Tin Dožić (Rijeka, 1989.) suvremeni je umjetnik mlađe generacije čija praksa nerijetko polazi od medija zvuka. Završio je studij psihologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu (2016.) i studij novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (2016.), a bavi se terenskim snimanjem, radijem, eksperimentalnom glazbom i multimedijalnim instalacijama. U posljednje vrijeme njegova je praksa od primarno zvučnih radova odmakla prema multimediji, fokusirajući se na istraživanje medija. Trenutno ga interesiraju materijalnost, (mračna) ekologija, DIY kultura i medijska arheologija, antropocen i geologija, točke susreta umjetnosti i znanosti te hodanje, spavanje i snovi. U neprestanoj je potrazi za čudnim situacijama koje se prirodno pojavljuju na presjeku fizičkog i digitalnog. Izlagao je i nastupao na raznim platformama u Hrvatskoj i inozemstvu, samostalno i u kolaborativnim projektima. Dožićev rad Pjesme za antropocen osvojio je nagradu Zlatna lubenica na festivalu Media Mediterranea 2018. godine. Finalist je Nagrade Radoslav Putar 2019. i alumni je WHW akademije u generaciji 2019/2020. O njegovim istraživačkim procesima i ishodištima, otuđenju od prirodnog okoliša, hodanju i DIY tehnologijama čitajte u nastavku!
► Kroz tvoju se umjetničku praksu isprepliću različite teme i mediji poput zvuka, DIY-a, arheologije novog, suodnosa prema krajoliku, okoliša i bivanja u njemu. U svojim si se počecima najviše bavio zvukom. Kako si odabrao taj medij?
Tin Dožić: Antitalent sam za glazbu, ali fasciniran sam njome još od tinejdžerskih godina. Ta se fascinacija razvijala kroz vrlo rano otkrivanje eksperimentalne glazbe, oko moje sedamnaeste godine. Tada je bilo odličnih koncerata u Zagrebu zahvaljujući Mati Škugoru i ljudima uokolo tih krugova. To me izgradilo. Prvi početak bio je moje sudjelovanje u IMM_Media labu. Tamo sam počeo učiti o “uradi sam” kulturi, o elektronici, o hakiranju i srodnim aktivnostima. Ondje sam sudjelovao u glazbenom projektu MMessy Oscillators i tada sam spoznao da mogu stvarati glazbu, odnosno zvuk. Tu mi se poimanje glazbe i zvuka još i više apstrahiralo. Shvatio sam da to ne moraju biti tonske i ritmičke strukture u glazbi, već bilo kakvi zvukovi. Potom sam upisao studij Novih medija koji mi je potpuno okrenuo mindset i počeo sam razmišljati o konceptualnijem pristupu radu, o radu kroz određenu temu, o poetici rada i sličnome. Nakon studija Novih medija najviše sam se bavio “uradi sam” gadgetima, recikliranjem i materijalnošću elektroničkih medija. Tu je nastala serija radova od kojih bi prvo istaknuo re-cycles iz 2017. To je za mene bilo dosta burno razdoblje, završio sam faks, nisam imao novaca, preuređivao sam stan… Tada sam shvatio koliko mnogo nepotrebnih stvari posjedujem i koliko me ta materijalnost guši. Iz tih uvjeta se iskristalizirala jedna tema, a druga je bila prekarnost i snalaženje nakon studija. Primjerice, išao sam na Hrelić prodavati stvari. Bio sam fasciniran tim otpadom koji je jako zanimljiv materijal jer je jeftin ili besplatan, dostupan i bilo mi je bitno da te odbačene stvari ponovno zažive, da dobiju neki novi život. Kroz seriju radova re-cycles izrađivao sam elektromehaničke instrumente s kojima sam radio instalacije, koje sam potom na različite načine prezentirao publici. Eksperimentalna glazba, eksperimentalni zvuk i eksperimentalni ambijenti proizlaze iz mehaničkih segmenata koji su nastali recikliranjem elektroničkog otpada.
► Kako kroz temu materijalnosti promatraš pojam viška u kontekstu nove arheologije? Kako se na tu temu nadovezuje rad Pjesme za antropocen?
