U Zagrebu je početkom studenog 2019. s radom započelo drugo izdanje WHW Akademije, međunarodnog obrazovnog programa u trajanju sedam mjeseci, namijenjenog umjetnicama_ima koji su na početku razvijanja svoje prakse. Besplatni eksperimentalni program, koji godišnje prima 8 do 12 sudionica_ka, pokrenuo je kustoski kolektiv WHW (Ivet Ćurlin, Ana Dević, Nataša Ilić i Sabina Sabolović, uz grafičkog dizajnera Dejana Kršića) 2018. godine, a prema riječima ovogodišnje voditeljice programa Ane Dević, ideja za njegovo pokretanje razvila se uslijed jačanja desnice i drastičnih rezova u kulturi, posebice u nezavisnom sektoru. U tom kontekstu, tema edukacije postala je imperativ s ciljem borbe za slobodno obrazovanje i kritički usmjerenu proizvodnju sadržaja. Neke su koncepcije Akademije inspirirane programom Home Workspace Program, koji je 2011. godine pokrenula bejrutska kustosica Christine Tohmé [1], kako bi istražila slobodne, transdisciplinarne i kritičke modele umjetničkog obrazovanja u Libanonu i arapskim zemljama, gdje je obrazovanje uglavnom privatizirano.
*Polaznice i polaznici WHW Akademije / foto: Damir Žižić
Slijeva nadesno: Gaisha Madanova, Neža Knez, Jolanta Nowaczyk, Bianca Hisse, María Luisa Sanín Peña, Dante Buu, Vlad Brăteanu, Ivana Tkalčić, Ekaterina Muromtseva, Tin Dožić
Osnovna struktura WHW Akademije sastoji se od serije dvotjednih intenzivnih programa s pozvanim profesorima (Banu Cennetoğlu, Sandi Hilal, Alessandro Petti, Manuel Pelmuş), koji uključuju niz teorijskih i praktičnih zadataka. Osim kustoskog kolektiva WHW, stalni profesori ovogodišnjeg programa bili su umjetnik David Maljković i spisateljica, kustosica te urednica časopisa Artforum Kate Sutton, dok je umjetnica Sanja Iveković održavala masterclassove za sudionike_ce. U obliku programa Večeri s WHW Akademijom održana su brojna javna događanja. Osim toga, polaznici Akademije imali su priliku sudjelovati u istraživačkim putovanjima, vježbama, akcijama i stvarati u zajedničkom radnom prostoru, bogato opremljenom relevantnom literaturom. U sklopu istraživačkog seminara na kojem smo zajedno sudjelovali u siječnju, upoznala sam sudionike ovogodišnje Akademije, a to su Vlad Brăteanu (Bukurešt), Dante Buu (Rožaje), Tin Dožić (Zagreb), Bianca Hisse (Tromsø/São Paulo), Neža Knez (Ljubljana), Jolanta Nowaczyk (Prag/Varšava), Gaisha Madanova (Munich/Alma Ata), Ekaterina Muromtseva (Moskva), María Luisa Sanín Peña (Bogota/London) i Ivana Tkalčić (Zagreb). Tog subotnjeg jutra slavio se rođendan jedne sudionice. Njeni su je kolege iznenadili čak dvjema tortama, koje smo jeli gledajući video rad A tough male portrait (2019.) Ekaterine Muromtseve. Autorica istražuje osobnu i kolektivnu memoriju, kako bi uočila paradokse i kliznuća između fikcije i stvarnosti. Ovdje je riječ o dokumentiranju jednogodišnjeg procesa izrade portreta predsjednika Vladimira Putina. Protagonist je teniski trener koji predano i strastveno svakodnevno radi na ikoničkoj slici moćnog vladara, sanjareći kako će je odnijeti u Moskovski kremlj. Muromtsevin impresivan uradak na vrlo inteligentan i nenametljiv način ocrtava odnose moći i društvene antagonizme u suvremenoj Rusiji, rodnu asimetriju i perpetuiranje koncepta dominantne muškosti. Oduševljena mnogobrojnim perspektivama i dimenzijama čitanja ovog rada, jednako kao i relevantnošću radova drugih sudionica_ka, koje sam vidjela na subotnjoj prezentaciji polaznika Akademije, nastavila sam pratiti razvoj njihovih umjetničkih i istraživačkih projekata.
