Polazeći prvenstveno od skulpture, medija u kojem je kao umjetnica stasavala, Vlasta Žanić se u dosadašnjim radovima aktivno bavi konceptom kretanja koji vezuje za pojam skulpture. Koristeći različite medije kao što su instalacija, video, performans, happening, društvena skulptura, ona istražuje dodirne točke među njima koje su nerijetko dio osobnih i intimnih te teoretskih i konceptualnih propitivanja o značenju umjetnosti, odnosu autora i publike.
Vlasta Žanić je dosad izlagala na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu i dobitnica je mnogobrojnih nagrada. Docentica je na odjelu kiparstva na UMAS-u u Splitu. Povod za razgovor njena je aktualna izložba u galeriji Škola u Splitu gdje ponovo aktualizira jedan od prethodnih radova i preispituje njegovo značenje.
*Vlasta Žanić: Inflatus Mobilus (Bojan), 2016.
► Pokretna skulptura Inflatus Mobilus (Bojan) bila je izložena 2016. u galeriji Vladimir Bužančić, potom na izložbi T-HT u MSU-u 2017., a sada je ponovo izlažete u galeriji Škola u Splitu. Znači li to da se koncept mijenja i proširuje? Kako sada možemo gledati na ovu pokretnu skulpturu?
Vlasta Žanić: Inflatus mobilus ima formu monolita, totema, osnovnog arhitektonskog i mentalnog elementa zapadne civilizacije što konotira na pojmove stupa društva, nosača hrama, vođe čopora, pater familiasa, vojskovođe, diktatora, šefa, ravnatelja itd., a implicira atribute kao što su moć, arogancija, neupitnost…
Upravo zbog svoje mogućnosti kretanja u prostoru, Bojan kritizira takav svjetonazor i mijenja definiciju skulpture kao statičnog objekta oko kojega se kruži da bi ga se sagledalo sa svih strana. Element pokreta izmiče ga iz njegove statične i centralne pozicije u prostoru, a nesiguran i nepredvidljiv hod, kao i sklonost tome da se vrti oko sebe i naglo mijenja smjer kretanja, afirmiraju improvizaciju i kreaciju. Na dosadašnjim izložbama u fokusu je bila interakcija između njega i publike. U galeriji Bužančić bio je jedini eksponat u velikoj bijeloj galeriji i zanimljivo je bilo na otvorenju izložbe promatrati konstelacije u prostoru koje su se formirale i neprestano mijenjale između njega i publike.
Kroz razgovore i razmišljanja o splitskoj izložbi, kustosica Ivana Meštrov povezala je karakter ‘Bojanovog kretanja‘ (omogućenog robotom I roomba koji je njegov integralni dio) s mojim performansima, happeninzima i sličnim radovima u kojima se i sama vrtim, propitujem svoju ravnotežu, izbacujem se iz nje i sl. pa smo na izložbi uz ‘Bojana‘ odlučile pokazati i nekoliko video dokumentacija tih performansa.
Izložba je koncipirana kao dvije zasebne cjeline i postavljena u dva odvojena prostora galerije Škola. U onom, koji jednom svojom cijelom staklenom stijenom gleda na ulicu, ‘šeta’ Bojan i izaziva interes prolaznika, a u drugom su predstavljene video dokumentacije mojih performansa. Na podu tog drugog prostora postavljena je i mekana podloga sastavljena od devet strunjača na kojoj se posjetitelji i sami mogu zavrtjeti ili na neki drugi način iskušati svoju ravnotežu.
Prema koncepciji Neli Ružić, voditeljice izložbenog programa u galeriji Škola, koja pripada prostoru Srednje umjetničke škole u Splitu, za vrijeme trajanja izložbi organizirani su razgovori sa umjetnicima i kustosima, te radionice sa učenicima škole, kako bi im autori kroz svoju praksu i radne procese približili suvremenu umjetnost. Moja radionica bila je održana u izložbenom prostoru gdje su smještene i projekcije Vrtnji i strunjače, pa sam između ostalog predložila učenicima da kroz vrtnju isprobaju svoju ravnotežu. To je rezultiralo ne samo vrtnjom, nego i nizom drugačijih oslobađajućih performativnih manifestacija na strunjačama, što je posebno zanimljivo s obzirom da je isti prostor Škole nekoć bio u funkciji dvorane za tjelesni.
