Dvadesetog listopada 2015. u Beogradu se trebao otvoriti Muzej savremene umetnosti koji je zatvoren 2007. godine radi rekonstrukcije. Nakon osam godina radovi nisu završeni, a dugo najavljivano otvaranje Muzeja nije se dogodilo. Godinama unazad se primjećuje nezadovoljstvo uslijed nereguliranja stanja jedne institucije od izuzetnog nacionalnog i kulturnog značenja. Ovoga puta reakcija javnosti nije izostala. Udruga Nezavisna kulturna scena Srbije organizirala je skup pod nazivom «Odbrojavanje do otvaranja MSU-a» koji je okupio građane povodom isteka najavljenog roka za rekonstrukciju i otvaranje Muzeja savremene umetnosti u Beogradu.
*Muzej savremene umetnosti, Beograd (arhitekti: Ivan Antić i Ivanka Raspopović
Povijesno i kulturno značenje Muzeja bilježi se još od 1965., kada je izgrađen i za javnost otvoren, a njegovom je nastanku prethodilo osnivanje i djelovanje Moderne galerije (1958.) koja je pratila razvoj jugoslavenske i srpske moderne te suvremene umjetnosti 20. stoljeća. Muzej suvremene umjetnosti se izdvajao po broju retrospektivnih izložbi jugoslavenskih i srpskih umjetnika kao i po predstavljanju stranih umjetnika u okviru međunarodne suradnje. U Beogradu su bila predstavljena dostignuća Nove američke umjetnosti, engleskog pop arta, njemačkog ekspresionizma… Muzej je bio mjesto proizvodnje novih ideja i koncepata, a posjećivali su ga predstavnici kulturne, umjetničke, političke i intelektualne elite.
Već dugi niz godina glavna zgrada MSU-a je zatvorena zbog rekonstrukcije, a posljednji projekt izveden u njoj je bio 2012. godine pod nazivom «Što se dogodilo s Muzejom savremene umetnosti?» koji predstavlja neizložbu dokumentacije, umjetničkih intervencija i interijera zgrade. Namjera je bila skrenuti pažnju i otvoriti diskusiju u odnosu na ono što je napravljeno za pet godina koliko je Muzej zatvoren.
Prošlo je tri godine od akcije koju su organizirali kustosi MSU-a, a ministar kulture Ivan Tasovac je uz postavljanje sata najavio otvaranje Muzeja i proslavu 50 godina od osnivanja.
*Muzej savremene umetnosti – Rekonstrukcija
Smatrajući da je problem MSU-a problem svih nas, udruga Nezavisna kulturna scena Srbije je pokrenula akciju u kojoj je pozvala sve građane da dođu na odbrojavanje (ne)otvaranja MSU-a. Planirani «svečani» trenutak otvaranja je bio popraćen zvonjavom budilica koje simbolično trebaju probuditi i osvijestiti javnost na stanje u kulturi i na sveukupan tretman umjetnosti u suvremenom društvu.
Ova akcija je bila povod da napravimo intervju s predsjednikom Upravnog odbora Nezavisne kulturne scene Srbije, Radomirom Lazovićem, prokomentiramo situaciju oko MSU-a i saznamo nešto više o djelovanju udruge NKSS.
*Radomir Lazović
► Kako ste se odlučili na reakciju povodom (ne)otvaranja MSU-a? Što je bila točka prijeloma?
Radomir Lazović: Žao mi je što su nam potrebne točke prijeloma ili posebni povodi da bismo reagirali na ovako lošu situaciju u kulturi koja pri tome traje godinama. Za mene je MSU simbol nebrige i neodgovornosti vlasti prema institucijama kulture i kulturi uopće, ali i pasivnosti javnosti. Ovakvo stanje postalo je normalno, toliko da je mnogima bilo čudno što netko uopće protestira zbog toga. Ipak, ohrabruje veliki broj ljudi koji su se na ovom (ne)otvaranju okupili.
