Ovog puta počinjemo od kraja – kraja koji je zapravo početak. Kraj je započeo pitanjem: što učiniti kada je polovica materijala (snimljenog razgovora koji je trebao biti objavljen u formi klasičnog intervjua) nepovratno izgubljena?
Na kraju našeg razgovora, nakon moje spoznaje o kobnoj pogrešci u redoslijedu stiskanja tipke ‘play’ i crvenog gumba za snimanje na VoiceMemos aplikaciji mog mobilnog uređaja (koja me nikada ranije nije iznevjerila), moja se sugovornica Petra usprotivila očaju koji me preplavio u trenutku: “Ali klasični intervjui znaju biti zamorni za čitanje; sada imaš priliku poigrati se tekstom”. Uostalom, kako je i Petra naglasila uoči početka intervjua, za nas je obje čitava situacija intervjuiranja bila mnogo performativnijeg karaktera nego da se radilo o nekom drugom dvojcu/paru u kojem jedna strana preuzima ulogu postavljačice pitanja, a druga ulogu one koja odgovara. S jedne strane zato što su se u ovoj izrazito formaliziranoj situaciji našle bliske prijateljice s više od čitave dekade dugim prijateljskim stažom, a s druge i zato što je Petra jedna od članica u Vizkulturinoj plejadi autora/ica (njezine tekstove možete pronaći na ovom linku).
Doista, zašto se ne bismo igrale? Na njemačkom jeziku, jeziku grada u kojem Petra živi posljednje dvije godine, riječ koja označava igru jest Spiel, a zanimljivo je da ista riječ konotira i kockanje. Pa kada je već očito da me kocka toga dana nije voljela, zašto ne bih u sljedećoj partiji ja preuzela vodstvo? Zavrtimo rulet, promiješajmo špil karata. Neka igra počne. Pred vama je ‘anamneza’ jednog razgovora, istovremeno njegova rekonstrukcija i dekonstrukcija, hibridna forma nastala djelomično iz klasične forme intervjua, dijelom metodom prikupljanja i kolažiranja fragmenata iz nekih od brojnih Petrinih autorskih tekstova, a djelimice puko sjećanje. Prikupiti ono što postoji, prisjetiti se onoga što je izgubljeno, stvoriti nešto novo: to je zadatak ovog (anti)intervjua, a i Kulturfolgera.
. . . . . . . . . .
A pitanje ‘kako se igrati?’ nametnulo se kao presudno i u našem (djelomično izgubljenom) intervjuu. Povod razgovoru s Petrom Tomljanović njezin je trotjedni boravak u Hrvatskoj i izložba Kamen pada tamo gdje ga baciš, održana nedavno u zagrebačkoj Galeriji Miroslav Kraljević. Pod kustoskom koncepcijom Kulturfolgera, kustoske organizacije koju u Zürichu vode Lisa Lee Benjamin, Marcel Schock i Petra, predstavljen je rad švicarsko-američkog umjetnika Brighama Bakera. Više o izložbi možete pročitati u najavnom tekstu, a na Kulturpunktu je nedavno objavljen i izvrstan esej.
► U opisu Kulturfolgera stoji da se radi o gerilskom kuriranju koji potiče promišljanje kroz formu godišnjeg magazina, izložbi, radionica, razgovora i nasumičnih urbanih intervencija. Kulturfolgerov webiste mjesto je koje egzistira i kao online ‘kabinet čuda’, u kojem su predstavljeni pomno odabrani umjetnički radovi, i kao mala internetska ‘riznica znanja’, arhiv probranih i tematski strukturiranih teorijskih i filozofskih citata i tekstova nastalih u širokom vremenskom rasponu od antike do suvremenog trenutka. No, prije svega Kulturfolger je lokacija na kojoj se intenzivno, ali i razigrano promišlja, u kojoj vizualno egzistira u nadopunjujućoj sinergiji s misaonim.
Petra Tomljanović: “Kulturfolger je skupina ljudi koja ne želi imati jasan profil. To je nešto što je jako teško za postići. Kako ne upasti u postojeće klišeje – aktivizam, ekologija, didaktičnost, medijacija… Štoviše, kako se igrati sa svim tim temama, ali kako iskoračiti izvan očekivanih diskursa?”
