Radove umjetnice Tonke Maleković smo ove godine mogli vidjeti u nekoliko izložbenih prostora u Zagrebu: u okviru projekta Actopolis u galeriji SC i na Salonu mladih. No, to nije sve. Radeći na novom projektu koji će biti predstavljen u sječnju 2017. godine, nedavno je održala radionicu «Spomenik osobnom sjećanju» kao još jedna od aktivnosti koja nas je navela na razgovor s autoricom. U uvodu nećemo duljiti jer vas u nastavku čeka opširan razgovor!
*Tonka Maleković / foto: Ana Opalić
► Tijekom ovog mjeseca realizirana je tvoja radionica «Spomenik osobnom sjećanju» u galeriji Prozori. Šta znači kreirati privremeni spomenik i zašto je knjižnica kao mjesto susreta i rada bila važna?
Tonka Maleković: Da, radionica se odvija u sklopu izložbe Forma(ti) sjećanja (u galeriji Prozori) koja će se održati u siječnju. S voditeljicom galerije, povjesničarkom umjetnosti Irenom Bekić, surađivala sam početkom 2015. na radu PukQtine, koji se bavio sjećanjem na dječji logor u Sisku, iz perioda NDH, i komemoracijom tamo stradale djece. Irena je potom predložila da realiziramo izložbu na kojoj bismo nastavili problematizirati pitanje sjećanja u javnom prostoru. Pritom sam uvidjela da imam nekoliko radova koji direktno ili indirektno preispituju formu i ideju spomenika, ali nijedan nije tipičan spomenik (materijalna trajna forma u prostoru koja evocira neki događaj / osobu / fenomen..), svi su privremeni ili uopće ne postoje pa sam odlučila napraviti tematsku mikrospektivu na temu forma i formata u kojima pohranjujemo sjećanje u javnom prostoru, usto po prvi puta izložiti na jednoj izložbi nekoliko vlastitih radova pod istim nazivnikom. Kako se bavim i nekom vrstom vaninstitucionalnog pedagoško-edukacijskog rada (npr. kroz projekt «Grad na drugi pogled»), a u umjetničkim radovima često služim i metodom participacije, odlučile samo da jedan od priloga izložbi bude i rezultat radionice koja se uoči izložbe odvija u knjižnici.
Radovi koje planiram predstaviti kroz dokumentaciju na izložbi preispituju ideju spomenika kao forme bilježenja sjećanja, dakle -prošlog, ali čak i budućeg, odnosno mogućeg, potom zajedničkog, ali i osobnog, formatiranog, ali participativnog i otvorenog za upisivanje individualnoga iskustva.
Sama radionica fokusirana je na osobno sjećanje. Danas se umjesto kroz “mjesta sjećanja” (dakle, spomenike, arhive, muzeje, ceremonije u javnom prostoru – sve ono što “fiksira” prošlost i na neki je način okolektivljuje), prošlosti sve više pristupa kroz “kulturu pamćenja” odnosno pristupe odozdo, istraživanjem i bilježenjem sjećanja kroz osobne biografije, mnogostruke iskaze, povijest svakodnevice, itd. Takav pristup olakšava i potiče i mogućnost bilježenja u različitim digitalnim formatima.
Kako se spomenuta radionica odvija u javnom prostoru knjižnice, koristimo zatečene resurse, polazimo od literarne forme autobiografije, memoara, pisama, romana inspiriranih stvarnim događajima u životu pisca i slično, potom pretraživanjem vlastitih sjećanja i eksperimentiranjem s književnom formom, ali i priručnom tehnologijom – snimačima i pametnim telefonima, kreiramo materijale za privremeni spomenik. Pritom preispitujemo odnos između osobnog i kolektivnog sjećanja. Dok se kolektivno sjećanje u javnom prostoru uglavnom konstruira kroz spomeničku plastiku, proces je na radionici obrnut – od fragmenata osobnog sjećanja konstruiramo privremenu plastiku, zapravo instalaciju, u javnom prostoru knjižnice. Naš privremeni spomenik nastaniti će objekt umjetnice Dušice Dražić koji prethodi izložbi “Forma(ti) sjećanja”, a koji je zamišljen da ostane u knjižnici i udomljuje neke nove sadržaje. Tu je, stjecajem okolnosti, nastalo zanimljivo preklapanje autorskih pogleda, jer oba pristupa pretpostavljaju interaktivnost i procesualnost forme, što se poklapa s idejom “aktivnog spomenika”, koja me zanima.
*Spaces Between (Living) Places
► Rad «Spaces Between (Living) Places» je podrazumijevao jednogodišnje emigranstsko iskustvo, život na relaciji Hrvatska-Njemačka. Predstavljen je u rujnu u galeriji SC kao trodijelna medijska instalacija. Šta čini srž rada?
Tonka Maleković: „Spaces Between (Living) Places“ nastao je u sklopu transnacionalnog umjetničko-aktivističkog laboratorija ACTOPOLIS – projekta Goethe-Instituta i organizacije Urbane Künste Ruhr, a unutar hrvatske koncepcije Invisible Belonging, kustosice Ane Dane Beroš.
Srž rada čini potraga za identifikacijskim točkama u mnoštvu iskustava – vlastitih i tuđih, za vrijeme tog jednogodišnjeg radnog boravka u Njemačkoj. Polazim od fenomena fizičke i identitetske tranzicije izazvane ekonomskim migracijama, ali želja mi je u radu stvoriti neki zajednički prostor, prostor prepoznavanja, susreta, empatije. Mjesta na kojima se svi možemo sresti, bilo da se radilo o migrantima bilo kojeg tipa ili nemigrantima. Instalacija u SC-u jedno je od uobličenja te težnje. Glavni medij rada bili su upravo susreti u izmještenosti – razgovori s kazivačima u kojima smo se prepoznavali, razmjenjivali priče i emocije. Izložba je bila neka vrsta stanice, uobličavanje iskustava u jezik kojim se, barem djelomično, priče mogu čuti dalje, ali ne zato da bi se ispričale kao neke individualne sudbine, već da bi potakle na refleksiju, samoprepoznavanje. Još dvije stanice rada «Spaces Between (Living) Places» su fragment «Tranzicija», izložen nedavno na Salonu mladih, a koja izdvaja moje osobno iskustvo odlaska. Za emisiju Slika od zvuka, urednice Eveline Turković, realiziran je zvučni rad – “Točke susreta” u kojem se mnoštvo iskustava spaja u jednom glasu, prostoru i vremenu, u jednoj priči. Rad nema konačni oblik. Započeo je 2013. godine istoimenom fotografijom nastalom nakon jedne od mojih selidbi i povezivanjem s novim životnim prostorom, razvija se kroz nove selidbe i iskustva, uobličava se u stanicama umjetničkog formata. Baviti se ovom temom i na ovaj način prilog je boljem pokušaju razumijevanja fenomena migracija koje obilježavaju recentni trenutak, iz nekog osobnog kuta-mojeg i onog promatrača tj. publike.
rel=”pp[x]”
*Spaces Between (Living) Places
► Kako je iskustvo rada na ranije spomenutom projektu utjecalo na razvoj tvog identiteta, na poljuljkivanju udobnosti i granica komfora?
Tonka Maleković: Pitam se sad, na koje bi se granice udobnosti i komfora to u ovom slučaju odnosilo? Na većim ili manjim relacijama migriram od svoje 14. godine, nije mi poznat komfor sigurnosti neke stalne adrese, nečeg mog i neupitnog. Isto tako od 20 i neke godine pokušavam zaraditi svoj novac, da bih mogla osigurati tu privremenu adresu i sve što uz to ide. Odabir samostalne umjetničke profesije u takvim okolnostima sve je samo ne komforan.
Ako govorimo o identitetu, rekla bih da postoji poimanje dubinskog i površinskog identiteta, iako se oni stalno prožimlju. Vezivanje za ovaj površinski može biti ograničavajuće pa i opasno, a osvješćivanje njegove relativnosti oslobađajuće. Odabir određene profesije tek je jedna od mogućnosti za osobno ostvarenje. Baviti se profesionalno umjetnošću (nekomercijalnom, ako uopće postoji druga) u društvu neoliberalnim prinicipama vođenih vrijednosti, velika je i rizična avantura. Ima svojih prednosti (neka vrsta slobode i izmicanja sustavu, neprinuđenost na moralni kompromis, za razliku od nekih drugih zanimanja), ali umnogome i ograničava („slobodni“ umjetnik zapravo je društveno nevidljiva kategorija prekarijata). Na svu sreću, život je puno šira avantura od profesionalnog bavljenja umjetnošću, pri takvim odmacima tajni kredit je svijest promatrača -sposobnost sagledavanja situacija s distance, neprijanjanja uz njih, neidentitficiranja s njima.
Kod mnogih radnih migranata stečena profesija, razina obrazovanja, uz nepoznavanje jezika zemlje u koju dolaze, ne znače ništa, pojedinac kreće od nule. Ali stjecanjem nove, ekonomske slobode, otvaraju se nove mogućnosti i iskustva koja prije nisu bila dostupna. Tako sam se i ja, napuštanjem „zone komfora“ i kretanjem od nule, našla u situacijama koje bi mi u prijašnjem životu bile nezamislive ili čak neprihvatljive, a od kojih sam profitirala, ne samo financijski (napokon), već i fenomenološki. Sloboda kretanja između različitih identiteta život čini sličnijim igri (uvodi ozbiljno-neozbiljnu dimenziju) i na nekoj razini oslobađa, u ovom slučaju skida ucjenu profesionalno-ekonomske uspješnosti koju je u umjetničkoj profesiji vrlo teško ostvariti u toj kombinaciji, a kojoj se umjetnik nekako uvijek nada (bar u budućnosti), pristajući u sadašnjosti konstantno na potplaćenost, nevidljivu eksploataciju, znači zapravo na opću društvenu degradiranost sebe, svog poziva i svoje profesije.
*Spaces Between (Living) Places
*Spaces Between (Living) Places, Galerija SC, foto Ana Opalić
► Na zatvaranju izložbe «Spaces Between (Living) Places» organiziran je razgovor s publikom o umjetničko-znanstvenim formama istraživanja. Koje metodološke forme i formate umjetničko-znanstvenog istraživanja si koristila u radu?
Tonka Maleković: Na projektu «Spaces Between (Living) Places» surađivala sam s kulturnom antropologinjom sa sličnim poljem interesa, Petrom Kelemen. Petra je vodila razgovore sa mnom, a ja sam vodila razgovore s ostalim protgaonistima. Tri od ukupno 16 razgovora s kazivačima vodile smo na terenu skupa, za vrijeme Petrinog terenskog posjeta, na kojem nas je pratio i video-dokumentarist Matija Kralj. Petra je pisala popratni znanstveni tekst o projektu, a sudjelovala je u cijelom procesu, od priprema za odlazak, Skype razgovora, posjete u Stuttgartu, postavljanja i skidanja izložbe, što je i za nju bio pomalo nekonvencionalan i nov pristup u istraživanju, dočim su meni razgovori s Petrom koristili da uronim kompleksnije u iskustvo i osvijestim tu složenu trostruku poziciju (umjetnice koja radi na projektu, ekonomske migrantice i objekta znanstvenog promatranja). S druge strane, puno sam naučila od nje o nekim praktičnim i etičkim segmentima rada s ljudima, jer su intervjui s kazivačima dio uobičajene istraživačke prakse kulturnog antropologa i metodologija je vrlo jasna, dok umjetnik uvijek pomalo eksprimentira s metodologijom, stvarajući opet, kroz nekonvencionalni pristup, određeni „pomak“ u odnosu na očekivano.