Tin Dožić: Neko vrijeme me jako zanimala medijska arheologija, posebno autori kao što je Siegfried Zielinski te drugi autori koji često prate izvore suvremenih medija. Uzimaju kameru, idu do početka koji nije ni izum filma i projekcije, nego je još stariji. Ljudi su radili fenakistiskope, taumatrope, zatim camera obscura leonarda Da Vincija… Ja nisam išao toliko duboko u istraživanje, već bolja bi riječ za moju praksu bila scavanging.
Pjesme za antropocen su serija radova. Nazivao sam ih po brojevima, bilo ih je 3 ili 4. Prvi su bili elektronički, mehanički gadgeti koji sviraju sami sebe. Poslije sam u sklopu natječaja za Nagradu Radoslav Putar izveo još jednu iteraciju tog rada, kao i skupnu izložbu koja je bila u galeriji Šira. Ona je nastala nakon radionice sa studentima i studenticama Novih medija u Pogonu (to su bili Valentina Butumović, Teuta Gatolin, Iva Korenčić, Branimir Štivić). U međuvremenu, kako sam dublje ulazio u teme otpada i reciklaže, logično je bilo da sam došao i do same geologije medija kao teme. Zanimalo me što se događa s medijskom tehnologijom nakon dugog niza godina, koje su materijalne osnove digitalnih komponenti… To mi je bilo bitno i cijelo istraživanje se počelo širiti na pitanje Antropocena, u kojemu obilje stvari postaje toliko prisutno da mijenja geološko naličje planete. To mi je istovremeno bilo jako zastrašujuće i fascinantno.
► Pojam antropocena već je neko vrijeme uvriježen u mainstreamu umjetnosti iako su tijekom vremena osmišljeni precizniji termini za vrijeme u kojem živimo. Kako ti doživljavaš taj pojam u suvremenosti? Jesu li tvoji radovi refleksija tog konteksta u kojem se nalazimo ili se radi o pokušaju da se time izmašta neko nova, drugačija budućnost?
Tin Dožić: Da, pojam antropocena već je neko vrijeme pomodan. Što se moje umjetničke prakse tiče, ja sam imao neka razmišljanja za koja nisam imao teoretski okvir i onda su mi neke teorije s kojima sam se susreo potvrdile ono o čemu sam intuitivno razmišljao. Intuitivno sam došao do toga da je ideja čovjeka i prirode kao razdvojenih entiteta problematična i da u suštini nema smisla jer smo svi dio nečega zajedničkog. Došao sam sam do toga da razmišljam o tome što je uopće antropocentričnost. Primjerice, mogli bismo reći da je nuklearna elektrana zapravo “prirodni” element jer su ga ljudi izgradili od “prirodnih” materijala i temelji se na fizici. Sve je priroda. Ideja da je priroda šuma ili prerija, a da je ne-priroda svemirski brod je sasvim pogrešna. Sve je to isti paket stvari. Priroda samu sebe stvara i mi smo priroda, o tomu piše Timothy Morton i mnogi drugi autori. Tako i promatram i antropocen, antropocentričnost. Ljudi oblikuju svijet na ekstremne načine i za tu ideju sam se jako zaintersirao, ne imajući u svijesti da se radi o nečemu pomodnom. Kako sam s vremenom počeo shvaćati da je ta tema jako pomodarska, krenuo sam zazirati od nje. Mislim da umjetnost općenito ima problema s pomodarstvom, da neke teme postaju izuzetno relevantne i onda se odjednom jako puno ljudi bave njima bez nekog iskrenog interesa. Mislim da antropocen i geologija medija već pomalo ispadaju iz trenda, to su bile 2000. i 2010., a sad neke druge teme dolaze.
Svojim radom nisam nudio nikakvo rješenje, riječ je više o mojem nošenju s užasom, ali i razigravanje materijala na neki način, jer mislim da je u svemu bila neka nota humora. Htio sam da ti moji instrumenti budu kao nekakva lakrdija, ali i replikacija toga što se događa u realnom svijetu na neki način. Tako se u radu GoldRush bavim fenomenom ekstrakcije zlata iz elektroničkog otpada. Taj se proces odvija industrijski i na divlje. Kad se radi na divlje, događa se apsolutna kalvarija za okoliš jer u nekim dijelovima svijeta ljudi na obalama rijeka u dušičnoj kiselini kuhaju elektroniku i potom to prolijevaju u rijeku. Kad vidim tako nešto istovremeno sam zgrožen ali i želim to replicirati. Tome želim konceptualno dati neku slobodu i neki okvir. Ne želeći reći da je ta originalna radnja dobra, pokušavam kritički pristupati tom fenomenu. Ne nudim rješenje niti ga znam, ne nudim utopiju. Iako bi utopija u budućnosti mogla postati tema kojom bih se bavio. Općenito mislim da su zelene tehnologije i koncept održivosti greenwashing, pomodni koncepti koje koriste tijela poput EU. U anarhističkom tekstu The False promise of Green technology anonimnog autora objašnjeno je što je sve potrebno da bi se primjerice napravila LED žarulja i kako ona nastaje. Kao i u zapadnjačkoj medicini, liječimo simptome. Trošimo puno struje, pa ćemo kao odgovor na taj problem proizvoditi led žarulje, solarne panele… Stvari su puno bazičnije. Sve se svodi na izvor. A izvor je neka planina koju netko razara s bagerom. Nije izvor elektrana. To je nešto što me jako okupira u mom radu, ići na izvorišta ili ići na zadnju destinaciju. Primjerice na smetlište ili na Zagrebačke otpadne vode što sam radio s Luanom Lojić. Otići u Ruandu u rudnik gdje se kopa koltan – mineral od kojeg se proizvode komponente za smartphone. Zanima me koji je pravi izvor svega tehnološkog.
► Kako je tekao tvoj i Luanin istraživački proces na Zagrebačkim otpadnim vodama kroz audiovizualni rad i instalaciju Panacea / pjesme i napitak?
Tin Dožić: Posjetili smo Zagrebačke otpadne vode 2019. godine i ondje sakupljali aktivni mulj kojeg smo u laboratoriju gledali pod mikroskopom. Bavili smo se remedijacijom otpadnih voda, odnosno bioremedijacijom kao nekakvom širom temom. U ovom slučaju to je remedijacija mikroorganizmima, protistima. Za potrebe istraživanja intervjuirali smo neke zanimljive ljude poput Staše Puškarića koji radi na Rochester Institute of Technology. Bioremedijaciju i slično ljudi danas nazivaju održivim pristupima, ali oni postoje već jako dugo vremena i trenutno je samo fama kako ćemo ih nazvati. To su sve univerzalne prakse koje su uvijek bile dostupne. Svi su prije imali đubrište. Stoga me zanimaju te aktivnosti koje nalaze u temelju našeg društva – koje omogućuju njegovo funkcioniranje. Na prvom mjestu je to rudarstvo, zatim poljoprivreda, pa infrastruktura i kanalizacija bez koje nema grada.
► Kako si odlučio podijeliti postupak ekstrakcije zlata? Jesi li ga podijelio kao priručnik ili dokaz procesa?
Tin Dožić: Više kao pojašnjenje. Želja da otvorim proces dolazi iz duha DIY-a i DIY kao pristup je jedini “utopijski” prijedlog iz mog rada. DIY proizlazi iz procesa koji postoji već jako dugo, a ono što je utopijski u tome je to da znanje postaje open source. To je ujedno i praktični odgovor na konzumerizam. Taj open source kao filozofija mi je donekle bitan u radu i mislim da se to strogo veže na solidarnost, na razmjenu znanja, slobodnu cirkulaciju znanja i vještina i to je ono što me zanima. To sam dobio kroz IMM_Media lab i poslije primijenio u svojoj praksi. Cijela ta priča s elektroničkim otpadom je bila jedan ciklus koji se završio na neki način, a koji ću možda vratiti u svoj rad. Od 2017. (kada su krenuli re-cycles) do 2020. mi je bila jako zanimljiva elektronika, a neki kraj tog ciklusa dogodio se s instalacijom GoldRush. GoldRush je bio završetak ciklusa i to je ujedno bio i najkompliciraniji proces za izvesti. Bilo mi je interesantno replicirati ekstrakciju zlata, da to bude vodilja za stvaranje zvučne kompozicije koja je dio instalacije. Ustvari, mi smo taj proces sonificirali. U podrazvijenim zemljama je česta praksa ekstrahirati bakar, srebro, zlato i druge metale iz otpada, obzirom na to da otpad zapada završava tamo, pa onda ljudi industrijski ili samoinicijativno odvajaju te plemenite kovine.