*Kulturfolger / izložba Manuele Langer
U pokušaju prisjećanja na izgubljeni dio intervjua, odzvanja nekoliko riječi oko kojih se naš razgovor dobrim dijelom vrtio: ‘buka’, ‘parazit’ i ‘kuriranje’. Naime, uzimajući kao ishodište teorijska razmatranja francuskog filozofa Michela Serresa koji je na sistem komunikacije i razmjene primijenio termin buke i parazitiranja, oduzimajući im pritom stigmatizirajuće negativne konotacije, Kulturfolger postavlja pitanja o tome što kuriranje može biti danas, u vremenu sveopćeg pluralizma (informacija, identiteta, iskustava, mišljenja). U najavi zagrebačke izložbe Kamen pada tamo gdje ga baciš pišu: Možda je kroz spektar, kroz paralelizam, kroz heterogenu eksploziju moguće prihvatiti beskonačnu raznolikost bivanja. Svijet koji je istodobno prirodan i umjetan, nadmeće se tehnološkim i znanstvenim inovacijama, traži bogove i mitove. Ovo je naš prirodni svijet u kojem volimo UMJETNOst.
*Kulturfolger / otvaranje izložbe Brighama Bakera
Je li veza između kustosa i umjetnika esencijalno parazitirajuća? (…) Čin biranja, filtriranja – renderiranja ideja – može se na prvi pogled doimati parazitskom. Asimilacija, prisvajanje – to je gotovo pa tabu. Neobična odluka, možda nedostatak kustoskog integriteta? Objekt koji konstruira kustosku svrhu? Parazitstvo je potraga za dijalogom – izazov interpretiranja s mnoštvom načina za ulazak dubilje u narativ, u srži to je rasprava, mogućnost, otvaranje. Dijalog s umjetničkom samostalnošću, ali koji je otvoren ka kustoskoj provokaciji, piše Kulturfolger u tekstu Parasite.
*Kulturfolger / manifest na vratima galerije
► Kako je Kulturfolger započeo svoje djelovanje?
Petra Tomljanović: “Lisa i ja upoznale smo se na master studiju kustoskih praksi na ciriškom ZHdK-u. Već na samom predstavljanju ušle smo u raspravu: ona dolazi iz polja ekologije, začetnica je i sudionica niza inicijativa za održivim pristupom. Na uvodnom satu tvrdila je da je kultura dio prirode, dok sam ja imala posve drugačije mišljenje – priroda ne postoji, sve je to kultura. Međutim, shvatile smo da nas naši dijalozi inspiriraju za kreativni rad i da zajedno možemo stvoriti nešto dobro. S vremenom nam se pridružio i treći član tima, Marcel Schock, a imamo i nekoliko honorarnih suradnika. Temeljna ideja s kojom smo započeli Kulturfolger je vezana uz kustoske prakse: smatramo da kustoski posao nije edukacija publike putem izložbi, niti medijacija između publike i umjetnika. Stalno se pitamo što je kuriranje u 21. stoljeću, to je za nas jedino moguće kroz promatranje kroz spektar, kroz polifoniju glasova.”
*Kulturfolger / otvaranje izložbe Nicolasa Fojtua
► Svoje ideje Kulturfolger kanalizira kroz rad na programu istoimene ciriške galerije i magazina.
