Istok je zapadno od Zapada

Na Bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana (Mediterranea 18) koje je prošlog tjedna otvoreno u Tirani i Draču u Albaniji, Slobodne veze/projekt Motel Trogir predstavljaju radove pet umjetnika: Katharine Swoboda iz Austrije, Nicolasa Ventourakisa iz Grčke, Marka Salapure iz Srbije, Pavela Khaila iz Ukrajine i Katerine Duda iz Hrvatske.

Umjetnici su odabrani temeljem javnog natječaja u okviru specjalnog programa Slobodnih veza/projekta Motel Trogir nazvanog „Istok je zapadno od Zapada“, te su sudjelovali na rezidenciji u Splitu, Trogiru i Makarskoj rivijeri 2016. godine, nakon čega je uslijedila produkcija radova. Radovi ponajviše, ali ne isključivo, tematiziraju modernističke objekte u Dalmaciji kojima se projekt Motel Trogir bavi.

Slobodne veze jedini su partner Bijenala iz Hrvatske, a Katerina Duda ujedno jedina predstavnica iz Hrvatske koja sudjeluje na ovogodišnjoj Mediterranei 18.

*Motel Trogir – rezidencija / kolektiv

Intervju s umjetnicima pročitajte u nastavku

► Kakav rad predstavljate na Bijenalu i da li se, ako uopće, dotiče vaše dosadašnje prakse?

Pavel Khailo: Moj je rad neka vrsta otvorenog koda, predloženog protokola za istraživanje napuštene arhitekture, a koristi se kao mjesto za razmjenu informacija, kao knjižnica ili nešto slično. Budući da arhitektura uvijek reprezentira i politiku, zanima me sagledavati zgrade politički. Iz te perspektive, napuštena modernistička zdanja u postsocijalističkim zemljama mogu biti sagledana kao propadajuća skloništa za promišljanje neke druge moguće budućnosti.
Upravo je i to točka povezivanja s mojim drugim radovima u kojima pokušavam analizirati nestajuću prošlost kako bi govorio o budućnosti.

Marko Salapura: Moji glavni interesi su polje arhitekture i izgrađen okoliš. Tako da kad usporedim ovu video instalaciju s mojim prethodnim radom, kontinuitet postoji. Rad naslovljen „Kairos, Straight to the Sea“ prati razgovor koji se događa u dva vremena na istoj lokaciji. Ima tri grane: kako prostorne ideje jedne generacije utječu na one koje dolaze poslije; kako je prostor od resursa postao roba; i što sad?

Katherina Swoboda: Moj jednokanalni video rad nastao za Motel Trogir izložbu bavi se rano modernističkim kompleksom Highpoint iz 1930-ih u Londonu. Ranije sam se bavila arhitektonskom grupom „Tecton“ i njihovim pokretačem, ruskim emigrantom, Bertholdom Lubetkinom, odnosno progresivnim idejama kojima su bili vođeni. Tektonovi projekti londonskog ZOO-a i stambenog kompleksa Highpoint koji je bio za bogatije ljude, bili su jedan od početaka afirmacije modernizma u Engleskoj.
Sam Lubetkin je kasnije radio više na liniji vlastitih političkih pogleda. Budući da sam već radila neke radove koji su se bavili Tectonovim ZOO-om u Dudleyju u blizini Birminghama i u Londonu, zanimalo me kako bi se njegove ideje prenijele u habitat za ljude.

Katerina Duda: U fokusu rada „Korak za Koteks“ je sportsko-prodajni centar Koteks Gripe u Splitu, izgrađen povodom Mediteranskih igara 1979. i zapravo je posljednji veliki modernistički projekt u Splitu. Brzo nakon gradnje pokazuje se kao vrlo uspješan i bitan gradski projekt, ali kratkog daha jer nastupaju devedesete i poznati scenariji – kriminalna privatizacija, zatiranje javnog interesa, revizionizam. Danas poludevastiran Koteks stoji kao ilustracija postsocijalističkog konteksta, a njegova je važnost za Split i dalje neupitna jer je Sportski centar Gripe ključno mjesto splitskog sporta.

Za rad mi se činilo bitnim ne zaustaviti se na nostalgiji, nego razgovarati o kompleksu i njegovom današnjem potencijalu i to sa sportašima, svakodnevnim korisnicima. Izuzetno je filmičan i važno je ne svesti ga samo na estetiku i začudne kadrove arhitekture, već učiniti vidljivim širi kontekst, zasnovan na drugačijoj paradigmi koja je vidljiva već u tretmanu javnog prostora kompleksa. U dijalogu sa sportašima, rekreativcima, grupama i pojedincima stvarali smo situacije u kojima oni izmješteni iz uobičajenog prostora treniranja, u eksterijeru kompleksa svojim sportskim pokretima reagiraju na samu arhitekturu. Prvi dio rada ima elemente društvene prakse, drugi dio rada se događa se s postavom. Za bijenale će rad biti izložen kao dvokanalna video instalacija.

Mislim da je „Korak za Koteks“ i što se tiče forme i sadržaja nastavak onoga što mi je trenutno zanimljivo istraživati. Izazovno mi je da su radovi koje radim site specific i usko vezani uz situacije lokalnih konteksta. Bijenale je u neku ruku korak dalje. Zadatak je lokalni kontekst s vrlo bitnim elementom sportskog nasljeđa grada Splita, nama vrlo jasnim toposom, pripremiti i što potpunije artikulirati međunarodnoj publici.

Nikolas Ventourakis: Instalacija se sastoji od dva dijela. Jedno je fotografija, uokvirena i ovješena te digitalni prikaz preuzet s Google Eartha koji je manipuliran i retuširan kao pozadina. Fotografija je snimljena tijekom rezidencije u Dalmaciji prošloga rujna. Prikazuje blokirani pogled iz jednog od bungalova Motela Trogir.

Zaintrigirala me priča o Motelu i diskurs o korištenju prostora, bilo javnog, bilo privatnog, a za mene je ovaj vid bio apstraktan način razgovora o mnogim elementima koje smo susreli tijekom našeg putovanja u Hrvatskoj – elementima koji su ujedno zajednički i ostatku Europe i svijeta.

Veza ovog s mojim prethodnim radovima postoji na konceptualnoj razini. To je liminalna točka percepcije o tome kako naše društvo funkcionira i kako se pozicioniramo da bi razumjeli ta djelovanja. Rad je pomalo blizak i mojem projektu “Banality of Avant Garde” koji se također bavi upotrebama javnih zemljišta i posljedicama.

*katerina Duda – “Korak za Koteks” still

► Nikolas, već dugo živite i radite u Londonu. Kako doživljavate skakanja s konteksta tržišta umjetnosti na ove tipove projekata? Što vas je zanimalo u Motel Trogir “priči”?

Nikolas Ventourakis: Vrlo mi je lako skočiti od jednog do drugog. Uvijek sam držao jednu nogu u svakom brodu, istovremeno čekajući trenutak kad ću pasti u more. Vjerujem da mi ostajući aktivan u oba polja omogućava da stvorim bolje razumijevanje temeljnih sila i struja koja oblikuju diskurs. Kako se donose odluke i kako se odabiru teme. Što se tiče detalja Motel Trogir rezidencije, već sam spomenuo da mi je važno imati priliku naučiti iz prve ruke o iskustvima susjedne zemlje koja je tako isprepletena mnogim političkim kretanjima u Grčkoj u posljednjih stotinu godina, a znam tako malo o tim jednako važnim narativima.

► Slobodne veze i kustosica Nataša Bodrožić uz podršku tima projekta Motel Trogir (Lidija Butković Mićin i Saša Šimpraga), razvili su specifičnu rezidenciju i metodologiju rada u okviru tog projekta koji je povezan s Bijenalom, no ima svoju vlastitu logiku, mikrostrukturu, ekonomiju odnosa i koncept. Kako vam se čini taj predloženi format koji ste prošli nakon što se odabrani na javnom natječaju i input koji ste dobili u okviru projekta – uvod, studijski posjet, prezentaciju konteksta, istraživanje itd?

Katerina Duda: Od samog početka odvajam ove dvije stvari – s jedne strane kustoski rad Slobodnih veza, a s druge samo izlaganje na Bijenalu. Pretpostavljam da je to zbog odnosa prema radu i uvjetima proizvodnje koje se uvelike razlikuju. Format i proces rada koji su nam ponudili kustosi Slobodnih veza je izuzetno vrijedno iskustvo u svim segmentima, počevši od samog studijskog putovanja, preko teorijske podloge i samokritike do praktične realizacije. Iako svatko od nas izlaže samostalan rad, do sada smo uspjeli funkcionirati kao kolektiv uz konzultacije i refleksije u toku procesa. Iz moje perspektive, ekipa sastavljena od stranih umjetnika unijela je svježe aspekte u percepciji našeg lokalnog konteksta, interpretacijama kroz vlastite radove i povezivanju s kontekstima Ukrajine, Grčke ili zapadne Europe.

S druge strane, sudjelovanje na Bijenalu mi je najmanje bitan dio procesa. Promatram ga kao neku točku gdje će rad biti izložen ovoj fazi u kojoj je sada, kao testiranje postava i života rada u kontekstu međunarodne izložbe. Bit će zanimljivo promatrati kako ovakav tip rada egzistira među radovima mladih umjetnika uglavnom zapadne Europe, u trenutnim umjetničkim trendovima, i to u Tirani koju veže sličan postsocijalistički kontekst.

Katherina Swoboda: Puno sam profitirala od studijskog posjeta Dalmaciji. Bilo je sjajno iskusiti arhitekturu uz specifičnu i informiranu raspravu koja je upravo istaknula kontekst i povjesnost. Opsežnost strukture Bijenala nisam mogla shvatiti, ali mi se sviđa naslov „Home“ koji se i dotiče mog projekta.

Nikolas Ventourakis: Za mene je bilo vrlo važno provesti vrijeme u Hrvatskoj. Unatoč dolasku iz susjedne zemlje, imam ograničeno poznavanje trenutnog stanja ostalih balkanskih zemalja – mislim da znam veliku priču, ali nemam iskustvo fizičkog boravka u prostoru.

Imam dojam da je rezidencija, unatoč vrlo kratkom trajanju, bila vrlo intenzivna na dobar način jer nam je omogućila da dobijemo dobar uvid i mnogo podataka o stvarima koje bi nam inače bilo teško samima spoznati.

Ne zaboravimo također i da postoji stalni dijalog između vremena boravka u Hrvatskoj i same izložbe. Ideje su sazrele i razvijale se izvan okvira rezidencije ili Bijenala, pa trenutno mogu funkcionirati kao grupna izložba i zajednička istraživanja uključenih umjetnika i organizacije, ali istovremeno ostati i kao pojedinačni procesi koje svatko od nas može oblikovati i nadograditi u budućnosti.

Marko Salapura: Izuzetno sam profitirao na rezidenciji, a glavni razlozi su detaljni studijski izleti i ekstenzivni ping–pong između kustosa i umjetnika koji su sudjelovali. Rezidencija nije bila jednosmjerna ulica.

Pavel Khailo: Rad u mikrogrupama je uvijek učinkovitiji od širenja pozornosti na široko područje. Predložena struktura načina rada pomogla mi je da se više približim specifičnom kontekstu i da lakše uvedem druge kontekste u raspravu. Naravno, kratkotrajne rezidencije nisu stvarna istraživanja, već više vrsta turizma, kritičkog turizma, ali ipak korisne. Ono što je ovdje bilo važno je da to nismo pokušali prikriti, već se pozabavili onim što i kako gledamo i što znači putovati da bi vidjeli neku ruševinu iz socijalizma.

*Katharina Swoboda – “Tekton” still

► Pavel, vi pohađate Školu Chto Delat https://chtodelat.org/ u Sankt Peterburgu. Kako je ta činjenica utjecala na razvoj vašeg rada za Motel Trogir, ako uopće?

Pavel Khailo: Škola angažirane umjetnosti kolektiva Chto Delat je iskustvo zajedničkog života i dijeljenja misli s velikom skupinom umjetnika. Jasno, međusobno utječemo jedni na druge i pomažemo si u razvoju projekata. To nije vrsta izravnih savjeta, već dugotrajna komunikacija koja pomaže shvatiti rad općenito, zapravo moć kolektivnog uma. Velika je privilegija učiti od drugih umjetnika oko vas, a koji koji paralelno razvijaju vlastite projekte. Govoreći o radu za Bijenale, za mene bilo je jako važno razgovarati s Nikolajem Oleynikovim, koji mi je puno pomogao s nekim kritičkim pogledima i idejama kako ga razviti. Naravno, tome je doprinijela i ukupna atmosfera škole.