*Vlad Brăteanu, “look down”, 2020. / foto: Damir Žižić
Iako je motivacija za pokretanje eksperimentalnog obrazovnog programa bila odgovor na tradicionalne i reakcionarne okvire umjetničke edukacije, uslijed potresa i pandemije, koji su onemogućili klasične uvjete suradnje, Akademija se ove godine morala suočiti s još najmanje tri krize – zdravstvenom, stambenom i ekonomskom. Unatoč brojnim izazovima i deformiranom obrazovnom krajoliku, program se održao u cijelosti putem digitalnih platformi i alternativnih oblika komunikacije. Pored uloge mentorice i voditeljice programa, Dević je u novonastaloj situaciji naglasila važnost međusobne brige, solidarizacije i reciprociteta, što je ujedno okosnica metodologije programa. Kraj sedmomjesečnog putovanja upriličen je u tri završna čina – riječ je o izložbi Drei Tage bis zum Ende der Kunst, razvijenoj tijekom izolacije, o kolektivnoj šetnji i o zvučnom kolažu Konferencija ptica, koji je premijerno emitiran krajem lipnja u sklopu programa Kulturizacija na Radio Studentu. [2]
Izložba Drei Tage bis zum Ende der Kunst, postavljena u Galeriji Nova od 27. svibnja do 15. lipnja, završni je događaj modula Razgovor o drveću, pod vodstvom kustosice Ane Dević. Sadržaj modula koncipiran je oko pitanja otpora, otpornosti i kolektivnosti, koja su „promatrana kroz motive stabala i šume kao metafore središnje linije istraživanja iz koje se granaju različite teme i umjetničke prakse zastupljene u zbirci Kontakt.“ [3] Podsjetimo, WHW Akademija realizira se u partnerstvu s kolekcijom Kontakt, čiji je fokus na eksperimentalnoj i neo-avangardnoj umjetnosti centralne, istočne i jugoistočne Europe od kasnih 1950-ih do danas. Uz povijesno-umjetničku dimenziju (referencijalnost), izložba uspostavlja odnos prema novim modalitetima stvarnosti. Pored simbolike ptice, koja se veže na treći čin, prikaz aktualne krize moguće je čitati kroz najmanje tri šire teme zastupljene na izložbi: Re/konstrukcija sadašnjice tijekom krize; de/materijalizacija komunikacije i prekarizacija kulturnog sektora.
*Vlad Brăteanu, “get your shit together and stay balanced”, 2020. / foto: Damir Žižić
Re/konstrukcija sadašnjice tijekom krize
Izložba je naslovljena prema istoimenom radu Mladena Stilinovića iz 2002. koji reflektira filozofska promišljanja o konceptu kraja umjetnosti, odnosno odražava internu problematiku umjetnosti kao paradigme u vrijeme kada je umjetnički jezik dobio značajke metajezika. Nasuprot unutarnjoj problematici koju Stilinovićev rad tematizira, u ovom je slučaju moguće opipljivije promišljati kraj umjetnosti, upravo zbog vanjskih čimbenika – potresa, pandemije, izolacije te izostanka adekvatne financijske potpore umjetnicima i kulturnim radnicima. Unatoč ograničavajućim modalitetima nove svakodnevice, polaznici Akademije proizveli su brojne radove u kojima su promišljali ulogu i mogućnosti kulturne proizvodnje u trenutku krize. Krenuvši od nemogućnosti korištenja prostora galerije, koji je ovisno o društvenom kontekstu, na razmeđi privatnog i javnog, osmislili su izložbu iza zatvorenih vrata. Koristeći potencijal staklene stijene koja opasava dio galerije, postavili su izložbu tako da se gleda izvana, istovremeno dokidajući klasični način prezentacije umjetnosti u bijelom galerijskom prostoru, izoliranom od vanjskih utjecaja. Upravo je potonje okosnica i boljka izložbe, od koje izlagači nisu bježali, već su se s njom u fizičkom prostoru suočili. Tako je umjetnik Vlad Brăteanu, kojeg je potres 22. ožujka zadesio na 34. rođendan, prikupio 34 poklona, komade zabata, krova i žbuke s oštećenih zagrebačkih zgrada. Rad koji sastavlja po uzoru na meditativno slaganje kamenčića, Brăteanu naziva get your shit together and stay balanced, (ironično) upućujući promatrača na unutarnju snagu, proklamirajući harmoniju u situaciji zanemarivanja egzistencijalnih potreba građana nakon potresa. Postavljanjem skulpture u izlog galerije, metaforička vitrina na neki način simulira prezervaciju klasicističkih i modernističkih zgrada, čiji su neodabrani dijelovi završili na gradskom smetlištu.
María Luisa Sanín Peña predstavila se radom Naša Gospa od koronavirusa, akrilom na papiru, koji po uzoru na popularne zavjetne slike (Milagritos ili mala čuda) prikazuje Djevicu Mariju na fluorescentnoj pozadini. Umjetničin komentar na doba tjeskobe i nesigurnosti ujedno je čin zavjeta i slavljenja prijateljstva. Jolanta Nowaczyk u svojoj se umjetničkoj praksi usmjerava na istraživanje mehanizama suvremene umjetnosti i institucionalnu kritiku. Tijekom izolacije izrađuje dvije zastave od pronađenih tkanina – dok na prvoj piše Novo normalno, na drugoj stoji Blazing world. Potonja je bila postavljena ispred Galerije Nova. U kontekstu fetišizacije umjetničkih radova i financijskog kapitala koji generiraju, posebno mi je zanimljiv njezin rad A very classic trigger, nastao u sklopu sudjelovanja na projektu S kolekcijom Davida Maljkovića u riječkom MMSU-u. Nove prakse gledanja i poimanja umjetnosti Nowaczyk konceptualizira kao slušanje (o) umjetnosti, koristeći metodu ASMR-a. Senzualnim šaputanjem opisuje predmete iz kolekcije u maniri popularnih YouTubera, izazivajući ugodu kod slušatelja.
*María Luisa Sanín Peña, “Our Lady of the Coronavirus”, 2020.; Jolanta Nowaczyk, “Blazing World”, 2020. / foto: Damir Žižić
De/materijalizacija komunikacije
Testirajući mogućnosti praznog prostora i nove oblike interakcije Neža Knez simbolički biva zarobljena u galeriji trideset minuta dnevno, izvodeći performans Searching for a meaning, pitajući se: „Što se može izraziti jednostavnom gestom mahanja iz interijera prema vanjskom svijetu? Postoji li odgovor ili pitanje za te rastresene trenutke i osobne doživljaje koje je teško podijeliti s drugima? Ili je riječ tek o neuspješnoj komunikaciji?“ [4]
Umjetnica Bianca Hisse, koja u svojoj praksi uranja u jezične obrate i logike pokreta kako bi istražila načine koreografiranja društava današnjice, u radu Thanking you for your immediate attention polazi od ideje kako napraviti izvedbu bez publike, odnosno kako zadržati izvedbenu prisutnost pod uvjetom da nismo uvijek viđeni. Autorica osmišljava dvije geste – pljeskanje i padanje na pod – koje polaznici izvode u prostoru Galerije Nova i izvan nje, vodeći se idejom da „čak i kada se svijet i polje kulture doimaju paraliziranima, mi se i dalje krećemo, ponekad nečujno, u različitim smjerovima.“ [5] Umjetnik sa zagrebačkom adresom, Tin Dožić, radom Less screen time daje još direktniji komentar o dematerijalizaciji komunikacije. Istražujući tekući kristal, koji se upotrebljava za strukturiranje svjetla na digitalnim uređajima poput računala, televizora i mobitela, umjetnik proučava pukotine na ekranima koje rastaču kristal i stvaraju oslobođene vizuale. S obzirom da posredovanu sliku više nije moguće vidjeti, glavni sadržaj postaje upravo materijalni aspekt njezine proizvodnje. [6] Ovaj rad u širem smislu možemo promatrati kao nastavak Dožićevih zanimanja za političku ekologiju i materijalnost digitalnih medija. Istraživanjem za rad GoldRush iz 2018. problematizirao je ekološke reperkusije transporta odbačenih i (planirano) zastarjelih osobnih računala u siromašnije zemlje svijeta.
*Neža Knez, “Searching for a meaning”, 2020. / foto: Damir Žižić
*Bianca Hisse, “Thanking you for your immediate attention”, 2020. / foto: Damir Žižić
*Tin Dožić, “Less screen time”, 2020. / foto: Damir Žižić
Prekarizacija kulturnog sektora
Pitanje prekarnih uvjeta rada jedna je od centralnih tema prisutnih u nezavisnom kulturnom sektoru posljednjih godina. Uslijed pandemije i ekonomske krize te neadekvatne državne i institucionalne podrške, situacija je vrlo nepovoljna. Ekaterina Muromtseva u Zagrebu je započela novu seriju radova Silence, posvećenih nevidljivosti u kulturi. Razgovarajući s kulturnim radnicama o njihovom često nevidljivom prekarnom radu, pokrenula je seanse izrade njihovih portreta, odnosno sjena. Iz tih predložaka naslikala je impresivan mural u galeriji, koji priča i širu priču o nevidljivosti određenih tijela. Kako bi izložila nove radove, Muromtseva je tijekom izolacije na svojoj privremenoj kućnoj adresi pokrenula balkon galeriju, o kojoj su pisali inozemni mediji.
Postavljajući pitanja gostoprimstva u kontekstu socijalnog distanciranja; (ne)sigurnosti i (ne)vidljivosti nekih oblika rada, Vlad Brăteanu surađuje s čistačicom galerije, Renatom Štember, u instalaciji her, here, there, koja se nalazi na samom ulazu u galeriju. Naime, Štember je posudila svoj rukopis za riječi here i there, ugravirane na dva tepiha ispred i iza ulaznih vrata, a Brăteanu je zauzvrat čistio prostor galerije.
*Ekaterina Muromtseva, “Silence”, 2020. (mural); Ekaterina Muromtseva, “Out”, 2020. (crtež) / foto: Damir Žižić
*Vlad Brăteanu, “her, here, there”, 2020. / foto: Damir Žižić
Metafora ptice
Umjetnica Ivana Tkalčić, koja živi u Zagrebu, u instalaciji Steady movement (one of forests, three of birds) bavi se istovremenom željom za kretanjem (ptice), ali i nemogućnošću njezina ostvarenja, pod parametrima koji je sputavaju (stablo-šuma). Njezin rad može funkcionirati kao tematska poveznica sa zvučnim kolažem Konferencija ptica, koji su polaznici u suradnji s Ljubicom Letinić pripremili u radijskom formatu. Riječ je o eksperimentalnoj izvedbi poeme Jezik ptica perzijskog pjesnika iz dvanaestog stoljeća Farida ud-Dina Attara. [7] Poema govori o mističnoj potrazi trideset ptica, koje predvodi kruničarka, najmudrija od njih, na putu do njihovog idealnog kralja Simurga. Nakon iscrpljujućeg putovanja kroz sedam dolina u potrazi za vladarom, znanjem i istinom, ptice susreću same sebe te dolaze do spoznaje da je ono za čim su tragale oduvijek bilo u njima: „Ključni stih na samom kraju poeme o otvorenom putu bez vodiča i putnika upućuje na otvoreni labirint kroz koji naši glasovi pokušavaju zajedno navigirati“. [8] Gaisha Madanova, koja se u svojoj praksi zanima za teme gledanja, bivanja gledanim i tijela kao izraza unutarnjeg iskustva, uzima spomenutu poemu kao polazište za instalaciju In order to see birds, it is necessary to become a part of the silence. (2. poglavlje). U potrazi za svojim ja, umjetnica pretražuje vlastitu medijsku arhivu, pa intervenira u pronađene snimke, stvarajući nadrealističke prizore, koji simbolički ocrtavaju sedam dolina. Pored toga, slika ptice projicirana na zavjesu sa srebrnim resicama, podrum galerije vrlo uspješno pretvara u meditativni prostor za kontemplaciju. [9]