Petra Tomljanović: “Istodobno smo pokrenuli i magazin, i napravili poziv za umjetnike iz Züricha i San Francisca (budući da je Lisa, prije nego je doselila u Europu, živjela ondje) da prijave radove, a nakon selekcije započeli smo kuriranje sadržaja. Međutim, otprilike u isto vrijeme, stigla je ponuda da za vrlo skromnu cijenu unajmimo mali galerijski prostor u Wiedikonu (ciriškom Williamsburgu, hehe). S obzirom da smo već bili u procesu intenzivne suradnje s nizom zanimljivih umjetnika čiji su radovi odabrani za magazin, mogućnost da ih predstavimo i u izložbenom formatu činila se idealnom. U prvoj godini postojanja Kulturfolgerove galerije svaka 2 tjedna postavljali smo novu izložbu unutar krovne teme Many Natures, i premda smo bili vrlo zadovoljni, bilo je i uspona i padova, no započeli smo s idejom spektra, lista, mnogostrukosti koje i dalje proučavamo kroz novu godinu. Glavna tema je – Uncommon – koja se pita kako omogućiti da posve različiti svjetovi međusobno komuniciraju bez da ih svedemo na common ground ili common denominator, te jedanaest vezanih koncepata: parasite, delicatesen, translation, bloom, multispecies, noise, void, strange stranger, deviation, persistance, viscosity, koje mjesečno pokušavamo indeksirati kroz artwork of the month, čitalačku grupu i tematski razgovor, bez da stvaramo hijerarhiju značenja. Bitno je naglasiti da tako stvaramo mjesto u kojem različiti akteri stvaraju oblak referenci iz kojeg svatko može uzeti ono što mu je zanimljvo, ali na način da mi provociramo koncepte i ideje koje su nama kao kustosima zanimljive. Koncepti dolaze iz čitanja različitih teoretičara informacijskih znanosti i društva (primjerice Serres, Barad, Morton), a pokušavaju se nositi sa kompleksnosti svijeta danas, sagledati ga, bez da nude jednoznačne odgovore ili instant rješenja. Koncepti kojima se bavimo su nam zanimljivi jer stvaraju nove razine apstrakcije u razmišljanju.”
*Kulturfolger / izložba Petera Hausera
► U vremenu koje živi pod prijetnjom zaboravljanja i potpunog napuštanja tiskane knjige, kako opravdati odabir tiskanog art časopisa?
Petra Tomljanović: “Ja, recimo, uopće ne kupujem knjige, već ih downloadam – prije svega zato što u poziciji u kojoj nemam pojma gdje ću živjeti sutra knjiga kao objekt predstavlja smetnju, ona je doslovce teret (u avionu, recimo), a pritom mogu imati beskonačno mnogo knjiga težine mog laptopa. Ali opet, zašto u Kulturfolgeru inzistiramo na printu..? Zato jer posjeduje neku dekadenciju koja posebno odgovara umjetnosti. Potrebno je to apstrahirati, potrebno je slaviti taj abundance, ljepotu svijeta, ljepotu uma, čak i na ovaj način. Još kad imaš dobrog dizajnera koji to složi u predivnu formu – onda to funkcionira na svim razinama.
Kulturfolger magazin je moguće naručiti online, preko magCulturea, jednog od najvećih websitea za magazine, koji ujedno u Londonu ima veliki shop u kojem okupljaju najzanimljivije magazine. Prošle godine, kad smo objavili magazin, poslali smo ga na njihovu adresu, i oni su napisali jako lijepu recenziju – kako izgleda magazin kada ne razmišljate o tome kako bi magazin trebao izgledati – i pitali nas bi li mogli imati 10 primjeraka u njihovom shopu. Osim u Londonu i online, može se kupiti i u nekim ciriškim shopovima.
Sama produkcija je bila vrlo skupa. No, budući da je Kulturfolger zasad u potpunosti financiran privatno, time zadržavamo svojevrsnu slobodu unutar koje se možemo mnogo više igrati nego da ovisimo o državnom novcu i uvjetima koje postave financijeri. Postoje razlozi zašto smo odabrali taj put, i zašto je magazin koštao tako puno: naime, inzistirali smo na tome da se tiska u Švicarskoj, na posebnom papiru, kao i da tiskara koju smo odabrali radi na poseban način, da ne zagađuje okoliš, što znatno povisuje budžet. Mogli smo, primjerice, outsourcati dobar dio posla u Njemačku, ali mislimo da ipak moramo biti dosljedni. I mislim da je magazin vrlo konzistentan, ne samo u radovima koje predstavljamo, nego i u konceptu, u izvedbi, u svemu.”