► Tvoju umjetničku praksu obilježava participativni proces i suradnja sa stručnjacima iz različitih područja. Je li Dromomania u tom smislu samotniji rad?
Tin Dožić: Tako je. Iako je i tu bilo suradnika. Samo hodanje je bilo vrlo samotnjačko. Sve je zapravo započelo sa splavi Transocean 8 kojom sam plutao od Zagreba do Siska. Tu sam surađivao s Jasenom Vodenicom i Svenom Sorićem i oni su naprosto išli sa mnom na put. Oni su rekli da za njih to nije umjetnički rad, već mi se jednostavno žele pridružiti. Što se Dromomanije tiče, nisam imao jasan cilj što će taj rad biti, koliko sam imao jasan proces. Znao sam da želim puno vremena provoditi na otvorenom, da me privlači planinarenje, pa je to bila izlika. U vezi Transocean 8 sam pisao da ne znamo je li putovanje izlika da se napravi rad ili je rad razlog zašto se ide na putovanje, i to stvarno ne znam. Želim napraviti i jedno i drugo i to je premreženo. U Dromomaniji ja hodam i kad mi sine neka misao, kažem ju u mobitel ili ju brzo zapišem, pa to ostane kao fragment i komadić teksta koji se kasnije javlja u videu.
► Taj proces hodanja silno je zanimljiv u kontekstu simultanog stvaranja umjetničkog rada i njegovog nastajanja. Još od peripatetika poznato je da u hodanju leži moć aktivacije određenih procesa. Što je hodanje donijelo tvojoj umjetničkoj praksi?
Tin Dožić: Hodanje me dosta smiruje i misli su mi jasnije dok hodam. To je način da se produkcija rada otijelovi i da se kroz nju ostaje u procesu. Zbog prekarnih uvjeta rada, ja stalno ispadam iz procesa jer moram neke poslove raditi po narudžbi, kao i neke stvari koje se ne tiču nužno moje prakse. Hodanje bio jedan lak način da se brzo vratim u kontinuitet prakse. Ako sam misaono ispao iz radnje, napravim tu fizičku radnju koja me onda vrati unutra. Mislim da je to posljedica druženja i surađivanja s ljudima s plesne scene za koje je somatska praksa nešto posve drugo. Ali mislim da mi je u radu tijelo sve više zanimljivo ne kao medij, nego kao materijal. U tijelu si, ovdje si, gole su ti noge, gladan si, opustiš se na kraju dana. Jako bazično.
► U Dromomaniji se događa svojevrsno rastvaranje pojma perspektive. U tom radu govoriš o tome kako je pogled iz satelita i google eartha pogled posve nekarakterističan za čovjeka. Utoliko si stavio u dispoziciju perspektivu i pogled u odnosu na čovjeka i tehnologiju, a samim time i fenomen otuđivanja od prirode.
