Nadolazeći Festival 25 FPS svrstava se uz bok najuglednijim europskim festivalima eksperimentalnog filma. Domaćoj će publici 13. godinu zaredom ponuditi presjek ponajboljih radova iz suvremene svjetske i domaće eksperimentalne produkcije u prostorima zagrebačkom Studentskog centra, gdje se tradicionalno održava od svojih začetaka. Festival organizira Udruga 25 FPS koja kontinuirano radi na promicanju inovativnog filmskog jezika i izvan festivalskog okruženja. Kino projekcije, radionice u području analognog filma, izdavaštvo – samo su neke od djelatnosti Udruge.
Festival će se održati od 28. rujna do 1. listopada, a o bogatom festivalskom programu, stanju u domaćoj eksperimentalnoj produkciji, suradnji sa Studentskim centrom te čarima filmske vrpce razgovarali smo sa selektoricama programa, Marinom Kožul i Sanjom Grbin.
*Marina Kožul i Sanja Grbin / foto: Nina Đurđević
► Ovogodišnji natjecateljski program nudi interesantan presjek starih i novih autora. Po kojim ste kriterijima selektirali filmove, kako diše ovogodišnja konkurencija te koje biste filmove posebno istaknuli i preporučili gledateljima?
Marina Kožul i Sanja Grbin: Kad oblikujemo natjecateljski program nikada ne polazimo od neke unaprijed određene teme već se ona ili češće one kristaliziraju na kraju selekcijskog procesa. Sam proces odabira radimo nas dvije zajedno s kolegom Mariom Kozinom, a počinjemo ga s gledanjem filmova već krajem veljače, čim zaprimimo prve prijave. Ono što nam je bilo zanimljivo zamijetiti ove godine jest povratak apstraktnog izraza nakon nekoliko godina sve jačeg uplitanja dokumentarističkog i esejističkog. Također tu je neiskorjenjivost estetike materijalnog filma, međutim kroz intervenciju digitalnih tehnologija, bilo korištenja lasera za manipulaciju 16-milimetarske vrpce ili izgradnje analogne mašine za manipulaciju digitalnog videa. Jako su nam uzbudljivi radovi koji se bave kompliciranim političkim temama, i to kroz radikalan, ponegdje minimalan pristup formi. U ovogodišnjem programu to su primjerice “Gumirani čelik” Lawrencea Abu Hamdana, “Foaje” Ismaila Bahrija ili “Drugi planet” Amira Yatziva. Zatim tu je analitičko, gotovo tragikomično istraživanje veza između čovjeka i kompjuterskog sučelja američke umjetnice Jesse McLean ili energičan spoj glazbe i buntovnog recitala mladog kolumbijskog redatelja Camila Restrepa te na kraju psihodelija, koja neumorno pršti iz američkog bazena.
► U konkurenciji se može primijetiti povratak autorima čije smo filmove imali prilike vidjeti na prošlim festivalskim izdanjima, primjerice Joost Rekveld, Peter Burr, Rainer Kohlberger, Fern Silva i drugi. Čini mi se da ste čak razvili tradiciju podržavanja pojedinih autora koji se iz godinu u godinu vraćaju na festival, što na neki način pridonosi stvaranju male festivalske zajednice. Vjerujem da to utječe i na samu publiku, koja će se zasigurno poželjeti vratiti na festival ako u programu pronađe svog favorita. Imate li na umu tu dimenziju pri selekciji filmova?
Marina Kožul i Sanja Grbin: Nemamo! Možda bismo čak zaključile da imamo nešto strože kriterije prema „povratnicima“, jer im radove neminovno promatramo i kroz kontinuitet njihovih prijašnjih, prikazanih i neprikazanih filmova. Ali nam je jako važno da se publika povezuje s pojedinim autorima, pamti ih i priziva uspoređujući njihove nove filmove sa starima, imajući svoje favorite. I baš tako treba biti, to je prava zajednica, i na taj se način gradi zajednica.
► Ovogodišnji program Expanded Cinema je u potpunosti u znaku celuloida i glazbe, ugostit ćete autore poput Karla Lemieuxa koji surađuje s bendom Godspeed You! Black Emperor, portugalskog filmaša Pedra Maiu koji dolazi u pratnji poznatog švedskog tehno dua SHXCXCHCXSH te filmski duo OJOBOCA. Možete li nam reći nešto više o tom programu?