Ovo je bio poseban trenutak, to je svakako jasno. Pedesetogodišnjica otvaranja zgrade MSU, ali i trenutak kada je, nakon osam godina, pompozno najavljen završetak rekonstrukcije postavljanjem sata koji odbrojava vrijeme do otvaranja. Neki rokovi su zadani i odgovornost preuzeta, a sada, kad je došao trenutak da se vidi što se napravilo, nadležni se ponašaju isto kao i svi do sada. Manipuliraju novim lažnim obećanjima, prebacuju odgovornost ili jednostavno ignoriraju realnost. A zašto i ne bi ako će građani ponovo prijeći preko toga? O kakvoj se opuštenosti i bahatosti radi, govori nova najava novog v.d. direktora da će novo svečano otvaranje biti na proljeće. Sada je jasno da ni tog otvaranja neće biti uslijed proceduralnih razloga.
► Je li akcija bila planirana i koji su sve akteri izašli i javno se obratili? Je li bilo stručnjaka, umjetnika, kustosa koji su se odazvali ili pojavili?
Radomir Lazović: Događaj je tehnički bio planiran dosta drugačije. Osigurali smo ozvučenje i svjetlo, planirali smo bolje uvjete za ljude koji su trebali govoriti, ali iznenadila nas je akcija policije koja je kordonom „branila“ muzej i sprovodila ljude, umjesto na plato ispred Muzeja, na obližnju livadu, u travu i blato. Srećom, okupio se veliki broj ljudi koji su bili odlučni u tome da se prosvjed nastavi na planiranom mjestu pa se nakon verbalnog pritiska policija povukla. Uslijed napetosti i nepredviđene situacije improvizirali smo i s obraćanjima govornika koja su bila kratka i koja su prenošena megafonom ograničene snage. Ipak poruke su bile snažne i jasne. Povjesničarka umjetnosti prof. dr Irina Subotić govorila je o tome što je muzej značio kada je otvoren, da je bio ponos države i da je okupljao kulturnu elitu svijeta i zemlje. Profesorica Subotić pozvala je okupljene da se bore za kulturu svim građanskim i umjetničkim sredstvima. Slobodan Stošić iz Šok Zadruge poručio je da kultura mora vratiti svoju autonomiju i kritičku distancu prema stvarnosti. Možda je najuvjerljivija bila najmlađa govornica na skupu, umjetnica Jelena Mijić koja je govorila o posljedicama nedostupnosti zbirki Muzeja suvremene umjetnosti po njenu generaciju.
► Udruga Nezavisna kulturna scena Srbije je suradnička platforma organizacija, inicijativa i pojedinaca u području kulture i umjetnosti u Srbiji. Kada je nastala i tko je pokrenuo inicijativu? Zašto baš u tom trenutku, a ne ranije? Koji su društveni/kulturni/politički događaji pridonijeli tome?
Radomir Lazović: Na Prvoj nacionalnoj konferenciji nezavisnih kulturnih inicijativa, održanoj u lipnju 2010. godine, a nakon provedenog istraživanja “Izvaninstitucionalni akteri kulturne politike u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji” veliki broj organizacija (71%) iskazao je želju za udruživanjem. Definirani su osnovni zajednički problemi: podizanje vidljivosti aktivnosti članica, utjecaj na donositelje odluka kako bi se osiguralo transparentnije, stabilnije i dostupnije financiranje preko državnih natječaja, podrška u održivosti organizacija kroz ustupanje prostora, nezastupljenost u medijima i sl. Većina ovih problema je i danas potpuno aktualna. Udruga NKSS nastala je sljedeće 2011. godine kada se 28 organizacija, na osnivačkoj skupštini u kulturnom centru Rex, udružilo u suradničku platformu s ciljem suradnje, programske razmjene, lakšeg ostvarivanja zajedničkih ciljeva i postizanja povoljne klime za suvremeno umjetničko stvaralaštvo.
Broj članica udruge se stalno mijenja, primaju se nove članice, a neaktivnima prestaje članstvo pa tako danas ona broji 84 organizacije.