*Vlasta Žanić: Inflatus Mobilus (Bojan), 2016., Galerija Vladimir Bužančić / foto: Boris Cvjetanović
► Generiranje novih značenja je važno za vašu praksu što se vidi u Inflatus Mobilusu, ali i u radu, odnosno, happeningu Recycle Bin koji je prikazan u dvorani Gorgona Muzeja za suvremenu umjetnost Zagreb. Šta je sve bilo obuhvaćeno ovim happeningom?
Vlasta Žanić: U Recycle binu me je zanimalo istražiti i predstaviti svoj odnos prema radovima koje sam napravila u zadnjih desetak godina. Kako je većina radova, o kojima se radi, participativnog karaktera te u njima često sudjeluje velik broj ljudi, primjetila sam da ih, kako vrijeme odmiče, sve više vidim kao jedan veliki kolaž u kojem se sadržaji miješaju, fragmenti iz pojedinih radova povremeno izranjaju na površinu svijesti i gubi se jasna i artikulirana ideja svakog pojedinačnog događanja. Htjela sam prenijeti upravo takvo stanje svoje memorije na pozornicu Gorgone.
S druge strane, ono što je zajedničko većini radova, koje sam reinkarnirala u Recycle binu, njihovi su materijalni artefakti, upotrijebljeni ili konstruirani predmeti koji su u određenom kontekstu bili prijenosnici mojih ideja, a koji bez tog konteksta postaju potpuno beskorisni. Htjela sam ih postaviti na pozornicu i prepustiti na korištenje publici upravo takve, odmaknute od prethodnih značenja, pitajući se hoće li se iz tako postavljene situacije u interakciji s posjetiteljima generirati neka nova značenja.
*Vlasta Žanić: Vrtnja, 2006. / foto: Boris Cvjetanović
► Kako ste zamislili segment s dokumentiranim performansima na aktualnoj izložbi, što će biti predstavljeno?
Vlasta Žanić: U prostoru se simultano prikazuju tri performansa. U Vrtnji (2006.) snimljena sam na otvorenom i u kadru sam sama pod vedrim nebom u krupnom planu. Uzastopno se vrtim oko svoje osi, nestajem iz kadra kad izgubim ravnotežu i padnem, ponovo se pojavljujem… Na suprotnom zidu je projekcija Vrtnje u kojoj zajedno sa mnom sudjeluje petnaestak sudionika multimedijske radionice Vizura aperta (2006.) u Momjanu, a na trećem je dokumentacija performansa Ravnoteža izvedenog na otvaranju istoimene izložbe u galeriji Klovićevi dvori (2006.).
*Vlasta Žanić: Vrtnja, Momjan, 2006.
Osim što oba izložbena segmenta povezuje karakter kretnji, koje se na različite načine manifestiraju u njima, odnosno moja težnja za neprestanim redefiniranjem i preslagivanjem sebe same, sadržaj u oba otvara pitanje ‘jednine i množine’, odnosno relacije prema umjetničkom radu kao jednom entitetu i prema istome kao skupnom događanju, što je također tema kojom se često bavim u radovima.
Moglo bi se reći da su i u jednom i u drugom prostoru zastupljena oba principa.
U prostoru s Inflatusom to je odnos koji se uspostavlja između njega i publike i prerasta u događanje, a u drugom se radi o performansima u kojima se sama vrtim i onog u kojem se zajedno sa mnom vrte i drugi, što također postaje skupni događaj.
*Vlasta Žanić: Vrtnja, 2006., Galerija Klovićevi dvori / foto: Boris Cvjetanović
► Kružno kretanje se nadovezuje na mnoge prethodne radove (u performansima Prelaženje i Ravnoteža, instalacijama Okrugli stol i Zvrk). Smatrate li ga neodvojivim od kiparske forme?
