Ne bismo trebali iz pukog respekta prema dugotrajnijim umjetničkim manifestacijama u zemlji negirati očito – Nagrada za hrvatsku suvremenu umjetnost T-HT@msu u osmoj je godini svoga postojanja svakako najzvučnije lokalno priznanje svoje vrste, a kolektivna izložba nominiranih natjecatelja možda je i najrelevantniji veliki presjek scene u uvjetima u kojima ona danas egzistira.
Dakako da je svaka selekcija poput ove rezultat spleta okolnosti, stvar trenutka i sastava žirija i da je još jučer ili već sutra mogla biti potpuno drugačija; a također je točno i da ova izložba, kao i bilo koji drugi postav salonskog tipa, može biti tek odgovarajući sukus izlagačke sezone čiji bi se najbolji momenti trebali događati od danas do sutra, odnosno u tekućem programu malih i velikih muzeja i galerija, ali i neformalnih prostora koji su u Zagrebu i Hrvatskoj tek u zametku.
Poneki prigovor među stručnom publikom i dan-danas se može čuti na račun sponzorstva privatne telekomunikacijske tvrtke nagradnom fondu izložbe, no suradnja između poduzetničkog sektora i (kulturno)umjetničkih institucija realnost je koja će se vjerojatno sve više širiti i postati standard. Veći je problem što ovakva i slične manifestacije u suštinski kreativni i inkluzivni fenomen poput umjetničkog stvaranja unose ozračje kompeticije u skladu s tržišnim određenjem društva; a opet, velika je i zasad nerješiva boljka lokalne umjetničke scene što je premala da bi razvijala održivo tržište umjetnina, stoga povremeni institucionalni i privatni natječaji pružaju rijetku priliku umjetnicima za otkup njihovih radova.
*M. Debeljuh – “Grad od čelika” / G. Akrap – “Otkazana narudžba”
Međutim, samo jedna zaista relevantna izložba aktualnih autora godišnje za središnju ustanovu u metropoli u području suvremene umjetnosti naprosto nije dovoljna, a MSU upravo zbog svoje krovne pozicije ima zadatak sasvim pomno osluškivati scenu i spremno reagirati na nove tokove, što se može postići agilnom i redovitijom komunikacijom s manjim i nezavisnim igračima. Ovako suvremene tendencije na T-HT@msu izložbi dobivaju svojevrsni izbor namijenjen širokoj publici, podcrtan pompoznim otvaranjem, što je u principu u redu, ali bi sve skupa bilo mnogo bolje kad bi dijalog između različitih slojeva publike (u koju se ubrajaju i umjetnici i kustosi) bio intenzivniji, svrsihodniji i pristupačniji prema onima koji za uživanje u suvremenim vizualnim umjetnostima (još) nemaju potrebna predznanja. Ključnom kulturnom ulaganju Hrvatskog Telekoma medijska pokrivenost je zajamčena i, kao i svake godine do sad, publike će jamačno biti. No, dojam na koncu svake anualne balade je taj da ovakav izložbeni format onoliko koliko umjetnicima daje u medijskom i financijskom smislu, toliko im i oduzima kada je riječ o lucidnoj i inovativnoj prezentaciji njihove umjetnosti, što trebaju potražiti negdje drugdje.
*Ž. Kipke – “Unyielding Look into the Future” / G. Škofić – “Crno”
Kao što smo već pisali , ovogodišnji žiri (iliti stručno povjerenstvo) u sastavu mr.sc. Snježana Pintarić (predsjednica, ravnateljica MSU-a i muzejska savjetnica), izv.prof.dr.sc. Leonida Kovač (Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb), prof. Peter Kogler (umjetnik i predavač na ALU Munchen), Igor Španjol (kustos, Moderna galerija, Ljubljana) i Leila Topić (kustosica MSU-a) među prijavljenima je odabrao 31 rad za predstavljanje na izložbi, a kao što je običaj bio i prethodnih godina, još je nekoliko umjetnika bilo pozvano da izlažu. Ove su godine to Lovro Artuković, Martina Kramer i Goran Škofić.
*D. Konjikušić – “Sveti ljudi”
Među odabranim radovima vidljivo dominira fotografija, što nije nimalo iznenađujuće ako se prisjetimo da je prošle godine na istom natječaju i izložbi prvu nagradu osvojila fotografkinja Sandra Vitaljić, a inače je prijašnjih godina trend prisutnosti fotografija na izložbi kontinuirano rastao. Sada se fotografijom predstavilo desetero umjetnika i umjetnica, i to ne samo profesionalnih fotografa, već i multimedijalnih autora koji su ovaj put odabrali fotografiju kao medij svoga rada.
To su Tanja Deman (Kolektivni narativi – projekt smo predstavili ovjde), Igor Ilić (Generacija Y – projekt smo predstavili ovjde), Davor Konjikušić (Sveti ljudi), Ana Opalić (Dom), Marina Paulenka (Drugi dom), Neven Petrović (Kulisa), Jasenko Rasol (Statist), Marko Vojnić (Braća), Borko Vukosav (Jezera) i Ino Zeljak (Izloženi – projekt smo predstavili ovdje).
*N. Petrović – “Kulisa”
Pored Lovre Artukovića, slike i crteže izložili su i Grgur Akrap (Otkazana narudžba), Sven Klobučar (Ceausescu), Ivica Malčić (Slavimo žive, a ne mrtve: hommage Mladenu Stilinoviću), Katarina Ivanišin Kardum (Still Landscapes Series III) i Janko Ivić (Izvod iz diplomskog rada). Zastupljena su i četiri video-rada, a među njima je “Šiljenje u kut” Predraga Pavića(projekt smo predstavili ovdje) zapravo i prostorna instalacija, dok “New Town Future Film” Ane Bilankov, “Toliko toga stane u jedan život” Borisa Cvjetanovića i “Grad od čelika” Matije Debeljuha ostaju svaki na svoj način u granicama ekrana, no međusobno ih zanimljivo povezuju motivi simultane erozije čovjekove izgrađene okoline i njegovog unutrašnjeg svijeta. Tu je i film Željka Kipkea “Unyielding Look into the Future”, intrigantan kolaž kadrova iz zlatnog doba Hollywooda, s posebnim naglaskom na film noir, te isječaka iz niza starijih autorovih filmova, koji zajedno čine fantazmagoričnu cijelinu na rubu mističnog i nadrealnog, pristup inače karakterističan za ovog umjetnika. Video-instalaciju izložila je i Tanja Vujasinović s “Neisporučenim neonima gospodina Lackovića”.
*K. Ivanišin Kardum – “Still Landscapes Series III”
U domeni “klasične”, tj. analogne prostorne instalacije izrazili su se Aleksandar Garbin (Od krumpira do stolne lampe), Vesna Rohaček i Dora Đurkesac (s radom Interval koji je bio premijerno izložen na festivalu Dan D 2014.), Miran Šabić (Kuća na uglu), Marko Tadić (Praznina), dok bi se i fotografski rad “Mein Kulturkampf” Jelene Lovrec mogao svrstati u ovu skupinu, budući da je riječ o fotografskom bilježenju niza site-specific instalacija u eksterijerima.
Također, već nekoliko puta izlagana skulptura “Stol s brdima” nagrađivanog kipara Igora Rufa zapravo je “asemblaž” različitih svakodnevnih predmeta s umjetnikovim originalnim intervencijama, dok “Autoportret” Nikole Vrljića, na tragu recentnih stilizacija Ivana Fijolića, ostaje u granicama tradicionalnije shvaćene skulpture. Plastičan rad “I” Mirne Pokorić slično se Rufovom Stolu s brdima poigrava s odbačenim artefaktima djetinjstva, ali za razliku od Rufa koji u imaginariju dječje pop-kulture pronalazi humorne, pa i satirične elemente, Mirna Pokorić od razorenih elemenata igračaka stvara mračne, uznemirujuće prostorne vizije.
Sabina Mikelić u radu Mula također je posegnula za metodom asemblaža, svezavši zajedno biljno korijenje u skulpturalnu formu. Naposljetku, na otvaranju izložbe u petak, 13. ožujka, debitant u MSU Niko Mihaljević izveo je performans Cruciverbia de Molli Templo II, čija se varijanta iz kućne radinosti nastavila “vrtiti” u postavu u formi videa na televizijskom ekranu iznad samog ulaza u prostor.
*I. Ruf – “Stol s brdima”
Pažljivom promatraču postava odmah će upasti u oči kontrast između glamurozne aure izložbe i monumentalnog prostora u kojem se održava, naspram tema kojima se uključeni autori bave, ali i načina na koje to čine. U mnogim je radovima očito veliko zanimanje za ono što je naizgled marginalno, gurnuto na stranu u kompetitivnom društvu u kojem je stjecanje profita jedina sveobuhvatna logika, a zapravo je riječ o relevantnim pitanjima na koja smo životno obavezni tražiti odgovore. Dakako, kod pojedinih umjetnika takva egzistencijalistička tematika zadobiva metafizičke konotacije, ali je nemali broj i onih (pogotovo fotografa i fotografkinja) koji uzroke spriječenosti rasta suvremenog čovjeka vide u objektivnim, da ne kažem materijalističkim društvenim uzrocima. S druge strane, suženost životnih mogućnosti u okruženju kakvo je hrvatsko na umjetnike, začudo, ne djeluje obeshrabrujuće, baš naprotiv – mnogi su se od njih pozabavili maltene mikroskopskim istraživanjem vlastite svakodnevnice, pružajući punu pozornost navodnim banalnostima koje se u njihovoj vizuri ukazuju gotovo kao svrha postojanja.