*Ivana Tkalčić, “Steady movement (one of forests, three of birds)”, 2020. / foto: Damir Žižić
*Gaisha Madanova, “In order to see birds, it is necessary to become a part of the silence. (Chapter 2)”, 2020. / foto: Damir Žižić
Rad Neže Knez Predictions of Reality dočekuje nas pred izložbenim prostorom, a iz njega nas i ispraća. Riječ je o seriji natpisa postavljenih na razna mjesta, pa tako i na odbačene gume za žvakanje koje se nalaze oko galerije. Natpisi su izdvojeni iz video dokumentacije njezinog ranijeg rada u kojem su djeca promišljala stroj koji će nam pomoći i napraviti bolji svijet. Potičući saginjanje do poda kako bismo pročitali poruku, Knez nas fizički podsjeća na nove oblike gledanja i promišljanja neposredne stvarnosti:
Imagine flying.
Imagine reaching the sky.
Imagine to be in many places at once.
Imagine to disappear.
Imagine exploding.
Imagine erasing yourself.
Imagine the impossible.
Imagine a moment of truth.
It is very possible that incredible things will happen.
*Neža Knez, “Predictions of Reality”, 2020. / foto: Damir Žižić
*foto: Damir Žižić
[1] Tohmé je članica međunarodnog savjetodavnog odbora WHW Akademije, zajedno s umjetnikom Davidom Maljkovićem, kustosicom i direktoricom Rijksakademie iz Amsterdama Emily Pethick te kustosicom Kathrin Rhomberg, predsjednicom Kontakt Art Kolekcije iz Beča.
[2] Iako Dante Buu nije sudjelovao u završnim aktivnostima, važno je spomenuti njegovu umjetničku praksu u kojoj kombinira fotografiju, tekst, video, vez i performans. U svojim djelima Buu istražuje granice privatnog i javnog, voajerističkog i participativnog. Pored toga, analizira tradicionalne rodne uloge i pripadajuće stereotipe, kao i sve fluidnije identitete u digitalno doba. Na siječanjskoj prezentaciji Buu je predstavio rad I do not want my lover to go to work (2018.).
[3] Deplijan izložbe Drei Tage bis zum Ende der Kunst, 27.05-15.06.2020., Zagreb: Galerija Nova
[4] Neža Knez, Izjava o radu Searching for a meaning, Deplijan izložbe Drei Tage bis zum Ende der Kunst, 27.05-15.06.2020., Zagreb: Galerija Nova
[5] Bianca Hisse, Izjava o radu Thanking you for your immediate attention, Deplijan izložbe Drei Tage bis zum Ende der Kunst, 27.05-15.06.2020., Zagreb: Galerija Nova
[6] Tin Dožić, Izjava o radu Less screen time, Deplijan izložbe Drei Tage bis zum Ende der Kunst, 27.05-15.06.2020., Zagreb: Galerija Nova
[7] Hrvatski prijevod Sande Hržić izdala je Planetopija 2019. godine.
[8] Deplijan izložbe Drei Tage bis zum Ende der Kunst, 27.05-15.06.2020., Zagreb: Galerija Nova
[9] Instalacija se nalazila u podrumu galerije i bilo ju je moguće vidjeti na vodstvima izložbom.
Autorica: Petra Šarin / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.
Fotografije: Damir Žižić
Zahvaljujemo WHW Akademiji na ustupljenim vizualnim materijalima
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2020.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
