Stefano Katunar svoju je scenografsku karijeru započeo prije devetnaest godina i u međuvremenu postao jedno od prepoznatljivih imena domaće i međunarodne scenografske zajednice. Studij kiparstva završio je najprije na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Rijeci te potom na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani, da bi krajem studija prešao u scenografske vode. Hrvatsku je javnost zadužio mnogobrojnim jedinstvenim scenografskim rješenjima u filmu, kazalištu i reklamama za koje je dobio i brojne nagradu. Među nagradama koje je stekao za svoj scenografski rad ističu se Nagrada Đuro Rošić iz 2013. godine, Nagrada Žar ptica iz 2014. godine te tri Nagrade hrvatskog glumišta. Jedna od najznačajnijih nagrada koju je dobio je Gold Winner od Cannes Corporate za kampanju Red Alert u 2022. godini koju je producirala Fabrika za BELFOR. Njegov je rad prepoznatljiv po dubinskom razumijevanju struke – svakom scenografskom radu prethodi detaljno istraživanje, zbog čega njegova rješenja često nadilaze uobičajene okvire. Bilo da se radi o nadnaravnim kolorističkim rješenjima u njegovom filmskom i reklamnom radu ili o monumentalnim plohama i objektima kojima oživljava prizore iz bajki, Stefano uspijeva stvoriti svijet kroz koji se likovi gibaju kao da je produžetak našeg stvarnog, vanjskog svijeta. Njegove kulise postaju živi organizmi koji aktivno sudjeluju u tijeku narativa – nisu tek puka dekoracija, nego oblikuju način na koji publika percipira radnju. Svaku priliku koju dobije, Stefano koristi za promicanje svoje umjetničke branše. Veliki je zagovaratelj boljeg tretmana scenografije i podizanja svijesti o njezinoj važnosti u likovnoj i izvedbenoj sceni. Budući da trenutačno u hrvatskim kinima igra film za koji je radio scenografiju, iskoristili smo tu priliku da se ne osvrnemo samo na njegove najnovije uspjeha, nego da razgovaramo i o njegovom dosadašnjem radu, scenografskoj metodologiji i scenografiji općenito.
► Tvoj najnoviji scenografski rad je za domaći dječji igrani film Glavonja, koji je premijerno prikazan u kinima 19. veljače. Riječ je o duhovitoj detektivskoj priči u kojoj scenografija ima važnu ulogu jer ne gradi samo maštoviti dječji svijet, nego pokušava približiti i način na koji jedan od likova doživljava prostor i okolinu kao neurodivergentno dijete. Kako si pristupio istraživanju i pripremi za taj aspekt rada i kojim si vizualnim rješenjima nastojao prenijeti tu perspektivu?
Stefano Katunar: Kod prvog upita producentice i redateljice Marine Andree Škop nešto mi je odmah reklo – svakako da. Osjetio sam da je upravo ovaj film projekt koji se treba dogoditi. Pročitao sam scenarij u tadašnjoj fazi i odmah počeo zamišljati dječji, realni, ali ne nužno neurodivergentno definiran somnambulni prostor. Prvi draft skica bio je važan do samog završetka jer je sadržavao točan omjer dvaju svjetova. Bio je ključan kako bi se ostvarila sinegdoha prostora, koja posjeduje različitost nužnu za poimanje svijeta koji se u filmu gradi.
Na početku istraživanja bilo je nejasno što prikazati i kako. Prostor ne može biti samo kulisa poput produkcijskog dizajna u filmu Ja ću budan sanjati, niti scenografija smije biti svedena isključivo na realno ili logično. O estetici i njezinoj dramaturškoj ulozi tada još nisam razmišljao. U pravom trenutku pojavio se dokumentarac Razlog zbog kojeg skačem, nakon kojeg je sve postalo jasnije. Oblici, boje, forme i prostori kroz tu vizuru dobili su novu dimenziju. Po prvi put neurodivergentnost je za mene postala jasna ideja koja pokazuje da je različitost upravo to – različitost, prisutna onoliko koliko je prisutna i u nama samima. Trebalo je pažljivo slušati i sabrati segmente koji proizlaze iz unutarnjeg svijeta likova. Kad sam uvidio te kodove, ideje su navirale i „skakale” poput na trampolinu. Bilo je teško zaustaviti ih dok smo s redateljicom razgovarali o mogućnostima, sve dok nas producent Tibor Keser nije prizemljio riječima: “Dosta maštanja, trebam budžet i skice.”
► Uz prikaze neurodivergentnosti često se vežu ustaljeni vizualni kodovi i stereotipi. Kako si kroz scenografiju nastojao izbjeći ili preispitati takve obrasce i pronaći autentičniji način oblikovanja prostora?
Stefano Katunar: Upravo kroz zadnju rečenicu iz prethodnog pitanja dolazim do dramaturškog ključa koji sam rješava zadatke i jednadžbe koje se pojavljuju tijekom procesa. Recimo da je to mentalni AI ili scenografski kalkulator. Kada se jednom uhvati isti val, jezik se uspostavlja i svima postaje jasno u kojoj se gravitaciji krećemo, a umjetnički tim s kojim radim ulazi u detaljnije prožimanje métiera. Unutar tog jezika stvaranja nema mnogo prostora za klišeje, osim ako ih se svjesno ne aktualizira kao alat razumijevanja. Svaki jezik ima svoja pravila izgovora ili ponašanja, pa tako i vizualni jezik Glavonje čini svoj svijet koji ima dovoljno draži da zaobiđe klišej i stvori neki novi trenutak. Neće se pobijediti skok mačke iz kontejnera unutar najnapetije scene u filmu, ali usudio bih se reći da ima na pregršt prostora, boja i oblika koji zajedno žive potpuno stvarno i koherentno.
► Film otvara prostor za razgovor o društvenoj uključenosti i razumijevanju različitih potreba djece. Kako scenografija može podržati takvu poruku, ne samo na razini atmosfere, nego i kao način da se različiti načini doživljavanja prostora i svakodnevice prikažu kao ravnopravni? Može li scenografija, prema tvom mišljenju, biti širi alat društvene osviještenosti kada je riječ o predstavljanju različitosti općenito?
Stefano Katunar: Ovo je velika tema koja uključuje sociologiju, psihologiju, urbanizam i postkapitalističko doba. Moj odgovor je svakako veliko da. Prostor koji ima naznaku identiteta postaje scenografija sam po sebi. Društvena norma danas teško podnosi različitost; funkcionira sezonski, poput trendova – jednom svi biraju bež, drugi put grubo teksturirani pamuk ili voštane prirodne materijale. Kada se poimanje prostora izgubi, nastaje antiprostor kroz koji, doslovno, samo prolazimo, a u najgorem slučaju ostajemo. Upravo kroz antiprostor dolazimo do mogućnosti afirmacije i vraćanja starog sjaja scenografije, umjetnosti, arhitekture, dematerijalizacije prostora, stremljenja uopće. Simboli nose prostor i čine ga razumljivim, čak i kada postoji samo mali detalj. Snaga kojom taj prostor odašilje može parirati vrlo ozbiljnom slanju poruke, komuniciranju poruke i jasnoćom izričaja. Scenografija danas ima fenomenološku priliku postati sugovornik u društvenim pitanjima. Nije više samo pozadina drugih medija jer utječe snažnije od izgovorene riječi. Pokušali smo umjetnost i estetiku mnogo puta osporiti, ali ono što ostaje jest slika – nešto što svaki život susretne i s čime odlazi.
► Koliko je rad na dječjem filmu specifičan scenografski izazov u odnosu na filmove za odrasliju publiku? Razmišljaš li drugačije o prostoru kada znaš da ga gledaju djeca?
Stefano Katunar: Teže je, ali i kreativnije. Oprezniji si i fokusiraniji, ali i zaigraniji. Prošlo je vrijeme kada se rad za djecu prilagođavao banalnim formama. Djeca su izuzetno pronicljiva i ne vole karikaturu „jer je za djecu“. Raditi za njih znači probijati vlastite blokade, ući kroz vrata kojih se možda malo i bojiš. Jezik odraslih zapravo je jezik svemira, a djeca ga itekako razumiju i zato se sa tom predstavom ili filmom rado igraju dugo nakon samog gledanja predstave ili filma.
► Osim filmskom scenografijom, bavio si se i scenografijom za kazalište i reklamne spotove. Kako se tvoj pristup prostoru mijenja ovisno o mediju u kojem radiš?
Stefano Katunar: Postoje ograničenja. Na filmskom se setu zidovi uistinu ne pomiču dok se u kazalištu zidovi stalno pomiču te rijetko ostaju na mjestu. Tu je osnovna razlika, no razmišljanja o prostoru izlaze iz dva različita kuta. Rijetki su projekti u kojem možeš kazališno razmišljati u kadru kao što je to, na primjer, kod Wesa Andersona. Filmski kadar povremeno dozvoljava i stilizaciju (jer je suprotno tome razvoj tehnologije neizbježan, a posljedično i kapital), no jednu stvar kazalište teško može postići kod svakoga u gledalištu, a to je krupni kadar. To je ta pora na licu, početak suze, koji vidiš na filmu, a osjetiti moraš na daskama koje život znače te je osjetiti i karizmom izvođača.
► Postoji li nešto što si naučio u jednom mediju, a što se pokazalo posebno korisnim u drugom?
Stefano Katunar: Apsolutno. Volim nametnute kočnice jer imam zadatak što prije popustiti ih. Kazalištu izrazito nedostaje konkretne logistike, znanja i vještina vođenja procesa za svakog člana tima u svakom trenutku. Time se efikasnost rada može poboljšati i na kraju krajeva rezultat učiniti boljim. Svaki zadatak na filmkom projektu ima svoj datum početka i kraja, odnosno izvršenja. Često se situacije u kazališnim sistemima rješavaju u hodu od danas do sutra ili se ne riješe. Što se tiče roditeljstva s druge strane, iz kazališta svatko od nas scenografa nosi mali teatrino. „Pogledaj ovu ručkicu na šalici koja govori sve o karakteru lika koji ju koristi!“ , dok su mi na filmu ponekad znali reći da gubim vrijeme na nebitno, a upravo ti detalji čine pobjedu nad samim sobom kao scenografom.
► Kada je riječ o tvom scenografskom djelovanju, spomenuo si u prijašnjim intervjuima kako tendiraš većim, bajkovitijim scenografijama kao onoj 2019. godine za predstavu Regoč u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci. Što te privlači u radu na takvim projektima i što smatraš da takve scenografije omogućuju u izgradnji narativa i doživljaja publike?
Stefano Katunar: Imam toliko motiva i sadržaja, zapisanih i nezapisanih, podsvjesno već izgrađenih, koje bih zdušno oblikovao, ne samo za dječje predstave, nego i za one koje stoje na suprotnoj strani njihova svijeta. Bajkom do istine kao u opusu spisateljice A. S. Byatt. No, često estetika ružnoće ostaje kontinuum prostora gradnje, kao što neobarokni subjekt ostaje kontinuum dramaturgije, a malo toga prelazi razinu zidova koji imaju vrata samo zato što su prikaz interijera. Prostor, kada je živ, ima temperaturu, miris i težinu koja sjeda na ramena gledatelja i ostaje tamo i nakon što se svjetla ugase.
Zamislite da svjedočite suvremenom dramskom tekstu koji polemizira nasilje. Svi će se baviti koreografijom čina – da bude resko realistično i dokumentarno – ili simboličkim završetkom koji nije vidljiv, ali je osjetilno prisutan kako bi pokrenuo emociju i otvorio pitanja. A što je sa scenografijom? Zašto ne osluškujemo tijelo dok nam se zjenice šire i fokus postaje točka, dok se prostor skuplja i preljeva preko samog čina ostavivši nas u senzornom trenutku?