► Pitanje stvaranja povijesnih narativa bilo je u osnovi predložene rezidencije, uvelike u odnosu na tekući val povijesnog revizionizma koji se događa u postsocijalističkim zemljama, ali i na Zapadu. Jeste li to smatrali važnim i jeste li to na ikoji način vezali uz kontekste vlastitih zemalja?

Nikolas Ventourakis: Definitivno! Za mene je to bio jedan vrlo važan aspekt boravka u Hrvatskoj. Nevjerojatno je kako su narativi danas slični posvuda u Europi. U Grčkoj je zamagljivanje diktature i bivših nacističkih suradnika jednako praksi demoniziranja lijevog i bivšeg režima, dok se istodobno promiču fašističke ideologije u bivšim jugoslavenskim republikama.

Katherina Swoboda: S revizinizmom sam se susretala, osobito kroz desne politike. Ne bi isticala ili nisam upoznata s mainstream povijesnim revizionizmom unutar austrijskog društva, ali bi ukazala na zanemarivanje i prikrivanje povijesti.

Katerina Duda: Kao dio generacije koja je u prvi razred osnovne škole upisana ’95. i koja formativne godine provodi u takvoj klimi, mogu reći da smo revizionizmom i implikacijama politika devedesetih bili prisiljeni baviti se čitavo vrijeme i dok ih još nismo politički kontekstualizirali ili osvijestili. Borba protiv revizionizma nije izazov profesionalnog umjetničkog rada, nego prožima svakodnevicu, sve sfere života. Izazovi i opasnost jesu da socijalističko nasljeđe ne svedemo na estetizaciju i nostalgiju nego da osvijestimo emancipatoran i progresivan karakter ove baštine i na njemu gradimo današnje društvo. Upravo zato mi je bitno da o Koteksu ne razgovaramo samo kao o prvom šoping centru i pjevušimo njegovu reklamu s radija, nego, primjerice, kao o kompleksu kojim dominiraju praznina i javni prostor, koji jest mjesto okupljanja i zaustavljanja i koji se uklapa u topologiju grada.

Pavel Khailo: Hrvatski kontekst činio mi se vrlo poznat. S puno procesa poput onih kada “civilizirana Europa” dolazi odrediti što je dobro,a što loše. U Ukrajini idemo smjerom državno upravljanog procesa dekomunizacije, koji povijest piše ispočetka i izvlači neke važne, pritom ne mislim samo pozitivne, procese iz naše prošlosti. Da, sovjetsko razdoblje zahtijeva kritički pristup, ali u to treba uključiti i njegovo nestajanje.Bilo mi je doista zanimljivo razumjeti kako Slobodne veze lokalno grade kontranarative takvim praksama.

Marko Salapura: Nije pitanje da li je to izazovno ili ne. Prije bi upotrijebio izraze da je važno i hitno. Je li lijepo, je li ugodno, ne znam i zapravo me ne zanima. Ovo je pitanje direktno povezano sa stejtmentom, ako umjetnik ima konzistentni stejtment koji ima ideološku jasnoću. Mora postojati jasan stav prema revizionističkom valu.

*Marko Salapura – “Kairos, straight to the sea”, still

► Smatrate li da ovakvi projekti trebaju biti vezani uz Bijenale, i mogu li napraviti ikakvu razliku unutar okvira masovne umjetničke manifestacije poput Bijenala?

Pavel Khailo: Uvijek je teško zadržati politička stremljenja u umjetničkoj instituciji. Iako je pozitivno da imamo priliku govoriti, no kontekst umjetničke scene često pretvara ozbiljne riječi u male razgovore uz čašu vina. To je stvarnost s kojom se moramo nositi. Ipak vjerujem da čak i ako je naš glas tamo slab, svakako nećemo šutjeti.