*Kulturfolger / magazin
► Razmišljajući o tome u kojoj je mjeri proizvodnja umjetnosti postala upravo to – proizvodnja – u potpunosti zavisna o državnim ili europskim fondovima i njihovim ‘pravilima igre’, unutar kojih postoji vrlo malo prostora za autoreferencijalnost i eksperiment, a rezultati moraju biti krajnje vidljivi, gotovo egzaktni i precizno mjerljivog dosega, postavlja se pitanje može li privatno ulaganje kapitala pridonijeti (ponovnom) oslobađanju umjetnosti?
Petra Tomljanović: “Što je mecenatstvo u 21. stoljeću? To je isto jedna od bitnih tema – kako omogućiti jednom umjetniku čiji rad cijenimo i vjerujemo u njegov potencijal da radi, pružiti mu mogućnost da iskusi nešto novo? Mi smo ti koji smo dio njegovog procesa. Jasno je da ovaj projekt ne donosi nikakve novce, niti će ikada donositi, ali ono što dobivamo jest zanimljiv moment sinergije. I zapravo je to jedan od najdivnijih načina za potrošnju kapitala, vrlo nesebičan u krajnjoj liniji. Kad imaš državni novac, tvoje su odluke vrlo ograničene i pragmatične. A ovo je sve samo ne pragmatično. I pritom nastojimo držati standard: svaki umjetnik čiji rad izlažemo dobije honorar, kao i svaki predavač unutar mjeseca, te pokrivamo troškove izložbe ili produkcije. Pitanje je, doduše, kako zadržati isti model rada u budućnosti s javnim novcima, kako objasniti švicarskim fondacijama da želimo napraviti isto to, da se želimo nastaviti igrati, ali s njihovim novcem?”
*Kulturfolger / permanenta instalacija kolektiva CKÖ
Petra Tomljanović: “Bojim se da je tendencija svijeta i umjetnosti danas da sve zalazi u područje logije, u logos liniju, sve postaje znanstveno jer smo počeli slijepo vjerovati znanosti, jer priroda=znanost=bog. A istovremeno se umjetnost svrstava na stranu nekakvog viška, dodatka, nečeg što nije nužnost, ili pak imitira znanost, postaje užasno egzaktna, laboratorijska, ili je aktivistička – što je pak druga linija. No kako se igrati, kako ostati u jednom drugom prostru? Mislim da je to vrijednost Kulturfolgera – to što dopušta moment igranja, sa svim tim instancama.”
*Kulturfolger / mjesec posvećen temi ‘Translation’
► Kako funkcioniraju pojedini segmenti (financijski, izlagački, edukativni) umjetničkog sustava u Zürichu?
Petra Tomljanović: “Postoji nekoliko modela financiranja – državni, privatni i korporativni. Zanimljivo je da je sustav patronata i dalje čvrst, postoji mnogo privatnih stipendija koje stipendiraju pokrovitelji. Državne stipendije su najlošije, od njih se najmanje očekuje.
Normalno, budući da je Švicarska bogata zemlja, ona privlači kapital, ergo privlači i umjetnost. Ima mnogo privatnih galerija, ali i državnih institucija. Zürich ima oko 70 privatnih galerija, 40-ak off spaceova i 20-ak muzeja. Scena je jako razvijena, i premda postoje klanovi unutar nje, divno je to što ti je sve dostupno. Primjerice, normalno je da jedna klasa ugosti Tomasa Saracena ili Matta Mullicana koji drži predavanje za 50 studenata. Mislim da je to nešto od čega studenti profitiraju jako mnogo.
Zürcher Hochschule der Künste je akademija koja ima MFA i BFA programe za niz usmjerenja, ima oko 15-20 odsjeka i 3000 studenata. F+F Schule je starija škola, bazirana na principima Bauhausa, a u Baselu je i FHNW HGK škola. Škole podržavaju svoje studente i nakon diplome, ondje si uvijek alumni u punom smislu te riječi – uvijek si dobrodošao sa svojim prijedlozima.”
*Kulturfolger / pogled na galeriju
► Druga tema koja je dominirala našim razgovorom odnosila se na migracije i život u različitim gradovima. Naime, posljednjih pet godina Petra je živjela u gradovima koji su od Zagreba udaljeni oko 800 km (Stuttgart i Zürich) i čak 12.500 km (Singapur), i koji nude posve drugačija iskustva (g)rada: od poigravanja sa stereotipima o ‘gastarbajterstvu’ tijekom života u Njemačkoj (o čemu je pisala ovdje), preko suočavanja s konstantnom pratnjom nostalgije (što je tematizirala u ovom tekstu), pa do ograniziranja života tako da stane u 23 kilograma prtljage (o čemu piše ovdje).
Ideja migranta izvan političkih pojmova (…) pokazuje da smo svi – prije ili kasnije – migranti (…), što je zapravo vrlo osnažujuće i predivno, piše Petra u tekstu objavljenom u časopisu On curating.
Petra Tomljanović: “Kad razmišljam o svojim migracijama i kako opisati to iskustvo, vrlo jasno mi se nameće koncept multipliciranja – u svakom od tih gradova postojao je niz mojih avatara, totalno suludih likova mene: u Stuttgartu sam učiteljica hrvatskog jezika u Fellbachu, u Singapuru radim u čudnovatoj galeriji ili pak predajem engleski i umjetnost u predškolskoj nastavi japanskoj i korejskoj djeci. U Njemačkoj si gastarbajter, u Singapuru postaješ expat, i dobiješ jednu potpuno drugu dimenziju, postajući totalna inverzija gastarbajtera: ne onaj koji ide raditi za novac, nego onaj koji je pozvan da radi za novac. I shvatiš da svijet funkcionira na sulude načine. Međutim, u Zürichu se opet možeš igrati s time, jer imaš i jedan drugi background koji je njima zanimljiv, odjednom se stvara drugi interesni sklop u kojem im postaje zanimljivo da sam imigrantica rođena u Jugoslaviji s MA diplomom sa švicarske škole ZHdK, npr. I shvatiš koliko su sve te pozicije i relativne i varljive, i da niti jedna ne pokazuje nikakvo pravo stanje. U svakom slučaju, naučila sam ne kupovati velike i teške stvari.”
*Kulturfolger / mjesec posvećen temi ‘Parasite’
► Singapur je nesumnjivo najegzotičniji od gradova u kojima je Petra živjela – slavni Grad Vrt u kojem je priroda združena s drugim urbanim fukncijama, poput land reservationa i vojnih zona, kako piše Petra u tekstu ‘Crafting Wilderness’.
Ili je možda, u ovom našem dobu digitalnog i simulacije, upravo Singapur najrealističnije i najiskrenije mjesto? Kako izgleda simbol grada koji je postao svojevrstan generički kolaž, azijska verzija Las Vegasa? (…) Ako utipkate Singapore u Google, prva slika koja se pojavi je fotografija hotela. Marina Bay Sands Hotel je srce ideologije novoga grada – ona sugerira privremenost mjesta u kojem je glavna instanca putnik, onaj koji dolazi vidjeti, investirati, potrošiti, i otići (ulomak iz teksta ‘From Singapore with Love’ koji su Petra i Miro Roman napisali za časopis Oris).
Petra Tomljanović: “Singapur je grad koji konstantno želi biti najbolji – najrazvijeniji, najodrživiji, optimiziran, educiran, bogat…. I tada postaje super-generičan. Upravo onaj generički grad o kojem priča Rem Koolhas, jer gubi svaki identitet, a identitet je forsiran isključivo kroz statistike. Na prvi pogled tamo sve djeluje savršeno, a zapravo ništa nije, sve je izmišljeno. Jer ničega ni nema. Tako i umjetnička scena – budući da je riječ o totalitarnom režimu – zapravo ne postoji u smislu u kojem postoji u Europi. Umjetnost je dekorativna, njome se ništa ne komunicira, ili je pak jedan od alata pomoću kojeg se radi na nacionalnom identitetu, 50 godina kasnije. Indikativno je da je u Singapuru tek prije 2 godine otvorena nacionalna galerija, s ciljem brendiranja identiteta. Singapur se trenutačno brenidira kao ‘Global city for the Arts’. Nacionalna galerija izgleda kao British Museum, to je kolonijalna gradnja: i to ne rekonstrukcija, nego zaista jest kolonijalna. To je zanimljivo, ako identitet treba vaditi iz te neke generičnosti, možda je upravo to identitet Singapura koji je očito tako poseban u svim tim neposebnostima.