Udrugu NKSS danas čine, između ostalih, prepoznatljive institucije s dugogodišnjim kulturnim stažom kao što su Kulturni centar „Grad”, Centar za kulturnu dekontaminaciju, Kulturni centar „Reks”, Remont i portal „Seecult”, čiji programi čine zapažen dio kulturnih događaja u Beogradu, ali i veliki broj organizacija širom Srbije poput Šok zadruge iz Novog Sada, Patosa iz Smedereva, Film Arta iz Požege ili Centra za empirijske studije kulture jugoistočne Evrope iz Niša.
*Irina Subotić i Radomir Lazović
► NKSS predstavlja neku vrstu medijatora između vladinih institucija i civilnog sektora. Kako je počela vaša suradnja s Ministarstvom kulture i informiranja i na koje prepreke ste naišli?
Radomir Lazović: Naša očekivanja prema ministarstvu su dvojaka. Kao dio šire kulturne scene, u kojoj participiramo jednako kao i institucije kulture, tražimo stvarnu reformu, depolitizaciju, departizaciju i demokratizaciju polja kulture. Tražimo da se država prestane povlačiti iz ove sfere, već da na odgovoran način riješi probleme koji su joj u nadležnosti. Tražimo da se suprotstave industrijalizaciji i komercijalizaciji kulture i da se ona očuva kao javno dobro.
Kao predstavnici većeg dijela civilnog sektora u kulturi tražimo sudjelovanje Ministarstva u stvaranju povoljne klime za razvoj suvremenog umjetničkog stvaralaštva, kako kroz poboljšanje natječajnih procedura i izdvajanje većih sredstava za poticanje rada organizacija, tako i kroz podršku stvaranju novih alternativnih kulturnih centara, poticanje suradnje institucija s akterima nezavisne scene, podršku decentralizaciji i drugim naporima organizacija. Mislimo da je nedopustivo da godišnji natječaj bude jedina tema za razgovor i jedina točka komunikacije Ministarstva i organizacija nezavisne scene.
Zakon o kulturi izvaninstitucionalne aktere kulture tretira jednako kao i institucije kulture pa je tako naš zahtjev prema Ministarstvu da podrži rad civilnog sektora, ne isključivo naših članica, već svih organizacija koje stvaraju na sceni, potpuno logičan.
*Slobodan Stošić, Radomir Lazović i Jelena Mijić
► Već nekoliko godina se putem natječaja borite za ostvarivanje prava na korištenje prostora Magacina u Ulici Kraljevića Marka. Koliko je ideja o kulturnom centru za nezavisne aktere sada blizu ili daleko?
Radomir Lazović: Zašto su gradske vlasti svojim nečinjenjem dozvolile da jedna dobra ideja zamalo potpuno propadne, nije nam jasno. Podsjetimo, grad Beograd je 2007. godine raspisao natječaj (službeno preko Doma omladine zbog proceduralnih nemogućnosti da grad ustupa prostor civilnom sektoru) na kojem je izabrano nekoliko organizacija koje su u njemu trebale raditi sljedeće dvije godine. Prethodno je trebalo rekonstruirati prostor. Do danas ugovor o ovom korištenju nije potpisan niti je rekonstrukcija izvedena.
U trenutku kada se NKSS, na poziv organizacija koje su do tada koristile prostor, uključila u ovaj proces, najavljeno je iseljenje korisnika pod izgovorom požarne zaštite. Uspjeli smo za početak to spriječiti, a onda smo napravili nekoliko javnih rasprava o tome kakav nam je centar potreban. Uporedili smo iskustva iz regije, napravili prijedlog modela, koji smo stavili na online komentiranje svim zainteresiranima, i zahtijevali od nadležnih u gradu i Domu omladine da se od ove prvobitne ideje formiranja centra, na principima otvorenosti i dostupnosti velikom broju kulturnih radnika, na principima zajedničkog rada i dijeljenja prostora, ne odustaje.