Recimo da su to dva pola među kojima se izloženi radovi granaju – od društvene margine do svakodnevnih banalnosti izgleda se nalazi neistraženi prostor koji utrka za novcem i moći još nije uspjela sasvim zaposjesti, a čak i ako jest, to se polje svejedno otkriva kao izvrsno područje refleksije u kojem se mogu efektno razotkrivati represivni društveni mehanizmi. Primjerice, tu je rad “Crno” Gorana Škofića koji se razvija u dvije video-realizacije, a obje se poigravaju s nestalnošću čovjekovog identiteta u prekarnim uvjetima življenja, gdje prilagodba globalnim radnim normama možda ponovno znači otuđeno postojanje kao u doba ranog kapitalizma. Blisko mu je Pavićevo “Šiljenje u kut” čija je središnja tema upravo rad u umjetnosti, aktivnost teško svodljiva na egzaktne procjene i statistiku proizvodnje posvećene brzini i efikasnosti, što Pavić ironizira apsurdnim i dugotrajnim šiljenjem olovaka, Sizifovim poslom koji mu na kraju video-zapisa dođe glave.
*N. Vrljić – “Autoportret” / D. Đurkesac i V. Rohaček – “Interval” / M. Kramer – “Penroseove zvijezde 3/5”
S druge strane, fotografi su se posvetili stiliziranim, ali izvanredno sugestivnim zapisima neposredne zbilje. Serije “Dom” Ane Opalić i “Drugi dom” Marine Paulenke izložene jedne pored druge doimaju se poput svjesnog diptiha, a promatrajući ih sve zajedno, u fotografijama iščitavamo mučnu atmosferu ambijenata u kojima su snimljene, i to bez ikakve identifikacije sa ljudskim likom, potpuno odsutnim. Ana Opalić na mnogo je lokacija u regiji snimala fragmente domova ljudi izravno pogođenih iskustvom rata i/ili izbjeglištva, dok je Marina Paulenka snimala interijere i eksterijere jedine hrvatske kaznionice za žene u Požegi. Fotografirane prostorije i predmeti nose teške biljege ljudske prisutnosti, a promišljene kompozicije i vješta upotreba svjetla kod Ane Opalić doprinose ugođaju nostalgije, izgubljenosti i čežnje. Marina Paulenka, pak, paradoksalnim fotografskim postupkom dočarava atmosferu rezigniranog sužanjskog života od danas do sutra, u kojoj je podjednak naglasak na toplim detaljima poput keksa za doručak i hladne neprolaznosti nadzora u tipiziranim skupnim spavaonicama.
*M. Paulenka – “Drugi dom”
*A. Opalić – “Dom”
Taj nemirni raskorak između zaštićenosti čovjekove intime u uskom životnom prostoru i njezine apsolutne izloženosti tijekom bilo kakve interakcije s drugim ljudima i društvenim silama jest, rekao bih, središnji lajtmotiv izložbe. Dobar primjer za to su “Izloženi” Ine Zeljaka, serija vrhunskih paparazzo portreta vozača u automobilima, koje je autor snimao prema principu “skrivene kamere”, vješto na njihovim licima bilježeći sve strahove, sumnje i nadanja koje nose sa sobom tijekom jutarnje vožnje u novi dan.
*I. Zeljak – “Izloženi”
I posjetitelj izložbe na neki je način uvučen u igru tih suptilnih odnosa kontrole i moći, tipičnih za digitalne medije koji su u postavu u definitivnoj većini. Što točno gledam? Kako to vidim? Kako to utječe na moje shvaćanje društvenih procesa kroz koje se svakodnevno krećem? Je li moja percepcija zaista samo moja ili je društveno uvjetovana i ako da, kako i koliko? Može li nas umjetnost na tom tragu emancipirati? Sve su to pitanja koja su ovom posjetitelju umjetnici ovaj put uspjeli postaviti, a divna ironija je u tome što potraga za odgovorima beziznimno vodi do pitanja održivosti ovakvih glomaznih i skupih izložbenih formata.
U svom osmom izdanju, izložba T-HT@msu još jednom je opravdala očekivanja, prvenstveno zbog prijeko potrebne doze samorefleksije za koju su zaslužni umjetnici spremni na eksperiment i rizik.
Fotografije: Maja Bosnić
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