Teme kojima se bavim i materija s kojom radim je društvena, ali nisam znanstvenica i nije mi cilj da postupam kao takva. Zato volim surađivati s onima koji su u određenom polju stručni i od kojih i sama mogu puno naučiti, ali zadržati svoju slobodu i prostor nekonvencionalnog istraživanja, eksperimenta, proizvodnje nove vrijednosti, privilegiju autorskog pogleda. Zapravo, baviti se društvenim temama kao umjetnik velika je privilegija. Za razliku od znanstvenika koji mora biti objektivan i zapravo ne smije intervenirati u materijal s kojim radi, umjetnički čin je stvaralački i zato ima određenu slobodu, legitimnosti pa i zahtjev za manipulaciju materijom, s ciljem izražavanja autorskog pogleda. Ali upravo zato je i odgovornost ogromna. Izazov je bio preispitivati tu granicu. Rad s ljudima nije isto što i rad s neživim materijalima. Zato osoba koja se uključuje kao participant u takvu vrstu procesa mora uz njega pristati s vlastitom unutarnjom motivacijom. Mora biti dobro informirana o kakvom je projektu riječ, potrebno je stvoriti određeno povjerenje izlažući vlastitu motivaciju, viđenje, razloge, ciljeve rada, objasniti na koji će način doprinos biti finalno korišten i slično. U ovom slučaju sudionicima je bilo objašnjeno da će se dijelovi njihovih priča koristiti u umjetničkoj autorskoj formi, ali i da snimljeni materijali ustupaju na korištenje u znanstvene svrhe.
*Possibility of The City, Chisinau 2009.
► Participacija, memorija, urbana koreografija su neki od segmenata grada koji te zanimaju, na osnovu kojih djeluješ u javnom prostoru. Zašto je za tebe važno ispitivati i propitivati granice grada, njegovu podijeljenost, razmeđu urbanog i ruralnog?
Tonka Maleković: To su fascinacije koje vuku korijenje iz osobne biografije, valjda, djetinjstva provedenog na razmeđi sela i grada, te potrage za savršenim mjestom. Dok je priroda savršena po sebi, grad je utopija, mjesto koje pokušavamo ostvariti kroz izgradnju okoliša, društvenu, komunalnu, administrativnu organizaciju i podređivanje svih vanjskih utjecaja čovjeku, ali nikad do kraja ne uspjevamo, odnosno, i kad naoko uspjevamo, pod povećalom otkrivamo propuste, disfunkcije, male entropijske procese, naprosto fragilnosti koje u vremenu nagrizaju stabilnost, a u socijalnoj dimenziji ljudsku nezrelost da žive sa sobom i s drugima. U tom nastojanju, savršenstvo grada ne može se ostvariti ni bez prirode, bez vlastite proizvodnje hrane, kisika, energije, bez samoodrživosti. Privlači me ta potraga za savršenim sustavom u društvu i okolišu. A između utopijskih projekcija i realnosti, unutar sistema pokušaja i pogreške i stalne promjene odvija se život u svim svojim nijansama. Inspirira me detektirati taj život u sustavu koji ga teži kontrolirati, organizirati, preusmjeriti, često poništiti, zamjenjujući ga strategijama i planskim vizijama u skladu s interesima vladajućeg sustava, jer grad je sudionik i pozornica širih, globalnih društvenih i hegemonijskih procesa, neprekidnih nadmetanja i borbe različitih protagonista, zrcalo političko-ekonomskih uređenja i njihova materijalno-duhovna posljedica. Volim misliti da je ono što radim možda mali prilog osvještavanju mnogostrukosti pogleda na tu mikro-svakodnevicu, jer unatoč neprekidnoj promjenjivosti i nemogućnosti ostvarenja utopije, nema neutralnosti, važno je ideološki se opredijeliti (ne mislim tu na prianjanje uz političke ideologije, već na skup ideja i djelovanja u odnosu na svijet oko sebe), dakle stajati odnosno djelovati osvješteno u tom javnom prostoru, u trenutku u kojem jesmo. Stvaralački pogled, stalno preispitivanje sustava i njegovih granica i time potaknuti oblici djelovanja (bilo umjetničkog, aktivističkog-građanskog i dr.) politički je potencijal koji daje nadu da je savršeno mjesto dohvatljivo.
*Krugovi u vrtu, foto: Petra Vidović
► Tema divljih vrtova, izgubljenih i nestalih, ili pak zelenih površina oko nas su teme nekolicine tvojih radova: Krugovi u vrtu, Urbane livade: igre i slike, i dr. U ovim projektima angažirani je publika tj. sudionici, pa me zanima koje pristupe koristiš u radu s njima i konkretno u dva navedena projekta?
Tonka Maleković: Rad «Krugovi u vrtu» odvio se kao privremeni socijalni spomenik srušenim četrdesetogodišnjim divljim vrtovima u Zagrebačkom naselju Travno, u sklopu projekta Goethe-Instituta, „Jestivi grad“ 2013. Važno mi je bilo upisati neki znak u tom prostoru, makar privremen, ali kroz aktivno sudjelovanje ljudi, koji bi komemorirao taj mnogima traumatični događaj. U pristupu, možda mi je važnije bilo stvoriti novo sjećanje, da bi se osvjestilo sjećanje na jedan važan gradski lokalitet koji je nestao, nego ostaviti trajni marker u prostoru. Rad se odvio kroz „upisivanje“ dva kruga na livadi. Jedan je bio razgovorni: sudionici su razmjenjivali sjećanja na srušene vrtove i predstavljali neke prakse odozdo u zajednici, kroz koje se također pokušava podići kvaliteta života u susjedstvu. Drugi je krug bio neverbalni odnosno uvodio je u povezivanje i osluškivanje mjesta otvarajući i provocirajući neke druge, taktilne kanale. Radilo se o radionici pokreta-performansu pod vodstvom plesačice i plesne pedagoginje Zrinke Šimičić. Još jedan krug bio je piknik i foto-safari na kojem smo detektirali biljke koje niču iz ostataka sjemena i predlagali nove vrste korištenja javne površine.
Rad «Urbane livade –igre i slike» ima nekoliko epizoda. Problematizira nestanak javnih zelenih površina, što vidim kao posljedicu promjene sustava i jačanja neoliberalnih vrijednosti, njima vođenih politika upravljanja gradom i javnim površinama, često neplanski, uz pogodovanje privatnim interesima itd. Kao djeca imali smo nekoliko livada na kojima smo provodili vrijeme u igri kojih danas više nema, a nema ni djece na ulicama. Predodžba prazne zelene plohe u kontrastu je s bogatstvom slika u sjećanju na igre koje su se na njima odvijale. Upravo to me potaknulo da pokušam oživiti neke od tih aktivnosti čak direktno na nekim izgradnjom “ugroženim“ javnim površinama, kako bih istaknula drugu vrstu profita od onog kojem je danas sve podređeno. Tako se jedna sekvenca odvila u sklopu programa NOVI KVARTOVI projekta ArsPublicae/1POSTOZAUMJETNOST. Na mjestu akcije planirana je urbanistički neprimjerena izgradnja crkve i željeli smo osvijestiti važnost javnih zelenih površina za razvoj imaginacije kroz relacijske društvene igre, koje sve više padaju u zaborav. Dan prije dijelili smo pozive prolaznicima, a roditelji s djecom uključivali su se i spontano na licu mjesta.
