Vlado Martek je umjetnik pred kojeg sam došao sa sijasetom bilješki i pitanja. Neka su ostala generička, neka su tu povodom nedavne fotografske izložbe u galeriji Spot „Vanjske granice fotografije”, a neka su o pjesništvu, tekstu.
Možda najzanimljiviju biografsku crticu Vlade Marteka našao sam u knjizi povjesničara umjetnosti i teoretičara Miška Šuvakovića, “Martek – Fatalne figure umjetnika“(Meandar, 2002.), koja kaže “dva puta se ženio, oba puta za bivše supruge svog art frenda. Kći Dolina. Roditelji:radnica i mesar. Niži srednji sloj. Kuća bez knjiga, slika i muzike. Po roditeljskoj želji trebao je postati mesar ili veterinar. U mladosti koketirao s bohemstvom. Za njega i frendove dnevna žeđ je završavala u Tingl Tanglu, Pod starim krovovima, te Malom Kavkazu ili Blatu. Pratio ga je glas racionalnog pijanca. Mijenjao je školu zbog duge kose. Jedinac. Bik. Anarhizam, naslijeđen od oca, razočaranog komuniste, sudionika Antifašističke borbe. Od početka radi kao činovnik – bibliotekar u predgrađu. Bio na vojnoj robiji. Počeo pisati poeziju radi cura.“
Nešto konvencionalnija biografija na koju sam naišao na avantgarde-museum.com, reći će da je Martek sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, zajedno s Mladenom i Svenom Stilinovićem, Fedorom Vučemilovićem, Borisom Demurom i Željkom Jermanom, u Zagrebu osnovao, i bio njezinim članom, Grupu šestorice autora. Bili su među prvima koji su svoje radove izvodili i izlagali u javnom prostoru i koji su se bavili “dekonstrukcijom” ideologije socijalizma u Jugoslaviji. Martek je za sebe i svoj rad skovao termin predpjesnik i predpoezija, koji se uvriježio kao određenje njegove umjetničke prakse. Martek je ostao aktivan i na matičnom području filozofije i književnosti te je objavio niz knjiga umjetnika, samizdata i knjiga tekstova, koje smatra svojevrsnim oblikom društvenog aktivizma. Osim samog pisanja u tradicionalnom smislu, Martek stvara i poetske objekte, u kojima povezuje medije književnosti, filozofije i likovnih umjetnosti.
Njegovo stvaralaštvo također uključuje akcije, izložbe-akcije u suradnji i komunikaciji s publikom, na ulicama i u javnim prostorima. Stvara djela i antidjela, agitacije, asemblaže, tekstove-dijagrame pisane i crtane rukom. Temeljno obilježje njegova rada je transmedijalno povezivanje jezika i likovnih umjetnosti u crtežima, fotografijama, objektima, slikama, akcijama, performansima i instalacijama. Po ležernosti stalnog pokreta i promjenama Martekov rad otkriva utjecaj Fluxusa kojeg dodatno nadograđuje utjecajima povijesnih avangardi, Duchampa i konkretne poezije.
► Čitate li mlade pjesnike?
Vlado Martek: Čitam svoju generaciju, ali najmlađe ne. Vrtim se u krug. Čitam iste. Svakih pet godina pročitam par kapitalnih stvari. Mislim da stalno treba poeziju izlagati proširenju. Poezija je nekada bila u uskoj vezi s glasom, muzikom i plesom. U 19. i 20.st. se krenula potiho čitati. Treba ju unositi u teatar, u vizualnost. Klasična knjiga poezija, to je ćor sokak. To je kulturni refleks. Dragojević i još poneki su iznimke. Mi smo u vizualnoj civilizaciji. Ljudi vole kada se stvari karnevaliziraju. I ovaj naš razgovor je karneval. Karnevalizacija traži žrtvovanje. To je vrlo nepopularna riječ, ali da, stalno morate žrtvovati utabani put, identitet. Ne smijete nastojati postati književnik ili slikar. Morate raditi na karnevalu, na komunikaciji.
► Kakvo je mjesto fotografije koju vi „radite“?
Izložbu od tri ciklusa nazvao sam Vanjski zidovi fotografije. Bavim se fotografijom kao nečim što su drugi radili, pa šivam kutije od fotografije, kolaže, assemblage. Fotografija mi je kao fetiš, sve oko fotografije radim s njom, s fotografijom. Čak i feng shui. Obiteljske fotografije svojih roditelja lijepim naopako. Kad napravim fotografiju svoje kćeri, nju ne zanima papirnata fotografija. Moje fotografije će završiti na Hreliću. Stvari brzo stare, memorija više nije važna u fotografiji. Bavljenje fotografijom traje od 1974., kao i bavljenje poezijom. Bavim se okolo poezije – predpoezijom, nadpoezijom, postpoezijom, međupoezijom. Time se bavim etičkim pitanjima, transcendiram vokaciju. Dovodim ju u situaciju tranzicije. Upirem prst u život. Umjetnost je dobro sredstvo, ali loš cilj. Središte se izmiče. Kada je umjetnost cilj, imamo klasične hulje, karijeriste, na svom su području tata-mata, ali ako se čovjek ravnomjerno ne razvija, onda postaje polučovjek.
► Fotografija kao i pjesništvo u sebi sadrži inherentno melankoliju. Kada se stvori – lovi nepovratan trenutak, nemamo vrijeme prije, niti poslije, kadar prije, niti kadar poslije. Melankolija uvijek izmišlja.
Da, sjetite se Barthesa koji govori o fotografiji kao melankoličnim objektima. Pariz je grad poezije i fotografije. Moja ljubav za fotografiju je tu radi moje unutarnje melankolije. Poezija je jedna od najapstraktnijih umjetnosti. Kada god pišem, radim s dogovorom. To su i Celan i Rilke znali. Poezija je uvijek iz druge ruke. Neverbalni svijet mi je bio privlačan. Mi smo u rešetkama jezika. Kroz njih treba proviriti. Kroz likovno sam se tome približio. Neverbalni svijet je govor tijela.Umjetnost se mora utapati u nešto danas, ali te parcijalne podjele su klopke imperija. Čovjek mora biti u cjelokupnoj pobuni. Treba biti potpuni buntovnik. Parcijalne borbe su nakaradne. Iz vidokruga tada izbacuješ cijeli niz stvari. Umjetnik mora biti svaštar.
► Za sebe kažete da ste tek 10% umjetnik?
Ja jesam deset posto umjetnik. Deset posto sam tata, muž, kolega na poslu, patriota. Fanatizam nije dobar. Umjetnici se danas bore za mjesto u društvu. Isti su kao i političari. Moraš biti dobar susjed. Ne možeš biti dobar pjesnik, a loš susjed. Hulje također mogu napraviti dobru umjetnost, to samo znači da su oni kanali. Po drugoj logici bi samo etični ljudi mogli napraviti dobru umjetnost. Treba shvatiti da ljudski dar nije dijeljen po tome tko je dobar, a tko loš. Umjetnik je i vodič. To je tečaj iz realnosti. Treba zaobići romantičan pogled na umjetnike i na umjetnost. Postoje tisuću stvari koje ljude zarobljuju. Umjetnici su stalno u strategijama bjegstva. Freud je to sjajno primijetio. Čovjek treba biti primjer drugome. Iskrivljena stvarnost je to da kada napišeš nešto te ljudi ne cijene dovoljno, nakon što si nešto objavio. To je krivo razumijevanje stvari.
► Što ljudi traže u književnosti?
Muškarci čitaju nerealizirane akcije, a žene nerealizirane ljubavi. Malo njih čita da bi nešto naučili ili prepoznali u sebi. Većina traži razonodu. Krimići se čitaju kada ideš u bolnicu. Knjiga malom broju ljudi isprovocira nešto, da promijeni u njima. Nažalost. Umjetnost mora biti put oslobađanja, to je tradicija historijskih avangardi. Mene ne interesira proizvodnja umjetnosti, već i zalaganje za umjetnost. Slika može dati puno više od slike, tekst isto.
*Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija
► Miško Šuvaković kaže da ste vi umjetnik na način dišanovske tradicije. Slažete li se?
Da, slažem se , a i malo tko nije praunuk duchampovog duha. Mislim na umjetnike druge linije, okorjele eksperimentatore duha i materijala.
► Kako vidite efekte konceptualizacije života, odnosno umjetnosti? Odnosno figure umjetnika?
Efekti kao efekti, dvostruke su prirode kao i svjetlost… Ima tu dobitaka , odbitaka i koječega, u gubitnoj i koji puta dobitnoj kombinaciji. Umjetnici,dakako, dijele sudbinu bolesti i zdravlja svijeta. Konceptualizacija je tužna pobjeda u shvaćanju/prihvaćanju svijeta kao takvog. Ima nam biti filozofima, mada smo prilično uronjeni u nesvjesno, pa otuda potječu neke sporedne, nevažne borbe. Umjetnici su puni (samo) psiholoških istina.
► Recite nam nešto više o tečaju realnosti?
Tečaj iz realnosti moja je radosna radna opsesija zadnjih godina u arealu umjetnosti. Naime, pritisak etike i etičkih sagledavanja kroz duge periode rada stvorio je, u uvjetno rečeno, granicama Gestalt psihologije – silu ovog voljnog projekta koja me dovodi do granica samogubljenja, izmicanja. Umjetnici kao pacijenti – puni su ponašanja koja pripadaju strategijama bijega. Vrlo je sve sofisticirano, pod okriljem umjetničkog stvaranja kao alibija. Ostaje se bez od-govornosti i svijesti da se je ostalo bez od-govornosti. itd. Operativno sam sada na nivou teksta ili predavanja, međutim izgleda da su stvari neizvedive u horizontu melankoličnih istina u kojima tavorimo/živimo.
Razgovarao: Srđan Sandić (sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr pogledajte na linku)
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
