrade i priznanja važni mladim umjetnicima? Jesu li nužne kako bi se mladi ljudi pozicionirali na umjetničkoj sceni?
Petra Slobodnjak: Nagradu Ivan Kožarić zaista nisam očekivala, ali mi je drago da sam ju dobila jer je tako cijela priča o Planinskoj 7 dobila trajno prebivalište kao dio fundusa Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu što smatram izuzetno bitnim. S druge strane, novčana nagrada mi je omogućila da pokrijem sve troškove koje je izdavanje knjige donijelo sa sobom. Vidljivost u obliku povećanog interesa javnosti za napravljenim radom također je jedna je od prednosti dobivanja nagrada.
► Segmente odrastanja nastavljaš istraživati u projektu Displacement / Planinska 7. Rad Planinska 7 dugogodišnji je projekt u sklopu kojeg si potaknula interakciju stanara zgrade u kojoj si živjela petnaestak godina. Na prvi pogled fotografije mogu zbuniti promatrača jer se doimaju kao da je riječ o režiranoj fotografiji, no riječ je o uhvaćenim spontanim trenucima stanara Planinske 7. Kako si došla na ideju za ovakvim projektom? Jesi li od početka bila svjesna da bi se projekt mogao tumačiti kao svojevrsni sociološki eksperiment?
Petra Slobodnjak: Petnaest godina živjela sam u zgradi na zagrebačkoj Pešči kao podstanarka. Priča o Planinskoj 7 proizašla je iz života, slučajnog upoznavanja susjeda na stubištu, posuđivanjem interneta i pozivom u stan na kavu. Ovo što danas nazivamo projektom događalo se unutar zadnjih deset godina boravka u zgradi. Mala zajednica ljudi različitih životnih, vjerskih i političkih stavova nastala je prije nego sam posegnula za fotoaparatom, a točno znam trenutak u kojem sam shvatila da naša druženja trebaju biti sačuvana od zaborava – to je priča o susjedi Tihani kojoj je prilikom pražnjenja boce od klime vjetar zalupio vrata i zarobio ju na balkonu. Tihanine uplakane oči, dok s trećeg kata gleda prema četvrtom objašnjavajući kako je zaglavila na balkonu, doživjela sam kao životni teatar te u akciju spašavanja pozvala i ostale susjede iz zgrade. Osim fotografijom, situacije poput ove zabilježila sam tekstovima – kratkim crticama iz života. Ovaj projekt mi je od posebne važnosti jer sam u njemu i sudionik, integralni dio susjedstva, a granica između onoga što je u njemu umjetnički rad, a što život je uistinu tanka. Sve se nekako organski ispreplelo. Zapravo priča o zgradi je priča i o toleranciji jer je zgrada mali sustav koji funkcionira na isti način na koji funkcioniraju i veliki. Probleme društva možeš vidjeti na problemima jednog ulaza. I onda, kako sebe potaknuti da nesmetano funkcioniraš u tom sustavu i da ti bude ugodno? Antun Maračić nazvao je priču o Planinskoj 7 socijalnom skulpturom i time taknuo u srž ovog projekta. Za stvaranje ovakvih dobrosusjedskih odnosa potrebno je puno kompromisa, povjerenja, prihvaćanja različitosti, strpljenja i vremena čemu užurbani način života nikako ne pogoduje. Naša druženja u jednom trenutku su bila toliko česta da su i teme postale repetitivne pa smo suprug Alen Vuković i ja odlučili organizirati javna predavanja u našem dnevnom boravku. Nazvali smo ih Predavanja u Planinskoj 7, tj. PUP7. Pričalo se tu o psihologiji, umjetnosti, putovanjima… Teme su zaista bile raznolike. Osim susjeda, koji su djelomično preuzeli ulogu domaćina, na predavanja su dolazili prijatelji i poznanici, a bilo je predavanja na kojima su bili ljudi koje nitko u prostoriji nije poznavao. Za predavanje su saznali preko eventa na društvenim mrežama. PUP7 opstao je pet sezona, a posljednji smo iz stana izmjestili na hodnik zgrade jer je bio u obliku izložbe mojih fotografija i tekstova s naših druženja. To je ujedno bila Alenova i moja oproštajna večer od susjeda.