Marina Kožul i Sanja Grbin: Expanded Cinema je uvijek sočan zalogaj, jer se radi o netipično zahtjevnim produkcijama, traženju i dovoženju kilograma i kilograma željeza, raznorazne opreme… Studentski je centar zaista inspirativna lokacija pa zato i često prvo polazimo od promišljanja sadržaja za veliko kino, za Francuski paviljon ili za Teatar &TD. Svaki od tih paviljona ima svoje prednosti, ali i mane, no ono što uspijevamo izvući iz njih jest sadržaj koji ne možemo na drugim zagrebačkim lokacijama niti zamisliti. Svi ti performansi su međusobno neusporedivi, jedinstvena su i neponovljiva iskustva koja se moraju osobno doživjeti, a birajući ih pokušavamo pronaći malu dozu „spektakularnosti“, da nam ostanu u želucu.
► U natjecateljskom programu su se našli filmovi čak tri domaća autora, bit će prikazani uradci Marka Meštrovića, Leone Kadijević te Davora Sanvincentija. Možete li nam reći nešto više o odabranim radovima te kako biste ih pozicionirale u odnosu na inozemne?
Marina Kožul i Sanja Grbin: Za hrvatske autore možemo reći da su svakako dio međunarodnih strujanja, a ove godine više nego prijašnjih bave se materijalnošću medija; kao da primjećujemo povratak „ručnom radu“. Oni nisu samo apstraktni filmovi, njihove nadogradnje su i dokumentarne, intimističke, esejističke. Karakteriziraju ih kombinirane tehnike, žanrovska labavost i zvuk kao slici ravnopravan segment ili polazište.
► Što mislite općenito o stanju u domaćoj eksperimentalnoj produkciji te posebno o radu Hrvatskog audiovizualnog centra? Kako se biraju članovi komisije za eksperimentalni film, i smatrate li da postojeći sustav selekcije i financiranja pridonosi kvalitetnoj produkciji?
Marina Kožul i Sanja Grbin: Na ovo pitanje možemo odgovoriti iz dvije perspektive – jedna je pozicije umjetničke savjetnice za eksperimentalni film sa završenim mandatom, a druga iz perspektive međunarodnog festivala s nešto širim uvidom u stanje stvari. Savjetnica bi rekla da je mali broj projekata koji se prijavljuju, a spadaju u kategoriju eksperimentalnog filma, ali i u odnosu na druge kategorije (dokumentarnu, igranu, animiranu). Sugerirala bi uvođenje mogućnosti razvoja projekta, jer bi više vremena uloženog u pripremu sigurno rezultiralo i razrađenijom natječajnom prijavom, a možda i produkcijski promišljenijim projektom. A međunarodna festivalska selektorica bi rekla da se financiraju dobri projekti, jer većina ima međunarodni život, cirkuliraju i po festivalima i muzejima, a ono što nedostaje je veći pristup u domaćem prikazivačkom kontekstu. U HAVC-u ne postoji komisija za eksperimentalni film, nego samo umjetnički savjetnici. Dosad se za eksperimentalni film birao jedan savjetnik na prijedlog ravnatelja, te ga imenuje Hrvatsko audiovizualno vijeće, koje na koncu odobrava predložene projekte umjetničkog savjetnika za sufinanciranje.
► Od svojih začetaka Festival 25 FPS je ostao jedini filmski festival koji se u cijelosti održava u prostorima Studentskog centra. Jeste li razmišljale o promjeni mjesta održavanja festivala i ako ne, zašto vam je bitno da se festival nastavi održavati u Studentskom centru?
Marina Kožul i Sanja Grbin: Smatramo da je Studentski centar neprocjenjiva zagrebačka lokacija i ponekad vježbamo imaginaciju pitajući se kako bi izgledala da se nalazi primjerice u Berlinu, Rotterdamu, Stockholmu, Kopenhagenu, Ljubljani… Baš zbog prostorne razvedenosti te paviljona koji su specifični, ali i činjenice da nam SC omogućuje različite tipove programa od klasične kinoprojekcije do kombinacije filmske instalacije ili performansa, ne znamo na kojoj bi drugoj zagrebačkoj lokaciji festival mogao funkcionirati. Mi bismo voljeli da su svi ti prostori opremljeni suvremenom tehnikom, specijaliziranim tehničkim kadrom, novom infrastrukturom, međutim, to su investicije i kulturne politike koje u našoj siromašnoj državi nisu moguće. Dovoljno prostrana projekcijska kabina, priključak za struju i potpuni mrak u kinu sve je što smo naučili zahtijevati u ovih trinaest godina, i da naše ambicije ne rastu.
► U zadnje vrijeme se dosta priča o financijskim problemima Studentskog centra koji je već dugi niz godina u sanacijskom procesu, a kulturna djelatnost se spominje kao jedna od problematičnih točaka kojoj uprava namjerava oduzeti status samostalne poslovne jedinice. Kakva je trenutno vaša suradnja sa Studentskim centrom? Jeste li imali problema s organizacijom s obzirom na novonastalu situaciju i da li ugrožena pozicija Kulture ujedno dovodi u pitanje odražavanje festivala u prostorima Studentskog centra?
Marina Kožul i Sanja Grbin: Od prvoga dana suradnje s Kulturom promjene imamo osjećaj da je kriza nepromjenjivo stanje Studentskog centra, da su stalno na meti i pokušava ih se diskreditirati usprkos tome što su programi koje rade kroz cijelu godinu dobro posjećeni, od kazališnih izvedbi, galerijskih izložbi do projekcija u napokon digitaliziranom MM centru. Naše festivalske pripreme odvijaju se isto kao i svake godine, a naravno da strahujemo što će biti ako se kulturna djelatnost SC-a ugasi, zato što je festival organski povezan s lokacijom. Ona je kulturni, arhitektonski kapital i baština grada i neshvatljiv nam je scenarij po kojem bi se kulturna djelatnost SC-a ugasila, rezultat čega bi na cjelokupnu kulturnu zajednicu bio razarajući.
*Marina Kožul / foto: Nina Đurđević
*Sanja Grbin / foto: Nina Đurđević
► S obzirom na to da je ulaz na sav festivalski program besplatan, održavanje festivala uvelike ovisi o financijskoj potpori institucija. Kako se trenutno financirate i da li uspijevate pokriti sve troškove organizacije festivala potporama koje dobivate?
Marina Kožul i Sanja Grbin: Kao i većina festivala financiramo se potporama HAVC-a, Gradskog ureda za kulturu, djelomično Ministarstva kulture i stranih kulturnih organizacija ili fondova. No ovo financiranje primarno je programsko i udruga operativno i organizacijski ne bi bila u stanju producirati festival niti opstati bez potpora Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva i Zaklade Kulture nova. No sve to čini krhku financijsku strukturu u kojoj se promjena u samo jednoj potpori osjeća tektonski.
► Unazad nekoliko godina svjedočimo porastu filmskih programa posvećenih eksperimentalnom filmu. Primjerice, u sklopu kulture SC-a imamo program Kratke slike te projekcije filmskog laba Klubvizija, u kinu Tuškanac održava se Kratki utorak, a tu je i Festival nevidljivog filma. Smatrate li da porast programa svjedoči i porastu interesa publike?
Marina Kožul i Sanja Grbin: Svi nabrojeni programi svakako doprinose razvoju publike i baš zato što ih je toliko, čini nam se da je i publike više i da je prijemčivija. Smatramo da je način na koji, primjerice, rade Kratke slike, producirajući tjedne programe koji se pomno osmišljavaju radi kontinuiteta tema i izgradnje programskog profila, pravi pristup bavljenju kratkim filmom. S druge strane, djelovanje Klubvizije kao filmskog laboratorija je živo čudo – to je jedini hrvatski lab koji je dio međunarodne mreže filmskih laboratorija čije znanje, resursi, usluge i vještine čuvaju bavljenje fotokemijskim filmom za čitavu zajednicu – od umjetnika do festivala i muzeja.
► Premda Hrvatska ima bogatu tradiciju eksperimentalnog filma, u sklopu sveučilišnog programa eksperimentalni film gotovo ne postoji. Tek se na ALU održavaju pojedini kolegiji u sklopu Animacije i novih medija, dok ADU još uvijek ne prepoznaje eksperimentalnu formu kao ravnopravnu igranoj i dokumentarnoj. Kako objašnjavate tu situaciju i koje su perspektive edukacije mlade generacije filmaša koja se želi baviti eksperimentalnim filmom?
