Arhitektura mreže

Vedran Mimica, moj dragi prijatelj, uvaženi kolega, arhitekt te dugogodišnji “head of Education” na Berlage Institutu, danas profesor na prestižnoj arhitektonskoj škole IIT College Of Architecture u Chicagu, jedan je od ljudi bez kojih ja danas sigurno ne bi bih bio arhitekt kakvog me ljudi poznaju. Mimica je većinu svoje karijere posvetio edukaciji, spajanju ljudi i događaja koje je vodio i organizirao u sklopu Berlage Instituta u Amsterdamu i Rotterdamu. U trenutku kada “stari” Berlage više ne postoji (u jesen 2012. Institut je prestrukturiran te preimenovan u ‘The Berlage Center for Advanced Studies in Architecture and Urban Design‘) a iz tiska je upravo izašla Mimičina knjiga “The Berlage Affair” u izdanju Actara, čini mi se da je ovaj razgovor dobar povod da ga javno upitam neke stvari za koje posljednjih trideset godina jednostavno nisam imao prilike. Razgovor smo održali netom nakon njegovog dinamičnog, intrigantnog, nekima možda i kontroverznog predavanja na Danima Orisa u Zagrebu dotičući se njegove dugogodišnje karijere i djelovanja u edukaciji, poznanstvima, europskom i američkom arhitektonskom kontekstu, knjizi “The Berlage Affair” te ostalih tema koje me oduvijek intrigiraju.

*Vedran Mimica (foto: Damir Kalogjera za Oris)

► Prva tema koja me interesira, a čini mi se važna za razgovor s tobom je sljedeća: Većina ljudi koja te dobro poznaje kaže da Vedran Mimica spaja ljude. Ja bih rekao da si ti čovjek arhitekt mreže, a kad pogledam tvoju knjigu “The Berlage Affair”, ti si i knjigu napravio kao mrežu. Griješim li?

Vedran Mimica: Možda sam najviše to s umrežavanjem i spajanjem “dobio” kroz edukaciju s Hermanom (Hertzbergerom (op. Ur.)), koji je zapravo strukturalist. Sada su mreža i web popularne teme, nekada je to bila struktura. Ja sam započeo moje postdiplomske studije u Delftu 1983. godine. Na prvom sastanku Herman mi kaže: „ti dolaziš iz Jugoslavije, to je dobro, ali što ti misliš, koje su osnove zapadno-europske kulture gdje si sad došao?“. Ja tu počinjem nabrajati „Platon, Aristotel, Leonardo, Michelangelo, prosvjetiteljstvo…“, a on mene gleda i kaže „ne, ne, ne, osnova zapadno-europske kulture je organizacija“.

*Vedran Mimica: “The Berlage Affair” (dizajn: Damir Gamulin Gamba)

► Meni se tvoja knjiga “The Berlage Affair” doima kao neka prostorno-vremenska organizacija, kao neki urbanizam, neka vrsta strukturirane mreže, koja je nastala kroz 30, 35 godina… Misliš li da je to slučajno? Tebe vidim kao arhitekta organizacije, tu je knjiga kao matrica, dijagram koji se može sagledavati i kroz zoom in, zoom out…? Kako to komentiraš?

Vedran Mimica: To je ono specifično Dutch. Svi Dutch ljudi su nevjerojatno dobro organizirani – Winy Maas, Wiel Arets, čak i jedan «anarhist» Herman Hertzberger je strašno dobro organiziran. Onda se kroz Hertzbergerov strukturalizam i studiju francuskih lingvista koji pokazuju jezik kao mrežu, jezik kao sistem, stvara i Berlage kao mreža.

► To se vidi i u knjizi. Je li to bilo svjesno ili…?

Vedran Mimica: To je apsolutno svjesno, Nizozemci to ne dovode u pitanje, kao što ni mi Balkanci ne dovodimo u pitanje da ćemo se, primjerice, “napiti”.

► Ali ti nisi Nizozemac?