Jedna od najpoznatijih kustosica danas, Ute Meta Bauer, prije 4 godine dobila je posao direktorice u njihovom centru za suvremenu umjetnost (Centre for Contemporary Art). Ići iz razvijenih umjetničkih scena u scenu koja ne postoji, što to priča, što to znači? Znači da zapravo, naravno – novac igra najveću ulogu. To u Singapuru funkcionira gotovo kao transfer nogometaša, jer Singapur uvozi glave kako bi poboljšao rejting. Nakon što su se ispunili primarni sektori, sada je došao red na umjetnost – let’s do on an art scene. Ute Meta Bauer ondje radi najbolje što može, ali je stvar u tome da ne može – ona ne može tamo ništa, jer se zna što se može i smije reći. I zbog toga mislim da je ovo što mi tu imamo zdravije, ta scena jest mala, ali tu možeš slobodno govoriti – istina, nitko te neće slušati, ali tamo ne možeš ni govoriti. Ne možeš tematizirati činjenicu da jedna obitelj vlada već 60 godina, da drže apsolutno sve što se može držati, da je sve toliko korumpirano, pa se baviš teritorijem i proširivanjem obale. I u tom je kontekstu to najbolje što umjetnost može ponuditi.”
*Kulturfolger / izložba ‘Impact Unknown’
► A Zürich?
Petra Tomljanović: “Još sam u fazi zaljubljenosti. Zürich na prvi doživljaj djeluje jako dosadno, ali je vrlo zanimljivo živjeti ondje – primjerice, trenutak u kojem u vožnji autobusom shvatiš da nitko u tom autobusu nije Švicarac, da je ovaj čovjek Pakistanac, da je ona obitelj iz Šri Lanke, da je ova žena iz Kolumbije, da je ona grupa ondje iz neke baltičke zemlje, da smo mi Jugosi – i svi smo isti. Nismo isti, naravno, svi smo drugačiji, ali možemo biti takvi. Nikoga nije briga, ali za jedan mali grad od 700.000 stanovnika to je zbilja velika vrijednost.
Naravno da u glavama Švicaraca nismo svi jednaki, ali to su pravila igre. Nismo ni u našim državama jednaki. Dopustiti raznolikost na relativno malenom teritoriju je čudnovat moment, jer svi ti ljudi sa sobom donose svoje probleme i čudne navike. U Zürichu je javni prostor jako uređen, no postoji jedna ulica, Langstrasse, koja funkcionira kao red light district. I ondje se zapravo događa svojevrsno slavlje čudnovatosti – slavi se ta čudesna situacija u kojoj je posve u redu da radiš štogod, sve dok ne uznemiruješ druge: molim vas, nemojte praviti buku – no noise.”
. . . . . . . . . .
Naposljetku, post festum (ili je možda prigodnije reći post ludum – poslije igre), desetak dana nakon održanog intervjua, desetak dana prisjećanja, transkribiranja, editiranja, evociranja, dopunjavanja i agilnog razmjenjivanja e-mailova, naš je razgovor napokon zadobio pisanu formu. Manje ili više dosljedno ovaj tekst ipak slijedi logičku strukturu intervjua, ali dohvaćajući izgubljene fragmente razgovora kroz potragu za sličnim, ali opet drugačije sročenim rečenicama iz pojedinih Petrinih tekstova, rekla bih da je ovaj intervju ipak pomalo drugačiji. On je posveta trenutku i posveta sjećanju, a kroz niz citiranih ulomaka i linkova nastoji ispuniti i ulogu malenog arhiva – arhiva koji će uskoro (daljnjim Petrinim i Kulturfolgerovim radom) postati outdated, ali koji će upravo stoga i dalje biti aktivan čimbenik u čuvanju, arhiviranju i prisjećanju na pojedine misli, informacije i znanja, na period, na trenutak.
Fotografije: Peter Hauser, Miro Roman, Andreas Rudolf, Berni Stoller
Zahvaljujemo Petri Tomljanović i Kulturfolgeru na ustupljenim fotografijama.
Razgovarala: Jelena Pašić / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu možete pronaći na linku
