Emitiranje dokumentarne serije „Betonski spavači‟ proljetos na HRT-u potaknulo je ponovno preispitivanje pojmova poput javnog interesa i državne imovine, vrijednosti kulturne baštine, ali i ideje da arhitektura može biti u službi stvaranja jednog boljeg svijeta i ljepše budućnosti. U četverodijelnom serijalu, koji je producirao Hulahop, tematiziraju se modernistički arhitektonski mastodonti turističke namjene, kao i sustavna nebriga koja je rezultirala gotovo potpunom devastacijom ove vrijedne arhitektonske baštine stare tek nekoliko dekada.
Radi se o gotovo pionirskoj emisiji kojom se autorski tim poduhvatio složene teme očuvanja modernističke arhitektonske baštine iz razdoblja socijalizma, posebno osjetljive zbog čitavog niza naknadno nataloženih slojeva „prevrednovanja‟ ovih građevina od devedesetih nadalje, zbog promjene u koncepciji turizma koji se sada prilagođava slobodnom tržištu, zbog privatizacije i složenih vlasničkih odnosa itd. Zaštita nasljeđa modernizma jedna je od žarišnih tema u domaćoj arhitekturi i stručnim krugovima; vidljivo je i u serijalu da u kontekstu državne zaštite i zakonodavstva stvari najčešće ne funkcioniraju ili su sputane birokratskim „gordijskim čvorom‟.
Uslijed svega događaju se takve nezamislive situacije da se neka pionirska modernistička djela, zaštićena kao kulturna dobra, naprosto ruše, a da nitko za to ne mora odgovarati, kao što je to prije 10-ak dana bilo s jednim od najznačajnijih djela arhitekta Ante Vulina, kućom Matulji u Brodarici kraj Šibenika (LINK). O ovim temama, o samom snimanju serijala, ali i o ostatku njegovog filmskog stvaralaštva porazgovarali smo s redateljem i koautorom „Betonskih spavača‟, Sašom Banom.
*Saša Ban
Saša Ban rođen je 1978. u Zagrebu, gdje je diplomirao komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu te filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti, a još od studentskih dana režira filmove dokumentarnog, ali i igranog žanra. Između ostaloga, potpisuje režiju nekoliko dokumentarnih TV emisija, a autor je i cjelovečernjeg dokumentarca „Zemlja znanja‟ iz 2011., u kojem bilježi studentsku svakodnevicu u danima najžešće borbe za studentska prava i besplatno obrazovanje tijekom blokade Filozofskog fakulteta 2009. godine. Na nedavno završenom Zagreb Film Festivalu za svoj kratki igrani film „Mliječni zub‟ osvojio je glavno priznanje, nagradu Zlatna kolica, u programu Kockice koji već više od 10 godina predstavlja festivalskoj publici kratkometražna ostvarenja mladih domaćih filmaša. Razgovor sa Sašom pročitajte u nastavku:
► Nakon diplome na Odsjecima za komparativnu književnosti i za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, okrećete se studiju Filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te, posljedično, svojoj filmskoj karijeri. Isprepliću li se ta dva studija u vašoj filmskoj praksi, mogu li se pronaći poveznice, primjerice, u sferi tematike koja vas zanima ili u biranju specifičnih redateljskih pristupa?
Saša Ban: Upisao sam Filozofski fakultet jer nakon srednje škole nisam znao kuda bih sa sobom, a htio sam učiti više o književnosti, kazalištu i filmu. Poslije studija na Filozofskom fakultetu ohrabrio sam se pokušati upisati Akademiju dramske umjetnosti i dan-danas sam zahvalan što su me primili jer ne znam što bih radio da se ne bavim ovim poslom.
Mislim da su sve teme koje me zanimaju proizašle iz vlastitih iskustava pa na taj način i znanja stečena na Filozofskom fakultetu imaju svoj utjecaj, ali ne bih to iskustvo pretpostavljao bilo kojem drugom. Ono što je sigurno jest to da mi je studij na Filozofskom fakultetu dao sigurnost na polju teorije filma bio na sigurnom terenu – ili sam barem imao takav subjektivni dojam. Činilo mi se da se mogu posvetiti slobodnom razmišljanju o filmu. Naravno to je bila varka jer sam se odmah po upisu na Akademiju suočio s činjenicom da iza filma ne stoje samo ideje nego mnogo drugih stvari – produkcija, organizacija, financije, mnogo ljudi i koraka od početka do kraja proizvodnje – i da je jedna od težih stvari održati ideju, a da se ona u cijelom tom proizvodnom procesu ne izgubi.