Marina Kožul i Sanja Grbin: Mi nemamo odgovor na ovo pitanje. Čudno je da Akademija dramskih umjetnosti nema potrebu uključivati eksperimentalni film u svoje kolegije, jer je filmski rod koji postoji otkad postoji filmska umjetnost i zapravo u tom povijesnom kontekstu dio je konzervativnog kanona. Da ne spominjemo filmsku suvremenost, hibridizaciju rodova i žanrova, interakcije igranih, dokumentarnih, animiranih tehnika i postupaka. Ako se već ne može studirati kao predmet, bilo vi važno barem u jednom semestru da se pokaže nešto od eksperimentalnog filma, pa da mladi filmaši baš ne otkrivaju toplu vodu.
► Jedan ste od rijetkih festivala u Hrvatskoj koji podržava i projicira filmove na 35-mm pa čak i 16-mm formatu, čak štoviše, iz godinu u godinu barem polovicu festivalskog programa sačinjavaju filmovi rađeni na celuloidu. Zašto vam je bitno održavanje projekcija na analognim filmskim formatima?
Marina Kožul i Sanja Grbin: Pa to je nužnost! Dokle god filmaši rade s analognim filmom, naša dužnost je ne samo osigurati 16- i 35-milimetarsku projekciju, nego i njezin standard, jer nije dovoljno samo reći da radimo s filmom, treba ga moći i primjereno prikazati. Činilo se da će se s digitalizacijom sve promijeniti preko noći, postati jeftinije i dostupnije. No dogodilo se upravo suprotno. Sve je postalo skuplje, nestandardni konzumeristički video formati postaju standard, pa čak profesionalne distribucije ne inzistiraju na digitalnim kino paketima nego idu linijom manjeg otpora, jer tko to uopće primjećuje! Mozak nas gledatelja itekako sve percipira, bili mi toga svjesni ili ne. Previše je kompresije, a od organskog zrna još uvijek ne boli glava. Zato smo i smatrali da je važno što smo vidljivi članovi međunarodnih asocijacija za analogni film savefilm.org i filmprojection21.org.
► Čini mi se da je filmska vrpca od trenutka kada je digitalni format preuzeo primat ostala uglavnom u sferi eksperimentalnog filma, dok je u igranim i dokumentarnim formama postala izuzetak. To se možda ponajbolje vidi u djelovanju mreže filmskih laboratorija koju ste spomenuli, a čiji članovi su redom eksperimentalni autori. Poneki čak rad s filmskom vrpcom poistovjećuju s političkim, antikapitalističkim činom. Što mislite zašto je filmska vrpca interesantna eksperimentalnim autorima?
Marina Kožul i Sanja Grbin:Eksperimentalni filmaši uvijek će reći da je to zato što je to medij koji ima specifična svojstva s kojima žele raditi, a koja ne postoje u digitalnom mediju. Zrno, svjetlo, emulzija. Ručna manipulacija s nulama i jedinicama nije izvediva. Ovdje se uvijek sjetimo Farockijevih riječi kako rad s filmskom vrpcom kultivira posebnu vrstu usredotočenosti i mišljenja, a s digitalnom rijekom slika drugačiji je slučaj. Nama je interesantno kada filmaši istovremeno koriste oba medija, npr. snimaju i procesiraju analogno, montiraju i postproduciraju digitalno, kombinacije i mogućnosti su otvorene.
► I za kraj – što je za vas eksperimentalni film?
Marina Kožul i Sanja Grbin: Na ovom odgovoru odlučile smo se razdvojiti i testirati, jer definicije su individualne i svaki put drugačije. Evo i naša dva pristupa aktualna za rujan 2017:
Sanja Grbin: Kišobranski termin koji upućuje na čudne, nerazumljive filmove koje ipak nekako uspijevamo dohvatiti razumijevanjem. Audiovizualni ispadi koji se opiru ugodnom gledanju, glatko nas uvlače ili potpuno uranjaju. Pročistači percepcije i shvaćanja od kojih steže u mozgu i želucu. Pojačivači filmskog doživljaja, filmovi-duhovi čiji tragovi opsjedaju. Novonaučeni jezici zbog kojih poznati filmski jezici prestaju uzbuđivati. Utopije o stvaralačkoj slobodi i zajednici nepritisnutoj tržištem.
Marina Kožul: Svaki koji me uspije iznenaditi.
*Sanja Grbin i Marina Kožul i / foto: Nina Đurđević
Napisala Ejla Kovačević (sve tekstove ove autorice za Vizkultura.hr pročitajte na linku)
*Intervju prate službene fotografije s proteklih izdanja festivala 25 FPS. Zahvaljujemo ekipi iz 25 FPS na ustupljenim vizualnim materijalima
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji je sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC
