Animirani film relativno lako privlači različite generacije i senzibilitete, riječ je o izuzetno uzbudljivom umjetničkom mediju, a vidljivo je to i u radu mlade animatorice, ilustratorice i redateljice Sunčane Brkulj koja posljednjih godina ostvaruje zapažen uspjeh na domaćim i međunarodnim festivalima. Iskoristili smo priliku da je, baš nedugo nakon Animafesta na kojem je prikazan njen posljednji film, predstavimo na Vizkulturi u opsežnijem razgovoru.
Sunčana Brkulj rođena je 1997. u Zadru. Na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu završila je preddiplomski i diplomski studij animiranog filma i novih medija. Diplomirala je summa cum laude 2022. godine. Tijekom studija realizirala je tri studentska filma koja su uspjeh polučila na svjetskim festivalima animacije poput onih u Annecyju, Ottawi, Zagrebu, Stuttgartu i drugdje. Filmovi su osvojili i nekoliko nagrada. I’M NOT FEELING VERY WELL i Kula uvršteni su u konkurenciju na festivalu u Annecyju, najvećem festivalu animiranog filma na svijetu. Ista dva filma bila su predstavljena i na zagrebačkom Salonu mladih, najvećoj manifestaciji za mlade umjetnike/ice do 35 godina.
Nakon diplome, Sunčana je provela godinu dana u Viborgu u Danskoj. U sklopu umjetničke rezidencije Open Workshop ostvarila je svoj prvi profesionalni animirani film Leptir (producenti su Jadranska Animacija iz Hrvatske i Lave Love Production iz Danske). Film je uvršten u distribuciju Bonobostudija i imao je međunarodnu premijeru na festivalu Go Short u Nijmegenu u Nizozemskoj. Osim animiranih filmova, Sunčana izrađuje radove u tehnici eksperimentalnog kolaža. Najupečatljiviji je ciklus radova pod nazivom Inferno koji je izlagan u 6 galerija diljem Hrvatske. Mediji kolaža i animacije kroz Sunčanino se djelovanje uzajamno grade te stapaju u jedno.
Imajući ovakav životopis pred sobom, jedva sam čekala sjesti sa Sunčanom i saznati više o njenom radu, kao i njezinim perspektivama na našu i svjetsku animatorsku scenu.
► Nakon što si tri godine zaredom (2020–2022) sudjelovala na Animafestu u Natjecanju studentskog filma, ove godine tvoj film Leptir debitirao je i u kategoriji Velikog natjecanja kratkometražnog filma, koje ujedno slovi za jednu od tri najprestižnije konkurencije umjetničke animacije u svijetu. Čestitam ti! Kakav je to bio osjećaj?
Sunčana Brkulj: Hvala! Leptir je moj prvi film izvan obrazovne ustanove, stoga mi puno znači da doživljava uspjeh na festivalima jer to znači da ja mogu nastaviti stvarati filmove. Natjecateljski program Animafesta je velika čast. Ponekad to zaboravimo, jer se zbiva u našem gradu, ali Animafest je svjetski značajan festival s dugom tradicijom i visokokvalitetnom selekcijom. Biti u glavnoj konkurenciji potpuno je nov osjećaj. Iako sam prethodno bila u studentskoj, ovo je sasvim drugi doživljaj – kinodvorana stvarno puna ljudi, najava filmova i prozivanje autora pojedinačno imenom, a najviše od svega činjenica da sam se u projekciji našla uz autore koji su prethodno obišli Berlinale ili Cannes. Puno mi je značilo biti “jednom od njih”, a filmovi su svi redom bili izvrsni.
► U tvom filmu radi se o malim stvorovima koji dožive krizu jer se leptir zaglavi u njihovoj fontani, što uzrokuje problem s kojim se zajednički moraju suočiti. Možeš li nam ga ukratko predstaviti i reći nešto više o ideji, tehničkim aspektima, strukturnim elementima koji su ti bili posebno važni?
