Splitski umjetnik mlađe generacije Toni Mijač predstavio je svoj šestogodišnji umjetnički projekt Katarza krajem rujna u zagrebačkoj Galeriji PM. Izložbom je prikazao suradnju s pedesetoricom muškaraca različitih generacija i životnih iskustava, koje je fotografirao u trenutku introspekcije potaknute prisjećanjem nekog značajnog događaja iz njihove prošlosti. Sudionici su događaj zatim dokumentirali kroz proizvoljni medij i na taj način postali koautori ove kompleksne i izvrsno izvedene izložbe.
*Toni Mijač
Toni Mijač diplomirao je na studijskom smjeru Novi mediji pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U svojim radovima istražuje impulse svakodnevice analizirajući korištenje jezika, sjećanje, interpretaciju i ostale fenomene putem različitih medija (fotografija, film, video, tekst, instalacija) i strategija (manipulacija, resemantizacija, poigravanje sintaksom). Izlagao je u Muzeju suvremene umjetnosti, galerijama Klovićevi dvori, Praktika, Greta i Pogon Jedinstvo, a njegovi su radovi predstavljeni i na sveučilištu London Metropolitan. Za rad Vezu (ni)je moguće uspostaviti dobio je nagradu publike na 11. izložbi HT nagrada za hrvatsku suvremenu umjetnost 2017. godine. Razgovarali smo o projektu Katarza i njegovim drugim recentnijim radovima.
*Toni Mijač: Katarza / foto: Facebook stranica HDLU-a
► Autorica predgovora Maja Pavlinić ističe statistiku koja kaže da veći broj žena ima dijagnosticiranu depresiju, no stopa samoubojstava znatno je veća kod muškaraca. To je bila i početna točka tvog promišljanja teme kojom se baviš u projektu Katarza. Možeš li pobliže opisati koncept projekta? Kakve su bile reakcije posjetitelja s obzirom na temu o kojoj se u javnom prostoru gotovo i ne govori?
Toni Mijač: Navedena statistika i pripadajuća istraživanja govore o različitim faktorima koji dovode do takvog ishoda, a mene je potaknula na razvijanje rada koji se tiče introspekcije. Uzimajući to kao krovni koncept i surađujući s mnogim muškarcima, pokušao sam inicirati introspekciju tako što sam ih pozvao da se prisjete nekog događaja ili trenutka koji im se urezao u pamćenje. Izložba se prema tome sastoji od pedeset portreta sudionika, koje sam fotografirao u trenutku evociranja tog događaja, kada su preplavljeni sjećanjem odložili obuću ispred sebe. Obuća na neki način simbolizira štit, koji skidamo kad smo na sigurnom, a kako je istovremeno bila fokus njihova pogleda, donekle je umanjena svijest o prisutnosti fotoaparata. Pored portreta nalaze se njihovi radovi koji tematiziraju taj događaj, izvedeni u raznim medijima. Prepustili su se mojoj ideji, ali su izložili svoju intimu. Posjetiteljice su mi rekle da razumiju zašto je fokus na muškarcima, budući da je tretiranje ove teme s muškim sudionicima, posebice kad se predstave na ovakav način, jednostavno manje zastupljeno. Jedna osoba je prokomentirala da joj je rad interesantan iz antropološke perspektive i u kontekstu art terapije, jer može promatrati kako su ljudi pristupili opredmećivanju introspekcije – doslovno ili apstraktno, jesu li bili usmjereni na izlaganje poante ili su krenuli u smjeru reinterpretacije. Stvarno možemo vidjeti širok spektar načina izražavanja i odabira medija.
*Toni Mijač: Katarza
► Sudionici su pristupili zadatku na potpuno različite načine – neke su priče tužne, traumatične, druge su humoristične i zaigrane. Negdje je sadržaj zapetljan ili zagonetan, drugdje je predstavljen iskreno i direktno. U kojoj je mjeri art terapija bila metodologija koju si koristio u projektu Katarza, potičući sudionike na autorefleksiju i umjetničko izražavanje?
