Povodom nedavno održanog 14. izdanja Festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS, razgovarala sam s mladom arhitekticom i filmašicom Sarom Jurinčić, čiji je debitantski kratkometražni film 3. rujna 2015. ovjenčan nagradom Green DCP koju dodjeljuju organizatori festivala. Film je realiziran u sklopu Restartove škole dokumentarnog filma, te se u formalnom pogledu ističe inovativnim pristupom jednoj autobiografskoj crtici, čime stoji uz bok suvremenim dokumentarističkim tendencijama koje koketiraju s rodnim i žanrovskim granicama.
Sa svestranom Sarom popričala sam o spoju arhitekture i filma, nastanku njezinog debitantskog rada, dokumentarističkoj sceni, blagodatima neformalnog filmskog obrazovanja i još koječemu.
*Sara Jurinčić
► Za početak ti čestitam na nagradi Green DCP koju si osvojila na Festivalu 25 FPS! To je svakako veliki uspjeh za tvoj debitantski film. Kako se osjećaš ?
Sara Jurinčić: Hvala! Film je debitantski, time je moje iznenađenje vezano uz nagradu još veće. Green DCP nagrada je za mene veliki poticaj i odgovornost. Do sada sam se bavila eksperimentima na filmskoj vrpci i fotografijom, a tek odnedavno sam počela istraživati digitalni pristup i dokumentarizam. Prvotno kroz rad na filmskim radionicama u Danskoj i Rotterdamu, a najviše zaslugom Restart škole dokumentarnog filma.
*Sara Jurinčić prima nagradu Green DCP na 25 FPS-u; dobitnici nagrada na ovogodišnjem 25 FPS-u / foto: Nina Đurđević
► Prije svega si arhitektica, nedavno si otvorila i vlastiti arhitektonski ured NOMAD STUDIO, otkuda ljubav prema filmu?
Sara Jurinčić: NOMAD STUDIO je startao ove godine, nakon prethodnog rada u Radionici arhitekture, kod izvrsnog mentora Gorana Rake. Vidim svoj projekt sa NOMAD-om kao platformu za prostorna istraživanja i razne interdisciplinarne suradnje. Arhitektura je moja velika ljubav, a film se pojavljuje kao logični nastavak i ravnoteža. Fascinira me vizualni narativ, počela sam s fotografijom, a onda se fokus kroz fakultet logično nastavio na film. Odslušala sam kolegije Fotografija, film i video kod Stanka Hercega, dodajući izborne predmete sa zagrebačke ADU i ALU gdje god sam stigla. Mislim da odmak od projektiranja na takav način zapravo dodatno proširuje alate arhitektonskog jezika. Sjajno je fokus usmjeriti na druge medije koji onda neočekivano dovode do novih koncepata.
► Vidjela sam također da si prije par dana sa svojim timom osvojila prvu nagradu na arhitektonskom natječaju za novi muzej u Sisku, možeš nam reći nešto o tome?
Sara Jurinčić: Da, naš tročlani kolektiv je dobio arhitektonski natječaj za izgradnju muzeja industrijske baštine u Sisku – točnije interpretacijskog centra Segestika-Siscia. Projekt je obiman i veliki izazov, jedva čekamo krenuti u razradu. Prostor tvornice Segestica vrlo je filmičan, tko zna, možda kroz rad na njemu nastane i nekakav nearhitektonski uradak.
► Premda nije neobično da arhitekti postanu filmaši, sada mi na pamet pada primjerice poznati američki eksperimentalni filmaš Bruce McClure, zanima me u kojoj je mjeri iskustvo u arhitekturi utjecalo na tvoj filmski izričaj?
Sara Jurinčić: Za mene je filmski i arhitektonski koncept vrlo srodan, oba proučavaju i bave se scenarijima ljudskih djelovanja, projektiranjem potencijalnih osobnih i/ili društvenih iskustava – bilo u stvarnom ili filmskom prostoru/kadru.
Scenografija koja se stvara u oba svijeta predviđa različite razine interakcija, a za mene su najzanimljivije one koje nije moguće predvidjeti – nastale spontanim korištenjem prostora (u filmu improvizacijom).
U arhitekturi mi je najvažnije osmišljavati prostore koji nisu “projektirani do kraja”, koji ostavljaju slobodu korisniku da dovrši prostor na svoj vlastiti način, da sudjeluje.
U mom iskustvu sa eksperimentalnim rodom, slično se događa i sa filmskim jezikom – moj glavni pristup na oba polja je ne ograničiti projekt na početku, nego ga nakon postavljanja čvrstog i jasnog koncepta pustiti da se dalje razvije sam i iznenadi me. Djelomično otvoreni sadržaji uvijek otvaraju prostor za osobne projekcije i intervencije.
*Kadar iz filma “3. rujna 2015.”
► Jesi li se istim principom vodila i pri realizaciji filma 3. rujna 2015.? Kako je općenito tekao proces rada na filmu i kako si se odlučila za temu? Naime, film prikazuje jednu intimnu epizodu, djelić tvoje “obiteljske arheologije”.
Sara Jurinčić: Naravno, to je način na koji pristupam svim novim projektima. Proces je bio intenzivan, ali jednom kad sam se odlučila za temu i postavila konceptualni kostur, film se nastavio razvijati vrlo intuitivno. Radi se zaista o komadiću “obiteljske arheologije” koji je trebao sjesti na svoje mjesto, skoro pa bih rekla da na neki način nisam imala “izbora” oko teme.
Krećem od glavne filmske rečenice, te ju postupno dekonstruiram do primarnih simbola, dok se na kraju potpuno ne ogoli na skup osnovnih znakova. Vizuali u boji koji se pojavljuju u cut-out dijelu filma, isti su oni koje je gledatelj vidio u “prvom listanju” novinskog broja. Film počinje i u svojoj glavnini dosljedno ostaje unutar tiskanog sadržaja novina, a osobni doživljaji prepliću se u kontrastu sa svakodnevicom.
Projekt je nastao uz glavno mentorstvo Igora Bezinovića, koji mi je ključno pomogao usmjeriti razvoj filma. Od ostalih mentora – Ane Hušman, Nebojše Slijepčevića, Hrvoslave Brkušić, Ivana Zelića, Dinke Radonić i Olivera Sertića – dobila sam super poticaj, savjete i kritike koji su mi bili jako važni u fazi dovršavanja filma.
*Kadrovi iz filma “3. rujna 2015.”
► U formalnom pogledu, film je uvelike realiziran tehnikom kolaža, odnosno stop animacije. Kako je pao izbor baš na tu tehniku?
Sara Jurinčić: Kolažem se bavim odavno (baš sam prošli tjedan u Zadru pronašla jedan suludi novinski kolaž koji sam napravila sa 6 godina!), a kasnije sam ga nastavila razvijati sa ilustracijom. Kroz Arhitektonski fakultet većinu svojih projekata prikazivala sam također u cut-out tehnici, tako da je kolaž alat koji koristim i za arhitektonski vizual. Ima nečeg izravnog i prirodnog u toj tehnici pa je za mene bila očit izbor.
► Jako mi je interesantno da zvuk, odnosno naracija koju vodiš u filmu također funkcionira kao kolaž, temelji se na repeticiji i preslagivanju pojedinih riječi iz novinskog teksta.
Sara Jurinčić: Točno tako, konceptualni pristup koji sam opisala odnosi se na cjelokupni film – vizual i zvuk su tretirani kao “kolažirana” cjelina. Za 3.rujna 2015. obradu zvuka je radio Ivan Zelić koji mi je pokazao kako funkcionira proces rada sa zvukom, tada sam prvi put snimala u studiju.
► Osim što si prošla sve faze rada na vlastitom filmskom projektu, koja si još znanja pokupila na Restartovoj školi ?
Sara Jurinčić: Restartova škola dokumentarnog filma mi je bila najbolje “školsko” iskustvo koje sam ikad imala. Cijeli postav je, od ekipe mentora do gostujućih predavača i masterclassova, za mene bio na jednoj potpuno neočekivanoj razini. Osim konkretnih znanja iz prakse na dokumentarnim i igranim projektima, naglasak je na apdejtu o aktualnim filmovima, mladim autorima, projektima i događanjima na razini europske i svjetske scene. Najnovije iskustvo mi je bio rad sa zvukom, o kojem sam do tada znala vrlo malo.
► Što misliš o aktualnoj dokumentarističkoj sceni u Hrvatskoj i bi li mogla izdvojiti neke autore/ice koje posebno pratiš ili voliš?
Sara Jurinčić: Počela sam ju intenzivno pratiti od kada sam se uključila u Restart. U zadnje vrijeme nastaju sve zanimljiviji filmovi i smatram da hrvatski dokumentarni film ide sve više ukorak s europskom scenom. Od aktualnih autora istaknula bih filmove Nebojše Slijepčevića, pogotovo recentnu Srbenku i Bezinovićev The Lovetts. Autori čiji rad redovitije pratim su Poljak, Slijepčević, Bezinović, Ramljak… Osim navedenih, dokumentarni film koji me je oduševio ove godine je Playing Men Matjaža Ivanišina nastao u slovensko-hrvatskoj koprodukciji.