Sunčana Brkulj: Ideja je rođena za vrijeme svima nam poznate krize u 2020. godini. Nadahnula me ta dosad neviđena situacija u kojoj se čitavo čovječanstvo zajednički suočava s jednim problemom. Puno sam razmišljala o tome kako ta situacija “izjednačava” sve ljude na planeti i kako u tom kontekstu nismo bili podijeljeni na skupine, već smo svi bili dio jedne cjeline. Htjela sam stvoriti mali simboličan svijet u kojem se ta vrsta krize razriješi na najpozitivniji mogući način. Znala sam da radim “naivan” film i to mi je potvrdila činjenica da često završava u konkurenciji filmova za djecu, što mi je zapravo super. Što se režije tiče, sebi sam zadala nekolicinu izazova u tome da se cijeli film zbiva u jednom kadru i da se na ekranu nalazi velik broj malih likova koji se istodobno kreću. Zadatak je bio voditi gledateljevo oko po kadru i u pravim trenucima mu skrenuti pažnju na pravo mjesto, znajući da ima sto detalja u koje bi se mogao zagledati. To je istovremeno bio rizik i eksperiment, pošto ni sama nisam znala hoće li funkcionirati, praktički sve dok film nije bio gotov. Mogu reći da je eksperiment uspio, jako sam sretna s rezultatom i nastavit ću ubuduće raditi na sličan način.
► Film je nastajao i u okviru umjetničke rezidencije Open Workshop u Viborgu tijekom 2022. godine. Kako je izgledao tvoj boravak u Danskoj?
Sunčana Brkulj: Open Workshop je jedno posebno mjesto. Osjećala sam se kao dijelom male komune stvaralaca koji žive, rade i druže se zajedno u istom prostoru. Ne mogu to usporediti ni sa jednom situacijom u kojoj sam se prethodno našla – nije poput škole ni poput coworkinga, jer je svatko svoj šef i radi potpuno po svome. Ljudi su dolazili iz svih zemalja i bili su svi redom zanimljivi, inteligentni i kreativni ljudi sa strašću prema onome što rade – u protivnom se ne bi ni prijavili, a selekcija je stroga i prolazak nije mala stvar. No, ako prođeš, imaš na raspolaganju životni i radni prostor, kao i svu opremu i software koji ti trebaju, bez ikakvih restrikcija i rokova. Prilično je utopijski, a ne pretjerujem kad kažem da mi je boravljenje i stvaranje u tom prostoru s takvim ljudima promijenilo život. Toliko mi se svidjelo da sam se prijavila dvaput i provela tamo ukupno 10 mjeseci, što je ipak bilo predugo, pošto se radi o dinamičnoj maloj zajednici u koju ljudi iz mjeseca u mjesec dolaze i odlaze. U svakom slučaju, neka prijateljstva su mi ostala zauvijek. Najljepša stvar u vezi našeg zanata je količina vrijednih prilika za međunarodno umrežavanje i surađivanje, a Open Workshop i slične programe može prijaviti svatko.
► Vratimo se na tren malo unatrag: kako si se krenula baviti animacijom i ilustracijom? Koji je bio tvoj razvojni put?
Sunčana Brkulj: Dolazim iz Zadra i pohađala sam gimnaziju, tako da prije upisa Akademije u Zagrebu nisam imala umjetničku edukaciju. Bila sam introvertni školarac i reda radi prolazila sve ispite, ali bih pod satom crtala likove iz crtića i objavljivala ih na svom blogu. Velikim dijelom sam samouka i od djetinjstva njegujem strast prema crtanju. Kao malo dijete stalno sam započinjala super ambiciozne projekte poput pisanja knjige, crtanja i uvezivanja stripa ili stvaranja animirane serije. Naravno, sljedeći dan bih smislila nešto novo. Nakon upisa na Akademiju, naprosto sam se nastavila baviti stvarima koje sam radila otkad znam za sebe, samo što sada imam tu sreću da od toga živim. Često razmišljam o tome da sam i dalje to isto dijete, ali napokon imam slobodu i mogućnosti da radim po svome.
► Kakvo je tvoje iskustvo studiranja na Akademiji? Koje su prilike za mlade nakon što izađu kroz njezina vrata, koliko ih je i kakve su? Koliko ste, prema tvom mišljenju, pripremljeni za profesionalnu karijeru / tržište rada?
Sunčana Brkulj: Akademija me približila zajednici animatora i umjetnika općenito i to je daleko najvrjednija stvar koju sam tamo dobila. Ne samo zbog međusobnog razumijevanja i podrške, već i zato što je naša animatorska zajednica nažalost (ili nasreću) toliko mala da se kolaboracije i profesionalne suradnje pronalaze najviše kroz priču i druženje. Animatori su mahom dragi, prizemljeni, pristupačni i opušteni ljudi i naša mala zajednica je snažna i produktivna. Zahvaljujući HAVC-u, kratki animirani filmovi se konstantno proizvode i postoji neka količina animatora, režisera i producenata koji žive od svog zanata. Nešto su sretniji ljudi poput mene koji mogu i žele režirati sami svoje filmove u malim timovima. Neki od mojih kolega imali su želju raditi na velikim produkcijama u većim radnim kontekstima, a ja o tome ne znam dovoljno da bih pouzdano rekla kakve su mogućnosti. Jedna od prednosti animacije je da se poslovi uvijek mogu tražiti i izvan granica Hrvatske, a raditi se često može na daljinu. Za moga školovanja rekla bih da nam profesori nisu mogli adekvatno odgovoriti na pitanja u vezi izlaska na tržište rada – meni su u više navrata savjetovali da jednostavno ne razmišljam o tome i da se usredotočim na studij (ha ha). Odonda se odsjek dosta promijenio i pojavili su se mladi predavači i mentori koji bolje razumiju što to znači profesionalno djelovati u području animacije, sada i ovdje. Svakome tko razmišlja o upisu na ALU uvijek savjetujem da bude samostalan i samoinicijativan.
► Kako bi opisala našu animatorsku “scenu” (obje smo se složile da nam je to baš nekako nezahvalna riječ, ali u nedostatku bolje, uglavnom uvijek posežemo za njom). Možemo li govoriti o zajednici? Malo nam je približi, koje su neke karakteristike, možda i izazovi, pa i nedostaci?
Sunčana Brkulj: Još uvijek otkrivam odgovore. 😊 Mlada sam i često se osjećam kao da ne razumijem kako stvari u poslovnom smislu funkcioniraju, a nekad mi se učini da ne znaju ni drugi, stariji, iskusniji od mene. Sviđa mi se što nema puno snobizma i karijerizma, pošto je animirani film stvarno nešto čime se ljudi iz ljubavi bave, nema drugog razloga. Stoga se stvarno može pronaći podrška, kako kod nas, tako i svugdje drugdje gdje se zatekneš – animacija spaja ljude diljem svijeta. Dok se rade filmovi, česte su međunarodne suradnje i koprodukcije i meni to stvara dojam da sam povezana s nečim širim i da moje djelo ne egzistira samo u nekoj hermetičnoj sredini. Poanta stvaranja filmova mi je ta komunikacija i širenje – netko na drugom kraju svijeta će pogledati taj film i možda se poveže s njim jer proživljava istu stvar. Što se tiče zagrebačke zajednice, osim Animafesta koji je najljepši tjedan u godini, zajednica hrvatskih animatora ASIFA na mjesečnoj bazi organizira Večeri animacije u Crnom mačku gdje svaki put drugi autor predstavlja svoje filmove. To je vrlo otvoreno i neformalno druženje za bilo koga tko bi htio vidjeti što se stvara na našoj “sceni”.
► Možeš li prokomentirati značaj i važnost Animafesta za tvoj profesionalni razvoj, potom i u kontekstu mjesta okupljanja zajednice i publike? U našem inicijalnom razgovoru spomenula si da ti je to najljepši tjedan u godini.
Sunčana Brkulj: Sad je to već dvaput rečeno, neka! Meni osobno taj tjedan znači jako puno. Ove godine mi je Animafest približio sve prijatelje s kojima se inače družim, s nekima koji su došli iz drugih gradova, čak i ljudima koje sam upoznala u Danskoj, Budimpešti, Parizu, koji su također doputovali zbog festivala. Tako da sam se našla u nemalom broju onih trenutaka kad se upoznaju i spoje ljudi koje znaš iz različitih svjetova, a to obožavam. Stalno naglašavam prijateljstva, a u umjetničkom svijetu se linije ugodnog i korisnog stapaju te prijateljstva također mogu značiti i ljudi s kojima ćeš u nekom trenutku surađivati. Nema ništa ljepše nego kad upoznaš nekoga tko je em super osoba, em se diviš njegovom radu i on se divi tvojem. Tako nastaju nove stvari. Ove godine sam uživo upoznala Borisa Labbea, jednog od mojih najvećih uzora koji mi je i bio konzultant na filmu, ali se dosad nismo nikad sreli izvan Zoom sastanka. Na Animafest dolazim od 2017., kad sam tek upisala faks. Već onda sam znala koliko je vrijedno doći, biti prisutan, gledati i slušati jer taj tjedan je jedan sažeti presjek tendencija i inovacija iz cijelog svijeta animacije.
► Kad smo već kod Animafesta, što kažeš na našu publiku općenito? Koliko se ona susreće s animiranim filmom, konzumira li ga većinom u okviru festivalskog formata?
Sunčana Brkulj: Tako je, naše radove ljudi uglavnom imaju priliku vidjeti samo na festivalima ili na internetu nakon što film dovrši svoj festivalski ciklus (oko dvije godine). Velika je šteta da televizije ne naručuju animirane projekte, primjerice serije, jer ne nedostaje kreativnih ideja i talenata koji bi ih rado proizvodili.
► Sudjelovala si sa svojim filmovima na različitim festivalima i manifestacijama različitog opsega i dosega, i to diljem svijeta. Jesi li primijetila da se tvoj rad drugačije interpretira ili gleda negdje vani? Možeš li s nama podijeliti neko takvo iskustvo?
Sunčana Brkulj: Ovo je stvarno lijepo pitanje i nitko mi ga dosad nije postavio. Vrijedi razmisliti o tome! Iskreno, ništa mi ne pada na pamet. Mislim da je film kao medij jedan univerzalan način komunikacije sa svijetom oko sebe i zbog toga ga volim. Film je emocija. Moj film sadrži neku emociju koju sam osjetila ja, ali s njime se možda poveže netko drugačije dobi, spola, nacionalnosti i jezika na drugom kraju svijeta, jer emocije svatko doživljava.
► Također si spomenula sudjelovanje na programu Animation Without Borders. Zvuči super, reci nam nešto više o tome?
Sunčana Brkulj: Program se zapravo zove Animation Sans Frontières, ili ASF za ljude koji poput mene ne mogu izgovoriti francuski naziv. Radi se o jedinstvenom kursu za mlade koji se tek etabliraju u profesionalnom svijetu animiranog filma – režisere, producente i scenariste. Grupa se sastoji od 16 ljudi iz različitih europskih zemalja. Posjetili smo četiri velike animacijske škole u Ludwigsburgu, Budimpešti, Viborgu i Parizu. U svakoj smo imali različit program predavanja, radionica, vježbi i mentorskih konzultacija dok smo razvijali svatko svoj projekt – u mom slučaju, koncept za novi kratki film. Program je ove godine na pauzi, ali vraća se u 2025. i preporučila bih ga svakome. Nemjerljivo je vrijedno dobiti uvid u to kako stvari funkcioniraju u različitim zemljama. Hrvati – uključujući mene samu – često pate od ideje da je svugdje drugdje bolje nego ovdje, ali definitivno sam u više trenutaka uvidjela i da smo sretni da imamo to što imamo u Hrvatskoj. S druge strane, proširila sam doseg, povezala sam se s drugim ljudima sa drugačijim iskustvima pa tako i zajedno razvijam koncept za animiranu seriju sa kolegicom koja živi u Londonu (ona piše, ja crtam). ASF je bio poput odskočne daske za taj projekt i za moj sljedeći kratki film, i može se reći da je “lansirao” proces njihovog stvaranja koji i dalje traje. Rodilo se puno novih stvari.
► Osim animiranim filmom, baviš se autorskim ilustracijama u raznoraznim medijima, pretežito eksperimentalnom kolažu. Kako pristupaš promišljanju ta dva medija, dinamičnom i statičnom? Radiš li razliku?