Vedran Mimica: Ne, ne, ja jesam Nizozemac. Mislim da sam po načinu na koji radim profesionalno totalni Nizozemac, dok sam po načinu na koji mislim privatno više Hrvat nego Nizozemac. Moj profesionalni performans je svakako nizozemski. Sada nam u Americi često govore „vi Nizozemci ste totalni Europljani, vi uopće ne razumijete Ameriku“. Ja se nisam uspio prebaciti na američki način, možda jer sam tamo još uvijek prekratko ili mi se možda nije svidio taj američki način.. Ali nije pitanje što se meni sviđa ili ne sviđa, nego je pitanje u kojem trenutku života imaš tu neku vrstu iskustva, koju onda prihvatiš kao svoje operativno iskustvo.

*Prve generacije studenata na Berlage Institutu

► Od kada te znam, a znam te još sa zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta od 1987-88. godine, kada si bio asistent, sjećam se da imaš naviku, rekao bih jednu od tvojih najvećih kvaliteta, a to je da uvijek ponoviš sugovornikove zadnje tri riječi i kreneš dalje razgovarati. Ne znam je li ti to ikad itko rekao?

Vedran Mimica: Da, da, to je isto Dutch. U Dutch kontekstu svi su ‘isti’, svi moraju biti jednaki, nizozemsko društvo nema ‘heroja’. U nizozemskom razgovoru svakome moraš dati jednaku važnost, nadređenima, podređenima, kolegama, studentima, čak i zadnjim budalama, ma baš svima… I to ja imam, to je moj čisti Dutchnes. Ovdje pričaš s nekim ljudima, a oni te uopće ne slušaju. Možda nije to generalno primjenjivo, ali je kultura razgovora jako drugačija. Dutch kultura je sasvim druge vrste, to je više protestantizam nego humanizam. Mislim da sve kreće iz njihove crkve, koja nema velikih ukrasa, a gdje su svi vrlo humble i na tome se onda grade mreže, odnosi, grade se te društvene strukture. Nizozemska je zemlja koja zadnjih 400 godina ima “religious tolerance”, a bez toga ti ne možeš sagraditi novu zemlju, raditi poldere iz mora… Jer onda nemaš konsenzus, a kako možeš imati konsenzus ako nisi prihvatio sugovornika. To se meni osobito svidjelo u Nizozemskoj.

► U Nizozemskoj svi, od bravara do profesora, od bijelih, crnih do žutih, svi pričaju engleski. Ako i pričaju svojim jezikom odmah se prebace na engleski čim vide NE-Holandeza?

Vedran Mimica: To mi se isto tako strahovito svidjelo kada sam došao na Berlage i kada mi je Hertzberger rekao „Vedrane, nemoj se, molim te, baviti učenjem nizozemskog jezika, moraš raditi i misliti na engleskom , jer tako ćemo raditi na Berlage-u“. Toga nema nigdje na svijetu. Međutim to je Nizozemska. Pretvarati more u zemlju, ploviti i trgovati po cijelom svijetu, biti ekstremno organizirani, nevjerojatno tolerantni i raditi taj “culture of consensus”. Naravno da onda likovi kao Rem Koolhaas koji ipak ne mogu biti takvi, koji nisu takvi u nijednom slučaju, onda oni s tim kontekstom imaju određenu vrstu problema… Ali Rem nije izabrao London, nije izabrao New York, izabrao je Rotterdam za svoju bazu i nije nikad otišao iz svog rodnog grada.

► Ali i kod Koolhaasa se vidi isto to, da i on želi koliko-toliko biti “humble”. On redovito spominje nešto što je meni pomoglo da shvatim i moju Rijeku.

Vedran Mimica: On je isto Dutch, ali i “kapetan broda koji plovi oko cijelog svijeta već od 17 stoljeća”. Kada gledamo povijest ta sposobnost Holandeza je vidljiva i danas. Na njemu naročito.

► Čini mi se da Koolhaas zapravo i ne želi biti star architect.

Vedran Mimica: To apsolutno ne!

► On se namjerno bavi “preservationom” da bi otišao od stara, namjerno ide u “country side” da bi ponovno izbjegao sve, ja mislim da se i kod njega vidi taj humble. Jesi vidio onaj video i stihove od Kendrick Lamara „Bitch be humble“, to je potrebno svima. Mislim da je taj humble sad potreban na svjetskom nivou?

Vedran Mimica: Slažem se s tobom da je ta neka nova skromnost neophodna, neka prosvijećena, inteligentna skromnost kao antagonist subject društvu spektakla. Često sam imao tu situaciju s Remom, taj ‘superstar’ održi to eksperimentalno predavanje na Berlageu i onda me zove nakon tog predavanja i zanima ga što su studenti rekli o predavanju. Interesira ga odgovor, reakcija, neslaganje, primjedba najmlađe generacije…

*Vedran Mimica

► Vratio bi se malo na pitanje od ranije. Da li se ta tvoja mreža može pretvoriti u metodu? Mislim da je to važno da probamo shvatiti, kako živimo u vremenu kad arhitekt ne proizvodi oblike nego dizajnira upravo tu neku vrstu matričnog sustava svijeta oko sebe, nešto što bi možda trebalo podučavati na nekom fakultetu?

Vedran Mimica: To što pričaš je Aldo van Eyck napisao u svojoj pjesmi 1960. godine, “da je kuća mali grad i da je grad mala kuća”. To je ta metafora, jer ako je kuća mali grad, onda je neizbježno mreža, onda je neizbježno zoom in, zoom out i tu onda Team X ruši radikalnu modernu za koju više ne vjeruju da je operativna u odnosu na taj novi svijet. Naravno da su oni svojevrsni manijaci vjere u “indigenous people architecture” primitivnu, narodnu arhitekturu. U zadnjem predavanje prije mirovine 1985. godine, van Eyck ne pokazuje niti jednog modernog arhitekta u dva i pol sata predavanja, pokazuje samo što ljudi rade kao svoje “indigenous” narodne strukture.

► Taj apstraktni pogled na svijet je po meni presudan. Potrebno je vidjeti unutarnju organizaciju, razlikovati sistem, pratiti njegove elemente i veze, a ne kao većina arhitekata gledati oblike i posljedice?

Vedran Mimica: To možemo dobro i jasno naučiti od Holandeza, od Alda Van Eycka, koji na predavanjima pokazuje fenomenalne geometrije tkanja afričkih plemena. Tkanje je mreža. A što je prva kuća? Kuća je u biti tkanje po Semperu. A gdje je van Eyck studirao? Na ETH Zurich. A tko je dekan ETH Zuricha? Kad Berlage tamo studira početkom 20 stoljeća, to je Semper. I eto te povijesne linije Semper – Berlage – van Eyck – osnove tkanja, a ne osnove monumenta. To nam mora postati jasno i onda nem je lakše sve shvatiti.

*Vedran Mimica: “The Berlage Affair” (dizajn: Damir Gamulin Gamba) / *Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija

► Da se malo vratimo na tvoju knjigu, to je to isto tkanje?

Vedran Mimica: Mi smo to pokušali napraviti s ‘The Berlage Affair’. Prvi sastanak s Gambom (dizajner Damir Gamulin, op.ur) i Vladom Mattionijem je bio razgovor o mreži, o networku… Onda je Gamba rekao „Ok hajdemo vidjeti kako to možemo složiti“ i nakon toga smo rekli „jedan tekst, jedna slika“. I tako je nastao koncept za knjigu. Ali sve skupa je bilo užasno teško napraviti, to što vidiš da je Gamba napravio, sada izgleda kao dobar rezultat, ali za to je trebalo pune 4 godine ozbiljnog rada. Sad je možda pitanje može li ta knjiga funkcionirati kao ‘udžbenik’ i može li se to podučavati na neki način. Možda ako razvijemo algoritam na kojem je Gamba radio kao na digitalnoj platformi knjige.

► Ovo tkanje, ono zapravo može postati znanje koje možeš prenijeti na druge? Jer jasno je da arhitekt osim što radi kuće, radi na tkanju matrica, spaja ljude, politike, ekonomije, stvara odnose, kreira sustave…? Čini mi se da ti unutar svoje matrice tekstova koristiš neke trenutke i događaje, kao što je primjerice slučaj “međunarodnog” natječaja za zagrebački aerodrom, pa Venecijanskog bijenala, zapravo super-relevantnih stvari, da bi komentirao realnost? To mi se jako sviđa kod tebe. Znači tebe prošlost uopće ne interesira, ti ne želiš spekulirati o budućnosti, nego reagiraš na stvarnost. To mi se čini da je jako specifično?

