Svakog zadnjeg utorka u mjesecu, film za publiku u splitskoj Kinoteci Zlatna vrata bira jedna javna osoba, filmofil skriven u tijelu književnika, glazbenika, novinara, političara, znanstvenika… Također, splitskoj publici omogućeno je da preko Facebooka bira klasične naslove koje bi voljeli vidjeti na velikom platnu Kinoteke. Povodom tih, više nego zanimljivih filmskih programa, ali i aktualne pedesete obljetnice, odnosno jubileja od 1968. godine, koja je obilježila prošlo stoljeće, razgovaramo s nekadašnjim novinarom i filmskim kritičarem te vjerojatno najboljim poznavateljem kinematografskih prilika u gradu pod Marjanom, dugogodišnjim voditeljem kinoteke Zlatna vrata Vladom Ercegovićem.
*Vlado Ercegović
► Za početak, nekidan se navršilo 110 godina od otvaranja kina Karaman. Ispravite me ako griješim, ali nisam primijetio da se u kulturnom prostoru Splita to negdje obilježilo, pa tako ni u Zlatnim vratima?
Vlado Ercegović: Nažalost, ne griješite. Otvoreno uoči Božića 1907. godine, kino Karaman od prvog je dana na istoj lokaciji , premda se u dvoranu nekoć ulazilo iz Marmontove ulice, i u istoj funkciji što ga definitivno čini fenomenom u Europi i svijetu. Josip Bepo Karaman na neki je način predak svih nas u Splitu koji se na ovaj ili onaj način bavimo filmom. Na moju veliku žalost, po tom se pitanju apsolutno ništa nije organiziralo, što mi je uistinu neshvatljivo, iako je HAVC namijenio sredstva za tu priliku. Mislim da se radi o gafu i da je svakako trebalo nešto organizirati, to jest na neki način obilježiti, ali nije moje da prozivam. Uopće, priča o splitskim kinima jako je zanimljiva. Recimo, u razdoblju između dva svjetska rata Split, tada gradić s nešto više od 25000 stanovnika, imao je čak četiri ili pet kina dok je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća u gradu radilo sedam kina s preko 5000 sjedala. Trebalo je, znate, naviknuti težake i ribare da idu u kino. A kino Karaman u toj je priči igralo najveću i najvažniju ulogu.
► O boljoj kinematografskoj prošlosti Splita pisali ste u knjizi 205 koraka koja je izdana povodom 40. rođendana Kinoteke Zlatna vrata.
Vlado Ercegović: Možda je pretenciozno nazvati 205 koraka knjigom, za mene je to prije nekakav almanah ili vodič kroz povijest splitskih kina, odnosno Kinoteke. Uživao sam u pisanju knjige, provodeći dosta vremena u Sveučilišnoj knjižnici u proučavanju arhive Splita. Pored Zlatnih vrata, u knjizi sam dosta prostora posvetio kinima Stari grad (koje je svojevrsna preteča današnje Kinoteke), Spinut, Ernest i Kino klubu Split. Splitska je filmska scena tada bila zaista uzbudljiva, danas svi znaju za jednog Martinca ili Svemira Pavića, ali ne znam jeste li, primjerice, upoznati s radom velikog splitskog entuzijasta Ante Benzona koji je tridesetih godina prošlog stoljeća izdavao filmski magazin u boji i imao žarku želju izgraditi u Splitu filmski studio po uzoru na rimski filmski grad Cinecitta. Također, mogu najaviti i knjigu o repertoaru splitskih kina između dva svjetska rata koju ću, nadam se, objaviti za otprilike godinu dana.
► Na mjestu nekadašnjeg kina Marjan danas je kavana, kino Central postalo je noćni klub, a Teslu su zamijenile preparirane žabe. Koji su po vama glavni razlozi gubitka kinodvorana u središtu grada?
Vlado Ercegović: U povijesti splitskih kina tri se godine ističu kao najbitnije – 1907., 1962. i 2007. Prvu nije potrebno predstavljati, radi se o godini otvaranja kina Karaman. 1962. godine , međutim, Split gubi čak tri od sedam postojećih kina. Najprije se ruši kino Stari grad na čiji se repertoar kasnije naslonila Kinoteka, zatim počinje gradnja robne kuće Prima zbog čega se ruši i kino staro Central, a u istoj se godini gasi i kino Jadran koje odlazi pod ingerenciju vojske te mijenja naziv u Kino JNA. Istodobno, Kino poduzeće, današnji Ekran, otkazuje Jugoslavenskoj kinoteci ugovor o prikazivanju filmskih klasika čime, naravno, čini ogromnu i nenadoknadivu štetu.
Nadalje, 2007. godine Split dobiva prvi multipleks – ondašnji Broadway kojeg je četiri godine kasnije preuzeo CineStar. U trenutku kada se u kinoprikazivačkoj djelatnosti pojavljuju novi audiovizualni standardi i poboljšana udobnost, a u dvorani Kinoteke taman kreće temeljita obnova, Ekran nijemo promatra kako im novopridošli multipleks odvlači gotovo svu publiku iz kina. Uostalom, da je Ekran tada dobro radio svoj posao, ja bih danas vjerojatno bio na Zavodu za zapošljavanje. Naime, u Kinoteku sam pozvan upravo zato što je Ekran uporno propuštao brojne naslove uvrstiti na svoj repertoar zbog čega se u to vrijeme u Splitu, recimo, rijetko mogao pogledati dobar nezavisni film. Doduše, za svojevrsni nestanak publike iz gradskih kina zaslužna je i strahovita ekspanzija VHS-a, kao i turobno poratno vrijeme i ne baš bajna financijska situacija.
► Kada ste već spomenuli ekspanziju videotržišta, bili ste jedan od idejnih začetnika i organizatora Videoizloga Split (VIST), prve takve filmske smotre u Hrvata. Kako danas gledate na to razdoblje svoje profesionalne karijere?
Vlado Ercegović: VIST je jedna lijepa priča iz splitskih devedesetih započeta ratne 1992. zahvaljujući entuzijazmu nekolicine ljudi okupljenih oko distributerske kuće Miki Video (Ćićo Peroš, Neno Boljat…). Prvo izdanje VISTA-a održalo se u tadašnjem Muzeju narodne revolucije (danas Galerija umjetnina) nakon čega je bilo određenih lutanja s lokacijama da bi se u konačnici smjestili na Poljudu. Radilo se zapravo o sajmu videokazeta uz koji se paralelno odvijao premijerni filmski program za koji sam upravo ja bio zadužen. Tako smo u razdoblju od pet godina , koliko je VIST potrajao, imali hrvatske premijere Trainspottinga, Trgovaca Kevina Smitha, Jarmuschovog Mrtvog čovjeka, Crne odore Brucea Beresforda…
Iz vremena VIST-a sjećam se fantastičnog filmskog sajma u Milanu na kojem sam vidio jedan od najboljih filmova zadnjih dvadesetak godina, Bili jednom ratnici Leeja Tamahorija i gdje sam prvi put gledao Kusturičin Underground. Zahvaljujući VIST-u, upoznao sam pregršt ljudi koji su mi i danas prijatelji. Pamtim kako mi je jednom Hrvoje Krstulović, na moje pitanje zašto kina otvara svugdje po Hrvatskoj osim u Splitu, rekao kako ovdje mora otvoriti nešto veliko jer se ipak radi o njegovom gradu. Dočekali smo, eto, i to veliko kino nakon više od dva desetljeća – CineStar 4DX u Mall of Split.
► Bavili ste se i novinarstvom, odnosno filmskom kritikom?
Vlado Ercegović: Vrlo je malo novina u Hrvatskoj za koje u to vrijeme nisam pisao. Ovako iz glave, tekstove sam objavljivao u Slobodnoj Dalmaciji, Kinoteci, Hrvatskom filmskom ljetopisu, Nedjeljnoj Dalmaciji, Feral Musicu, pisao sam i za Super Kino Video te popcorn.hr. U drugoj polovici devedesetih počinjem pisati kolumnu Pogled s vidilice u danas pokojnom filmskom magazinu Hollywood. Rubrika se izvorno trebala zvati Prva vidilica, međutim urednik Veljko Krulčić nije znao da u optici Splita vidilica predstavlja točku na Marjanu s koje se vidi cijeli Split nenamjerno je pobrkavši s međugorskom vidjelicom. Godinama sam uređivao filmsku emisiju Kaskaderi na Radiju Split, jedno vrijeme zajedno s Tonćijem Bibićem uređivao Kratke rezove i, iskreno, nikada nisam mislio da ću se baviti ovim poslom, ali, evo, već punih 11 godina sam u Kinoteci.
► Nedavno je Kinoteka uvela jedan zgodan novitet. Ukratko, publika preko Facebooka bira filmove koje bi voljeli vidjeti na velikom ekranu, pod uvjetom da se radi o klasicima starijima od 2000.godine.
Vlado Ercegović: Da, učinio nam se dobrim taj štos s biranjem filmova preko Facebooka. Ničega od toga, naravno, ne bi bilo da kao voditelj nemam podršku ravnateljice Tamare Visković koja razumije što se u dvorani događa i što bi se moglo događati, što nije uvijek bio slučaj s njezinim prethodnicima.
Uglavnom, nedavno smo dobili uvid u dva ogromna svjetska kataloga te sada napokon možemo uroniti u bogatu arhivu klasičnih naslova zbog čega našoj publici ubuduće možemo osigurati od dva do pet klasičnih filmova mjesečno. Uslijed toga, došli smo na ideju ponuditi našim pratiteljima na Facebooku da sami biraju što žele gledati od kinotečnog repertoara.
Termin prikazivanja odabranih filmova bit će utorkom ili srijedom u 20 sati budući da su se upravo ti dani u tjednu pokazali kao pravi termin za prikazivanje klasike. Neki ljudi, eto, ne gledaju Ligu prvaka pa će radije doći u kino. U veljači smo tako zavrtjeli Paklenu naranču i Casablancu, dva punokrvna klasika, a za naredne smo mjesece pripremili McTiernanov žanrovski klasik Predator te Kosu nedavno preminulog Miloša Formana.
► Koji je okvirni trošak prikazivanja npr. Casablance?
Vlado Ercegović: Recimo da se radi o iznosu od otprilike tri tisuće kuna po projekciji. U ukupni trošak ulaze pravo prikazivanja, nabava filma i prijevod. Za očekivati je da ne možemo biti u plusu kod prikazivanja svakog filma. Filmovi Woodyja Allena ili Almodovara će uvijek napuniti dvoranu, filmovi Hectora Babenca čiji smo ciklus imali nedavno na repertoaru neće, ali prikazujemo i prikazivat ćemo i jednog i drugog i trećeg.
► Kolika je posjećenost Kinoteke zadnjih godina?
Vlado Ercegović: Otkako je 2012.godine Kinoteka Zlatna vrata primljena u Europa Cinemas, udruženje koje okuplja nezavisna kina koja promoviraju europski film, sustavno se vodi pedantna statistika i moram odmah naglasiti kako iz godine u godinu bilježimo porast broja gledatelja. Prve godine imali smo otprilike 10 tisuća ljudi, preklani je ta brojka iznosila 16 tisuća dok je u 2017. godini kroz Kinoteku prošlo više od 20 tisuća gledatelja, što je podatak koji me pomalo i zabrinjava jer mi se nekako čini da ne možemo konstantno rasti. Ipak, porast broja publike je logičan – Kinoteka ima sjajne programe, vrtimo gomilu zanimljivih filmova i uvijek imamo drugačiji program od onoga u multipleksima.
Kad je riječ o multipleksima, uvijek volim istaknuti kako je dobro da multipleksi postoje jer će nesumnjivo naučiti ljude da odlaze u kino, odnosno da steknu naviku odlaska u kino i dio te publike će jednog dana sasvim sigurno doći i kod nas. A u gradu poput Splita imate i, nazovimo je tako, filmsku gerilu, ljude koji jednostavno odbijaju ići u multiplekse i dolaze isključivo u gradska kina – Kinoteku i kino Karaman.