Tada zid više nije granica: počinje pucati, raslojavati se, pretvarati se u masu koja klizi prema glumcima i gledateljima. Površina se raspada kao pretežak sloj žbuke, šum sitnih čestica pada u tišinu, a linije arhitekture gube svoju disciplinu. Zid više ne štiti nego obuzima; postaje tijelo koje se širi i ulazi u prostor između ljudi, ulazi u pluća, pogled i ravnotežu koraka. Siti zidovi pretvaraju se u gustu materiju koja nas izjeda jer nema spasa – bol okovana želeom, istim tim segmentima zida iz kojeg nema izlaza. Pod prstima tekstura više nije stabilna; raspada se, lomi, ostavlja trag praha koji miriše na vlagu i zaborav. Svjetlo se lomi kao kroz zamućeno staklo, zvuk koraka postaje tup i spor, a zrak se zgušnjava do točke kada ga moraš gutati, iako možeš i smiješ samo disati. U tom prostoru slina postaje teška, vrijeme sporije, a vlastito tijelo odjednom osjeti granice koje prije nije imalo: prostor u kojem nestaješ, ali te ne poništava.
► U dosadašnjim si medijskim istupima isticao stalnu potragu za novim materijalima te sklonost eksperimentiranju s njima. Što te potiče na rad s novim materijalima i kako im pristupaš unutar scenografskog procesa?
Stefano Katunar: Da imam prilike, vremena ponajviše, odlazio bih barem na četiri sajma inovacija i materijala godišnje. Materijal je osnovni element gradnje u ovom slučaju. Koliki efekt mogu postići i dići katedralu u nadstroplje, a da ju pritom na sceni podigne djevojčica od pet godina – tu leži jedna od mudrosti svakoga od nas. Znanja nećemo u ovom zanimanju imati nikada dovoljno, jer isti zadatak ne postoji od dana kada je postavljen, no razvijanje motorike, počevši od materijala i tehnologije, od krucijalne je važnosti. Zato se kod mojih radova lako iščitava jezik, nije on dosljedan i moguć samo ako radim u jednom do dva materijala, jer postići plohu koja je volumen a nema bačenu sjenu zadatak je za sebe.
► Na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci već nekoliko godina postoji studij scenografije. Kao docent na tom studiju, primjećuješ li s vremenom veći interes i razumijevanje za scenografsko umijeće te imaš li dojam da se o scenografiji danas više govori nego prije?
Stefano Katunar: Odgovor se nalazi negdje u sredini. Što se tiče kazališne scenografije, malo je onih koji se upuštaju u taj smjer. Prvo i posljednje, financijski gledano, filmska scenografija sadrži velik i razgranat sustav scenografskog odjela koji od većine funkcija ne zahtijeva poznavanje umjetnosti, arhitekture i dizajna. Ipak, postoje pozicije koje to znanje itekako traže i podrazumijevaju. U kazalištu djeluješ sam, eventualno s asistentom. Ono što jest dobro jest činjenica da taj medij postoji i opstaje. Najvažnije je da studenti pronađu i primijene scenografske zadatosti u drugim medijima. Interdisciplinarnost je ključna, a scenografija je gotovo jedino područje djelovanja u kojem trebaš biti majstor slikarstva, kiparstva, crtanja, konstruiranja, gradnje, razumijevanja fizike, statike i mnogih drugih disciplina. Zanimanja svakako ima, no malo je onih koji se usude krenuti tim putem. Za svakog mentora, profesora, prijatelja, a možda i roditelja, trenutak kada znaš da ste se posljednji put pozdravili unutar hijerarhije (studenta pa asistenta) i kada postajete autori, jedan je od najtoplijih trenutaka koje nosim u sebi. Tu mogu istaknuti nekolicinu njih kao što su Liberta Mišan, Aleksandra Ana Buković, Paola Lugarić, Aleksandra Stojaković te niz članova autorskog tima (Lucija Jelić, Tihana Cizelj i Marianna Nardini) koji rade na izradi scenografija i doprinose autentičnosti jezika. Po mom mišljenju, scenografiju bi na akademiji trebalo studirati nešto kasnije. U inozemstvu je uvriježeno da asistenti često ostaju u toj ulozi do pedesete godine, nakon čega dolazi snažan autorski proboj — kao rezultat dugogodišnjeg učenja i bilježenja, spremnosti za pravi trenutak. Taj je osjećaj, vjerujem, nepobjediv, a iz takve se energije prostor ne može ne razvijati. Nismo ravnodušni i ne svjedočimo prosjeku. Pitanje je: jesu li mladi spremni preuzeti takvu odgovornost?
► Već gotovo dvadeset godina djeluješ kao scenograf, no svoje si školovanje i karijeru najprije započeo kao kipar. Kakav je danas tvoj odnos prema kiparstvu i osjećaš li da se on mijenjao kroz godine rada u scenografiji?
Stefano Katunar: Kao i sve drugo u životu, utjecaji s vremenom mijenjaju načine izražavanja. Ponekad umjetnost jednostavno prelazi iz jednog „menija“ u drugi. Kipar sam, ali želim razvijati i slikarski opus pa posežem za kistom. Ovog ljeta, primjerice, na lokaciji predstave Ribarske svađe u Dubrovniku začuđeno sam promatrao crkvicu koja je za jednu predstavu sagrađena prije mnogo godina, a i danas ondje stoji i po potrebi može vršiti svoju izvornu funkciju. Takvi me prizori uvijek iznova podsjete koliko je prostor stvaran i trajan. Unutar jezika kojim progovaram plošnost mi često postaje poseban zadatak. Sve je tekstura, oblik, forma; nema iluzije u kojoj se možeš potpuno izgubiti, a da na kraju predstave ne vidiš da je to što dotičeš zaista upravo to – materija, kulisa, stvar. Kiparstvo me odredilo kao scenografa, a scenografija me oblikovala kao kipara. Novi opus koji počinjem razvijati zapravo je svjesni susret ta dva autora koji se dosad nikada nisu ravnopravno sreli na istom projektu. Jedan je uvijek bio u službi drugoga, a sada će napokon stati zajedno, u istoj ravnini – kao dva autora i jedan rad.
► Na kojim projektima trenutačno radiš i koji će od projekata uskoro ugledati svjetlo dana?
Stefano Katunar: Trenutno sam, nakon dugog niza godina, ponovno u Gradskom kazalištu Trešnja, gdje se postavlja Mitomanija, inspirirana svima nam poznatom narančastom knjigom grčke mitologije Gustava Schwaba. Predstavu režira Dora Ruždjak Podolski, a cijeli Olimp – zajedno sa svima koji mu žele pripadati – prisutan je u snažnoj energiji moći, oživljavanja ljepote i strahota odnosa, blještavila i društvene raznolikosti, do te mjere da bi, čini se, ni sam Schwab ne bi mogao dočekati premijeru. Istodobno se pripremaju i Mirisi, zlato i tamjan u režiji Zrinka Ogreste, predstava prožeta pamučnom mekoćom odnosa, tišinom, boli i introvertiranošću. Sezona se zatvara dvama velikim putovanjima u formi baletnih premijera: naš Hamlet seli se u Australiju, u nekoliko baletnih kuća, kao i u Nacionalnu opernu i baletnu kuću u Helsinkiju u režiji i koreografiji Lea Mujića. Na kraju nas očekuje i balet Ponos i predrasude u Sofijskoj nacionalnoj opernoj i baletnoj kući.
► Postoji li neki tip projekta u kojem još nisi radio i u kojem bi se volio scenografski okušati?
Stefano Katunar: Postoji, znam da se može, doživio sam to. Volio bih dočarati prostor toliko jasan da možeš čuti kako izgovara replike. Prostor u kojem je on sam protagonist. Volio bih stvoriti scenografske elemente koji postaju likovi ili kostim onome drugome, a dotad su možda bili tek stablo na sceni. Svemir koji odjednom promatraš kao iz kabine svemirskog broda. Sve mehanički, bez iluzija, jer za to imamo medij filma. Biti prisutan kazališnom činu – a to znači prihvatiti da pjevaču uvijek može puknuti glas ili da se glumcu može izvrnuti stopalo (a u ovom slučaju metaforu ne mogu ni zamisliti) – znači biti svjestan da se u tom istom trenutku može spustiti željezni zastor.
Razgovarao: Leopold Rupnik / tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Stefanu Katunaru na ustupljenim vizualnim materijalima.
Tekst je dio Vizkulturine serije “Fokus na iza scene” koju sufinancira Hrvatski audiovizualni centar.