Predloženi model funkcioniranja Magacina nastavlja se na specifičnu ulogu koju je on, zahvaljujući organizacijama koje su ga u prethodih osam godina koristile, imao na sceni. Magacin je bio specifičan po tome što je svatko mogao dobiti termin za izložbu, imati prostor za probe, napraviti diskusiju ili slično. To je bio potpuno otvoren prostor koji je scena manje ili više koristila u valovima. Model, koji predlažemo, formalizira ovaj pristup i uvodi otvoreni kalendar kao alat, daje pravnu sigurnost korisnicima i mogućnost da sami odlučuju.
Prepoznali smo tri moguća načina za ostvarivanje ideje Magacina. Prvi je sličan zagrebačkom Pogonu, u kojem civilni sektor i grad formiraju novu gradsku instituciju koja dalje provodi ove principe. Naišli smo na kategorično odbijanje ovog prijedloga jer grad ni u kom slučaju ne želi preuzeti nove obaveze. Druga mogućnost je da Dom omladine raspiše natječaj za organizacije, kao što je to bilo i 2007. godine, ali onda mi nemamo načina utjecati na način rada Magacina i njegovu otvorenost ili dostupnost civilnom sektoru i opravdano sumnjamo da Dom omladine ima kapaciteta i volje ovo izvesti. Treći način je ono što je i naš originalni prijedlog u kojem se traži da NKSS preuzme korištenje prostora po prethodno dogovorenom modelu i na određeno vrijeme. Trenutno se pregovara o nekoj vrsti kompromisa između druga dva prijedloga koji bi bio najsličniji natječaju za platforme koje mogu osigurati poštovanje principa o kojima sam govorio. Vidjet ćemo kako će se dalje razvijati, ali spremni smo se boriti da se Magacin ne ugasi.
► Mediji danas promoviraju isključivo institucionalne sadržaje, ne ostavljajući prostor za nezavisnu kulturu i umjetnost koje takvim tretmanom obitavaju na margini. Koji činitelji dovode do toga?
Radomir Lazović: Mislim da je podjela na institucionalnu i nezavisnu kulturu pogrešna na svim nivoima pa i na tom medijskom predstavljanju. Ne trebamo gledati tko dobija više prostora ili sredstava, tko dobija više mrvica sa stola.
Mainstream medijima kultura ne znači ništa bez skandala ili spektakla. Mislim da slična sudbina očekuje i kulturu ukoliko se u potpunosti prepusti tržišnoj utakmici. Kao društvo se imamo pravo dogovoriti što ćemo sačuvati od privatizacije, imamo se pravo dogovoriti kako želimo raspolagati javnim dobrima kao što su kultura, mediji, stanovanje ili voda. Mislim da je to ista borba. Bez obzira što nas vladajuće strukture žele uvjeriti da je tržište jedino prirodno stanje stvari, dobro informiranje je osnova demokracije, a kako izgleda medijska slika prepuštena jedino trci za profitom, može se vidjeti i prema marginalnoj poziciji kulture u njoj.
► U čemu vidite potencijal da nezavisna kultura postane vidljiva u javnom prostoru, medijima i među današnjim konzumentima kulture?
Radomir Lazović: Pored manjka prisustva u mainstream medijima, na koji ne možemo direktno utjecati, nezavisnoj sceni treba jedan ili više snažnih medija koji se bave suvremenim stvaralaštvom. Vjerujem da ga imamo potencijala izgraditi vlastitim snagama, odnosno podržati one organizacije, bez obzira jesu li članice NKSS, koje su na dobrom putu da to postanu, kao što su Supervizuelna, Before after, Mašina ili Izložbe u Beogradu. SeeCult je u medijskom smislu već dugo stub nezavisne scene, ne samo u Srbiji već i u regiji, i od njega najviše i očekujemo.