*Scena iz serijala “Betonski spavači” (hotel Haludovo, Malinska, otok Krk)
► Od samih svojih profesionalnih početaka režirate i dokumentarne i igrane filmove. U dokumentarnoj formi često tematizirate fenomene, pojave koje su dio širih društvenih zbivanja. S druge strane, u igranim filmovima najčešće gledatelja uvodite u intimni, obiteljski milje, bavite se međuodnosima aktera koji su vezani obiteljskim ili ljubavnim sponama i proživljavaju svoje male interne „mikro‟ krize i svojevrsne katarze. Koliko se razlikuje vaš pristup u snimanju dokumentarnog u odnosu na snimanje igranog filma?
Saša Ban: Kada sam se počeo baviti filmom imao sam zazor spram bavljenja društvenim temama jer mi se činilo da je umjetnicima u Hrvatskoj, kao i u drugim malim zemljama, sudbina baviti se politikom, a to mi je tada bilo odbojno, doživljavao sam to kao samoorijentalizaciju bez obzira kako se tome pristupilo. Želio sam se baviti ljudima i njihovim odnosima i nastojao da to u filmu funkcionira na nekoj univerzalnoj ljudskoj razini. Na Akademiji sam radio na taj način pa osim igranih filmova i kratki dokumentarac „Park‟ posjeduje takav lirski pristup stvarnosti u kojemu su svakodnevne situacije zabilježene bez komentara i sudjelovanja i lišene su ikakvog objašnjavanja. Ideja je bila iz nepovezanih događaja stvoriti sasvim novu, ali jasnu filmsku cjelinu. Ukradeni dijelovi stvarnosti koji postaju dio filmske strukture i danas su mi najljepši dio izrade filma.
Tijekom snimanja studentske blokade Filozofskog fakulteta 2009. za dokumentarni serijal „Mijenjam svijet‟ zainteresirala me direktna demokracija i plenum kao tijelo koje donosi odluke, mehanizmi takvog načina odlučivanja te način na koji se zahtjev za besplatnim obrazovanjem interpretira u medijima i javnosti. Nije to bila neka svjesna odluka da ću se početi baviti društvenim temama, jednostavno sam u cijelom tom zbivanju vidio temu i film koji bi mene kao gledatelja zanimao.
U konačnici, iako se možda tematski razlikuju, isto pristupam igranom i dokumentarnom filmu. Cilj mi je pretvoriti stvarnost ili priču, društvene ili intimne odnose u filmski doživljaj, ispričati priču onako kako je ja doživljavam i vidim. Ponekad u tome uspijem, ponekad ne.
► Nedavno ste osvojili glavnu nagradu u programu Kockice na Zagreb Film Festivalu. Koji je značaj te nagrade u lokalnom kontekstu, ali i na regionalnoj/međunarodnoj razini, pomaže li umrežavanju s predstavnicima drugih festivala, s drugim mladim autorima?
Saša Ban: Program ZFF-a je sveukupno jako kvalitetan, a program Kockice je vjerojatno najkvalitetnija selekcija kratkog filma u Hrvatskoj. Naravno, kvaliteta ovisi od godine do godine, ali tijekom godina u ovom smo programu svi zajedno vidjeli neke od najboljih hrvatskih kratkih filmova.
Ova nagrada je veliko priznanje, a najviše se odražava na život samog filma. Izbor kratkog filma u Hrvatskoj je velik, pa samo uz određena festivalska priznanja film može dobiti neku vidljivost. Možda je sve to zapravo i manje bitno, jer mislim da ono što podiže kvalitetu našeg kratkog, ali i dugog filma, upravo je činjenica da se ljudi međusobno prate i gledaju radove svojih kolega na festivalima, učimo jedni od drugih, autori i ideje iz godine u godinu napreduju, eksperimentira se i to se odražava na cjelokupnu filmsku proizvodnju.
*Scene iz kratkometražnog filma “Mliječni zub”
► Premda svi filmaši prije svega zbog praktičnih razloga počinju s kratkometražnom formom, ona je prilično marginalizirana i postoji svega nekoliko domaćih platformi koje aktivno rade na promociji kratkog filma. S druge strane, javnost sve češće doznaje da je neki mladi domaći autor sa svojim kratkim filmom osvojio neku nagradu na prestižnom svjetskom festivalu – lani, primjerice, Dubravka Turić u Veneciji i Jure Pavlović na Berlinaleu, ove godine Miroslav Sikavica u Cannesu. Koliko se posljednjih godina odnos prema kratkom filmu mijenja u lokalnom kontekstu?