► Nedavno je održana promocija fotografske knjige DISPLACEMENT Planinska 7, a riječ je o projektu koji se naslanja na istoimenu izložbu održanu u Galeriji Događanja u listopadu 2022. Budući da si fotografije izložila u galerijskom prostoru, a ovom prilikom ih izlažeš u drugačijoj formi, u kojoj mjeri medij knjige utječe na prezentaciju samih fotografija?
Petra Slobodnjak: Dolaskom na fakultet roditelji su iznajmili stan na Peščenici iz kojeg se do kupovine vlastite nekretnine nisam odselila. Formativne godine sam provela ondje, a u priču o Planinskoj 7 utkan je i duh kvarta. Bilo mi je važno da izložba prvi puta široj zagrebačkoj publici bude predstavljena u lokalnoj galeriji. U sklopu Centra kulture na Peščenici KNAP postoji i kazalište. Pišući, tekstove sam nazivala predstavama, životnim teatrom, pa mi je nekako logičan odabir prostora za promociju knjige bilo upravo kazalište. Izložbu su vidjeli ljudi koji su posjetili galeriju, ali ona ima svoj rok trajanja. S druge strane, umjetnička knjiga ostaje trajno. Ovaj projekt jednostavno je diktirao da se čitava priča trajno zabilježi, stoga je potreba za knjigom bila čak veća nego potreba za izložbom. Pogotovo zato što su ti tekstovi dosta intimni. Meni je umjetnička knjiga najdraži medij jer je točka susreta Petre koja je i dizajnerica i fotografkinja. Displacement je termin koji se u znanstvenom jeziku koristi s negativnom konotacijom jer se podrazumijeva da su ljudi nasilno izmješteni iz svojih domova. U Sarajevu sam dobila stipendiju za jednogodišnji edukacijski program VII akademije koja jedan ogranak američke VII fondacije. Bila je to grupa od desetak polaznika iz Rumunjske, Grčke, Bosne, Slovenije, Srbije i Bugarske, a zadana tema dala je naslutiti da će većina na nju odgovoriti kroz teške teme. Odlučila sam pokazati bez čega ljudi koji su izmješteni zapravo ostaju, a to je toplina doma. Ono što je meni Planinska 7 bila dugi niz godina. Nastavila sam raditi na projektu, poigrala se s izgovorom i tako je Displacement postao This place meant… (ovo mjesto mi je značilo…). Preseljenjem je ovaj projekt dobio prirodan završetak, a ranije spomenut naslov zajedničke teme sjajno se uklopio. Važno je reći da je Iva Prosoli kustosica projekta, a u knjizi dijelimo i uredničku ulogu. Susjedi iz zgrade također su uključeni u projekt, pa je tako Leo Vidmar dobio težak zadatak prevesti moje krnje tekstove na engleski, a Bonislav Kamenjašević lektorirao je iste. Za sebe je uvijek najteže napraviti dobar dizajn jer nema te osobe koja će te ograničiti, zbog čega se tijekom stvaralačkog procesa uvijek posvađam sama sa sobom.
► Kakvi su ti planovi za budućnost? Pripremaš li neke nove projekte i uključuju li oni opet skupine ljudi?
Petra Slobodnjak: Nedavno sam otvorila izložbu u Galeriji CEKAO u Zagrebu na kojoj sam izložila svoje jutarnje šetnje po Pešči svojevremeno objavljivane na društvenim mrežama u obliku storyja. Šetnje sam započela fotografijom s rečenicom WELCOME DEAR FRIENDS TO YOUR MORNING PEŠČA NEIGHBOURHOOD TOUR!, što je ujedno bio i naziv izložbe. U sklopu Sarajevskog festivala fotografije predstavila sam knjigu DISPLACEMENT Planinska 7 sarajevskoj publici, a isti projekt bit će izložen u studenom u Salonu Galić u Splitu. Već dvije godine zaredom odlazim u francuski Arles na festival fotografije, s kojeg se vraćam pomiješanih emocija radi količine sadržaja kojeg je teško procesuirati u tjedan dana. Inspirirana, s puno povratnih informacija i mogućih puteva za vlastiti napredak, te velikim minusom na računu radi previše kupljenih knjiga. Također, imam nekoliko započetih projekata za koje se nadam da neće postati desetogodišnji projekti, kao što je to bilo u slučaju Planinske 7.