Ako pričamo o Maneku, magazinu nezavisne scene, on izlazi jednom do dva puta godišnje i pored funkcije glasila, mislim da ima i interni potencijal formiranja neke vrste stalne redakcije i razvoja i elektroničkog izdanja. Do sada su izašla tri broja, a u pripremi je četvrti koji je posvećen borbi za nove prostore.
Prvi broj Maneka objavljen je u siječnju 2013. godine i koncipiran je prvenstveno kao promotivni materijal sa sadržajem relevantnim za cijelu regiju (intervjuima, mnogobrojnim predstavljanjima organizacija i njihovih praksi, kratkim informacijama o održanim programima, kao i umjetničkim sadržajima) koji širu javnost upućuje u značaj nezavisne kulturne produkcije u regiji.
Drug broj se bavi pozicijama i odnosima javnog i nezavisnog sektora i sadrži intervjue s osobama koja imaju bogato iskustvo i praksu rada kako u nezavisnom tako i u javnom sektoru.
Treći broj Maneka fokusirao se na aktualne projekte nezavisne kulture u Srbiji kao i na poziciju suvremene nezavisne scene u Srbiji i Beogradu. Prošle godine obilježeno je i 30 godina kontinuiranog rada Mimart teatra, 20 godina Reksa i Festivala autorskog filma, 15 godina Remonta, Grupe Hajde da… i MillenniuMa, 10 godina Slobodne zone, Patosofiranja, Zaleta, O3ona…
► Koji su projekti, prema vašem mišljenju, od velike važnosti za razvoj suvremene umjetničke nezavisne scene?
Radomir Lazović: U fazi prikupljanja sredstava smatram da veliki projekt predstavlja monitoring javnih sredstava u polju kulture. Prisutna je velika netransparentnost trošenja, posebno na lokalnom nivou, a upitna je i evaluacija rezultata ostvarenih tim sredstvima. Jedan od odličnih primjera za takvo nešto je analiza rezultata natječaja Gradske uprave za kulturu Novog Sada koju je Šok zadruga uradila izložbom „Slučaj rezultata konkursa GUK-a 2013“. Tada smo mogli vidjeti i kako se javna sredstva dodjeljuju tek osnovanim organizacijama članova političkih partija na vlasti (Dveri i Treća Srbija), kako se provodi marginaliziranje suvremenog stvaralaštva u korist retradicionalizacije, kako se favorizira festivalizacija i komercijalizacija programa…
Kontinuirano bavljenje ovakvim slučajevima, analiza rezultata i ostvarenih programa može doprinijeti ne samo većoj transparentnosti, već i kritičkoj diskusiji na osnovu toga i novim inovativnim rješenjima.
Dva projekta koja su trenutno u toku su priprema Maneka i zagovaranje za Magacin.
► Na čemu trenutno radite? S kojim izazovima se susrećete?
Radomir Lazović: NKSS je prije nekoliko dana osudila pokušaje predsjednika Opštine Požega Milana Božića da izvrši politički pritisak i utječe na uređivačku politiku Kulturnog centra Požega iznošenjem paušalnih i neistinitih ocjena rada Grаdske gаlerije tog kulturnog centrа, kao i da smijeni ravnateljice Kulturnog centra. Radi se o prekombiniranju lokalne vlasti i nastavku politike partijskog zapošljavanja koja je do sada ostavila katastrofalne tragove kao što su promjena statusa Oktobarskog salona ili nemogućnost izbora direktora niza institucija kulture, uključujući i one koje imaju status nacionalnog značaja.
Pored praćenja stanja na kulturnoj sceni i na republičkom i na lokalnom nivou, gdje predlažemo nove institucionalne modele koji bi osigurali veću dostupnost javnih resursa i izmijenili mehanizam upravljanja prema većoj participaciji korisnika i onih koji proizvode kulturu, planiramo se baviti razvijanjem vlastitih snaga kojima bismo utjecali na položaj umjetnika i radnika u kulturi kroz fond solidarnosti, zajedničke projekte i borbu za prostor za rad.
izvori fotografija: NKKS / fotografije muzeja (1. i 2. fotografija) via msub.org.rs
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
