Povodom međunarodnog festivala fotografije Organ Vida imala sam priliku razgovarati s nizozemskom umjetnicom Anouk Kruithof. Na njezinoj samostalnoj izložbi Ego, Eco, Crescendo, koja je u Francuskom paviljonu u zagrebačkom SC-u otvorena do 20. rujna, možemo vidjeti novu produkciju autoričinih skulptura. U predstavljenim radovima spaja plastiku, fotografiju i ready-made u oblikovanju predmeta pastelnih boja, krhkog izgleda i organskih oblika, a istovremeno grube površine i anorganskih, katkad hladnih, bolničkih materijala. Anouk Kruithof u seriju skulptura uvodi svoj primarni medij – fotografiju, tako što slike ekoloških katastrofa preuzete s Interneta otiskuje na plastiku čime seriju veže temom tjelesne degradacije s prirodnom te propitivanjem odnosa suvremenog čovjeka prema zbilji, prema stvarnost i budućnosti, koja je u uskoj vezi s prirodnim propadanjem.
Anouk Kruithof je umjetnica čije djelovanje obuhvaća fotografiju, skulpturu, instalaciju, umjetničke knjige, video, performans i intervencije u javnom prostoru. Živi i radi između New Yorka, New Mexica i Amsterdama. Rođena je 1981. godine, a njeni radovi bili su izloženi u brojnim svjetskim muzejima i galerijama među kojima su MoMa u New Yorku, Stedelijik u Amsterdamu, MBAL u Švicarskoj i Shenzhen u Kini.
* Anouk Kruithof
► Na izložbi u Zagrebu Ego, Eco, Crescendo izlažeš novu produkciju skulptura – možeš li nam reći nešto više o seriji radova i onome što nas očekuje?
Anouk Kruithof: Možete očekivati čudesan prostor zvan Francuski paviljon, kojega praznoga već vrijedi posjetiti, a koji je tijekom festivala Organ Vida odjeven u ciklus mojih novih skulptura. Novi radovi djeluju kao ostatci neprijateljskih sila prirodnog svijeta – gotovo kao da su razlomljeni od svog prirodnog stanja. Oni govore o sukobu predstavljanja katastrofe počinjene od čovječanstva prema prirodi. Ljudska kontaminacija prirode ima metaforičku povezanost s mentalnom kontaminacijom.
Oblik skulptura daje ideju o njihovom izvornom stanju: gruba i stjenovita, kao ostatak veće prirodne strukture. Izrađeni su iz čahure od sintetičkog materijala, tekstura radova je glatka i umirujućeg šarenog izgleda. Skulpturalni geštalt ostavljen je sam i gol te napravljen da prisvoji antropomorfne karakteristike dodavanjem proteza, štapova za hodanje, pinceta, metalne peći, zavoja, maski od gela, maske za kisik i anesteziju.
Uz prividnu „prirodnu“ hrapavost, na skulpturama su geometrijski rezovi, kao utjecaj čovjeka na prirodu: ništa ne može ostati netaknuto, nepromijenjeno, neoštećeno. Odnos čovjeka prema prirodi zamagljen je u ovom tehnokratskom svijetu u kojem živimo. Neke skulpture su sasvim glatke, dok iz drugih izvire ukorijenjen ljudski oblik (ukorijenjen u laži). “Stijene” su ranjeni dijelovi veće, cjelovite cjeline, netaknutog prirodnog ideala.
* Anouk Kruithof: Flat Head
► U svom radu često preuzimaš slike nađene na Internetu – one ekoloških katastrofa, kako možemo vidjeti na izložbi u Zagrebu, ali i slike s Instagram profila tvrtki, državnih agencija i obrazovnih institucija kao u radu #Evidence – što te slike predstavljaju za tebe kao fotografski materijal i što želiš postići kada ih povećavaš ili iskrivljuješ?
Anouk Kruithof: Izrađujem vizualne paradigme retoričkih strategija koje akteri korporacija, vlada i institucija neutraliziraju: ekološke katastrofe svjedočene satelitom ili slikama od dronova prezentiram u estetici koja podsjeća na našu stvarnost obilježenu ekranom.