Toni Mijač: Moj interes za art terapiju počeo je tijekom studiranja dok sam pohađao izborni kolegij iz psihoterapije i art terapije Mozak, um i umjetnost na Medicinskom fakultetu. Art terapija je u javnosti i dalje percipirana kao labav koncept i postoji dosta skeptika koji sumnjaju da funkcionira. Ja nisam skeptičan, ali naravno da rezultati ovise o tome kakav je proces terapije. Radio sam s ljudima na suočavanju s događajima iz prošlosti, a oni su zatim kroz vlastite ideje, koje nisu nužno morale uključivati umjetnički format, nastavili proces. U projekt mi je bilo važno uključiti što više osoba koje se u profesionalnom životu ne bave likovnom umjetnošću. Sudionici su se izražavali kroz ples, poeziju, prozu, audio zapise, performans itd. Zapravo sam želio da kanaliziraju svoja promišljanja kroz medij koji im nije nužno blizak, jer poanta nije bila napraviti estetski primamljiv rad, nego tretirati događaj koji je ostavio trag u njihovu sjećanju. U tom smjeru mi je zanimljiv rad jednog sudionika koji je napisao dugačko pismo svojoj sestri, u kojem se prisjeća zadnjeg trenutka njihova druženja. To je zapravo priča o njihovom problematičnom odnosu iz djetinjstva, zatim razdvajanju u dvadesetima, životu u različitim državama i gubitku kontakta. On joj piše pismo opisujući projekt u kojem sudjeluje, govori da je razmišljao o njoj i da bi volio da se sastanu i riješe svoje probleme te da se nada da mu oprašta. Poslao mi je skenirano pismo i nakon pola godine smo se opet čuli kada mi je rekao da su otada bili zajedno na ljetovanju i da se čuju na tjednoj bazi. U tom pogledu ovo možemo smatrati art terapijom, iako početna zamisao nije bila u tim strogim okvirima. Jednostavno sam ljudima htio pružiti prostor za autorefleksiju i potaknuti ih da naprave što god žele. Neki su mi se povratno javili nakon tri dana, drugi nakon tri mjeseca, a treći nakon godinu dana.
*Toni Mijač: Katarza / foto: Facebook stranica HDLU-a
► Katarza se može interpretirati i u kontekstu feminističke kritike, koja upozorava na kulturno proizvedene kategorije ženskosti i muškosti, putem kojih se određene karakteristike kao što su nježnost i sentimentalnost vežu uz žene, dok je emotivnost, primjerice, obrnuto proporcionalna muškosti. Ako kažem da si ovim radom pokušao dekonstruirati te kategorije, jesam li u pravu?
Toni Mijač: Upravo tako. Jedan prijatelj se šalio da radim antifeministički rad jer sam uključio samo muškarce, ali baš suprotno, bavio sam se tom diskrepancijom u izražavanju emocija kod muškaraca i žena. Neki ljudi imaju averziju prema feminizmu, površno ga razumiju ili misle da ne može uključivati muškarce. U ovom projektu mi je bilo izuzetno zanimljivo prolaziti kroz sve te različite odnose s muškarcima, jer su neki bili nepristupačni, dok su drugi bili prilično otvoreni oko onoga o čemu razmišljaju. Jedan se sudionik recimo prisjećao agresivnog testiranja muškosti u djetinjstvu. To se događalo na individualnoj razini, dok sam ih fotografirao. Kasnije, kada sam im predložio da u proizvoljnom obliku pojasne o čemu se radi, dio sudionika je imao zadršku, misleći da će možda ispasti patetični. I to mi je zapravo potvrdilo da postoji potreba za ovakvim radovima. Drugi moment koji mi je bio važan je portertirati sudionike u što prirodnijem stanju. Kad ljudi znaju da ih se fotografira, poziraju i postaju previše svjesni sebe, pa se korigiraju. Želio sam ih prikazati u eventualnom stadiju ranjivosti, bez inscenacija, odnosno postići da u trenutku prisjećanja zaborave na svoju vanjsku manifestaciju.
*Toni Mijač: Katarza
► Zanimljiv mi je kolaborativni karakter ovog projekta, ispunjenog transformativnim potencijalom usmjerenim na više skupina – na tebe kao autora, na sudionike projekta i na publiku koja konzumira sadržaj. U kojim se oblicima događala katarza i u kojoj si mjeri zadržao autorski autoritet? Planiraš li nastaviti rad na ovom projektu?
Toni Mijač: Želio sam obraditi neku temu koja me okupira u svakodnevnom životu, a vjerujem da je jednako zanimljiva bila i sudionicima, jer su mi se neki kasnije obratili govoreći da je duže razmišljanje potaknulo promjene u percepciji određenih događaja. Vidio sam da se stvari pomiču, pa sam nastavio raditi ovaj projekt. Sebe sam čitavo vrijeme doživljavao kao posrednika ili suradnika, jer nisam želio zauzeti istraživačku poziciju, nego postići sinergiju. Prva verzija, koja je predstavljena u splitskoj Galeriji Praktika uključivala je lokalne sudionike. Tijekom šest godina surađivao sam s više od tristo ljudi. Bilo mi je važno ostvariti kontakt sa sudionicima, a s vremenom se i moj senzibilitet mijenjao i naučio sam kako pristupiti ljudima s ovako osjetljivom temom. A katarza se događala u raznim oblicima, od trenutaka usmjeravanja pažnje na kontrolirani tijek misli i posvećivanja vremena odabranom događaju, pa sve do većih promjena koje su nastale primjerice slanjem spomenutog pisma. Planiram nastaviti razvijati projekt i baš sam danas fotografirao jednu osobu. Radit će se o drugačijem izlagačkom konceptu, koji će se sastojati od tri paralelna prezentacijska segmenta: javnog prostora, privatnog stana i galerije, kako bi se rad približio široj publici.
*Toni Mijač: Katarza / foto: Facebook stranica HDLU-a
► Vratimo se sada na tvoje ranije radove. Vezu (ni)je moguće uspostaviti čine tri simultane video instalacije, koje prikazuju tri interpretacije istog događaja, kojem ste prisustvovali ti i tvoji roditelji u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, gdje ste živjeli kada si imao osam godina. U radu se baviš ograničenjima individualnog sjećanja uspoređujući podudarnosti u interpretaciji, odnosno izmjenu fokusa pripovjedača.Što si točno istraživao i na koji način?
Toni Mijač: U radu polazim iz osobne mikro perspektive, ali zapravo me zanimala razigrana i istovremeno kontroverzna karakteristika sjećanja kao dokumentacije koja piše povijest. Zato sam krenuo proučavati događaj koji je meni nešto značio, ali mislim da je mojim roditeljima značio nešto posve drugo. Smislio sam petnaest pitanja na koja smo svi odgovorili, bez da smo utjecali jedni na druge. Kad sam dobio odgovore, situacija je bila sljedeća: otac je skoro u potpunosti zanemario događaj koji je meni u fokusu cijele priče i njegova interpretacija je ispala nekako komična, dok se majka usredotočila na ambijent i kulturu. Detaljno je opisivala interijer i odnose s očevim prijateljima koji su nas tada ugostili. Njena priča je prilično romantizirana, dok je meni čitava situacija ostala u sjećanju kao neugodna. Ovaj je rad zapravo bio moja katarza. Te različite priče predstavio sam u formi kratkih eksperimentalnih filmova, koji su simultano prikazivani. U jednoj priči smo na šestom katu i bilo je vrijeme ručka, u drugoj smo na dvanaestom katu u šest poslijepodne.
Na konceptualnoj razini me zanimala multiperspektivnost, odnosno problematična ideja neutralne priče koja se često manifestira kroz filmski jezik, kada nam se serviraju određeni narativi koje nesvjesno upijamo, posebice u ranijoj dobi. Zatim pitanje sugestivnosti, manipulacije, konfabulacije i svjesne ili nesvjesne autocenzure, do koje dolazi prilikom prepričavanja određenog događaja. Bilo mi je interesantno vidjeti i perspektivu gledatelja, odnosno promatrati kako će stvoriti vlastitu priču iz tri ponuđena seta informacija.
*Toni Mijač: Vezu (ni)je moguće uspostaviti
► U ambijentalnom audio-vizualnom radu Pretvori se u uho, koji je predstavljen u nekoliko zagrebačkih galerija, baviš se medijskom transformacijom materijala prikupljenog iz svakodnevnih razgovora koje si zabilježio na raznim mjestima. Poigravaš se sintaksom i dikcijom, smještajući rečenice u proizvoljne slijedove, kako bi ih semantički transformirao. Tako neke rečenice, koje na partikularnoj razini funkcioniraju kao osobne impresije, poput „Nešto što je staro sto godina ne može biti dobro“ ili „Glad je najbolji začin“, posredstvom određenih strategija, poprimaju univerzalni karakter i drugačije implikacije. Kako si promišljao ovaj projekt i koji ti je bio krajnji cilj?
Toni Mijač: Taj je projekt imao više faza, koje su rezultirale heterogenim materijalom sakupljenim iz svakodnevnih razgovora. To je činilo bazu iz koje su kasnije četiri spikera proizvoljno birali rečenice koje će pročitati. Tako se diskurs iz originalnog prostora komunikacije pretočio u novi prostor cirkuliranja i stvaranja drugačije dokumentacije. Kako je dolazilo do slučajne interakcije, tako se mijenjala i dinamika. Želio sam naglasiti medijsku moć transformacije iste poruke u različitim kontekstima, tj. pokazati otvoreni spektar mogućnosti koji isti govor proizvodi u različitim relacijama. Zato sam krenuo od ritma svakodnevnih zbivanja, koja se možda smatraju nebitnima, kako bih ih doveo u relaciju s unaprijed oblikovanim, režiranim formama koje se pojavljuju na televiziji, u kazalištu i filmu te automatski percipiraju kao umjetnost, nešto uzvišeno. Bilo mi je važno povezati ta dva područja, odnosno pokazati kako ovo posljednje direktno izvire iz stvarnosti i svakodnevice.
*Toni Mijač: Pretvori se u uho
Izložba Katarza ostaje otvorena do 14. listopada 2018.
Razgovarala: Petra Šarin / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.
Zahvaljujemo Toniju Mijaču na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