Vedran Mimica: To je recimo posljedica mog rada s Alejandrom Zaera Polom. Alejandro je u biti Koolhaasov proizvod na neki način, on je obrazovan od Rema, obrazovan je na Harvardu. Alejandro je na Berlage donio ono što nije Arets. Arets je recimo više kao total work of art, sve je dizajnirano, koliko god je Arets isto tako zainteresiran za mrežu i za globalno, ali Alejandro je rekao da ako nešto proizvodimo, moramo proizvoditi taj applicable ili applied knowledge, a ako proizvodiš znanje koje možeš negdje upotrijebiti, onda ga možeš upotrijebiti jedino u stvarnosti. I ta stvarnost je onda puno zanimljivija nego nekakve ideje, opsesije, bilo studentske, bilo nastavničke.

*Herman Hertzberger – Delft Montessori School /// Aldo Rossi – Fagnano Olona Elementary School

► Prezentaciju knjige u UHA-i i predavanje na Danima Orisa “otvorio” si sa dvije slike za koje ne znam da li si ih stavio u knjigu? Pokazuješ zapravo svoje iskustvo prizora dva školskoga odmora; na prvom djeca veselo trče, prskaju se vodom i uživaju u Delft Montessori School arhitekta Hermana Hertzbergera. Na drugoj pokazuješ Rossijevu tvrdoću «disciplinirane» i u red posložene djece na školskim stubama-propilejima? Čini mi se da je sada ponovno trenutak kad arhitekti vjeruju u “Rossije” s jedne strane, a s druge strane nema više “Hermana”. Čini mi se da se nekako izgubila ta druga opcija?

Vedran Mimica: A ne znam, to je žestoko pitanje. Evo recimo, opet na primjeru samog Hertzbergera, koji je unazad 6-7 godina dobio nevjerojatan status u Nizozemskoj, sve životne nagrade i veliku medijsku pažnju, i onda on više manje pokušava naći nekoga u Nizozemskoj i u europskoj sredini, neke arhitekte koji bi po njemu bili strahovito zanimljivi za upravo to što ti mene sada pitaš…

► Nisam znao? Naravno da je to pitanje od milijun dolara, i vjerojatno nitko sa sigurnošću ne zna odgovor, ali tko bi bio danas to “slobodno hodanje po stubama” i “polijevanje u vrtu”? Jer Rossija uvijek ima na pretek, a tko bi bio ova druga opcija? Koga je na kraju Herman izabrao?

Vedran Mimica: Možemo reći da su to Lacaton Vassal, tu je i Njemačka arhitektica sa Araveninog biennala Anna Scheuermann. Tu je čak i jedan Nanne de Ru, koji je Nizozemac, zatim NL architects. Tu Herman sada promovira mlade arhitekte, i to mu je uvijek bilo zanimljivo, taj dio njegovog kulturnog djelovanja. Najviše mislim da su Lacaton i Vassal ti koji stvaraju nove prostore novog svijeta.

*Lacaton & Vassal – FRAC Dunkerque / Cité manifeste, Mulhouse

► Kako ti je bilo nakon što si iz Rotterdama i Nizozemskog konteksta, gdje je zapravo sve isprojektirano, došao u Ameriku gdje arhitektura i nije nekakav big deal, zapravo ne postoji ovaj naš europski pogled na arhitekturu i projekt? Ostalo mi je zabilježeno u glavi, kad si mi pričao situaciju gdje se u Americi u Louis Vuittonovom butiku radi izložba studentskih radova. Kakav je taj osjećaj doći iz nizozemskog konteksta u “Louis Vuittonov butik”? Mislim da to dosta govori o vremenu. Ovo te ne pitam zato što tako “fora” zvuči, mislim da je to super realno, te ubrzo čeka i europske arhitekte?