* Anouk Kruithof: Folly
► Uzimajući u obzir problematiku kojom se tvoji radovi bave, pitanjima društvene stvarnosti, našeg odnosa prema prirodi – smatraš li svoju praksu političkom? Ako da, koliko ti je taj aspekt važan?
Anouk Kruithof: Moje djelo nije izravno političko, već ezoterično-agresivno i stimulativno angažirano. Važno mi je da uvijek postoji neka nejasnoća u mom radu, da se pitamo: “O čemu se radi?”. Život je slojevit te me moja osobna neobičnost dovodi do misterioznog osjećaja izvan našeg vlastitog razumijevanja svijeta. Pad kapitalizma hladno nam pokazuje da je postalo primjereno živjeti u nekom dosadnom racionalnom tehnokratskom razočaranju.
U ovom trenutku stojimo poput stijena omeđenih sa svih strana metalnim vratima. Postoji određena tajanstvenost u pokušaju objašnjavanja pojava koje odmah ne razumijete, što pruža osjećaj utjehe izvan vašeg vlastitog postojanja. To prekrasno dramatizira stvari. Danas svi patimo od nove, globalne duševne bolesti: neku vrstu iskrivljene empatije-shizofrenije. Mediji su izgubili integritet. Politika također. Kada čitamo, ne znamo čitamo li laž, kada govorimo, ne znamo govorimo li istinu.
* Anouk Kruithof: Skimmer
► Službeno si obrazovana kao fotograf, no medij u kojemu stvaraš proširio se na skulpturu, performans, instalacije… Kako to utječe na proces stvaranja ovih interdisciplinarnih djela i kako biraš medij za specifičnu seriju?
Anouk Kruithof: Fluidan prijenos fotografije u područje digitalnog nereda savršen je alat bavljenja socio-političkim i psihološkim pitanjima transformacijom slike u skulpture, instalacije i iskustva u fizičkom prostoru. Danas se svijet sastoji od slika koje su izgubile svoj integritet i sastoje se od beskrajne količine izmijenjenog, fotokopiranog, isprepletenog materijala. Sama stvarnost je postproducirana i inscenirana. Slike cirkuliraju putem Interneta, putem društvenih mreža brže nego što ih možemo iščitati i interpretirati: stvarnost, iskrenost i kontekst razoreni su. Slike se otuđuju i zanemaruju kroz cirkulaciju. Živimo u digitalnoj, tehnokratskoj, informacijskoj kulturi.
* Anouk Kruithof: Snug-Fit
► Unatoč nemogućnosti fiksiranja pravog značenja slike – dolaženja do „istine“, „iskrenosti“, ako možemo uopće govoriti u tim parametrima, ipak pišeš i stvaraš umjetničke knjige, kao ona nedavna Automagic koju možemo naći na publikacijskom platformi Stresspress.biz koju si sama pokrenula. Koji je tvoj odnos prema preuzimanju i uključivanju vlastitih i tuđih tekstova te njihovog odnosa spram slici?
Anouk Kruithof: Tekst usidruje sliku, ne dozvoljava vizualnoj i fluidnoj kvaliteti slike da slobodno luta.
* foto: Samir Cerić Kovačević
► Tema festivalske konferencije Organ Vida bila je Izvan dokumentarnog, a bavila se pitanjima “stvarnosti” i “fikcionalnosti” dokumentarne fotografije te mogućnostima stvaranja etički “dobre” i autentične umjetnosti. Veže li se to nekako za tvoju praksu?
Anouk Kruithof: Slika se više ne bavi stvarnosti. Ona danas više nego ikada ovisi o stavu. Živimo u gospodarstvu slike, gdje vladaju konflikti i kaos te gdje je štetno smatrati sliku kao dobroćudnu, etičku ili umjetničku jedinicu izražavanja. Ne možemo “vjerovati” ovom okruženju u kojem živimo. Možda bi se moj rad bolje uklopio u temu poput “Izvan fotografije”.
* foto: Samir Cerić Kovačević
Razgovarala: Luja Šimunović (sve tekstove ove autorice za Vizkultura.hr možete pronaći na linku)
Zahvaljujemo umjetnici i Organu Vida na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