Vlasta Žanić: Vrtnja, zapravo kruženje i kružna forma kao tema, zaokupljaju me još od vremena studiranja kiparstva. Definicija skulpture kao forme oko koje se kruži, čin izrade klasičnog kiparskog portreta ili akta iziskuje kruženje oko njega dok ga se radi, model koji se percipira iz različitih perspektiva dok stoji na podestu koji se okreće… To su neka ‘kruženja’ kojima sam svakodnevno bila izložena u formativnim godinama studiranja na akademiji i koja su me, izgleda, trajno obilježila. U tom smislu, više ili manje svjesno, sva kruženja u svojim radovima vežem uz pojam kiparstva.
Puno godina poslije tih studentskih dana u performansu Prelaženje, u jednom od pokušaja definiranja svog identiteta, osvještavam i nabrajam sva kruženja i vrtnje koja me u tom trenu određuju, uključujući i spomenuta. Predstavljam se istodobno kao skulptura, kao model, kao video-umjetnica koja snima publiku svoje izložbe dok stojim na podestu koji se okreće, kao umjetnica performansa – istovremeno izvodeći performans… I sve to u za tu priliku izgrađenom kružnom prostoru.
*Vlasta Žanić: Prelaženje, 2005. / foto: Boris Cvjetanović
U performansima, u kojima se sama vrtim, fokusiram se na trenutak gubljenja ravnoteže kao oslobađajući djelić vremena u kojem mi je želja dovesti se do neke svoje ‘nulte točke’ u kojoj izgleda kao da je sve moguće postaviti ispočetka i po nekim drugim načelima. Ta radost u vrtnji izvučena je iz moje memorije ranog djetinjstva, iz igre u kojoj se vrtim dok ne padnem na pod, žmirim i pogađam na kojoj ću se strani dvorišta naći kad otvorim oči.
Performativna video-instalacija Okrugli stol sastoji se od pet video projekcija koje su postavljene u kružnu formaciju u prostoru, a na njima su snimke mene i mojih četvero prijatelja dok razgovaramo ležerno uz večeru koja se odvija za okruglim stolom. Mi međutim na glavama iznad očiju imaju pričvršćene male video kamere koje cijelo vrijeme bilježe događanje. Snimke, koje nastaju, stoga nisu kontrolirane vidom nego određene položajem i nesvjesnim pokretima naših glava i registriraju fragmente onoga što se nalazi ispred svakog od njih. Nastala instalacija zaokružuje prostor prilično ‘neuravnoteženim’ snimkama / projekcijama koje ipak čine donekle smislenu sadržajnu cjelinu.
► Kada je kiparstvo u vašem radu zamijenjeno ili nadograđeno performansom, happeningom ili instalacijama? Može li se reći da je to bio organski prijelaz iz jednog medija u drugi?
Vlasta Žanić: Moji prvi performansi nastali su prije petnaestak godina kao svojevrsni intimni protesti i reakcije na neke traumatične događaje i osjećaj ugroženosti sebe kao osobe, umjetnice i žene. Takav je npr. bio performans Maraške u kojem se oblažem sirovim tijestom i višnjama aludirajući na uzaludnost ulaganja i nevrednovanje tzv. ‘ženskih’ poslova, kao i cijeli niz ekspresivnih performansa (Zatvaranje, Ogoljavanje, Udaljavanje…) koji su imali jak emotivi naboj i potrebu da se izrazim momentalno. Kiparstvo mi nije pružalo mogućnost da se izrazim. Bilo mi je sporo, prestatično i nedovoljno direktno. Iako mi je, zapravo trebalo dosta vremena i hrabrosti da se odvažim izvesti svoj prvi performans, prijelaz iz kiparskog u potpuno novi i drugačiji medij tada sam doživljavala kao svoju veliku revoluciju. Trebalo mi je dosta vremena i hrabrosti dok se nisam odvažila izvesti prvi performans. Paradoks je u tome što nakon petnaest godina bavljenja performansom ponovo posežem za kiparskim izrazom, a razlozi za to su oni isti zbog kojih sam se prestala njime baviti. Inflatus je u tom smislu skulptura – koja kritizira skulpturu i njene klasične postavke i zadatosti. I dok u svojim performansima već godinama prepoznajem i osvještavam svoje kiparske ‘postavke’, elemente i postupke, u skulpturi, koju sam relizirala nakon mnogo vremena, prepoznajem elemente svojih performansa. Komplementarnost, koja proizlazi iz ova dva medija, jako mi je zanimljiva.
*Vlasta Žanić: Maraške, 2002. / foto: Stipe Surač
► Publika često postaje izvođač u vašim radovima. Zašto je to važno za vašu umjetničku praksu?
Vlasta Žanić: Kako je s vremenom performans postajao sve prisutniji u mom radu, mijenjao se i moj odnos prema publici. Taj puno izravniji i intenzivniji kontakt s publikom doveo je do toga da ju i sama sve intenzivnije doživljavam i sve češće imam potrebu i fizički je uključivati u svoje radove. Na primjer, u performansu Udaljavanje rekvizitima za oči i uši mijenjam vizualnu i slušnu percepciju publike kako bih im približila doživljaj ‘udaljavanja’ dok ih u Krijesnicama vodim u noćnu šetnju po unutrašnjosti otoka. Na izložbi Zvrk u Galeriji Bačva svoju autorsku ulogu gotovo potpuno predajem potencijalnoj publici, tj. kolegama, prijateljima, susjedima kojima tri tjedna prije izložbe poklanjam male zvrkove s molbom da snime kratki video sa zvrkom u glavnoj ulozi te tako sakupljeni radovi postaju sadržaj izložbe. Jedan primjer takvih participativnih performansa je upravo i Vrtnja iz Momjana koju izlažem na izložbi u Školi. Osim toga, oduvijek sam imala potrebu skinuti s umjetničkog događanja auru nedodirljivosti i pretencioznosti koja često prati otvorenja izložbi i slične manifestacije. Puno mi je bliža ideja umjetničkog događanja kao igre i međusobne interakcije s manje-više postavljenom platformom i kontekstom u kojem će se ono ostvariti.
*Vlasta Žanić: Zvrk, Galerija Bačva, 2008. / foto: Boris Cvjetanović
► Sudjelovali ste u projektu Grad na drugi pogled koji je bio realiziran u nekoliko gradova u Hrvatskoj, između ostalog i u Splitu, gdje ste radili sa studentima. Kako je prošlo to iskustvo i kakvi su bili rezultati?
Vlasta Žanić: U Gradu na drugi pogled sam vodila video-radionicu u kojom sam radila s učenicima iz srednjih škola. Za razliku od studenata, s kojima radim na kiparskom odsjeku na UMAS-u već osam godina i koji imaju više znanja ali i već donekle formirane afinitete i stavove o određenim medijima i temama, srednjoškolci su na radionici reagirali puno slobodnije, intuitivnije. Nastala su tri vrlo dobra, svježa i potpuno različita video rada koja tematiziraju određene situacije i atmosfere u Splitu.
► U kojoj mjeri vam je važan aktivizam i aktivno sudjelovanje u zajednici i kako te prakse prenosite na studente?
Vlasta Žanić: Kod nekoliko zadnjih generacija studenata primjećujem pomanjkanje interesa za aktivističke prakse i sudjelovanje u istima. Imam osjećaj da su studenti danas uglavnom okrenuti svojim osobnim interesima i preokupacijama što s jedne strane ne čudi ako se uzme u obzir da su prisiljeni brinuti se za vlastitu budućnost i egzistenciju, ali s druge mi se čini zabrinjavajuć taj manjak svijesti za zajedničke interese, javni prostor i kritički odnos prema njegovoj devastaciji, pogotovo u Splitu koji se sve više pretvara u ljetnu rezidenciju jeftinog turizma.
Razgovarala: Maja Broun / sve tekstove ove autorice za Vizkultura.hr možete pronaći na linku
Zahvaljujemo Vlasti Žanić na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
