U petak 3. listopada u zagrebačkoj Galeriji Inkubator otvara se izložba ‘Isječci iz stvarnosti’ autorice Maje Šimunović. Majin rad već smo na Vizkulturi predstavili, u našoj kategoriji ARTODROM.
U nastavku više o izložbi kroz tekst kustosice izložbe Martine Bratić;
Maja Šimunović ovom izložbom predstavlja radove čiji se smisao, ali i sadržaj, reflektiraju kao autoričina promišljanja o vlastitome umjetničkom poslanju, ali i o vremenu posljednjih četiriju godina kao razdoblju osobne transformacije, učenja i osluškivanja. Ovi su radovi, stoga, stanoviti sukus prolaznosti, iskustva, uzroka i posljedica, nedoumica, odluka, i zbrojenih rezultata.
Izložbu tvori svojevrstan ciklus čiji se segmenti uvjetno mogu objediniti kroz odnose riječi i smisla, zvuka i tišine, dijelova i cjeline. Riječ je o skulpturalnim ostvarenjima u vidu niza figura, od kojih su neke “zadržane“ postamentom, a druge, makar slične formalnim oblikovanjem – “oslobođene“ od tla zajedništva, dok treću cjelinu čine crteži.
Centralno skulpturalno djelo čini rad koji svojom monolitnom i mastodontskom tjelesnošću u sebe uvlači i sažima prostor, ali koji, istovremeno – vlastitom rastvorenošću, zaglušujućim zvučanjem i shizofrenom utopijom stvara nepregledan niz malih narativa, zasebnih slika i značenja. To su nakupine mase koje rastu na zajedničkoj platformi sužanjskoga sistema, dok neki njezini elementi, čini se, pronalaze vlastiti život i izvan gabarita bijeloga kvadra kao svoje matice. Stoga pojedine figure zalaze u zasebne narative, iako ne sasvim slobodne i nesputane, nego vječno obilježene utezima kolektiva i sistema, a čija se stalna prisutnost zrcali kroz žičane strukture i njihovu simboliku mreže. Ovaj dominirajući rad čine prepoznatljivi elementi međusobno neprepoznatljivih relacija. Niz figura ljudskih atributa sebi međusobno stvara jednosmjernu križaljku komunikacije i razmjene koja nikada
nije dvosmjerna i, posljedično, smislena. Riječ je o komunikaciji koja generira zvučanje neverbalnoga jezika, prešutne stvarnosti i zatomljene istine.
Oblikovanje ljudske figure kao neugledne nakupine mase koja iskaz daje isključivo kroz facijalne geste, rezultat su autoričina osobna umjetničkog istraživanja o ljudskoj individualnosti, ali i društvenim zadatostima koje, bez obzira na snagu osobne volje i svijesti – uvijek, na stanovit način, anuliraju pokušaje “izlaženja“. U konačnici, ti korektivni mehanizmi sistema postaju generatorima (pojedinačnih) života, navika, međusobnih veza, a u ovome su radu najuočljiviji upravo kroz uniformno oblikovanje ljudskih figura kao integralnih elemenata strukture sasvim lišenih identiteta. S druge strane, ove shematizirane figure na sebe navlače značenje prenosioca, izoliranoga segmenta društveno-komunikacijskoga perpetuum mobilea, one čine, kako autorica objašnjava – 100 različitih segmenata mojih poimanja ljudi, moje osobno postojanje, lice i naličje.
Sve su predstavljene figure objedinjene i markirane svojom vezanošću za jedan zajednički fizički prostor, tvoreći strukturu oblikovanu kao niz. Niz označava viši stupanj organizacije i hijerarhizacije iskustva i života te gotovo prešutnim sporazumom podrazumijeva stanovite odnose moći i kanale njezina prenošenja. Čovjek je u očima Maje Šimunović nepregledan i bezbrojan odraz vlastite svijesti te je, stoga, svaka figura modelirana kao zaseban čimbenik, bez skulpturalne multiplikacije. Ipak, i ta vlastita svijest biva, u konačnici, sviješću zajednice i sistema, a vječno stežući obruč propisa i zakona simboliziran je upravo postamentom predimenzioniranih gabarita. Njegova veličina u odnosu na “tepih“ figura kao da upozorava na ljudsku ništavnost u odnosu na prirodu, ali i, mnogo zloslutnije – u odnosu na sam sistem i njegove operatore.
Tekst postamenta, združen s glasnoćom razgovora ljudskih figura također simbolizira besmisao kolektivnoga zaglušujućeg zvučanja, a unutar čije se kakofonije ne nazire individualan iskaz ili svijest, nego ono tek ostaje tragom vječno prisutnoga osobnog straha i nesigurnosti.
Treću grupu izloženih radova Maje Šimunović čine kolaži crteža i pisane riječi, a čije oblikovanje otvara višesmjerna čvorišta interpretacije i čitanja, odnosno, gledanja. Ti kolaži, u konačnici,
dijalogiziraju s ljudskim figurama i njihovim kontekstima upravo kroz pitanje odnosa dijelova i cjeline, ali i kroz ideju riječi, smisla i značenja kao integralnih elemenata naše (društvene) stvarnosti.
Maja Šimunović upisala je Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu u klasi prof. Nikole Vučkovića, smjer kiparstvo (od 2007. do 2009. godine), a treću je godinu nastavila na Likovnoj akademiji u Zagrebu, usmjerenje mala plastika i medaljerstvo u klasi prof. Damira Mataušića, gdje je i diplomirala 2013. godine. Dobitnica je stipendije Erste banke u okviru potpore mladim likovnim autorima (2012.), izlagala je na brojnim skupnim projektima, a izložba u Galeriji Inkubator druga je samostalna izložba ove umjetnice.
