Već dugo nisam bila na izložbi na kojoj sam se dobro nasmijala, a u posljednjih nekoliko tjedana sam posjetila čak dvije izložbe istoimenog naziva Nebo, iza kojih stoji umjetnik Tomislav Hršak. Rođen je 10. lipnja 1992. godine u Zagrebu, srednju umjetničku školu završio je u Zaboku, a diplomirao je 2017. na Nastavničkom odsjeku zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti pod mentorstvom profesora Daniela Kovača. Iza njega su brojne grupne i samostalne izložbe, a za svoj rad dobio je nekoliko nagrada. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika od 2016. godine, dok se Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika pridružio 2021. godine. Aktivan je u udruzi Prirodno-umjetnički kružok koja upravlja prostorom Garaže Kamba.
► Nedavno su u Galeriji SC i Galeriji Kranjčar zatvorene tvoje dvije samostalne izložbe istoimenog naziva Nebo. Jesu li povezani koncepti istaknutih izložbi?
Tomislav Hršak: Koncepti izložbi jesu povezani, ali u spomenutim galerijama nisam izlagao iste radove. Ideja je bila prikazati različitost, a temeljna točka ovih izložbi je ready-made kojim otvaram razna životna pitanja, problematiziram situacije i događaje. Zanimljivo mi je bilo što obje galerije imaju prirodno svjetlo na stropu, tako da mislim da je naziv Nebo opravdano odabran, a osim toga izlažem radove koji su toliko različiti i nemaju zajedničke poveznice, osim te da su svi nastali ispod istog Neba.
► Postav izložbe čine i upečatljivi postamenti koje si posebno izradio za svaki rad. Kako pristupaš postavu radova u različitim prostorima? Osmišljavaš li samostalno koncepciju postava ili računaš i na pomoć kustosa?
Tomislav Hršak: Većinom zapravo samostalno osmišljavam postav, a postav za obje spomenute izložbe radio sam paralelno. U trenutku kada sam saznao da ću imati dvije samostalne izložbe, kupio sam i dvije bilježnice. Na jednoj sam napisao SC, a na drugoj Kranjčar i od tada sam radio selekciju radova, odnosno koji će ići u koji prostor. Dosta sam vremena odvojio za promišljanje koji bi radovi bolje odgovarali kojem prostoru, ali sam došao do zaključka da u Galeriji SC želim izložiti svojevrsnu šumu radova i da je poželjno da bude što više različitih radova. Ideja je bila da izložim radove na zidu, postamentima, neke direktno na podu pa čak i jednu intervenciju Čovjek od riječi na klupi. Također je glavna kompozicijska os plave boje, a može se pratiti od rada Ekspedicija na istočnom zidu galerije, preko rada Plavo more u sredini pa sve do rada Kopna. Prilikom ulaska u galeriju vidljive su osnovne boje – crvena, žuta i plava, a one se spajaju u radu Osnovno koji je sastavljen od tri izolir trake. Možda na prvi pogled izgleda kao da je u prostoru gužva, ali sve je kompozicijski dosta razrađeno i promišljeno. Za Kranjčar sam ipak složio nešto drugačiji koncept jer je taj prostor sam po sebi specifičan zbog stupova koji se nalaze u njemu pa sam se odlučio “uhvatiti” za te stupove. Tako sam oko jednog stupa napravio postament, želeći ostvariti dojam da je stup, tj. cijela galerija rad koji je izložen. Meni je najzanimljiviji dio stvaranja izložbe trenutak u kojem uđeš u galeriju i kada se izložba stvarno počne ostvarivati u prostoru. Nažalost, umjetnici imaju svega nekoliko dana za postav izložbe jer se ustraje na tome da svaka prethodna izložba što duže traje pa mi je onda i za ove izložbe ostalo svega nekoliko dana. Ali evo, na kraju sam uspio sve postaviti onako kako sam htio, uz nekoliko preinaka koje su nastale na licu mjesta.
► Sakupljački nagon odigrao je važnu ulogu u evoluciji čovjeka, stoga ne čudi da mnogi imaju potrebu za prikupljanjem raznih predmeta. Tvoji umjetnički radovi također su rezultat prikupljačke prakse, a riječ je o svojevrsnim ready-madeovima. Kada si započeo kreirati umjetničke radove od sakupljenih predmeta i ima li svaki od tih predmeta priču kako je dospio u tvoje ruke?
Tomislav Hršak: Još sam u osnovnoj i srednjoj školi shvatio da me neki predmeti iz svakodnevnog života jako privlače, bez obzira na njihovu uporabnu upotrebu. Učinilo mi se da bi svejedno dobro funkcionirali kao neka skulptura. Studirajući povijest umjetnosti, ali i proučavajući druge umjetnike, sve sam više prisvajao ready-made kao vlastiti izričaj jer sam prepoznao koliko se daleko može otići od banalnog čina prikupljanja predmeta s različitih lokacija. Ipak, predmete ne skupljam bezveze po gradu. Kad nešto zanimljivo uočim i ako već na prvi pogled znam što bi taj rad mogao biti, onda odlučim skupiti predmet i od njega pokušam napraviti rad. Na obje izložbe predstavljeni su radovi u kojima više do izražaja dolazi moć opažanja i prepoznavanja, nego samog stvaranja. U principu, zanima me sve što ima veze s odmakom od tradicionalnog, više me zanima što sve možemo uočiti sa stvarima koje nas okružuju i možemo li im dati neki novi kontekst? Za svaki predmet znam gdje sam ga pronašao i zašto me zainteresirao, a isto tako i znam koja mi je bila prva asocijacija kada sam ga ugledao. Tako da je odgovor na pitanje afirmativan – svaki rad ima neku svoju priču. S druge strane, do nekih predmeta koji su mi bili primamljivi, nažalost, nisam uspio doći jer su bili smješteni u nekom privatnom dvorištu ili sam ih uočio usred dana u gradu pa mi nije bilo najzgodnije skupiti ih. Ta neka lampica koja mi se upali kad vidim neki predmet odraz je silne želje da ga i skupim, a ako se to ne dogodi, zna me dosta dugo proganjati ta ideja da nisam uspio skupiti “novi rad”. I onda najčešće odem to te lokacije i ako je predmet još uvijek tamo, uzmem ga jer znam da je očito morao postati moj rad.
► Nazivi tvojih radova zanimljive su igre riječima, a dozu humora uspješno uspijevaš utkati kako u nazive, tako i u same radove. Smatraš li da su humor i ironija postali na neki način tvoj osobni pečat?
Tomislav Hršak: Sviđa mi se taj komentar na moje radove jer je većina radova dosad izazvala reakcije smijeha kod posjetitelja, što je sve u svemu nešto pozitivno. S druge strane, drago mi je kad i nakon tog prvog smijeha vidim kako se posjetiteljima mijenjaju izrazi lica. Na primjer, u SC-u sam izložio rad ZOO koji se sastoji od figurice slonića koji je zarobljen u čepu od spreja. Na prvu posjetiteljima bude smiješan prizor, ali onda kada pročitaju naziv i pogledaju dublje u rad, ipak se zapitaju. Ideja za taj rad proizašla je iz proživljenog iskustva tijekom šestomjesečnog rada u Zoološkom vrtu. Sudjelovao sam u projektu gradnje nastambe za medvjede, ali sam isto tako vidio uvjete u kojima životinje žive i tada sam u taj “smiješan” rad utkao dozu ironije. Bez obzira što su danas uvjeti za životinje u Zoološkim vrtovima neusporedivo bolji nego što su bili prije tridesetak godina, ipak sam mišljenja da bi i čovjeku koji ima najljepši stan ikad bilo katastrofalno da ne smije izaći iz njega.
► Među izloženim radovima izdvajam Imigranta (u Galeriji Kranjčar) i Fali zidara (u Galeriji SC). Radovi otvaraju problematiku imigranata i nedostatka radne snage zbog čega je sve više zaposlenih radnika na gradilištima i u dostavnim službama stranog porijekla. Misliš li da je naša sredina spremna prihvatiti imigrante?
Tomislav Hršak: Uff, to je teško pitanje. Mislim, nema veze jesmo li spremni ili ne jer ćemo kad-tad morati prihvatiti da je to naša realnost. Primjećujem sve više stranih radnika, od dostavljačkih službi, do taksija ili gradilišta, a sveprisutni strani radnici potvrđuju da je nedostatak radne snage sve jače izražen u našoj sredini. Dok naši ljudi odlaze u druge europske zemlje raditi, nama dolaze stranci kojima odgovaraju ponuđeni radni uvjeti. Rad Imigrant izložen u Galeriji Kranjčar doslovno govori o toj temi jer sam odlučio napraviti posvetu stranim radnicima, pa sam izvornoj skulpturi patuljka promijenio svijetli inkarnat lica u tamniju boju. Taj patuljak je kao neki njihov zaštitnik jer im ja stvarno želim dobrodošlicu, ništa drugo. U Galeriji SC izložen je rad Fali zidara koji se sastoji od prazne gajbe na postamentu. Ona simbolizira prijestolje za sve te radnike koji su otišli iz naše zemlje, a kako nedostaje zidara, dolaze drugi radnici kojima se nerijetko događaju razno razne greške u realizaciji zbog nesporazuma u komunikaciji. Zbog toga je i rad UPM treći rad iz trilogije koje pokriva ovu temu, a riječ je o vaservagi koja ilustrativno prikazuje sve “fejlove” fušera koji su se pojavili u ovoj branši jer fali zidara.
► Završio si kiparstvo na nastavničkom odsjeku pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Jesi li se ikada okušao u nastavničkim vodama?
Tomislav Hršak: Nasreću za mene, nisam se okušao u nastavničkim vodama jer sam znao da neću biti miran sam sa sobom ako barem ne pokušam raditi upravo ovo što radim sada. Iskreno, mislim da bi mi i to vjerojatno bilo dobro jer bih imao sigurnu plaću. Međutim, mislim da bih se opustio jer kad ti je dobro u nečemu, nije ti sila ići dalje s planovima i onda bi možda zaglavio u tome. Mene je baš zanimalo barem pokušati živjeti od kiparstva i još sam za vrijeme studija ušao u tu nišu, a nakon faksa se sve samo nastavilo kotrljati. Uspio sam naći i dobar atelje i sada – šest godina otkako sam diplomirao – samo to radim. Imam status samostalnog umjetnika i trenutno uopće ne mogu zamisliti da negdje radim, pogotovo ne negdje gdje bih imao autoritete koji bi mi visili nad glavom i odlučivali o nekim stvarima umjesto mene.
► Što misliš o međugeneracijskom transferu znanja?
Tomislav Hršak: Akademija likovnih umjetnosti za mene je jedno jako lijepo razdoblje u životu, a količina informacija koje tamo možeš dobiti ovisi o tome koliko ih ti sam tražiš. Svi profesori su jako pristupačni i rado podijele znanje – ako ih pitaš i ako pokažeš interes za znanjem. Tako da sam ja dobio koliko god sam htio, i to ne samo od profesora koji su mi bili mentori na Jabukovcu, nego i od onih na Ilici. Sve najviše ovisi o studentu, a poslije Akademije isto tako postoji puno faktora tko će koliko dugo ostati u polju umjetnosti. Divim se ljudima koji su aktivni iako rade u školi jer je uz sve to ipak teško naći vremena za raditi nešto dodatno. Iako bi većina kolega željela živjeti samo od umjetnosti, ne smatram da je poraz ako netko ostane raditi u školi nakon Akademije jer je to jednostavno život, a moj odabir je zapravo dosta rizičan način života koji bez obzira na sve ne bih mijenjao. Iako zvuči idealno, zapravo jako dolazi do izražaja samodisciplina i taj stav o umjetnicima kao boemima koji sjede u kafiću, piju, puše i razmišljaju o životu pada u vodu. Na isti način na koji netko svaki dan odlazi u ured na posao, ja odlazim u atelje na svoj posao jer jednostavno moraš raditi. Ipak, razlika je što moji kolege koji rade u školi imaju sigurna mjesečna primanja, dok se meni zna dogoditi da imam odlično razdoblje u kojima fizički ne stignem prihvatiti još koju narudžbu, a onda dođe period u kojem me šest mjeseci nitko ne pita niti za izradu portreta. Kada dođe val narudžbi, to lako može zavest čovjeka, ali onda se moram podsjetiti da se to isto lako okrene.
► A zašto si baš odabrao smjer kiparstva?
Tomislav Hršak: Kiparstvo mi se nekako otvorilo na prijelazu s druge na treću godinu faksa jer sam prije toga bio uvjeren da ću biti slikar, ali sudbina je nekako htjela da upišem nastavnički odsjek na kojem u prve tri godine studiranja imamo pristup svim medijima – slikarstvo, kiparstvo, grafika, itd. Tako da je to zapravo odlično jer smo dobili mogućnost da sve isprobamo i da se onda odlučimo za smjer. Na trećoj godini naišao sam na super profesora, Daniela Kovača, koji mi je kasnije bio i mentor i on mi je sugerirao da odem na kiparstvo. Drugi profesor koji je nekako bio presudan u odabiru kiparstva je Vladimir Herljević, koji je između ostalog puno radio i na obnovi zagrebačke katedrale. I dandanas ima svoj atelje na Jabukovcu koji je bio majstorska radionica Antuna Augustinčića kojem je Herljević bio asistent do kraja života. Budući da sam puno radio u prostoru do njegovog ateljea, jednog dana mi je rekao da mu dođem pomagati. Naravno, prihvatio sam poziv i počeo od nekih sitnijih zadataka – čistio sam pribor za modeliranje, pomeo atelje i preuzimao takve slične poslove. Međutim, kasnije sam sve više napredovao i mogu reći da me on podučio svemu što se tiče tradicionalnog kiparstva jer sam imao dojam kao da sam u majstorskoj radionici u kojoj imam mogućnost učiti sve te neke stare tehnike. Osim što sam mu zahvalan što sam izučio kompletan zanatski dio, također me i dobro plaćao za obavljeni rad. Na Akademiji tradicionalne tehnike i pristup nisu u toj mjeri zastupljene, a onda se ovo pojavilo kao odličan spoj. Na Akademiji sam naučio konceptualnije promišljati vlastiti rad, a zanatski dio sam dobio pomažući profesoru Herljeviću jer danas nema više tih kipara starog kova koji na taj način mogu pokazati tradicionalne tehnike.
► Za rad Od Vira do Venecije nagrađen si Grand Prixom Erste fragmenata. U kojoj su mjeri, prema tvojem mišljenju, mladi umjetnici opterećeni utrkom za nagradama i što tebi konkretno znače ove nagrade?
Tomislav Hršak: Siguran sam da ima kolega koji više pate na takve stvari, ali meni osobno više znači kada dobijem financijsku potporu koju mogu uložiti u izradu nekog novog rada. Na primjer, nagradu koju sam dobio od Erste fragmenata potrošio sam na materijal za atelje koji je trenutno u izgradnji. Tako da naravno da nagrade znače i u smislu financija i u vidu priznanja, ali stvarno nisam očekivao taj Grand Prix jer je nagrada u nekoliko zadnjih godina otišla u ruke slikara, što je i logično jer je lakše skladištiti slike nego skulpture. Nakon što je ukinuta THT nagrada, preostaju još jedino Erste fragmenti kao potpora umjetnicima do 30 godina starosti, tako da mi je svakako drago što sam dobio ovakvo priznanje.
► Aktivan si u udruzi Prirodno-umjetnički kružok koja upravlja prostorom Garaže Kamba. Kakvo je tvoje iskustvo djelovanja unutar kolektiva i je li održivo samoorganizirano upravljanje prostorom?
Tomislav Hršak: Nažalost, zbog svih svojih obaveza, a i zbog toga što sada živim na relaciji Zagreb-Krapina, nisam više toliko aktivan u Kambi. Svejedno mi je drago što je nas nekoliko pokrenulo takvu priču i što smo Kambu postavili na dobre noge. Iza sebe imamo stvarno jako lijepih projekata, suradnja i izložbi, a imali smo i neke radionice. Oko tog prostora je bila okupljena baš pozitivna i dobra ekipa, a ne znam u kojem će se smjeru sada stvari razvijati jer kao studenti smo si svi mogli dopuštati razne inicijative i volontiranja. Međutim, onda nas je sve život odveo u nekim drugim smjerovima i naprosto nismo više u mogućnosti biti stalno dostupni i pomagati. Prvih par godina sve je bilo na volonterskoj bazi i držalo nas je sve skupa, ali ne možeš tako zauvijek, tako da danas ipak postoje neki izvori novaca od kojih se može honorirati rad svih uključenih.
► Autor si skulpture Dine Dvornika koja je postavljena u zagrebačkom tematskom parku ispred kluba The Beertija (Hatzova). Istaknuo si u jednom intervjuu da je ideja proizašla iz spota za pjesmu Hipnotiziran, a da si uložio vrijeme u istraživanje karaktera samog lika. Koliko ti je važno prilikom stvaranja portretne skulpture povezati se sa samim likom? Smatraš li da je važno dobiti potvrdu okoline da si uspio prenijeti nečije osobine u medij skulpture?
Tomislav Hršak: U ovakvim projektima do izražaja dolazi kiparska vještina o kojoj sam ranije nešto više rekao, a meni je drago da sam dobio upit za izradu skulpture Dine Dvornika jer ga smatram legendarnim glazbenikom. Proučavao sam dosta njegovu biografiju, slušao pjesme, čitao tekstove, a našao sam se i s njegovom ženom kako bih dobio što više potrebnih informacija. Vizualne sam materijale morao prikupiti kako bi skulptura bila što uvjerljivija, a crvenu boju sam odabrao za skulpturu zbog zadnjeg spota u kojem je Dvornik u crvenom odjelu. Što se tiče portreta, svatko neka sam prosudi, ali mislim da sam uspio dočarati njegov duh. Lijepo je čuti pohvalu, ne samo kod ovakvih projekata, ali kod takve narudžbe stvarno je jako važna točnost, što nije vidljivo na brojnim primjerima hrvatskih spomenika koji uključuju i portrete prvog hrvatskog predsjednika. Nisu uvijek dobro pogođene portretne karakteristike prikazanog lika.
► Izlagao si na brojnim grupnim, ali i samostalnim izložbama. Ponekad je umjetnicima lakše iznijeti koncept izložbe u samostalnim izložbama, ali me zanima tvoje mišljenje – kako tvoji radovi komuniciraju s tuđim radovima u prostoru?
Tomislav Hršak: Meni su nekad grupne izložbe zanimljivije od samostalnih jer radovi različitih umjetnika budu izdvojeni iz neke cjeline i preneseni u totalno drugačiji kontekst, što je uvijek intrigantno samo po sebi. Iako su radovi tematski i medijski različiti, oni odgovaraju nekom kustoskom konceptu i zanimljivo je vidjeti kako funkcioniraju zajedno u prostoru. No, dok se na grupnim izložbama možda možeš nekako provući ili sakriti manjkavost, na samostalnoj izložbi se moraš pokazati u najboljem svjetlu i nema prostora za greške.
► Slažeš li se s konstatacijom da je u Hrvatskoj teško živjeti od umjetnosti? Jesi li i prije odabira fakulteta bio upoznat sa situacijom na tržištu rada u polju umjetnosti i kulture?
Tomislav Hršak: Mislim da naši roditelji općenito nisu baš najoduševljeniji kada im obznanimo da bismo studirali na Akademiji likovnih umjetnosti ili srodnim fakultetima jer je taj posao poprilično nesiguran. Meni je nastavnički odsjek na Akademiji i bio neka B varijanta jer ako baš sve zaškripi, onda mogu otići raditi u školu kao profesor. Možda ima nekoliko ljudi u Hrvatskoj koji uspijevaju živjeti samo od svoje umjetnosti, ali ne smijemo zaboraviti da je tu ključan i faktor sreće. Moraš se naći u pravom trenutku na pravom mjestu i tada ti je dovoljan jedan dobar rad ili dobra narudžba koja bi ti financijski osigurala stabilnost kako bi narednih nekoliko godina mogao živjeti od toga. Ako to uspiješ, onda ti je super, ali ima i klimavih razdoblja kada se kreneš preispitivati. A onda u mom slučaju nađeš na ulici gumu ili neki drugi predmet i napraviš novi ready-made pa opet cijela priča ode u smjeru umjetnosti. Hehe.
► Istaknuo si da se dojmovi publike očituju prilikom izlaganja radova u javnom prostoru jer na izložbe ljudi baš i ne dolaze. Zbog čega, prema tvojem mišljenju, nedostaje publike koja pohodi izložbe?
Tomislav Hršak: Na ovo pitanje mogu odgovoriti iz perspektive školstva i prvo moram istaknuti da u Hrvatskoj imamo jedan sat likovne kulture tjedno u školama, dok je u nekim europskim zemljama pet sati minimum. Samim time nedostaje likovnog obrazovanja i novih pogleda na polje kulture, a s druge strane je razumljivo da jedna radnica u Konzumu nakon 8 sati napornog rada na blagajni neće posjetiti izložbu. Ipak, od vrtića bismo sustavno trebali raditi na tome da se djeci objašnjava koliko je kultura važna i zašto bi trebala biti prisutnija u svakodnevnom životu.
► Spomenike možemo tumačiti i kao kodove u javnom prostoru, a tvoji radovi nalaze se diljem Hrvatske. Što misliš o revizionističkim politikama zbog kojih se spomenici uklanjanju iz javnog prostora i strahuješ li da bi jednog dana i tvoje skulpture mogle nestati iz gradskih prostora?
Tomislav Hršak: Na 13. Trijenalu hrvatskoga kiparstva izložio sam rad Špajza za spomenik koji baš govori o toj problematici. Rad čini konstrukcija od tri staklenke za zimnicu, pri čemu je u najgornjoj staklenci voda, u srednjoj televizor u kojem je prikazana dokumentacija u kojoj se vidi kako nastaje rad, a u najdonjoj su fragmenti jednog spomenika koji je razrušen bombardiranjem za vrijeme Domovinskog rata. Riječ je o spomeniku partizanskog vođe koji promjenom političkog režima nekome očito nije bio po volji. Moj rad je odgovor na ovo pitanje jer sam u prvu staklenku položio spomenik od snijega koji se otopio i ostala je samo voda. Spomenici su se kroz čitavu povijest pokazali neophodni za čitavo čovječanstvo, baš kao i voda, a traju onoliko koliko nekome odgovaraju. Promjenom vlasti i politike, oni se ruše i rade se novi, a može se dogoditi i potres pa se sve samo od sebe sruši. Ipak, zanimljiva je informacija da je na području bivše Jugoslavije porušeno preko 3000 spomenika nakon raspada zemlje, što uostalom govori i o tome da su svojevremeno kipari imali jako puno posla. Da bi srušili spomenike, netko ih je prvo trebao i napraviti, a to znači da je druga polovica 20. stoljeća bila zlatno doba za kipare. A sad, hoće li se neki moj spomenik/skulptura srušiti ili će ga netko srušiti, ne mogu znati jer ne mogu utjecati na to. Ako se treba dogoditi, onda će se dogoditi neovisno o mom strahu od njegovog nestajanja.
► Honorarno izrađuješ skulpture za komercijalne upotrebe (festivale, scenografije, dekoracije…). Smatraš li ovo područje svog djelovanja kao nekom vrstom primijenjene umjetnosti i uspijevaš li uživati i u takvom radu?
Tomislav Hršak: Naravno da uživam i u takvom radu jer je to moj posao na kraju krajeva. Najviše me veseli što dobivam toliko različitie narudžbe da se doslovno dogodi da u istom razdoblju radim na izradi skulpture Gospe za crkvu, a istovremeno izrađujem neke skulpture za Zrće. Jako me veseli ta raznolikost, a svaka narudžba donese neke nove ljude i kontakte koji me odvedu u nekom neočekivanom smjeru. To je moje područje s kojim se bavim i to je moj posao, a dobro je plaćeno i ja od toga živim. Pritom kod ovakvih angažmana najviše do izražaja dolazi kiparska vještina, a i razina snalažljivosti jer ponekad moram pronaći nekog majstora specijaliziranog za neko područje o kojem ja nemam dovoljno znanjam pa da u suradnji uspijem izraditi kvalitetnu skulpturu. Ipak, narudžbe nikad nisu striktne nego dobijem uglavnom zadanu temu, a izvedba je potpuno slobodna. Stoga uživam i u tome da svakoj narudžbi pristupam ozbiljnom bez obzira što je komercijalnog karaktera. Zapravo je moj život jednostavan – radim u ateljeu posao koji volim i još sam plaćen za njega, tako da se nemam zašto požaliti.
► Što misliš općenito o tome da je promocija mladih umjetnika važna za tzv. probijanje? Jesi li zasićen od umjetničkih izjava i ideje što sve umjetnik mora napraviti ne bi li se pozicionirao na umjetničkoj sceni?
Tomislav Hršak: Ispada da si toliko dobar koliko se dobro znaš ispromovirati. Većini javnosti se određene umjetnike gura pod vrhunsku kvalitetu, dok struka s druge strane zna da to i nije baš toliko dobro. Sve je teže samostalno procijeniti što je stvarno dobra umjetnosti jer je područje promocije jako sklisko. Prisutna je ta ideja da si toliko dobar koliko si medijski dobro pokriven, a ako se stalno pišu članci o tebi, ispada da si dobar, iako možda uopće nisi. Osobno nisam do sada imao puno medijskih istupa, ali mi je bilo čudno da se nakon nekih izložbi nije pojavio niti jedan jedini članak koji bi zabilježio da se ta izložba dogodila. Također postoje neke izložbe kolega koje, po mojem mišljenju, i nisu baš najbolje, a opet su bile u velikoj mjeri medijski popraćene. Taj dio mi nije skroz jasan, ali me niti ne opterećuje. Ne želim se baviti promocijom, lijepo je ako se nešto zapiše jer ostaje kao trag vremena i zato mi je važno da ostane negdje zabilježeno da se neka izložba dogodila, kao informacija. Tako da mi zna biti žao kad nešto nije popraćeno, ali ne patim na to da budem u Gloriji Glam u novim tenisicama. To me stvarno nimalo ne zanima.
► Kakvi su ti planovi za budućnost?
Tomislav Hršak: Planovi za budućnost? Kako bi rekao Goran Bare: Ja sam budućnost!