Vedran Mimica: To je moje vrlo zanimljivo američko iskustvo, gdje su kriteriji, uvjerenja, povijest, komunikacija sasvim drukčiji nego u Europi… Louis Vuitton predstavlja globalnu korporaciju koja prvi dućan otvara u Chicagu prije 125 godina kad se Chicago nevjerojatno razvija. Preko jedne naše nastavnice Susanne Conger, koje je bila u dobroj vezi s direktorima Louis Vuitton Chicago, dolazimo do toga da se oni na neki način zainteresiraju za taj naš novi program na IT-u u Americi. Onda mi definiramo taj Louis Vuitton Students Spark Award. U radu s njima sam naučio kako ta kompanija funkcionira. Tu onda čovjek shvati, razumije najviši stupanj ove korporativne logike i performanse, ozbiljnost rada s raznim umjetnicima, i na kraju sa našim studentima.

► Vidiš li tu možda klice nekog suvremenog “prosvijećenog apsolutizma”? Ja u tome ne vidim ništa loše, ako se radi zbilja o posvećenim ljudima i njihovim kompanijama. Recimo u Milanu ili Veneziji, kad uđeš u Fondazione Prada vidiš svu umjetnost Italije, posebno 50-ih i 60-ih do danas, dobro, kvalitetno kurirano, pa onda odeš po državnim muzejima, tamo je sve pak zapušteno… Namjerno te malo provociram, je li ti se čini da pretjerujem?

Vedran Mimica: Rem je tu opet ta kontroverzna i dvoznačna ličnost koji onda to kroz privatnu vezu s Miucciom Pradom pokušava to na neki način iskoristiti…

► …za neku novu vrijednost?

Vedran Mimica: Da, ne bi li stvorio novu vrijednost, ne bi li Prada Shop u New Yorku bila platforma za diskusiju i tu se on strašno angažirao da bi vjerojatno na kraju shvatio da te kompanije ipak imaju jedan primarni kriterij, primarni biznis, a to je da moraju zarađivati novce od onoga što rade. Ja mislim da je konačno potpuno besmisleno da bilo tko kupi torbicu Louis Vuittona koja košta 3 do 5 tisuća dolara.

► Naravno, ali tu ima nečeg drugog u pozadini….

Vedran Mimica: Naravno, ne mislim da je besmisleno ako naš student koji je dobio nagradu putuje u Pariz u njihov centar da se upoznaje s radom kompanije, pogotovo s arhitektonskim radom. Louis Vuitton je u Kini u zadnjih 5 godina sagradio 100 dućana, jer u Kini sad imamo 100 gradova s više od milijun ljudi i svaki imaju jedan Louis Vuittonov dućan. Kad se to vidi, kad to predavanje imamo na IIT-u od glavnog direktora arhitekture Louis Vuittona, onda jednostavno ili očigledno shvaćamo neke aspekte novog svijeta koji su ovdje možda još nepoznati ili se tek tu pojavljuju. Radovi naših studenata pojavljuju se onda na webu LV-a s 3 i po milijuna klikova na dan. Tako da smo i danas na Danima Orisa na velikom ekranu i pozornici imali par likova s tim zlatnim pipama i mramorima, a nakon toga naše drage studente koji u svojoj prezentaciji koriste Žižeka i njegovu “teoriju o smeću”.

► Da se nadovežem na ovo pitanje; moram ti priznati da me jučer, u nekom pozitivnom smislu, predavanje Goa Hasegawe užasno iziritiralo. On jednostavno više nije onaj skromni Japanac kakvog znamo… onaj koje smo ti i ja možda navikli sretati?

Vedran Mimica: Ne, ne, on malo glumi star architecta.

► Jesi li ikada vidio da Japanac pomalo perverzno i samozadovoljno dubi u talijanskom mramoru i onako se gotovo pa koketno ponaša… Znači svijet se radikalno mijenja, mislim da takvog Japanca prije 30, pa i manje godina nije moglo biti. I kako je ono samo slavodobitno rekao „hm, sljedeći broj EL Croquisa sam ja“ i cijela dvorana “Lisinski” plješće. Mislim, to nekako uopće nije japanski… a i ti ljudi ovdje koji još puše taj pristup? Malo mi je bilo neugodno…..

