Umjetnik Željko Badurina u maniri postmodernog mišljenja i geste razlučuje čovjeka kao čovjeka, i čovjeka kao subjekt na jednoj strani, parafraziram Kopića (Prozori, ogledi o umjetnosti 2015.) te na drugoj strani stvari kao stvari, i stvari kao objekte, odnosno stvari kao predmete čovjekove manipulacije i upotrebe. Kao autor šeta i propituje granice multimedijalne i internet – cyber umjetnosti kao i svekolike, još uvijek neimenovane, sigurno nazvane hibridne umjetnosti. U svome Facebook radu koji je, kako sam kaže, kao i svaki njegov rad “javno dobro”, koketira sa satirom i ironijom, u njezinim deriviranim oblicima – ne kako bi ismijao ili uvrijedio temu ili lika proizvedenog sadržaja, već više kako bi nasmijao i emancipirao fenomen.
Željko Badurina rođen je 1966. u Zagrebu. Godine 1996. diplomirao je na grafičkom odjelu ALU u Zagrebu, u klasi prof. Miroslava Šuteja. Do sada je nastupio na 20-ak samostalnih izložbi i akcija te na brojnim skupnim izložbama. Dobitnik je Nagrade Gradskog ureda za kulturu na 3. hrvatskom trijenalu grafike 2003. godine te Nagrade HDLU-a za najbolju izložbu 2013. Radovi mu se nalaze u zbirkama suvremene umjetnosti Filip Tradea i HYPO banke. Član je HDLU-a i HZSU-a. Povodom današnjeg otvorenja njegove izložbe u Galeriji Forum, zanimljiva naziva “Lajk end šer”, razgovarao sam s ovim svestranim umjetnikom.
►Koja je „tajna“ nove izložbe, pitam to u ovoj senzacionalističkoj maniri! Dakle, kako je izgledao proces, a kako priprema izložbe „Lajk end šer“?
U Galeriji Forum izlažem presjek radova koje sam radio za Facebook od 2012. godine. Naime, moj glavni medij je u zadnje četiri godine bio Facebook pa sam nakon toliko vremena imao potrebu napraviti svojevrsni rezime i izložiti radove u pravom, materijalnom prostoru. Izlaganjem u galerijskom prostoru ti radovi se organiziraju na posve drugačiji način nego na timelineu Facebooka, a samim time i uspostavljaju sasvim nove međuodnose i značenja. Osim toga, želio sam da tako moj rad postane dostupan onom dijelu publike koja nije na toj društvenoj mreži, a koja se zanima za moj rad i za vizualnu umjetnost uopće. Proces pripreme trajao je dosta dugo i sastojao se od selekcije i organiziranja ogromne količine materijala tj. postova koji su nastali u tom periodu. Nije bilo lako probiti se kroz šumu od nekoliko tisuća postova i suziti izbor na optimalnu brojku za izlaganje na zidovima galerije.
► Kako će radovi biti izloženi, kao fotografija, print, screenshotovi?
Htio sam da se dijelom što vjernije prenese situacija s Facebooka pa sam se odlučio za screenshotove, a radi se o odabiru od čak 200 screenshotova. Odabrao sam one koji su meni najdraži, ali i one najpopularnije, najkomunikativnije radove, koje je u neku ruku potvrdila i publika, koji su dobili najveći broj lajkova ili su se najviše šerali… Osim tih radova, izlažem sedamdesetak Misli dana. Misli dana su rubrika koja je nastala kao reakcija na mnoštvo mudrih misli, obično znamenitih ljudi, koje se masovno dijele na Facebooku, a koje tako izvađene iz konteksta uglavnom funkcioniraju kao kič. U mojim mislima dana promišljam fenomene i iskustva određenog dana ili teme. Izlažem još i mini instalacije vezane uz Facebook – to su objekti koje sam izrađivao kako bi ih u formi fotografije objavljivao na Facebooku. Osim toga ću izložiti i šest video radova također objavljenih na Facebooku.
► Hoće li se možda dogoditi neki mini performans, update za vrijeme izložbe?
U izlogu galerije bit će izložen televizor na kojem će se tijekom izložbe u realnom vremenu moći pratiti moje objave na Facebooku.
► Možemo li reći da se, pri izboru radova za izlaganje, vaša kuratorska – autorska uloga zapravo vodila Facebook „kriterijima“, Facebook „logikom“?
Ne sasvim! Izložit ću i dosta radova koji nisu imali takav odjek i velik broj lajkova, ali su meni važni i dragi. Radovi koji dobiju najveći broj lajkova nisu nužno i radovi koji su meni i najdraži, ima ih dosta koji ne dobiju veliki feedback, ali su meni bitni. Često puta se prevarim u procjeni oko toga koliko će neki rad dobiti lajkova. Uvijek se iznenadim, najčešće pozitivno.
►Tko su vam bili umjetnički sugovornici pri nastanku ovih radova? Pada mi na pamet Željko Jerman, koji je na neki način umjetnik koji je anticipirao Facebook svojim radom? Je li vam referiranje važno i u kojoj mjeri ono treba ili smije biti jasno?
Često se u svom radu izravno referiram na radove drugih umjetnika, kao npr. na radove Mladena Stilinovića, Antuna Maračića, Ivana Kožarića, Andyja Warhola, Damian Hirsta, Gorana Trbuljaka, Picassa, Josepha Kosutha, Josepha Beuysa, da nabrojim samo neke. Ponekad je riječ o duhovitim i kritičkim interpretacijama njihovih određenih radova ili razmišljanja, a ponekad se radi o svojevrsnim posvetama umjetnicima koje iznimno cijenim i volim. No, osim izravnih referenci, mislim da se u cjelokupnom mom radu mogu prepoznati raznovrsni utjecaji i tragovi nasljeđa Fluxusa, Neo-dade, Pop arta, konceptualne umjetnosti, koji se međusobno isprepliću i teško ih je razdvojiti. Pa tako možda i serija crteža „Nulla dies sine linea“, objavljivana također na FB, u kojoj sam nekoliko mjeseci svaki dan crtao po jednu crtu na papiru, po metodologiji podsjeća na Jermanov dnevnički ciklus „Moja godina“, kao i na radove On Kaware ili npr. Romana Opalke. Dakle postupak recikliranja, preuzimanja i reinterpretiranja događa se tijekom rada sam po sebi.
► Humor je trenutno, u našem političkom polju, na crnoj listi. Kako se vi kao vizualni humorist – kritičar, nazovimo vas tako, odnosite prema tome ?
Sloboda izražavanja je esencija i preduvjet umjetnosti, čim se ona ograničava znači da nešto nije u redu. Ograničavanje slobode govora i izražavanja nužno se odražava na svim planovima društva pa tako i u umjetnosti.
► Koliko vam je političnost važna i na koji način. Kako ta artikulacija izgleda u vašem slučaju, van vašeg rada?
Uz mnoge teme i područja interesa između ostalog zanimaju me i teme vezane uz dnevno-politička zbivanja, ne toliko zbog toga što imam nekakav izražen interes za te teme, već zbog toga što se odluke političara direktno odražavaju na život svih nas. Da živimo u nekom uređenijem društvu i savršenijem svijetu vjerojatno bih se bavio temama vezanim više uz nogomet, estradu, prirodne ljepote, nove modele mobitela i npr. modu. Ovako mi nažalost, ne mojom krivicom, prečesto pažnju zaokupljaju teme vezane uz politiku.
► Što je to što dominantno konzumiramo? Živimo li u reality kulturi? Čini mi se da politički, javni događaj, često nadilazi satiru koja ga je obradila?
Kao što si i sam rekao, političari svakodnevno proizvode vrlo zanimljive satirične uratke pa ispada da gotovo više i ne postoji potreba za satirom u javnom prostoru. Na ovaj drugi dio pitanja, da li živimo u reality kulturi, rekao bih da to ovisi o vlastitoj disciplini tj. koliko svatko od nas ima snage pritisnuti gumb off. Budući da je vrijeme prezasićeno sadržajima i informacijama ljudi se nemaju vremena udubljivati u zahtjevnije sadržaje pa sam svojevremeno potaknut time napisao misao dana: Umjetnički rad mora biti na prvu loptu jer za drugu nema vremena. Naravno to nisam rekao u obranu banalnosti, već kao kritiku postojećeg stanja.
► Gdje mislite da se tabu skrio? Gdje se autocenzurirate?
Do sada nisam imao potrebu za autocenzurom, a dalje ćemo vidjeti. Svoje ideje sam objavljivao na FB bez ograničenja, i publika je gotovo uvijek reagirala vrlo pozitivno. Ono na što jako pazim je da moji radovi nikoga ne vrijeđaju po rodnoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi. No tu se ne radi o autocenzuri, već o elementarnom uvažavanju različitosti i temeljnoj ljudskosti.
► Kakav je odnos discipline i inspiracije u vašem radu?
Disciplina u mojem radu nije stvar striktnog dnevnog rasporeda. Radim puno i radim tako dugo dok neku stvar ne završim. Svaki objavljeni post na FB rezultat je često višesatnog rada, ma koliko se ponekad jednostavan činio. Izrada radova za FB uključuje nekoliko faza. Kao prvo, na dnevnoj bazi se upoznajem sa zbivanjima u domovini i svijetu, posebno pratim zbivanja u umjetnosti, ponekad estradi, manje u sportu. Što mi više događaja ili pojava privuče pažnju, to imam više posla. U drugoj fazi se to sve malo ‘kuha’ dok se neka ideja ne pojavi, najčešće kao gotovo rješenje, a ponekad samo kao naznaka koju treba dalje razrađivati. Nakon toga slijedi mukotrpno traženje prikladnog vizualnog materijala u bespućima interneta, literaturi, tv programu, filmovima itd. Tek nakon svega ovoga slijedi tehnička realizacija rada koja ponekad također može potrajati. Upravo zbog svega navedenog nemam klasično radno vrijeme, već ideje diktiraju kad treba raditi, a kada ne. Najdraža faza u svemu mi je objavljivanje rada na FB i reakcije publike. Znam iz iskustva da, ako sam se jako dobro zabavljao radeći neki rad, neće izostati niti pozitivne reakcije publike. Dakle da rezimiram: kad nemam ideja, imam slobodnog vremena. No uglavnom nemam slobodnog vremena.
*Klikom na jedan prikaz isti se otvara uvećan, u galeriji prikaza
Naslovna fotografija: Boris Cvjetanović
Više o izložbi Lajk End Šer saznajte na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