Još se živo sjećam jednog sada već davnog utorka navečer kada su na televiziji igrali Barcelona i Inter, vani kiša lije kao iz kabla, na našem repertoaru Brak na talijanski način Vittorija De Sice, stiže mi poruka s blagajne: 127 prodanih ulaznica. Ili, još jedan primjer, kišni ponedjeljak, na televiziji nogometni okršaj Hrvatske i Ukrajine, u Kinoteci vrtimo dokumentarac o njemačkom avangardnom umjetniku Beuysu na projekciji kojeg se okupilo čak 80 ljudi.
Ukratko, Kinoteka ima vjernu publiku i kada bi se dogodilo da jedne večeri svi naši članovi odluče doći pogledati isti film, jednostavno ne bi imali gdje sjesti. Naime, članova imamo preko dvjesto, a sjedećih mjesta je 143.
► Imate li podatak o najgledanijim filmovima u Kinoteci protekle godine?
Vlado Ercegović: Nekakav top 5 najgledanijih naslova u 2017. izgledao bi ovako: na prvom mjestu nalazi se Manchester by the Sea sa 465 gledatelja na ukupno osam projekcija, zatim Trainspotting 2, a u stopu ih slijede Moonlight, Verhoevenova Elle i Kapetan Fantastični.
► Kakva je gledanost novog Gazde, na premijeri se nije baš tražila karta viška?
Vlado Ercegović: Istina, Gazda:Početak je podbacio. Gledaniji je, doduše, od Bezinovićevog Kratkog izleta ili Sikavičinog Glasnije od oružja, ali Dario Juričan nas je prvim filmom očito razmazio. Razlozi? Ljudi su očigledno ili zaboravili na Kutlu ili ne žele čuti i vidjeti istinu o Kutli i općenito privatizaciji i pljački koju su nam hrvatski političari ponudili u zadnjih dvadesetak godina. A s obzirom na to koliko ima sličnih privatizacijskih priča u Hrvatskoj, nije isključeno da Gazda postane franšiza poput filmova o Jamesu Bondu.
► Kakav je vaš stav o nedavnim promjenama, ostavkama i previranjima u i oko HAVC-a?
Vlado Ercegović: Prvo i najvažnije, bez podrške HAVC-a, ali i Grada Splita, Kinoteka bi bila primorana značajno reducirati svoj program. Drugo, odnos Hrvoja Hribara prema splitskoj Kinoteci oduvijek je bio izuzetno korektan te je HAVC-ova podrška nama zapravo omogućila normalan život. Bez HAVC-a puno toga u hrvatskom filmu ne bi bilo moguće i to je neosporno, ne bismo, na primjer, imali digitalizirana nezavisna kina po otocima i manjim mjestima, što je hvalevrijedan projekt.
Daniel Rafaelić je poput „kućnog prijatelja“ splitske Kinoteke koji je ne znam ni sam koliko puta gostovao kod nas prije negoli je izabran na funkciju ravnatelja HAVC-a. Odmah sam mu rekao da je stupanjem na tu funkciju upao u kašetu brokava i od tada ga nijednom nismo zvali kao službenog gosta da nas netko ne bi prozivao zbog sukoba interesa. Ionako smo svjedoci kako se HAVC-om bave ili ga komentiraju osobe koje nemaju apsolutno nikakve veze s filmom.
► Što nam dobroga spremate u 2018.?
Vlado Ercegović: Osim što nastavljamo s našim uobičajenim klupskim programom koji u tekućoj godini uključuje uvijek dupkom puni Odabrao/la umjesto Đele Hadžiselimovića, potom ciklus suvremenog švedskog filma, Dane talijanske kulture, Dane frankofonije i Dane kršćanske kulture, već sada mogu najaviti dva kapitalna projekta za 2018. godinu. Prvi projektom kojeg smo nazvali Budućnost je stigla gledateljima ćemo predstaviti kvalitetan presjek filmova koji su kroz povijest dolazili pod cenzorske škare. Od prvog poljupca na velikom ekranu preko prvog prikaza golog tijela pa sve do politički ili vjerski provokativnih filmskih uradaka kojima je, poput Scorseseovog Posljednjeg Kristovog iskušenja, još uvijek zabranjeno prikazivanje u nekoliko država, povijest filma je neminovno i povijest pokušaja da se tobože nemoralno i nepočudno umjetničko izražavanje stavi pod kontrolu.
Tako smo ovim programom potegnuli priču od Bunuela i Andaluzijskog psa preko češkog filma Ekstaza, Plastičnog Isusa Lazara Stojanovića, Zafranovićeve Okupacije u 26 slika i Posljednjeg tanga u Parizu pa sve do filma Amen Coste Gavrasa koji je prašinu podigao zbog Toscanijevog plakata na kojem se ocrtava hibrid raspela i kukastog križa.
Drugi projekt vezan je uz 1968. godinu za koju se obično kaže da je godina koja je promijenila svijet. To je godina atentata na Martina Luthera Kinga, praškog proljeća i studentskih prosvjeda diljem Europe, smjene kontroverznog ravnatelja pariške Kinoteke, dramatičnih događanja na filmskom festivalu u Cannesu… Nedavno sam u jednom tekstu pročitao da Bertolucci još uvijek u svom rimskom stanu čuva parišku granitnu kocku kojom se mlatio s policajcima te 1968. godine i kako je ne bi prodao ni za kakve novce.
Pedeseta godišnjica tih događanja pravi je trenutak da sagledamo filmsku ostavštinu tog razdoblja i to ćemo učiniti kroz tri tematska ciklusa: politička i društvena previranja kao prvi ciklus, seksualna revolucija i ženski pokret kao drugi te umjetnost i kultura kao treći. Svaki od navedenih ciklusa planiran je s uvodnom riječi jednog ili više stručnjaka, odnosno poznavatelja prilika ili sudionika u događanjima otprije pedeset godina.
► Za kraj, jedno možda trivijalno pitanje, ali nadam se da odgovor neće biti takav. Zapravo, nekoliko pitanja. Što vam se svidjelo od pogledanog u zadnje vrijeme, koji su vam favoriti među općepriznatim klasicima, koje redatelje volite, a koje smatrate precijenjenima?
Vlado Ercegović: Kad imaš puno godina i puno toga si pogledao, teško je odabrati samo nekoliko naslova ili imena. Da odem na pusti otok zajedno sa svojih desetak najbližih prijatelja, ponio bih filmove koji bi se svidjeli svima, a ne samo meni. Tu bi svoje mjesto, bez imalo razmišljanja, našli„Cinema Paradiso i Amarcord, zatim zasigurno Kum i Casablanca, nešto iz opusa zaboravljenog Johna Dahla (ovako na prvu se ne mogu odlučiti između Red Rock Westa i The Last Seduction) i nešto od Waltera Hilla (najvjerojatnije Vatrene ulice) koji danas, nažalost, radi loše filmove. Milijun puta sam gledao Braću Blues Johna Landisa, Gole u sedlu, naravno, jako mi se sviđa i film The Commitments Alana Parkera. Ima toga dosta, u svakom slučaju.
Kada smo već kod te generacije redatelja, spomenuo bih Cimina i njegova Vrata raja koja volim više od Lovca na jelene, kod Scorsesea favoriti su mi Razjareni bik i Doba nevinosti, prve dvije trećine Schindlerove liste su mi fantastične, ostatak filma Spielberg je upropastio pretjeranom patetikom, što mu se i inače zna događati. Kubricka sam, recimo, oduvijek smatrao pomalo pretencioznim, puno su mi draže Staze slave ili Spartak nego Barry Lyndon koji mi izgleda poput lijepog goblena ili katastrofalni Eyes Wide Shut. Nikad se nisam „zakačio“ na Lyncha, neupućen sam u svijet Twin Peaksa, ali mi je zato Straight Story apsolutno genijalan film.
Hell or High Water mi je daleko najbolji film kojeg sam vidio u zadnjih pet godina dok mi se od serija svidio danski Most, a od dokumentaraca Searching for Sugar Man.
Razgovarao: Miro Nikolić / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku.
Zahvaljujemo Elzi Topić, voditeljici marketinga Zlatnih vrata, na ustupljenim vizualnim materijalima
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