Sunčana Brkulj: Upravo sam se počela nakon nekog vremena ponovno igrati eksperimentalnim kolažem i planiram neke nove radove za galerijsko izlaganje. Taj se proces rodio za vrijeme studija, na kolegiju novih medija gdje smo imali zadatak da napravimo bilo kakav rad u bilo kojem mediju. Tu sam imala priliku osloboditi intuitivan, dječji način rada u kojem jednostavno uzimam materijale koji su mi zanimljivi i kombiniram ih bez reda i pravila. To mi je potpuno promijenilo i pristup prema izradi filma. Pronašla sam kompromise između te razigrane, eksperimentalne metode i filmskog procesa koji je koherentan, strukturiran i unaprijed isplaniran. Stalno se borim s ravnotežom tih dviju stvari, ali neopterećen rad je nešto što mi je jako bitno. Bez njega bih izgubila motivaciju.
► U kojim situacijama i projektima preuzimaš ulogu režisera, utječe li ona na razmišljanje o procesu animacije i rada na filmu? Koje su po tebi kvalitete dobrog režisera?
Sunčana Brkulj: Ne zanima svakog animatora režija, i obrnuto. Mi smo na faksu zapravo učili kako da postanemo režiseri i stvaramo sami svoje filmove, ali puno mojih kolega nije se pronašlo u tome jer ih zapravo zanima sam zanat animacije. Ja se osobno pronalazim u režiji jer sam uvijek imala potrebu stvarati i izbacivati nešto iz same sebe. Uvijek pišem dnevnike i scrapbookove te sakupljam svoje doživljaje i osjećaje na okupu. Ponekad mislim da i pretjerano promišljam i analiziram vlastite osjećaje. Očito imam nešto za reći i iskomunicirati, pa se to tako pretočilo u animirane filmove. Nekad su mi likovnost i sama animacija bili najvažniji, a danas mi je jednako važna i nekakva misao koja stoji iza filma i koja će ostati ljudima koji ga pogledaju.
► O kakvoj misli se tu radi, što želiš iskomunicirati svojim filmovima? Uočavaš li neku krovnu temu?
Sunčana Brkulj: To se mijenja iz projekta u projekt, budući da se i ja mijenjam. Moja prva dva filma bila su igra likovnosti i ritma glazbe. Zatim je uslijedio Stinky u Mračnoj šumi koji je neka vrsta autobiografije, osobno putovanje jednog anksioznog stvora koji se, nespreman, na težak način nauči nositi s grubošću svijeta. S Leptirom sam se odmakla od osobnih tema i izabrala jednu globalniju: život u zajednici i prevladavanje krize. Istu širinu će imati i novi projekt koji je trenutno u pripremi, a u kojem se bavim temom klimatskih promjena. U svakom slučaju, humor je uvijek tu – posebno kad se bavim teškim temama.
► Kad već spominješ projekt u pripremi, možeš li nam dati neki teaser što je trenutno u planu? Što možemo očekivati?
Sunčana Brkulj: Ideja za novi film rodila se u ASF-u, a na moju veliku sreću uslijedila je suradnja sa zagrebačkim Bonobostudijem s kojim sada razvijam film. HAVC je prošle godine uveo natječaj za razvoj filma te su nam prošli mjesec dodijeljena sredstva za razvoj filma. To znači da se idućih par mjeseci mogu posvetiti temeljitom promišljanju i izradi storyboarda, koncepata i testova prije nego što prijavimo sredstva za samu produkciju filma. Film je poput Leptirovog mlađeg brata – naslanjam se na iste metode i stil, ali naravno, probat ću i nešto novo. Film umjesto jedne scene ima tri i srest ćemo mačke, piliće i dodo ptice.
Sunčanin rad možete pratiti na vimeo.com/suncanabr i instagram.com/suncanabr.
Razgovarala: Anja Tomljenović / tekstove ove autorice potražite na linku
Fotografije (portreti): Luka Leov
Zahvaljujemo Sunčani Brkulj na ustupljenoj fotografskoj dokumentaciji radova.
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo te Hrvatski audiovizualni centar.