*Sanja Grbin iz 25 FPS-a i Sara Jurinčić / foto: Nina Đurđević
► Pohađala si, između ostalih, i filmsku radionicu u Danskoj koju je vodio poznati austrijski eksperimentalni filmaš Johann Lurf. Kakav je bio proces prijave i je li ime Johanna Lurfa bio okidač za prijavu?
Sara Jurinčić: Da, 2017. sam sudjelovala na filmskoj radionici u organizaciji Copenhagen Architecture Festivala što je bilo zaista posebno iskustvo. Zagrebačka publika je ove godine na 25 FPS-u mogla pogledati njegov novi film, genijalan hommage filmskoj umjetnosti. Nakon sadržajne i uzbudljive radionice u Danskoj i upoznavanja sa Johannovim pristupom filmu, prvi put sam se odvažila snimiti nešto digitalno. Do tada sam snimala isključivo na analognom filmu i bavila se eksperimentalnim, nenarativnim tehnikama.
Činjenica da je Johann Lurf bio mentor zapravo nije pretjerano utjecala na moju prijavu, htjela sam sudjelovati u internacionalnoj radionici koja spaja ekipu različitih backgrounda (filmaši, dizajneri, ilustratori, VR umjetnici, arhitekti…). Selekcija za radionicu se provodila na razini portfolija.
► Kada si već spomenula analogni film, bila si dio Rotterdamskog WORM-a i članica si Klubvizije. Što ti je interesantno kod analognog filma?
Sara Jurinčić: WORM sam otkrila 2012. kada sam se preselila u Rotterdam. Bila sam na arhitektonskoj praksi u studiju NIO architekten, a preko puta se nalazio WORM filmski laboratorij koji mi je kroz to vrijeme postao drugi dom. Laboratorij je vodila filmska umjetnica Esther Urlus koja me je prvi put usmjerila na 16-milimetarski film.
Ubrzo sam se volonterski uključila u rad laboratoriji, a radili smo zaista svašta – od klasičnog scratcha 16-milimetarskog i Super 8 filma, do restauracija kamera i eksperimenata sa DIY video camera obscurama…
Klubvizija je bila zagrebačka alternativa analognom labosu, čiji sam član postala odmah po povratku u Hrvatsku. Kod analognog filma privlači me što fokus izlazi iz granica snimljenog sadržaja, istražuje se tehnika i greške pri rukovanju filmskom vrpcom.
► Hoćemo li onda uskoro vidjeti i neki rad na analognom filmu?
Sara Jurinčić: Do sada sam napravila par kratkometražnih radova u sklopu Klubvizije i prikazivani su u MM centru. To su Flashbacks , Saints, Fingerprints… Nadam se da će uskoro biti i online, čekam da se svi telekeniraju! Veselim se novim analognim projektima, iako su sad na standby jer mi je trenutno glavni fokus na digitalnom filmu.
► Vrlo mi je interesantno da si svoj filmski put krojila putem neformalnog obrazovanja, jesi li ikada razmišljala da upišeš formalnu filmsku školu?
Sara Jurinčić: Hm… Kako se od početka fakulteta stalno susrećem s filmom i fotografijom, kroz radionice, izborne kolegije, masterclassove, nekako se takav indirektan način i nastavio. Vidim se negdje na granici medija koja okuplja prostorna istraživanja i film.
*Sara Jurinčić / foto: Nina Đurđević
► Koji su ti planovi za dalje? Imaš li već neke ideje za iduće filmske projekte?
Sara Jurinčić: Planiram raditi što više novih autorskih filmova i eksperimentirati (uz i usprkos arhitektonskoj praksi 🙂 ). Imam par novih projekata u planu, nisu još poprimili konkretniji oblik, pa sam i ja znatiželjna kako će se razviti.
► Hvala ti puno na razgovoru i veselimo se tvojim nadolazećim filmskim i arhitektonskim projektima! Za kraj nam daj svoj top 5 filmskih redatelja ili filmova koji su ti promijenili život!
Sara Jurinčić: Najuže što mogu sažeti je top 8 🙂
Vera Chytilova – Fruit of paradise, Jan Švankmajer – Alice, Karpo Godina – Gratinirani mozak Pupilije Ferkeverk, Akira Kurosawa – Rashomon, Pier Paolo Passolini – Teorema, Sergei Parajanov – The Color of Pomegrantes, Ulrich Seidl – Paradise trilogy, Peter Greenaway – Zed & two noughts.
Razgovarala: Ejla Kovačević / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Sari Jurinčić i 25 FPS-u na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji je sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC
