autori: Maja Lešnik i Veljko Marković
Prije nešto više od mjesec dana Venecijanski bijenale arhitekture je po 16. put otvorio svoja vrata. Poznato je da je Bijenale u Veneciji samo po sebi i sadržaju koji nudi manifestacija divovskih razmjera gdje ćete, ako želite u par dana vidjeti čitavo izložbu, prehodati dužinu maratona. Kada tome pridodate popratne sadržaje na otvorenju Bijenala, poput službenih otvorenja pojedinih paviljona, domjenke i partije izlagača te promocije knjiga ili manje popratne izložbe, postane vam jasno da je nemoguće taj dobro razrađeni plan na otvorenju provesti u djelo te da vam ne preostaje ništa drugo nego hrabro se prepustiti bujici koja će vas odnijeti u ovaj arhitektonski događaj godine. Što smo ipak uspjeli vidjeti, zapamtiti i zapisati, pročitajte u nastavku.
*Venecijanski bijenale – Giardini
Ovogodišnja tema koju su zadale irske kuratorice Yvonne Farrell i Shelley McNamara poznatije kao Grafton Architects, nakon Araveninih „izvještaja s prve crte bojišnice“ iz 2016., nosi više pacifistički naziv – „Freespace“. Kako objašnjavaju kuratorice, u arhitekturi postoji potencijal otkrivanja velikodušnih „poklona iznenađenja“ – elemenata koji nisu neophodni u specifičnoj situaciji, ali su uključeni u arhitekturu kako bi pridonijeli samoj kvaliteti prostora. To je sve ono dodatno što arhitektura može pružiti izvan okvira svoje iskonske funkcije, svaka misao koja dolazi nakon forme koja slijedi funkciju. Ova je tema pružila priliku za bezbrojne interpretacije, budući da pokriva vrlo široki spektar mogućnosti.
Dok su Arsenali i centralni paviljon u Giardinima, lokacije gdje izlažu arhitektonske prakse iz cijeloga svijeta izabrane od strane samih kuratorica/kuratora, po običaju poprilično arhitektonske, nacionalni su paviljoni u Giardinima na temu odgovorili ne samo na apstraktniji, nego i, u velikom broju slučajeva, izrazito minimalistički način. Vozeći slalom između izloženih crteža, maketa, instalacija, fotografija, filmova i komada namještaja u dupkom punim Arsenalima, naći ćete ne samo veliku količinu projekata nego i pregršt detalja i informacija. S druge strane, šetajući Giardinima u obilasku nacionalnih paviljona, uvijek postoji taj moment refleksije po izlasku iz jednog paviljona na putu ka drugome. Unutar samog paviljona uglavnom se obrađuje jedna tema, pa rješenja često rezultiraju i samo jednom instalacijom, koja zaokružuje dotičnu temu pa to nije iznimka niti ove godine.
*Britanski paviljon, Giardini
Međutim, Britanci su kroz svoj paviljon uspjeli postaviti ljestvicu još više. Oni su, naime, u svojoj izložbi naziva „Island“ temu „Freespace“ doslovno interpretirali kao prazni prostor. Tako ćete imati priliku prošetati potpuno ispražnjenim britanskim paviljonom, ogoljenih zidova, na kojima se primjećuju ostatci sastruganih tekstova i postera s prethodne izložbe. S vanjske strane paviljona postavljene su skele i stepenice, kojima se penje na terasu u razini krova paviljona, s koje se pruža pogled na cijele Giardine.
*Britanski paviljon, Giardini
Ovdje se svakog dana u četiri popodne služi čaj, a terasa postaje najviša „piazza“ u Veneciji. U sredini terase kupola paviljona se probija kroz skele, otkuda vidimo samo njezin vršak – motiv koji je reminiscencija na venecijansku Acqua Alta. Izvrtanje paviljona iznutra na van, motiv kupole koja tone i čeznutljiv pogled izdaleka na ostale paviljone i Veneciju, jasno oslovljavaju teme napuštanja, rekonstrukcije, izolacije te njihove trenutne političke situacije. Uzimajući u obzir prošlost, ova izložba gleda u budućnost i u optimističnom tonu nudi prilike za novi početak.
Mi smo optimistično okinuli par selfija i krenuli dalje, ali smo primijetili nekoliko Britanaca zacakljenih očiju kako kradom brišu suze. Iako im neće pomoći u razrješavanju političkih problema, ovaj je projekt Britancima donio i posebno priznanje žirija. Njihov se nastup nije zaustavio samo na izvedbi projekta – u idućih će šest mjeseci paviljon biti platforma za različite diskusije i performanse.
*Belgijski paviljon, Giardini
Ovakvo arhitektonsko razumijevanje slobode, u vidu minimalizma fizičkog prostora koji je otvoren za diskurs, nije bila samo ideja vodilja Britancima. Dok Grci također pozivaju na debate, oni se pak, kao osnivači institucije akademije, koncentriraju na temu (cjeloživotnog) učenja, obrazovanja i odgoja. U Belgijskom paviljonu pak nalazimo morsko plavu instalaciju sa stepenasto raspoređenim sjedećim platformama, koje pružaju jasnu aluziju na Europski parlament. Štoviše, belgijska izložba je naslovljena „Eurotopie“ želeći tako predstaviti novu utopijsku Europu u nastajanju. Posjetitelji paviljona mogu sa sobom kući ponijeti dnevnik putovanja kroz Eurotopiju, u kojemu je svako poglavlje napisano na drugom jeziku Europske Unije – rezultat je frustrirajući tekst koji bi nas valjda trebao podsjetiti što se dogodi ukoliko se posvađamo oko izgradnje babilonske kule.
*Francuski paviljon, Giardini
*Danski paviljon, Giardini / Turski paviljon, Arsenale (gore)
Paviljon Saudijske arabije, Nordijskih zemalja, Republike Koreje i Rumunjske (dole)
“Pobjednici” ovogodišnjeg bijenala su, ako to već niste znali, Švicarci, koji su Zlatnog lava dobili za najbolji nacionalni projekt. Svoj su ovogodišnji nastup i paviljon perfekcionistički razradili do najmanjeg detalja, kritizirajući trenutno stanje sveprisutno publiciranih stambenih interijera u zemlji, koji, predstavljeni kroz fotografije bez namještaja izgledaju potpuno generički. Okosnica njihove ideje je propisana minimalna visina etaže stambene gradnje u Švicarskoj (240 cm) i doslovna igra mjerilom. Krećući se paviljonom u jednom smjeru, naići ćete na te iste generičke interijere, ali ovoga će puta visine zidova i vrata te dimenzije kuhinjskih elemenata, pa čak i prekidača za rasvjetu i utičnica za struju, biti uvećane. U drugom smjeru od ulaza će ovi elementi biti umanjeni, pa ćete se tako morati provući kroz malena vrata kako bi izašli na terasu, dok u neke prostorije nije moguće niti ući. Ideja koja stoji iza ovog projekta vrlo je jednostavna, ali se svi dobro zabavljaju skačući u vis kako bi dosegli kvaku i otvorili vrata, ili se pak fotografirajući na kuhinjskim elementima koji se nalaze na visini od dva metra.
*Švicarski paviljon, Giardini
Teme kojima su se osvrnuli drugi nacionalni projekti su vrlo različite. Niz je paviljona naglasak koncepcije stavilo na samog čovjeka; Španjolska nam tako govori o mladim arhitektonskim praksama i studentima, Češka i Slovačka o stanovnicima gradova zaštićenih od strane UNESCO-a, koji su morali iseliti na periferiju zbog pretjeranog turizma, Rumunjska govori o slobodi u arhitekturi kroz djetinjstvo, igru i odrastanje, a SAD o stanovnicima i državljanstvu….
*Paviljon Češke i Slovačke, Giardini (gore)
Španjolski paviljon, Giardini, (dole)
Teme za razradu koncepata paviljona bili su i materijali, u doslovnom ili prenesenom smislu; nafta u Saudijskoj Arabiji koja je uzrokovala prebrzu konzumaciju slobodnog prostora, zatim nosive tekstilne strukture koje predlaže Danska, a zrak i voda kao dva osnovna elementa i njihov odnos s izgrađenim okolišom u paviljonu nordijskih zemalja. Neizbježne su bile teme prirode i ekologije koje kao rješenje predlaže Australija fotogeničnim projektom “Grasslands” te sam naš planet kojeg se dotakla Austrija instalacijom isječka zemljine sfere u mjerilu 1:50 000. Tema javnog prostor zaintrigirala je Madžare, i to njihov Liberty Bridge u Budimpešti, koji je na nekoliko mjeseci bio zatvoren za promet i spontano postao ne samo okupljalište građana nego i simbol slobode u Madžarskoj, ali i Luksemburžane, čiji se paviljon bavi alarmantnom činjenicom o tome kako je 92% površine njihove zemlje privatizirano.
*Australija (gore) i Austrija (dole), Giardini
Dok su svi spomenuti projekti nastali kao odgovor na zadanu temu, u većem se dijelu Arsenala i centralnom paviljonu u Giardinima nalaze prakse iz cijeloga svijeta, koje, po mišljenju kuratorica, svojim radom već ulaze u kategoriju „Freespacea“. Sa svakim ćete se projektom moći detaljnije upoznati, bilo da se radi o izvedenim arhitektonskim projektima ili idejnim studijama. Izdvojit ćemo energetski učinkovitu školu za djevojčice nedaleko Mumbaija mladog nizozemskog ureda Case Design, zatim Star Apartments arhitekta Michaela Maltzana – stambeni kompleks za beskućnike u Los Angelesu koji, osim što progušćuje postojeću urbanu strukturu, donosi i nove sadržaje za jačanje identiteta ove zajednice te Souto de Mourin projekt preobrazbe jedne farme u Portugalu u hotelski kompleks, koji je zaslužio Zlatnog lava za najbolji projekt. Među zapaženim radovima spomenut ćemo i projekt koji pokazuje sve izazove gradnje u zaštićenom području gdje rad strojevima nije dozvoljen; zaštitne nadstrešnice iznad izvora pitke vode Moya u nacionalnom parku u Kini norveškog studija Jensen&Skodvin te projekt koji je vjeran primjer (ne)mogućnosti gradnje u ekstremnim klimatskim uvjetima; centar za proučavanje ledenih fjordova “Conditions” na Grenlandu, danskog studija Dorte Mandrup.
*House for Contemporary Art – Francesca Torzo / Star Apartments – Michael Maltzan / Protective Roof over Moya Spring Water Source – JensenSkodvin / Conditions – Dorte Mandrup
Među projektima koje su kuratorice izabrale kao njihov odgovor na temu Freespace naići ćete i na apstraktnije radove, kao što je primjerice projekt „Wall“ studenata Riccarda Blumera – stroj koji neprestano proizvodi „zidove“ od sapunice ili pak instalacija australskog studija John Wardle Architects koji, citirajući D.H.Lawrencea koji o Australiji piše kao mjestu koje je smješteno „naopako i na kraju svijeta“, reinterpretira Palladijevu optičku iluziju ulične perspektive iz Teatra Olimpico. Projekt „This is not a shirt. This is a playground“ njemačke arhitektice Anne Heringer kritikom na današnje potrošačko društvo govori o uvjetima života i radu žena u tekstilnim tvornicama u Bangladešu, gdje je njihov freespace sveden na televizor u sobičku veličine 2×2 m, a zanimljiv je i rad „Magic Carpet“ Aires Mateusa, gdje morate gurnuti glavu u objekt koji odaje dojam Guliverovih putovanja na Marsu, da bi čuli muziku i ugledali samog Francisca Airesa Matiusa glavom i bradom, kako vam se smije i pokazuje na skrivenu ručicu koja instalaciji daje dimenziju muzičke kutije.
*Anna Heringer, Arsenali
Među izabranim projektima našli su se i oni koji na temu gledaju s nihilističkog stajališta, kao primjerice „Robin Hood Gardens: A Ruin in Riverse“ gdje je umjetnik Do Ho Suh filmom zabilježio tragični kraj i kontroverzno rušenje poznatog brutalističkog kompleksa socijalnog stanovanja Robin Hood Gardens u Londonu, arhitekata Alison i Peter Smithson. Film ne prikazuje samo presjek kroz zgradu i šarenilo interijera, koji su različiti koliko i socijalna struktura stanara, nego i presjek kroz slojeve grada koji doslovno i metaforički izjedaju ovu zgradu. Sačuvani su dijelovi pročelja preneseni u Veneciju i sklopljeni ispred Arsenala kako bi posjetitelji mogli iskusiti ideju „ulica u zraku“. U Arsenalima se nalazi i hrvatski paviljon o kojemu više možete pročitati ovdje.
*Robin hood Gardens – So Ho Suh, Arsenali
Ukoliko vam sve ovo nije dosta, diljem Venecije su razasuti paviljoni zemalja koje nemaju svoje mjesto u Giardinima ili Arsenalima. Tu bi svakako izdvojili nastup prvijenac Vatikana, koji je svoju izložbu pripremio na otočiću San Giorgio Maggiore udaljenom svega nekoliko minuta vožnje vaporettom od trga svetog Marka. Vatikan je pozvao 10 arhitekata da u zadanom opsegu 7×10 m izvedu svoje viđenje kapelice.
Iako vrlo predvidljivog zadatka, činjenica koja ovaj projekt čini hvale vrijednim jest da su kapele raspršene po vrtu iza crkve San Giorgio Maggiore, s pogledom na more te daleko od vreve grada. Sve su centrirane na neku središnju točku, oltar, koji nije ekskluzivan, nego poziva da se približite, zastanete, sjednete, osvrnete, i shvatite da usmjerava vaš pogled, ili prema nebu, ili prema moru. Ne moramo napominjati da je u kaosu otvaranja Bijenala u gradu inače pretrpanom turistima ovo bio jedan od najvećih, ako ne i najveći zen moment.
*Vatinski paviljon: Javier Corvolan (gore)
Smiljan Radić, detalj / Sean Godsell / Eduardo Souto de Moura (dolje)
*Vatinski paviljon: Ricardo Flores i Eva Prats
Iako je, kao što smo prije napomenuli, tema „Freespace“ omogućila raznoliki spektar interpretacija, moramo primijetiti kako se mali broj sudionika odlučio za oslovljavanje nekih relevantnih pitanja koja tište profesiju arhitekture danas. Usprkos uvjerenju Paola Baratte, predsjednika Venecijanskog bijenala, kako je Arhitektura „najpolitičkija“ od svih umjetnosti, njena relevantnost na ovome polju je samo malim dijelom prikazana u ovogodišnjem izdanju Bijenala. To nikako ne znači da umjetnost, ili arhitektura, ne mogu služiti kao ugoda oku ili hrana duhu. Naprotiv, mnogobrojne su instalacije svojim majstorstvom, ali i dovitljivošću i altruizmom podigle standarde, prouzročile „wow efekte“ i utabale put optimizmu, što, čitano između redaka, i jest bio krajnji cilj Yvonne Farrell i Shelley McNamare.
„Be not afeard; the isle is full of noises,
Sounds, and sweet airs, that give delight and hurt not.“
The Tempest, William Shakespeare (3.2)
Tekst i fotografije: Maja Lešnik i Veljko Marković
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