Tin Dožić: Taj rad je opet o tehnologiji, o odnosu čovjeka, tehnologije i okoliša, što bi bio neki trokut odnosa. Zapravo nisam pobjegao od tehnologije s kojom sam prije radio, nego sam promijenio način rada i odnosa prema tehnologiji. Tu sam izašao iz DIY-a, ali sam u tu praksu dublje ušao kroz tekstove i pisanje Paula Virilija, Jamesa Bridella i Ane Peraice o tome kako tehnologija mijenja pogled, iskustvo čovjeka i poimanje prostora. U tim sam šetnjama ja bio tehnološki subjekt. Imao sam dva mobitela, s jednim sam snimao GPS kuda hodam i koristio kartu. S drugim sam fotografirao i radio 3D skenove. Cijelo je vrijeme tu neka vrsta ping ponga između ljudskog osobnog i tehnološkog otuđujućeg, što se tiče reprezentacijskih medija uopće. Posredstvo slike, dostupnost slike i preskakanje prostora u jako malom vremenskom periodu u medijskom smislu jako mijenja na koji se način mi odnosimo prema okolišu. To je također otuđenje. Mark Fisher je zanimljiv kao autor koji govori o depresiji, koju veže uz kapitalistički realizam. Fisher je za smartphone govorio da je to isti ekran na kojemu pričaš s prijateljima, s ljubavnicima i na kojemu imaš bankovni račun. Sve te interakcije se događaju neposredno jedna uz drugu cijelo vrijeme. Zatim je tu i ta pojavnost Instagrama, društvenih mreža gdje se neprestano vrte fotografije zalazećeg sunca. Mene je to potaklo na razmišljanje o nekom neukusnom romantizmu. To me dovelo do toga da nam veliki romantičarski pjesnici o prirodi otkrivaju štogod, a ustvari je sve bazičnije od te romantizacije. Iz otuđenosti proizlazi romantiziranje prirode jer nisi tamo. Netko drugi ti priča o tome i sve to postaje jako mistično što ne bi trebalo biti. Ako si u prirodi (bolje rečeno, okolišu), shvaćaš da si dio nje i ne romantiziraš sebe.
Još neka ideja koja me jako zanimala kroz taj proces otuđenja je bila brzina, a ona se jako veže na to hodanje koje je sporo. Brzina kao pojam je primjenjiva na sve. Živimo brzo, jedemo brzu hranu, imamo brza prijevozna sredstva i informacije kolaju simultano, brzinom svjetlosti u optičkom kablu. O tome piše Paul Virilio, da više ne govorimo o pojmovima prostora, nego o pojmovima vremena. Još jedna tema koja je ušla u rad je dromomania i mentalno zdravlje. Dromomania je zastarjeli naziv za mentalnu bolest koja kao dijagnoza više ne postoji. Bilo mi je zanimljivo razmišljati o tome da su mentalni poremećaji ljudska koncepcija, da nisu svi posve jasni i stvarni entiteti koji se mogu locirati u tijelu. Naravno, neki su vrlo stvarni, poput velike depresije i shizofrenije. Neki su socijalne konstrukcije. Tu dromomaniju sam doživio kao nekakvo stanje u koje se želim dovesti iako ne mogu zapravo isforsirati mentalnu bolest. Ipak, to me inspiriralo da malo pomaknuto gledam na stvarnost dok hodam i to da možda neke stvari koje se danas smatraju “ludima” to neće biti za 100 godina. I kao da je to neki iskreni moment prema putovanju u odnosu na turizam koji je opresivan. Opresivan u pogledu u medijskom smislu. Fotografije Eiffelovog tornja, Big Bena, zalaska sunca na društvenim mrežama. Mislim na masovni turizam koji je opet rezultat društva brzine koje želi brzo nešto i koji je stoga štetan za okoliš.
► Iako si to planirao, ipak nisi prošao cijelu Via Adriatica, što je bila ideja tijekom stvaranja Dromomanije. Kako se to otvorilo kao tema u tom radu?
Tin Dožić: To je tema koja se sama stvorila. I u splavi Transocean 8 i u šumskoj kolibi i u Dromomaniji. To su sve bili moji planovi i iskustva otvorenog ishoda i sva tri nisu uspjela. Taj neuspjeh je postao jako bitna tema i neko realnije poimanje sebe i svojih mogućnosti i bivanje skromnim nakon toga. Ja sam krenuo na Via Adriaticu i prohodao sam jednu od 11 etapa i bilo je zaista izazovno. Kroz Transocean 8 nismo došli do Siska, došli smo do mjesta Tišine Kaptolske i bili smo premoreni. I koliba koju je projektirala arhitektica Mirna Udovčić, imao sam ideju malo živjeti u njoj. To je bio neki bijeg, eskapizam, koji nije moguć. Privremen je i artificijelan, ali na kraju nije došlo ni do toga. Eskapizam je bio bitna tema, ali čim sam ušao u rad shvatio sam da eskapizma nema. On je nemoguć, ponovno je romantičarski koncept i otuđenje okoline.