U sekvenci u Muzeju Virovitice, sudjelovale su odrasle osobe koje su se prisjećale igara iz djetinjstva, koje smo potom zajedno igrali. Tu mi je bilo osobito zanimljivo to osvješćivanje kroz afektivnu i emotivnu transformaciju. Zanima me potencijal energetskog polja u osvješćivanju društvenih i okolišnih problematika u sadašnjosti, a da bismo ga proučili, prvo ga trebamo znati promijeniti (energetsko polje). Igra je odlična metoda.
*Krugovi u vrtu – Ukorijenjivanje, foto: Srđan Kovačević
► Koji umjetnice/i predstavljaju tvoj uzor ili inspiraciju za istraživanje i djelovanje u javnom prostoru? I zašto?
Tonka Maleković: Teško mi je to reći, nikad u radu nisam baš polazila direktno od nekih umjetničkih uzora, više no u pojedincima-umjetnicima, inspiraciju nalazim u raznim umjetničko-aktivističkim pokretima, samoorganiziranim civilnim inicijativama, u projektima i pojedincima koji djeluju usmjereno na društvenu promjenu i ekološku (samo)održivost, u socijalno osvještenom urbanom planiranju i arhitekturi, u znanosti- sociologiji, kulturnoj antropologiji, filozofiji, modernoj fizici, botanici itd. Iako naravno, rad mnogih umjetnika mi je interesantan i važni su prilozi na području site-specific, kontekstualne, participativne i relacijske umjetnosti u javnom prostoru, projekti u zajednici i slično, gdje i sama spadam pa mi je teško takvim se radovima inspirirati.. Inspiracije su „vani“. No, neki su ljudi spojem svojih osobnosti i profesionalnog poziva na mene ostavili značajan utisak, ohrabrili me i nadahnuli, to su moji pokojni profesori, umjetnici Ante Kuduz i Nives Kavurić Kurtović, potom Ivan-Ladislav Galeta, Mladen Stilinović, urbani sociolog Fedor Kritovac, vizionar, arhitekt i urbanist Yona Friedman, Bogdan Bogdanović, Andy Goldsworthy, Joseph Beuys i mnogi drugi…
*Futurobotanika, Galerija Forum 2015.
► Odakle crpiš teorijska, povijesna, antropološka znanja – koje knjige smatraš važnom referencom za svoj rad?
Tonka Maleković: Antropološka znanja crpim iz promatranja okoline, druženja i suradnji s ljudima, iz samopromatranja, književnosti… Ako moram istaknuti neke knjige, bliske onom što radim i kako razmišljam i koje su utjecale na daljnji razvoj mojih interesa, onda mi prvo padaju na pamet: Invencija svakodnevice/De Certeau, Pro Domo/Friedman, Poetika prostora/Bachelard, Nemjesta/Auge, Relacijska estetika/Bourriaud. Tu su knjige i tekstovi još nekih ličnosti poput: Henri Lefebvre, Jane Jacobs, Richard Sennett, David Harvey, Michel Foucoult, Mikel Dufrenne, Fritjof Capra, James Lovelock, Wilhelm Reich, Rudi Supek, Ivan Cifrić, Valentina Gulin Zrnić i td.
► S obzirom na to da je kraj godine vrijeme kada preispitujemo ili sumiramo iskustva i ostvarenja u protekloj godini, te se užurbano pripremamo za ono što nas čeka u 2017., zanimaju me tvoji planovi za narednu godinu?
Tonka Maleković: Nastavljam proučavati migracije i gradove, plan mi je i da me 2017. godina iznenadi.
*PukQtine – Sisak, SNV 2014-2015.
*Urbane kompostane, VN Galerija 2006.
Razgovarala: Maja Broun / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
*Vizualni materijali i fotografije ustupljeni su nam od strane autorice, za sve nekreditirane fotografije se unaprijed ispričavamo
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