Katherina Swoboda: Mislim da je najveći plus našeg projekta činjenica da samo radili i izmjenjivali i raspravljali o idejama neko vrijeme i uz određeno vodstvo od strane Slobodnih veza. Smatram da su u okviru velikih manifestacija poput Bijenala, ovakvi kolaborativni projekti vrlo važni. Mogu li oni promijeniti nešto? Smatram da svako svjesno djelovanje i promišljanje čini razliku, pa smatram da mogu.

Marko Salapura: Ne znam. U nekom trenutku mogu poslužiti kao korisna mjesta za zaustavljanje i razmatranje šire slike, tako da bi to moglo biti dobra stvar, pritom dobra nije isto kao i korisna, ali istodobno mogu dati legitimitet nekoj većoj slici koja je pogrešna. Kao i uvijek postoji mogućnost subverzivnih metoda, no nisam ljubitelj toga. Tu veću sliku ili prihvatite ili ne, i imate neki stav ili ne. Kao i u svemu, promjena mjerila u jednom sustavu je uvijek dobar stvar.

Nikolas Ventourakis: Na ovo ću biti u mogućnosti bolje odgovoriti nakon što sam doživio izložbu i Bijenale. Trenutno sam mišljenja “Čekaj i vidi”. Postoje mnogi pozitivni aspekti biti dijelom takve velike strukture, ali i niz negativnih – ali dajmo si neko vrijeme prije nego što budemo spremni za kritičko djelovanje.

Katerina Duda: Nemam iskustvo sudjelovanja na ovako velikim manifestacijama, niti posve jasnu sliku kakvi će biti ostali radovi. Možda bismo ovo pitanje trebali postaviti nakon Tirane, kao refleksiju. Prijavom na MT natječaj prihvatili smo okvir Slobodnih veza, a ono podrazumijeva biti dio Bijenala koje djelomično pokriva naš studijski boravak. Time smo i prihvatili argumentacijsku liniju kustosa da je bitno širiti javni diskurs oko ovakvih projekata i problematizirati ih unutar umjetničkih institucija i manifestacija poput Bijenala.
Međutim, ključno je da smo istovremeno svjesni konteksta u kojemu izlažemo i koliko zbog toga gube tema ili sam rad. Naime, Motel Trogir je samo jedan od zasebnih projekata na Bijenalu, a zimus smo imali priliku svi koji sudjelujemo u tom programu okupiti se u Milanu. Bijenale je manifestacija za umjetnike do 35 godina. Dakle, riječ je o mladim autorima na početku karijere, još uvijek neformiranog i posve zrelog umjetničkog izričaja. Začudilo me koliko se nekritički i romantizirano pristupa Mediteranu, koliko su ti „mladi umjetnici“ unutar tržišta, nefleksibilni i zapravo unutar vrlo jasno postavljenih kanona suvremene umjetnosti. Trebamo biti svjesni da je to kontekst u kojemu izlažemo, kontekst u koji se MT sa svojom cjelokupnom agendom javnog rada baštinskog aktivizma baš i ne uklapa. Prema tome, jasno mi je da će sam rad na Bijenalu drugačije funkcionirati nego ako ga izlažem u nekoj galeriji kod nas, za ovu priliku će i postav biti drugačiji, možda više didaktički ili više light.

Konkretno, u Koraku za Koteks važna mi je emocija koja se dogodila kroz društvenu praksu, u Splitu. Na primjer, situacija u kojoj tinejdžerke rukometašice reagiraju na arhitekturu Koteksa i zajedno s trenericom režiraju rukometne pokrete na koje ih Koteks asocira; ili samo to što su sportaši posvetili nekoliko minuta da promisle o arhitekturi modernizma na možda drugačiji način i na to reagirali. Zbog toga, važno će mi biti izložiti rad kasnije u lokalnom kontekstu. Bijenale je tu zanimljivo zbog eksperimentiranja s umjetničkom metodologijom, kako emociju s terena dobiti u galerijskom postavu na najjednostavniji način, unutar ogromne manifestacije.

S druge strane, ako ovo pitanje shvatimo kao pitanje o formatu, samokritici, uvjetima rada i proizvodnje kroz okvir kakav postavljaju Slobodne veze s projektima poput Motela Trogir i može li to činiti razliku unutar umjetničkih manifestacija ili generalnog umjetničkom polju, možda bi mogli biti korak bliže da sami sebi osiguramo bolje uvjete vlastite proizvodnje i rada.