Vedran Mimica: Mi smo tu diskusiju imali s jednim vrlo zanimljivim nizozemskim sociologom koji se zove Hari Kunneman. On je napisao jednu knjigu koju su svi na Berlageu, baš ova prva i druga generacija, dosta studirali… Knjiga se zove Walkman Society. Prva sprava koja je došla, a koja je onda izdvojila jedne od drugih, je bio walkman. Što Hari tu govori; on govori o multiple layers of PostModern identities i te multiple slojeve postmodernih identiteta je lako bilo iščitati iz govora Go Hasegawe, on mijenja stvar od nečeg što je tradicionalno japanska arhitektura, prema nečemu što je sada globalno.

*Go Haswgawa – Bright Cloister

► Da, nevjerojatno je to. Kad pogledaš predavanje Maroja Mrduljaša o Vjenceslavu Richteru koji je razmišljao o budućnosti, crta megalopolise, dimenzionira i planira sadržaje u svom velikom Ziguratu, i onda imaš Japanca koji dubi u mramoru u centru Italije, vidiš koliko se radikalno pozicija arhitekta izmijenila. Ali znaš što je nevjerojatno, da o budućnosti razmišljaju proizvođači automobila, znači, Elon Musk više sad razmišlja o budućnosti od arhitekata. Čovjek koji je izmislio PayPal prvo se “omastio”, a onda razmišlja o budućnosti, a mi samozadovoljno dubimo u mramoru? Malo ludo, čini mi se?

Vedran Mimica: Da, da, to je upravo taj jedan video koji sam ja danas preskočio na predavanju kako bi ubrzao stvar, u kojem Rem jednostavno govori da, kako svjetska urbanizacija ide gore, mi prestajemo pisati naše manifeste i kaže „we stop thinking and other guys are thinking about that, not us“, a drugi misle, i to žestoko misle i djeluju.

► Da, biolozi, genetičari, kompjuteraši… …i oni mijenjaju grad tri puta više i brže, oni su novi urbanisti, arhitekti otvorene mreže transporta.

Vedran Mimica: Razumiješ, ti imaš sad Uber koji ulaže 40 milijuna dolara na istraživanje za driverless cities. Tu nema baš previše arhitekata u tom researchu…

► Ovo je dobra tema. Zašto u Uberu nema arhitekata? Ne znam da li se itko pridružio Tesla timu…? Tu dolazimo i do novih tehnologija, digitalnog prostora, umjetne inteligencije-AI, simulacije…. a mi i dalje najljepše živimo uz tople skute “autonomije arhitekture”?

Vedran Mimica: To sve više i više vidimo, pogotovo je sad iz ovog zadnjeg Chicago biennala jasno. To što tebe interesira arhitekte i ne zanima baš previše, možda čak ni kuratore. Međutim imamo sada dva biennala, jedan je Chicago, a drugi je Seoul koji s Alejandrom Zaera Polom, na osnovi njegovog teachinga na Princetonu i Berlageu, predstavlja ozbiljnu diskusiju o tome koji su to “driveri” suvremene arhitekture i gradova? Postavlja se pitanje koji su ti kriteriji za razmišljanje o toj globalnoj urbanizaciji? Tako da nije baš da nema situacija u kojima arhitekti još uvijek razmišljaju o budućnosti, ali jedna najtehnološkiji napredna zemlja na svijetu Koreja misli da su važni gradovi, a Chicago biennale misli da je važna autonomija arhitekture.

IT: Zanimljivo. Arhitekti postaju jako konzervativni?

Vedran Mimica: Tu smo sad u situaciji koja je isto tako zanimljiva, koje je to neko globalno razmišljanje? O čemu to razmišljamo? Čini mi se da su ti bijenali dosta važni. Oni na neki način generiraju veliku pažnju, pokazuju puno, imaju neku vrstu razmjene i jako su public relation uspješni…

► Vedrane hvala ti puno na razgovoru! Dotakli smo brojne teme, idemo malo mislit…i konkretno djelovati. Tako je, mislim, najbolje.