Potaknuti nedavnom promocijom najnovijeg, četvrtog broja pomno grafički oblikovanog i diskurzivno osmišljenog svakog izdanja časopisa GSG – Časopisa za suvremena umjetnička i društvena zbivanja, u izdanju nekad inicijative Građanke svom gradu, potom umjetničke organizacije, a danas udruge GSG, razgovaramo s urednicama Ivom Kovač, Jelenom Androić i Lelom Vujanić. Inicijativa GSG iliti Građanke svom gradu pokrenuta je 2016. godine, a svoj naziv preuzela je sa zidne ploče koja se nalazi na početku i kraju Križanićeve ulice u Rijeci, odakle GSG danas djeluje kao udruga. Na toj zidnoj ploči stoji natpis Građani svom gradu / Rijeka 1983., a inicijativa ga je odabrala kao ideološku vodilju. Kao inicijativa, GSG je svoje napore usmjeravala k povezivanju građana i umjetničkih zajednica. Danas, s obzirom na karakter i sadržaj časopisa, teži djelovati i lokalno i globalno – odnosno, kako kaže Arjun Appadurai: glokalno. Velik dio aktivnosti inicijative usmjeren je ka gradnji, kako piše u prvom broju časopisa GSG, “jačih spona između građana/ki i protagonist(ic)a umjetničkih, kulturnih i edukativnih krugova Rijeke”. Inicijatorica časopisa je Iva Kovač, danas programska direktorica ljubljanskog festivala Mesto žensk, a njime je pokrenula diskurzivnu platformu za umjetničke programe koje je inicijativa proizvodila. Prvi broj se tako bavio queer feminizmom u kontekstu suradnje s Festivalom queer i feminističke kulture – Smoqua, drugi je govorio o kolektivnim praksama u umjetnosti, a treći koji urednički potpisuje zajedno sa Sanjom Horvatinčić bavio se postkolonijalnom nasljeđu na rubovima Europe. Četvrti broj čije su urednice Jelena Androić i Lela Vujanić bavi se pitanjem kulturne proizvodnje nakon iskustva projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture.
► Koliko ste uspjele u onome što ste si zacrtale u prvom broju časopisa – jačanju spona između građana i umjetničkih krugova Rijeke? Kako biste ocijenile neke druge inicijative i projekte koji su to pokušali ili pokušavaju: od kapitalnih projekata kao što Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture do onih manjeg obima kao što je Urbani separe? Drugim riječima, gdje je Rijeka danas kada je u pitanju sa svih strana toliko zazivana, a rijetko odazvana građanska participacija te je li upravo u njoj esencija kulturnog kapitala za kojim svi tragaju?
Lela Vujanić: Rijeka je tamo gdje je i ostatak kulturnog polja, pa rekla bih i svijeta – nikad više žamorenja o participaciji, nikad manje pravog razgovora i sudjelovanja. Nekoliko procesa, djelomično odvojenih, a djelomično preklapajućih, uzrok je tome: neoliberalne reforme koje kulturu i kulturne institucije smještaju u domenu industrije pa onda pred njih postavljaju i takve zahtjeve (broj prodanih karata, broj turističkih noćenja, itd.), a publiku koncipiraju prvenstveno kao potrošače; tu je zatim i rekonfiguracija gradova kao mjesta turističke potrošnje (ili ono što se Rijeci tek sprema – mjesta specifičnih vrsta potrošnje za elitne “jahtaške” skupine). Rijeka muku muči sa svim tim zamišljenim publikama i onim potrošačkim i onim participirajućim, kao i brojnim “baznim” problemima poput stalnog odljeva stanovništva, disfunkcionalnog javnog prijevoza, itd. Stvari su, kako se često kaže, kompleksne. Ipak, nije sve baš posve izgubljeno, spominjete Urbani separe i njihove Pozdrave iz riječkih kvartova čija sam stalna posjetiteljica i veliki fan, tu je i nedavno pokrenuta diskusijska grupa Drugog mora, novi portal u kulturi Art-kvart, živa LGBTIQ+ scena, novi književni klub. Sve nabrojane relativno su male inicijative i ne mogu se usporediti s grandioznim namjerama nekadašnjeg EPK-a, ali tu su, okupljaju i grade, a “zazivana građanska participacija” ovisit će o otvorenosti svih tih inicijativa za šire skupine stanovništva, kao i njihovoj djelomičnoj sinergiji i međusobnim preklapanjima.