Saša Ban: Nisam siguran da se radi o marginalizaciji jer događanja na kojima se kratki film prikazuje očito ima, gotovo da nema filmskog festivala u Hrvatskoj koji ne uključuje i kratku formu. S druge strane, javnost možda doživljava kako su ti uspjesi marginalni ili nekakva marketinška kampanja HAVC-a, ali to je slika koja je potpuno pogrešna. Upravo se kroz kratki film predstavljaju novi autori i ja sam uvjeren kako će upravo ova imena koja spominjete ostvariti velike uspjehe i sa daljnjim radovima. Tome u prilog ide i činjenica da je ove godine redateljica Hana Jušić zapažena na velikim svjetskim festivalima. Prije samo godinu dana šira javnost bi na njezine prethodne uspjehe s kratkim filmovima vjerojatno gledala kao na nešto marginalno, a ove je godine nagrađena u Veneciji, i to za svoj prvi dugometražni film! To možemo zahvaliti uzletu koji se prvo dogodio u kratkom filmu zadnjih godina.
*Scene iz kratkometražnog filma “Mliječni zub”
► Jedan ste od autora dokumentarnog serijala „Betonski spavači‟, kojeg potpisujete i režijski. Projekt je vrlo opsežan, a uključio je i prethodno istraživanje lokaliteta, potragu za sugovornicima, vrlo informativne i erudicijske interpretacije arhitekta Maroja Mrduljaša o relevantnosti ovih objekata, ali i vrlo upečatljive snimke arhitekture s originalnim vizurama. Koliko je sam proces rada na stvaranju serijala trajao? Je li bilo teško pronaći sugovornike koji su htjeli govoriti pred kamerama o ovoj često osjetljivoj tematici?
Saša Ban: Od ideje do premijere proteklo je više od tri i pol godine. Nakon što je scenaristica Nevenka Sablić istražujući temu pronašla veliki broj ovakvih ‘slučajeva’ odlučili smo da je dokumentarna serija forma kroz koju se ova tema može obuhvatiti, a činilo nam se i jako važnim da radimo proizvod namijenjeno televizijskom prikazivanju, kako bismo doprli do što šire publike koje se tema itekako tiče. Nije bilo jednostavno, ali u ovakvoj smo formi i trajanju od skoro četiri sata ipak imali mogućnost opisati bogatstvo sadržaja koji tu postoje. Znanja su prikupljana tiijekom prilično dugog perioda izrade, a kroz suradnju s Marojem pokazalo se da je tema toliko bogata da smo učili i istraživali do samoga kraja proizvodnje.
Serijal je od početka zamišljen kao spoj nekoliko različitih pristupa kroz koje se može sagledati ova problematika. Trudili smo se napraviti sintezu povijesnih okolnosti, socijalnih specifičnosti, analize arhitekture i njene vrijednosti i trenutnog stanja – ovo zadnje je, naravno, rezultat političkih okolnosti. Osim svega nabrojanog, dio sadržaja postali su i intimni doživljaji protagonista, ali i naš intimni doživljaj koji se formirao tijekom stvaranja serijala. Od početka nam je bilo važno da čujemo ljude koji su poznavali život u tim zgradama kada one još nisu bile ruševine. Sugovornike začudo nije bilo teško nagovoriti na priču. I nama je bilo neobično da su ljudi toliko otvoreni, ali s druge strane činjenice o kojima govorimo su toliko očigledne i njihovo stanje je takvo da je teško nešto skrivati. Kroz razgovore o kućama koje su propale, ljudi su govorili o sebi, o društvu, o turizmu, o povijesti, ali nije bilo nelagode u tome jer su o tome govorili preko tih kuća.
*Kadrovi iz serijala “Betonski spavači” (Lječilišni kompleks u Krvavici)
► U seriji intervjuirate nekoliko predstavnika građanskih inicijativa i NGO-a koji su napravili doista mnogo krucijalnih koraka u revalorizaciji, informiranju javnosti, pa čak i otkrivanju pojedinih građevina – primjerice, članovi i članice udruge Slobodne veze (Nataša Bodrožić, Lidija Butković Mićin, Diana Magdić i Saša Šimpraga) već nekoliko godina bave se Vitićevim Motelom Trogir, a arhitekti Miranda Veljačić i Dinko Peračić doslovno su „uskrsnuli‟ zaboravljeni Marasovićev lječilišni kompleks u Krvavici kraj Makarske. Serijal „Betonski spavači‟ ovaj je diskurs o golemim zaboravljenim i devastiranim turističkim objektima na Jadranu unio u svijest šireg kruga gledatelja, prije svega zahvaljujući emitiranju na HRT-u. Možemo stoga reći da čitav projekt posjeduje svojevrstan aktivistički impuls. Kakva su vaša saznanja o recepciji serijala?
Saša Ban: Aktivistički impuls koji spominjete je sigurno prisutan, država očito radi nešto pogrešno ako se na sve strane oko nas nalaze ruševine. Mi smo se trudili prenijeti cjelovito iskustvo našeg istraživanja i svega što smo naučili radeći na seriji. Gotovo da nema detalja na kojem smo radili i oko kojega smo se trudili, a da nije na ovaj ili onaj način primijećen i interpretiran, i to naravno cijeloj ekipi pričinjava veliko zadovoljstvo. Tijekom rada trudili smo se svim filmskim sredstvima proizvesti mnogostruka i slojevita značenja i atmosfere, i svemu dati neki emotivni (osobni) pristup: od slike do zvuka. Tonski majstor Hrvoje Radnić na lokacijama je prikupio zvukove i atmosfere prostora, koje je onda glazbom obogatio Nenad Kovačić. Vanja Siruček proveo je godina dana života ‘zatočen’ sa mnom i s Nevenkom u montaži slažući sliku i kopajući po brojnoj arhivi koju smo pretraživali od Hrvatske radiotelevizije, Jugoslavenske kinoteke i Zastava filma. Producentice Miljenka Čogelja i Dana Budisavljević hrabro su se borile da projekt bude napravljen onako kako tema zaslužuje, unatoč nedostatnim financijskim sredstvima. Vidjeti da to sve ima efekta jako je ohrabrujuće. Gotovo svakodnevno nam se javljaju ljudi zainteresirani za serijal.
*Kadrovi iz serijala “Betonski spavači” (turistički kompleks Kupari pored Dubrovnika)
► Kroz serijal se stječe prilično jasan uvid u dihotomiju nekadašnjeg i sadašnjeg značenja pojma turizma. Čini se da je nekada svijest o okolnoj prirodi i njezinoj integraciji s arhitekturom bila mnogo artikuliranija, ali i da je odnos prema lokalnoj zajednici bio dosta drugačiji, da je ona trebala biti uključena u nove objekte – i kao budući radnici/ugostitelji, ali i kao korisnici. Danas masovni turizam svoje arhitektonske potrebe zadovoljava u apartmanizaciji obale i otoka, a s druge strane elitni turizam ograđuje javne prostore i zabranjuje slobodan pristup obali. Kakvi su vaši uvidi u tu tematiku, stečeni direktnim radom na terenu i kroz razgovore s brojnim sugovornicima u serijalu?
Saša Ban: U jednoj Marojevoj rečenici iz epizode o hotelu Haludovo na Krku kada se govori o apartmanizaciji objašnjena je cijela nemoć pred tim problemom, on kaže: „Ljudi moraju od nečeg živjeti, a moraju i negdje ljetovati’‟. Razilaženjem države sa svim strukama i neprepoznavanjem njihove važnosti za društvo, kao i odustajanjem od znanosti i stručnosti kao temelja prema kojima država djeluje, Hrvatska se odlučila na prepuštanje brige o državi pojedincima, i to po principu „neka se snađu‟. Mi tako i dalje imamo turizam, ali to tko će tamo ljetovati i kako će prostor jadranske obale izgledati država je prepustila tržištu. Međutim, to je rezultiralo gubitkom nadzora nad tim pitanjima i na taj način ne može se osigurati hrvatskim građanima pravo na odmor. To su toliko čvrste činjenice da je pitanje kako bi se i neka prava lijeva politika nosila sa njome. Žao mi je da se u serijalu nismo više pozabavili ovim problemom jer i radnička i dječja odmarališta su uništena, a posebno je zanimljiv primjer Obonjana, otoka koji je grad Šibenik dao izviđačima. Oni su ga izgradili i pošumili, potom im je oduzet, a oni su ostali sa milijunskim dugom za sudski spor. Otok je kasnije prodan nekoj francuskoj firmi u obliku 99-godišnje koncesije. Ne znam detalje i točne brojke, ali to je u biti ta priča.
► Zanimljivo je da tek modernizam na neka obalna područja donosi arhitekturu relevantnu i važnu i na razini šireg europskog konteksta, kakva na ponekim područjima nije nastajala i po par stotina godina. Kako se onda može objasniti činjenica da je kolektivna javnost naprosto smetnula s uma važnost te arhitekture i da je svega nekoliko desetljeća kasnije „zaboravila‟ na tu činjenicu?
Saša Ban: Dok se ta imovina raspačavala, ljudi nisu mogli ništa, čak ni oni koji su već tada bili svjesni što se događa i, unatoč brojnim lažnim obećanjima, u kojem smjeru stvari idu. Nakon toga su u kratkom vremenskom roku objekti srušeni ili su u međuvremenu propadali. Lokalna zajednica je većinom svjesna da su okolnosti za život u tim prostorima bile dobre, da se radi o vrijednim kućama u kojima su neki proveli čitav radni vijek, no danas to više ne postoji i što drugo mogu učiniti nego truditi se to zaboraviti.
*Kadrovi iz serijala “Betonski spavači” (hotel Haludovo, Malinska, otok Krk) / klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija
► Mogu li projekti poput „Betonskih spavača‟ promijeniti neke politike u odnosu prema baštini modernizma, makar i na lokalnoj razini, u podizanju svijesti lokalne uprave o potrebi očuvanja takvih ahitektonskih spomenika?
Saša Ban: Nadajmo se da mogu. Trenutno je zahvaljujući nizu inicijativa koje se bave ovom problematikom pokrenuta dosta pozitivna društvena rasprava na tu temu, osnovano je i ministarstvo. U svakom slučaju, realne rezultate tek treba dočekati, a zbog nekih recentnih primjera devastacije i načina na koji je to napravljeno, nekako je teško biti jako optimističan.
► Najavljeno je da će „Betonski spavači‟ dobiti i svoj nastavak. Koja će se tema obrađivati, koji su aktualni planovi i kada se kreće s realizacijom?
Saša Ban: Od HAVC-a smo dobili sredstva da napravimo istraživanje za drugu sezonu. Bitno je reći da smo i za prvu sezonu dobili takvu potporu i bez nje serijal praktički ne bi bio moguć. U drugoj sezoni planiramo se baviti nedovršenim modernizacijama. Kako arhitektonskim, tako i društvenim. Jedna emisija trebala bi se baviti Zagrebačkim velesajmom i činjenicom da je u modernizacijskom procesu grada odigrao veliku ulogu, ali da je ostao izoliran i nepovezan s gradom, te da je danas u jako lošem stanju. Na neki način, to je priča o Zagrebu koji nikada nije povezivao svoje urbanizirane zone i koji je zapostavio svoj potencijal da raste na temeljima cjelovitijeg urbanog planiranja. Nadalje, rado bismo obradili i primjere iz regije, a njih je doista mnogo. Napravili bismo ponovo četiri epizode, ali financijska sredstva tek trebamo pronaći.
*Kadrovi iz serijala “Betonski spavači” (motel u Rijeci)
► Koji su događaji u lokalnoj filmskoj industriji, po vašem mišljenju, obilježili 2016.?
Saša Ban: Već više od godinu dana nije bilo A festivala ili značajnije dodjele nagrada na kojoj Hrvatska nije imala neki film. Od Cannesa 2015., pa tijekom 2016. u Berlinu, Cannesu i Veneciji imali smo svoje predstavnike, a svi filmovi i autori su nagrađeni. Nažalost, godinu su umjesto toga u javnosti obilježili napadi na HAVC. Iako HAVC nije savršen i uvijek postoji prostor za poboljšanje, zastrašujuća je potreba da se uništi jedan od rijetkih pozitivnih koraka prema odvajanu institucija i struke od politike u ovoj zemlji.
Razgovarala: Jelena Pašić
*Vizualni materijali; kadrovi i snimke iz serija i filma. Zahvaljujemo Saši Banu na ustupljenim materijalima.
Serijal “Betonski spavači” možete pogledati stranicama HRT-a na linku hrti.hrt.hr/#/search/term/betonski
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
