Intervju koji slijedi je dio urbanološke datoteke programa „VODA I JAVNI PROSTOR“ kojim u 2016. godini projekt Ars Publicae Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) tematizira pitanje (ne)dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru Zagreba, vode kao elementa javnog prostora te općenito vode kao javnog dobra.
Dr.sc. Snješka Knežević jedan je od najvećih autoriteta za povijest izgradnje Zagreba, a u ovom intrevjuu govori o vodi kao elementu javnog prostora grada.
*Dr.sc. Snješka Knežević / foto: Maja Bosnić
► Kako je Zagreb u povijesti tretirao vodu kao element javnog prostora?
Snješka Knežević: Prije modernizacije voda se ne javlja kao planirani oblikovni ili estetski, nego kao utilitarni element u obliku javnih zdenaca. Primjer su Harmica, Kaptolski trg, Novi trg/Trg N. Š. Zrinskog, Nadbiskupski/Langov trg, Sajmište/Sveučilištni trg/Trg maršala Tita – svi u doba kad su na njima bili tržnica ili stočno sajmište. Prema predaji bunar je bio i na Kipnom/Ilirskom trgu prije uređenja Sjeverne promenada/Vrazovog šetališta, na ulazu u Gradec, kamo su pristizale procesije iz Šestina i sjevera uopće. Za razliku od većih i velikih europskih gradova, koji u ranijim razdobljima na trgovima imaju fontane kao estetske i simbolične akcente, zagrebačka povijesna naselja, Gradec, Kaptol i podgrađe, osim glavnih trgova nemaju drugih javnih prostora, a na njima bunari služe za potrebe tržišta.
► Koje su prve zagrebačke česme, a potom i fontane?
Snješka Knežević: Najprije, pojam česma i fontana u Dubrovniku se, na primjer, izjednačuju: govori se o Onofrijevim česmama ili fontanama. No razlika postoji, česma je jednostavnija forma, ograđen ili obzidan izvor, iz kojeg voda pada u mlazu ili iz pipe, dok je fontana umjetnički, arhitektonski ili kiparski oblikovan bazen, često s vodoskokom i s jednostavnim ili složenijim kipovima ili grupama kipova. U prvoj generalnoj urbanističkoj osnovi iz 1865. o fontanama nema govora. Tek 1879. Ivan Rendić u svojem prijedlogu o spomeniku Nikoli Zrinskom u središtu perivoja predlaže i fontanu: „Spomenik, koji će doći u sredini Zrinjskoga trga biti će kako to zahtieva položaj mjesta, okrugao, tj. obliku vodometa, na kojem će se uzdići… Spomenik okružen je vodovodom i ogradom.“ Iako nije realizirao taj „vodomet“, Rendić je 1881. za Park Grič izradio fontanu, koja se od 1955. nalazi u unutarnjem dvorištu Muzeja za umjetnost i obrt, a njezina kopija bit će postavljena na izvornom mjestu u tom parku kad završe sadašnja arheološka i konzervatorska istraživanja. Još prije toga ideja o fontani povezuje se s baroknim Marijinim stupom na Markovu trgu, koji srušen 1869. prigodom posjeta cara Franje Josipa I. Zagrebu, kada je odlučeno da se na njegovu mjestu uredi privremena fontana – što nije provedeno. U očekivanju replike koja je bila povjerena bečkom kiparu Antonu Dominiku Fernkornu, predlagalo se da se kip (dovršen 1873.) postavi na mjestu klasicističkog obeliska u Vlaškoj ulici (srušenog u velikoj oluji 1876.), i to u spoju s fontanom, za koju je projekt izradio ugledni inženjer Juraj Augustin. Napokon je novi Marijin stup prema sugestiji bečkog arhitekta Friedricha von Schmidta, koji je 1877. boravio u Zagrebu kao gost biskupa Strossmayera zbog gradnje palače JAZU i Strossmayerove galerije, sljedeće godine postavljen ispred katedrale, a tek dvije godine nakon potresa (9. studenog 1880.) Herman Bollé je projekirao fontanu. (Često se umjesto 1882. pogrešno navodi 1878.) U zrinjevačkom parku 1888., prigodom posjeta princa Rudolfa von Habsburga, u sredini je uređena privremena fontana, koja se građanima toliko svidjela da su se protivili njezinoj demontaži. Tek u sklopu preuređenja tog parka, od 1893. do 1895., uređene su tri fontane; prva na sjeverozapadnom polju, tzv. „Gljiva“, koju je projektirao Herman Bollé i dvije fontane s vodoskocima na južnim poljima. Prva je bila žestoko kritizirana zbog toga što je voda natapala tlo oko fontane; druge su bile tipske fontane tog doba, koje je zbog štednje projektirao Gradski građevni ured, iako su postojali planovi o raskošnim, kipovima opremljenim fontanama. Uslijedila je jednako tako jednostavna tipska fontana na Trgu Franje Josipa I. sagrađena u sklopu definitivnpog uređenja perivoja 1897/98.
► Koji su zahvati u javnom prostoru Zagreba, a koji uključuju element vode, po vama bili najuspješniji?
Snješka Knežević: Ima ih više, iz različitih razdoblja i različitih stilova. Najprije to su secesijske fontane simboličkih, rafinirano artikuliranih poruka. Godine 1911. podignuta je u sklopu uređenja Jezuitskog trga prema projektu arhitekta Huge Ehlicha (zasnovanom na ranijem projektu arh. Viktora Kovačića) fontana sa skulpturom „Ribar“ Simeona Rosandića. Predviđeno je da fontana budu ozelenjena/obrasla puzavicama, godinama je bila izvan funkcije, nakon obnove 2004. zelenilo nije obnovljeno, a vodoskok uglavnom ne funkcionira. Dvije fontane s figuralnom, kiparskom opremom, tipično secesijske oduhovljenosti i slične simbolike su „Elegija“ Roberta Frangeša Mihanovića na Rokovom perivoju, nastala 1911. i „Zdenac života” Ivana Meštrovića, postavljen na Sveučilištnom trgu/maršala Tita 1912. u sklopu preuređenja sjeverne strane trga arhitekta Ignjata Fischera. Znakovito je, da su sve te tri fontane dio arhitektonskog koncepta uređenja navedenih javnih prostora, da su znalački postavljene i stilski ugođene s ambijentom.
Visoko ocjenjujem dvije modernističke fontane arhitekta Josipa Seissela, također simboličke poruke i transcendentalnog sadržaja: „Kozmički ciklus“ u parku na Krešimirovu trgu iz 1935. i „Zodijak“ u parku naselja Prve hrvatske štedionice na Trešnjevki iz 1940. U oba slučaja Seissel je suprojektant parkova (s krajobraznim arhitektom Cirilom Jegličem), fontane su izvanredno uklopljene u tada avangardne nove parkove.
Vjerojatna je najbolja u centru grada fontana na Trgu žrtava fašizma, koju je u sklopu preuređenja Meštrovićevog paviljona u džamiju s tri minareta 1942.-43. projektirao arhitekt Stjepan Planić.
Među novijim fontanama ističem dvije različite fontane na Meštrovićevu trgu u Zapruđu kipara Ante Orlića, odnosno arhitekta Petra Vovka i krajobraznog arhitekta Dragutina Kiša iz 1972., nadalje fontanu „Igre s vodom“ na Trgu sportova na Trešnjevki kipara Luje Lozice iz 1977. Simpatične su fontane na Iblerovog trgu i u parku na Starčevićevu trgu, koje jednostavne i nepretenciozne znače vizualno i fizičko osvježenje.
Od fontane u zatvorenim, ali javnim prostorima ističem vrlo lijepu fontanu na terasi „Lovačkog roga“: rustičan zid preko kojeg je prelijeva i pršti voda, arhitekta Ivana Piteše, autora adaptacije sklopa, nažalost danas u vrlo lošem stanju.
► Potok Medveščak nekad je tekao podzemljem Tkalčićeve ulice. Kako gledate na načelnu ideju da se taj vodotok ponovo na neki način učini vidljivim u toj ulici?
Snješka Knežević: Potok Medveščak odavno ne teče ispod Tkalčićeve ulice, jer je u jednom od najvećih hidrotehničkih zahvata 19. stoljeća premješten istočno od svojeg povijesnog toka od 1896. do 1898., i kasnije je u etapama presvođen. Dakle, Medveščak, u kanalu, teče ispod Gupčeve zvijezde, ulice Medveščak, Ribnjaka, Draškovićeve, ulice F. Račkoga, preko Trga žrtva fašizma, ispod ulice kneza Višeslava, preko Krešimirova trga te ispod Držićeve ulice do Save. Ne znam od koga potječe recentna ideja obilježavanja vodotoka u Tkalčićevoj i ne vjerujem da poziva na davnu ideju arhitekata Miroslava Begovića i Grozdana Kneževića iz 1965., zato što nas obilježava „kratka pamet“. U radu koji su tada podnijeli na natječaju za revitalizaciju Tkalčićeve ulice predvidjeli su da se nekadašnje korito Medveščaka obilježi zelenom prugom, ali je u kasnijim varijantama više nema.
No podsjetila bih da je taj potok u urbanoj memoriji desetljećima slovio kao golema nevolja, teški zagađivač i najveći ekološki problem grada, a do kraja 19. stoljeća bio je zaprekom urbanizacije i uređenja grada istočno od Jelačićeva trga. Zašto bi se u ionako uskoj i prenapučenoj Tkalčićevoj ulici obilježavao bivši Medveščak? No i u toj bi ulici, kao i u nekim drugim povijesnim ambijentima u pješačkoj zoni središta, trebalo postaviti ploče (ili nešto slično) s informacijama o njihovoj povijesti, pa i o potoku Medveščaku – uz pretpostavku da ih dizajniraju umjetnici kakvih je pun grad, a ne diletanti čije tvorevine agresivno posvuda strše (primjerci, eloksirane „galge“ s putokazima…)
► U slučajevima fontana koje su zadnjih godina ili desetljeća osvanule na trgovima koji su ranije imali česme, poput Kvaternikovog i Jelačićevog trga, sada više nema mogućnosti konzumacije vode, iako su upravo ti važni trgovi desetljećima upravo to nudili. Treba li inzistirati da na spomenutim trgovima i uopće svim važnijim trgovima i parkovima u gradu postoji mogućnost konzumacije besplatne pitke vode iz javnih česmi?
Snješka Knežević: Bilo bi to dobro, ali to ponovno zahtijeva preuređenje koje bi bilo znatno, jer takve objekte treba pažljivo i skrupulozno ukomponirati u postojeći poredak i red. No umjesto besplatne vode, gradska vlast kao alternativu – s plaćenim tekućinama, uglavnom žujom, na najvažnijim i najreprezentativnijim trgovima postavlja šatore, daščare, kioske i slične objekte, kakvi su nekada postojali na tim mjestima kad su bila sajmišta i pretvara centar u permanentni dernek.
► Jedina tipska česma koju je Zagreb ikad imao je tzv. željezni Francek ili Viktorija, kako se zove taj model. Ta pumpa, međutim, nije prilagođena npr. starijim osobama i općenito ne odgovara suvremenoj ulozi javne česme. Treba li Zagrebu nova tipska česma/pumpa, oblikovana baš za Zagreb, koja bi bila postavljena na raznim lokacijama u gradu? Kako gledate na ideju mogućeg javnog natječaja za takvo rješenje tipske zagrebačke česme koja bi bila postavljena na npr. neke od trgova i sve veće gradske parkove i slična mjesta gdje se može uklopiti i gdje za takvim sadržajem ima potrebe?
Snješka Knežević: Poznato je da se „francekima“ bavi umjetnički kolektiv „Pimp by Pump“, a jedan od začetnika njihove revitalizacije, Boris Bare, počeo je izrađivati suvenire, male oslikane replike, nudeći ih kao novi specifično zagrebački suvenir.
Ne znam koliko „franceka“ još postoji, ali istina je da nisu spretni, ni za starije, ni za žene, ni za djecu. Ipak, trebalo bi ih ostaviti gdje su očuvani i održavati, i to su tragovi.
Možda bi doista trebalo razmišljati o novoj, suvremenoj česmi za urbane prostore, a dođe li do odluke, tada svakako treba raspisati javni natječaj s obzirom na mnogo kreativnih i obrazovanih umjetnika u ovome gradu. Nažalost, gradska vlast povjerava oblikovanje urbane opreme i svih privremenih, prenosivih i montažnih objekata, kakvima su prepuni javni prostori, anonimnim osobama i diletantima, koji proizvode ili kič ili nakaze. I u tom smislu, treba podsjetiti na imperativ „izvrsnosti“ o kojem neprestano govori gradonačelnik Bandić, ali nju očito ekskluzivno pridržava za vlastite projekte.
► Kako gledate na trend uklanjanja postojećih pumpi za besplatnu pitku vodu u Zagrebu? Primjerice, više ih nema u parku Tuškanac, Kvaternikovom trgu itd. Uopće je dostupnost besplatne pitke vode u javnom prostoru (središta) Zagreba minimalna i nedostatna. Neke od postojećih pumpi su nevidljive i nedostupne i zbog terasa kafića (npr. u Tkalčićevoj). Kako gledate na problem dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru Zagreba?
Snješka Knežević: Besplatna voda bi morala biti bio „ponude“, točnije, pogodnosti javnih prostora, osobito onih koji su socijalizirani (tzv. pješačka zona). Nisu samo pumpe nedostupne, to su i sjedala ili klupe – na primjer u Varšavskoj ulici, na Preradovićevu trgu, u Gajevoj ulici. Ali sadašnjim gospodarima Zagreba važno je samo iznajmiti svaki kvadratni centimetar javnog prostora da od njega sišu dobit. Od te dobiti, kao i od surove eksplotacije baštine, primjerice parkova na Trgu N. Š. Zrinskoga ili kralja Tomislava, ništa se ne vraća, ne reinvestira za uređenje ili unapređenje kvalitete javnog prostora, a on se sve više uništava i podređuje primitivnim provincijalnim idejama tzv. turističke „promidžbe“, industrije zabave ili sajamskog konzuma. Zato građanke i građani hodaju naokolo s flašicama s nečim nalik dječjim dudicama i „nacejavaju se“ javno. To se lijepo slaže s modnim trendom klošar, u kojem prevladavaju podrapane traperice i neobrijana lica.
► Kako gledate na dvije jednake fontane ispred zgrade burze?
Snješka Knežević: Te su fontane svojevremeno doživjele dosta kritike, najglasniji je bio pokojni profesor Radovan Ivančević. Arhitekt Mihajlo Kranjc izveo je njihovu formu iz lika nasada koji su prije postojali, odnosno iz forme tog trga. Masivni, monumentalni okvir smatrao je komplementarnim dvjema zgradama, osobito burzi-hramu. Možda su ti okviri mogli biti manje monumentalni, ali moj se prigovor najprije tiče uređaja koji neugodno strši i kad vodoskoci rade, a kamoli kad nisu u funkciji. Prisjećam se, da je pokojni Kranjc govorio o mogućnostima mnogo većeg i zanimljivijeg programa tog uređaja, ali se time danas nitko ne zamara. No kako bilo, voda je na tom mjestu, koji se doživljava kao prošireno raskršće, odnosno početak široke Martićeve ulice, ugodan doživljaj. No upozorila bih, da ovoga ljeta vodoskoci nisu u funkciji. Zašto?
► Kako ocjenjujete tzv. Bandićeve fontane i na koji način je trebalo pristupiti rješavanju Središnje osi?
Snješka Knežević: Fontane su osobni gradnačelnikov projekt, povezan s njegovom idejom „izvrsnosti“. Očito se taj projekt poziva na prvonagrađeni natječajni rad studija Njirić & Njirić iz 1992., kojim su obuhvaćeni svi kompleksni i ujedno urgetni problemi Središnje ili točnije, Velike osi. Kao projektantica fontana doduše se navodi arhitektica Helena Paver Njirić, ali usuđujem se pitati, koliko je to njezin projekt, a koliko je svojim imenom poslužila g. Bandiću. Riječ je o bloku fontana, koje svojom veličinom i masom teže efektu, a bit će uokvirene nasadima koje će, sudeći prema okviru prve fontane, više biti nalik rasadniku nego nekom umjetnički oblikovanom cvjetnom parteru. Ukratko, iza tog projekta ne stoji originalna kreacija.
Nemam ništa protiv fontana, one će se neupitno mnogima svidjeti. No projektanta/projektante pitam, vide li od maglice svojih vodoskoka situaciju s istočne i zapadne strane tog središnjeg poteza. S istočne: stražnju, dvorišnu stranu Trnjanske ulice, sa neopisivim neredom – kojekakvim šupama, daščarama, prigradnjama i stršećim novim objektima, koji nisu rezultat plana ni regulacije; sa zapadne strane: provizorno i primitivno uređeni park na najvrednijoj parceli grada (na uglu ulica grada Vukovara i Hrvatske bratske zajednice), iza nje kaotičan ostatak starog Trnja s očito „divljim“ (nedozvoljenim) dogradnjama i adaptacijama kućeraka. To je „okvir“ pojasa fontana i vodoskoka, koje bi sve trebale uvjeriti u velegradsku izvrsnost, a prema gradonačeniku konkuriraju Rimu i Beču, iako će se oko njih, kako najavljuje, plesati po zvucima Radetzky Marscha… (Dalek je, unatoč limuzinama i jetovima, Wien, nekmoli Rim!) Znaju li građani, a i gospodari grada, da je toliko hvaljena i nagrađivana zgrada Nacionalne i sveučilišne biblioteke do danas nezavršena, da je njezina trećina rohbau, za koji se do danas nije našlo volje i novaca da se uredi i stavi u funkciju? Vodoskoci su, ukratko, „Potjemkinova sela“ gradske vlasti, koja se nije suočila ni sa jednim esencijalnim gradskim problemom, a spašava obraz dekorativnim detaljima i populističkom samoreklamom. Na vaše pitanje odgovaram da formiranje metropolskog središta u Trnju ostaje drugim generacijama, s drukčijom javnom odgovornosti.
► Kako gledate na najave izgradnje fontane sa sjeverne strane Britanskog trga? Potez između plohe trga i zelenog pojasa Radničkog dola svakako traži promjene, voda je uvijek poželjni element javnog prostora, no koliko je štetno rješavati ga stihijski i mimo natječaja koji je za taj trg već i proveden?
Snješka Knežević: Koliko mi je poznato, gradonačelnik Bandić se najprije pozivao na podatak koji je dobio od Gradskog zavoda za zaštitu spomenika i prirode, da su prigodom uređenja plohe trga 1997. pronađeni ostaci nekog bunara, pa je navodno htio na tom mjestu sagraditi novi bunar ili fontanu. Neosporna je činjenica da na tom trgu, otkako je uređen kao tržište poslije 1887. godine, pa sve do novijeg doba, nikada nije bilo bunara. To što je nađeno, ostaci su bunara tvornice parketa, koja je na mjestu kasnijeg trga, dakle, prije trga, postojala do 1873., kad je premještena u Vodovodnu ulicu. No svi planovi za taj trg, a bilo ih je početkom 20. stoljeća nekoliko, predviđali su bunar na trgu, otprilike na sredini ili nešto sjevernije od nje, ali ništa od toga nije realizirano. Čini se, da je gradonačelnik odustao od „obnove“ tog tvorničkog zdenca i usmjerio se na sjeverni dio trga. Što se tiče tog (užeg) dijela trga, on je u projektu raskošne avenije na mjestu Radničkog dola Milana Lenucija iz 1911. zamišljen kao mekani spoj trga i te avenije, koja središte grada spaja s „najljepšim gradskim perivojem Zelengajom i Tuškancem“ i pruža „prekrasan vidik na bujnu zelenu Zagrebačku goru“, kako piše Lenuci. Avenija je trebala biti široka 32 metra, s obje strane planirani su kolnici (8 m) i hodnici (3 m), a u sredini „šetalištni put“, tj. promenada obrubljena drvoredima. Taj velegradski projekt nije ostvaren najprije zbog velikih troškova rušenja cijelog radničkog naselja, parcelacije, uvođenja vodovoda, plina i struje te napokon same gradnje avenije, ali i zbog odbijanja posjednika zemljišta uz netom presvođen potok Kraljevec da sufinanciraju taj projekt, pa je on 1912. stavljen ad acta. Mnogo kasnije, pošto je Radnički dol porušen (1949.-1963.), projekt uređenja Radničkog dola izradio je Kruno Tonković, ugledni građevinski inženjer, poznat kao mostograditelj. Projekt je od 1964. do 1966. doživio više revizija, a gradnja je počela 1967. Realizacija je plod suradnje Tonkovića i vrtnog arhitekta Smiljana Klaića. Umjesto velegradske avenije, rastvorene prema zelenom nedogledu, nastao pojas u kojem se smjenjuje parkirališta za kuće Radničkog dola i Kukuljevićeve ulice i neugledne zelene površine s nešto grmlja, drveća i pokojom klupom – kvazi park. Bivša dolina Kraljevca, sada međuprostor između nizova kuća s obje strane, potpuno je zagušena i nepregledna, a sjeverni dio trga služi kao golemo parkiralište, dok je prije bio prigodno otvoreno skladište, na kojem su se ljeti prodavale lubenice, a zimi božićna drvca. Podsjećam na to zato, jer je to rješenje loše i provincijalno, pa ako se govori o izvrsnosti, onda doista treba popraviti naslijeđeno stanje i uistinu valorizirati potencijal tog prostora. No to nije lak ni jednostavan problem, pa ga treba prepustiti arhitektima i doista, kako upozoravate – ili respektirati postojeći prvonagrađeni rad tandema Jukić – Horvat ili ga revidirati ili raspisati novi natječaj s jasnim propozicijama i programom. Fontana na sjevernom dijelu trga ne znači apsolutno ništa za rehabilitaciju tog ukupnog prostora – trga i zelenog pojasa (na mjestu Lenucijeve promenade) do Zelengaja. Podržavam ideju da se na Britanskom trgu u budućnosti nađe zdenac ili fontana, ali to mora biti dio cjelovitog urbanističko-arhitektonskog rješenja. Graditi je usred urbanističkog nereda, kakav ondje vlada, puka je dekorativna gesta i nesmisao. Gradonačelniku bi trebalo preporučiti da pričeka pravo rješenje u kojem će fontana biti „dodana vrijednost“, a da se u međuvremenu založi za obnovu postojećih zagrebačkih fontana, od kojih su neke u lošem stanju, a druge se jedva održavaju.
► Prostor okretišta kod Savskog mosta mjesto je povijesnog izlaska Zagreba na Savu, ali i danas najživlja točka na zagrebačkim obalama. Kako gledate na ideju moguće realizacije Savskog trga kao jedinog gradskog trga na rijeci, odnosno kao konkretni iskorak prema smislenijem, etapnom, oblikovanju zagrebačkih obala Save? Traži li takav zahvat javni natječaj? Naime, postoji bojazan da će se taj kompleksni – slojevima, sustavima, značenjima i upotrebama bogat prostor – rješavati direktnom narudžbom. I kakav bi taj natječaj trebao biti?
Snješka Knežević: S tugom se sjećam okretišta tramvaja na Savi, Gospodarićevog kupališta i Veslačkog doma, Gradskog kupališta s ljupkim sjenovitim parkom, koji su bez ostatka uništeni zbog situacije koja postoji danas. Ne zna se zašto su tako brutalno izbrisani ti tragovi povijesti grada i građanske kulture. Gdje je bila oficijelna zaštita, gdje konzervatori koji su pasivno gledali memoricid? Zašto se ama baš ništa nije moglo uključiti u novu prostornu organizaciju povezanu s novim mostom i novim prometnicama? Istina je, da je to okretište živo, ali je prepušteno komercijalnoj eksploataciji i primitivnoj privatnoj inicijativi, pa doslovno plijeni ružnoćom. Kako sada tim uzurpatorima nametnuti ideju trga? I – bi li takav trg mogao biti jamstvo za neko novo oblikovanje savskih obala, kad o konceptu njihova uređenja uopće nema suglasnosti? Dok neki nameću preživjeli industrijski koncept – „iskorištavanje“ vodne energije i masivnu izgradnju, drugi se zalažu za krajobrazno, rekreacijski koncept, a status quo održava se desetljećima. Ne vjerujem u interes gradske vlasti za takav projekt regulacije i uređenja. U duhu pretvaranja „zelenih“ zona u građevinska područja suludim i postojanim revizijama GUP-a, ona iskazuje samo zanimanje za komercijalizaciju, daje prednost nekrotroliranoj privatnoj inicijativi, odnosno – ili joj se pokorava ili paktira s njom. Ukratko, u svemu što radi i planira ne preferira kvalitetu, nego samo kvantitetu i kasni je izraz divljeg kapitalizma i neoliberalizma.
Bude li ikad pokazan interes za ideju trga za koju se zalažete, bilo bi dobro raspisati međunarodni natječaj, jer problem nadilazi domaće snage i poimanje javnoga natječaja.
► Kako vam se čini ideja da institut javnog natječaja, za najvažnje točke u gradu, bude izmijenjen na način da stručni žiri prvotno obabere nekoliko radova nakon čega bi uslijedile javne prezentacije i mogućnost korekcije radova, a tek potom finalni odabir?
Snješka Knežević: Institut javnog natječaj u Hrvatskoj je kompromitiran manipulacijama i zakulisnim borbama interesnih grupacija i prigodno ili trajno komponiranih arhitektonskih ekipa, često generacijski povezanih. A sve mimo komora ili stručnih udruženja, koje očito iz takve situaciju vuku koristi. No ako bi došlo do natječaja, on bi mogao biti etapni, s time da se rješenja selektiraju, izaberu najbolja, koja se žiriraju u posljednjoj fazi. Takav višefazni tip natječaja, uključujući javnu prezentaciju, široku javnu i stručnu raspravu poznat je iz naše tradicije, što ne znači da je uvijek urodio i očekivanim rezultatima. Primjer je velik natječaj za sklop socijalnih ustanova (Javne burze rada, Radničke komore i Iseljeničkog komesarijata) za tzv. Ciglanu, odnosno područje Srednjoškolskog igrališta 1932/33., u kojem su sudjelovali najaktivniji pripadnici zagrebačke arhitektonske elite, iznijeli panoramu funkcionalističkih vizija i posvjedočili svoju pripadnost internacionalnom stilu kao dominantnoj struji europske arhitekture. Ti radovi, kao mnogi prije i poslije, pripali su imaginarnom muzeju zagrebačke urbane utopije.
► Vodotoci su mjestimično bitno utjecali na urbanizam grada, a jedan od mikro primjera je recentnije otvoren prolaz, tzv. Potok, a koji spaja Bakačevu i Cesarčevu kroz blok kuća. Kako gledate na ideju realizacije tog prolaza koji se nalazi na nekadašnjoj trasi potoka Medveščaka?
Snješka Knežević: Najprije da odgovorim na vašu konstataciju o utjecaju vodotokova na urbanizam Zagreba. Točnije bi bilo reći da su oni od iskona određivali položaj i formu svih njegovih naselja, isto kao i brežuljci, dakle: ukupnost topografskih karakteristika. Od samih početaka urbanističkog planiranja, potoke se težilo eliminirati iz gradskog područja, a potočne doline urbanizirati.
Što se tiče prolaza Potok, znala sam da u unutrašnjosti te insule postoji zatrpano korito Medveščaka, ali ga nikada nisam imala prilike vidjeti. Uvjerena sam da je otvaranje tog prolaza bila mala senzacija i dobro se sjećam da je tog ljeta njime prošetalo mnoštvo što Zaprepčana, što turista. Za uklanjanje ograde kojom je prolaz dotad bio zatvoren zaslužan je arhitekt Branko Silađin, projektant preuređenja dijela Bakačeve i gornje Vlaške ulice te Cesarčeve u pješačku zonu. Dok se radilo u Bakačevoj, Silađin je zahtijevao da se prolaz otvori za javnost i podnio Gradu idejno rješenje uređenja tog prolaza, o kojem je govorio već mnogo prije. Budući da je posrijedi jedini ostatak starog korita Medveščaka zagovaram i podržavam realizaciju, nema razloga da se ne izvede. Ono što posebno fascinira, to su stražnje strane kuća Bakačeve i Vlaške, koje se sada doživljavaju kao pročelja tog otvorenog prolaza. Takvih „pročelja“ više nigdje nema, a to što se vidi u tom prolazu podsjeća na sliku grada (ili mjesta) prije velikih promjena, u kojima je nestalo sve što je imalo malogradska ili čak ruralna obilježja, kakva uočavamo u tom prolazu. Sve te dogradnje, prigradnje i ganjčeci, otvoreni ili zatvoreni, tragovi su stare Vlaške u kojoj su živjeli uglavnom obrtnici svih vrsta, a dvorišta kuća imala su proizvodnu funkciju, tu su bile radionice, skladišta i spremišta. Zađe li se u dvorišta gornje Vlaške, naći će se još tragova tog doba, zapuštenih ili u lošem stanju. Uređenje tog prolaza Potok imalo bi višestruku memorijalnu vrijednost: podsjećalo bi na postojanje Medveščaka i na izbrisanu povijest tog dijela grada. Svakako bi nekom tablom, panoom ili slično, trebalo obavijestiti posjetitelje gdje su, što gledaju i zašto je to prezentirano. I dvorišta gornje Vlaške zaslužuju sličnu pažnju i postupak. Zasad se sve, u lošoj scenografskoj maniri, svodi na ulična pročelja i na uređenje lokala.
*Dr.sc. Snješka Knežević / foto: Maja Bosnić
► Što mislite o ideji da se postojeći neugledni spomenik pridruživanju Hrvatske EU na Trgu Europe zamijeni suvremeno oblikovanom fontanom/česmom s mogućnošću konzumacije vode? Ta nova česma nalazila bi se otprilike na trasi potoka Medveščaka, pa bi u tome smislu mogla biti i u službi memorije na taj nekad važni gradski potok. Ako bi bila oblikovana zadovoljavajuće, istovremeno bi podigla i kvalitetu tog javnog prostora.
Snješka Knežević: Ideja nije loša, ali teško je već instaliran i prihvaćen spomenik ukloniti ili premjestiti. Fontana je neupitno bolja zamisao, ali ne mislim da je potrebno evocirati Medveščak, koji je bio toliko omražen i nikada nije imao urbanu vrijednost. Umjesto evokacije na tom mjestu, upozoravam da na sjevernom dijelu grada i padinama Medvednice još postoje potoci, koje bi trebalo svaki na individualni način urediti kao mjesta sjećanja i okupljanja. Fontana bi zacijelo podignula kvalitetu tog mjesta, koje se, ne znam zašto, naziva trgom: „Europskim“ ili „Europe“, valjda zbog ureda u grdosini zvanoj „Kostakonkordija“ ili „Frižider“, doista smiješno-glupo, a zapravo je to prošireno ušće spojeva stare Vlaške i nove Cesarčeve. No danas je to pješačka zona, katkad napučena. Voda je uvijek dobar sadržaj.
► Voda je javno dobro i ljudsko pravo te svakako poželjni elementa javnog prostora grada. Koja su općenito vaša razmišljanja o tome? Postoji li neko mjesto u gradu gdje biste voljeli vidjeti/doživjeti element vode?
Snješka Knežević: Vodu bih željela vidjeti na Gornjem gradu, svuda na bivšim periferijama, gdje bi se za nju mogle stvoriti male urbane niše ili zelene oaze opremljene klupama ili sjedalicama, isto tako, u drugim dimenzijama, svuda u Južnom Zagrebu koji je srećom pun zelenila, a voda je uvijek povezana s njime. Takvi mikroambijenti element su socijalizacije i humanizacije prostora.
Osim vode za piće (besplatne), voljela bih vidjeti bazene za kupanje gdje god je to moguće. Veće ili manje, raskošnije ili jednostavnije vodene parkove vidimo duž Jadrana, u toplicama sjeverne Hrvatske, a zašto takvi tematski parkovi ne bi mogli dobiti status gradskog projekta, financiranih na načelu javno-privatno parterstva? No i to treba prepustiti nekoj budućoj, prosvjećenijoj, kulturnijoj i moralnijoj gradskoj vlasti.
Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr pročitajte na linku
Fotografije: Maja Bosnić (portreti) i Tamara Brixy (vodeni elementi)
U sklopu projekta „VODA I JAVNI PROSTOR“ raspisan je i prvi javni natječaj za idejno rješenje nove zagrebačke česme koji traje do 25. rujna 2016., a za cilj ima lansirati ideju takvoga rješenja, odnosno ukazati na potrebu veće dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru grada kroz mrežu javnih i za Zagreb posebno oblikovanih česmi/pumpi, a koje bi oblikovanjem bile prilagođene suvremenim potrebama, svim dobnim skupinama te životinjama. Natječaj se može vidjeti ovdje.
Aktivnosti programa Voda i javni prostor projekta Ars Publicae pratite na arspublicae.tumblr.com