Jelena Androić: Neovisno o časopisu, istina jest da je projekt Europske prijestolnice kulture na ovaj ili onaj način potakao u nekim poljima nastanak, a u nekima nastavak nečega što bismo mogli nazvati građanskom participacijom, iako je iz moje vizure više riječ o demokratizaciji kulture pa sad ona u nekim lighter izdanjima, koja uključuju i participativne prakse, dospijeva tamo gdje je nije bilo – u kvartove, parkove, na plaže. Zapravo se u ovom času u Rijeci može izdvojiti više inicijativa koje djeluju u tom polju, od kojih je udruga Urbani separe najvidljivija, definitivno je osvježenje, i u nekim dijelovima grada akcelerator je mikro ali ipak – promjena. Možda se naprosto događa pomak u načinu na koji sve veći broj ljudi želi provoditi svoje slobodno vrijeme ili imati neki odnos s prostorom u kojem stanuju, a da to nije samo onaj u četiri zida, spavaonički. S druge strane, to nije riječka specifičnost, slični se procesi već neko vrijeme događaju na “zapadu”.
Iva Kovač: Mislim da je prvi broj, koji je jače povezao niz organizacija koje su surađivale na pripremi queer feminističkog festivala Smoqua napravio velik korak u smjeru povezivanja na sceni. Doprinosio je održavanju i širenju postojećih interesnih zajednica. Nije djelovao u vakuumu niti je proizvodio neku apstraktnu društvenost iz ničega. Drugi broj je izašao malo prije službenog kraja mog porodiljnog pa je usprkos temi kolektivnih praksi kontekst njegovog nastanka onemogućio dinamičnu razmjenu tijekom samog procesa rada na broju. S kolegicom Milijanom Babić smo kasnije, kroz program umjetničke organizacije, neke od suradnji izvele i izvan formata časopisa, u gradu. A treći broj smo s ko-urednicom Sanjom Horvatinčić uređivale uglavnom tijekom karantene. Cijeli proces odradile smo telefonski i online, a susrele smo se tek na promociji u Rijeci 2021. godine. Na ravni uredničke suradnje mi je to bila jedan od uzbudljivijih suradnji uopće, ali ni tema, koja je u vrijeme iniciranja broja bila vrlo malo prisutna u lokalnom kontekstu, niti karantena, nisu u tom trenutku polučile previše lokalnih kontakata. To se sada mijenja i nekako je taj broj otvorio puno komunikacijskih kanala za koje mislim da će dugo rezonirati. A čini mi se da četvrti broj nakon EPK tematizira itekako goruću temu za Rijeku, ali i globalno i da stoga ima puno potencijala za povezivanje i dijalog.
► Treći broj bavi se horizontalnijim osnovama dekolonizacije, a u uvodu o post-jugoslavenskom prostoru govorite kao o “periferiji”, odnosno “poluperiferiji” – gdje se u tom slučaju nalazi centar? Nadalje, tragajući za osnovama de-kolonizacije, kao da nam izmiče nasljeđe antikolonijalizma, militantnog pokreta direktno usmjerenog k svrgavanju i kolonizatora i kolona (F. Fanon). Jugoslavija je pomagala antikolonijalne revolucije, o onoj u Alžiru ponešto i znamo, ali o revolucijama u Angoli, Gvineji, Mozambiku (za koje sada, zahvaljujući materijalima pronađenim u Filmskim novostima, znamo samo da je u njima Jugoslavija odigrala bitnu ulogu) – gotovo ništa. Tu stranu jugoslavenskog odnosa s Globalnim jugom nitko dosada nije spominjao, pa ni Jugoslavija sama se time nije previše hvalila, no otvoreno je osuđivala intervenciju u Čileu i svrgavanje Allendea. Upravo tim razdobljem, 1970-ima, bavi se jedan dio video-rada umjetničkog dua Doplgenger, kojeg prevodite u tiskanu formu. Riječ je, naime, o izvozu tehnologije u prijateljske zemlje Nesvrstanih. Dakle, prvo se izvozilo oružje (što je također tehnologija, nažalost) i filmska tehnologija, da bi se svrgnuo kolonizator i njegov kolon, potom se, kroz uvoz industrijske tehnologije, moguće stvarala nova klasa kolona. Kao, uostalom, tada i u jugoslavenskom društvu: tehnomenadžerska klasa, i sl. Klasna stratifikacija i racijalizacija idu ruku pod ruku. Zašto više ne govorimo o antikolonijalnom – nije li to ipak nasljeđe koje trebamo jednako tako kao i govor o racijalizaciji koji nam dolazi iz anglosaksonskih centara moći čiji vokabular se trudimo usvojiti?
Iva Kovač: Ustvari fokus broja nije isključivo na bivšoj Jugoslaviji. Kako u vrijeme pripreme broja sa Sanjom nismo nailazile na puno lokalnih (umjetničkih) istraživanja koja govore o teritoriju Jugoslavije, odlučile smo se za pokušaj stvaranja analogija s drugim (polu)periferijama (termin centar — poluperiferija — periferija po npr. Wallersteinu).
Osnovna premisa na kojoj smo sa Sanjom Horvatinčić polovicom 2019. godine započele rad na trećem broju GSG-a na temu dekolonizacije periferije ili poluperiferije (možda s razlogom do samog kraja nismo ujednačile terminologiju) bilo je zapažanje da u našem okruženju postoje dvije suprotstavljene pozicije kada govorimo o prostorima nekadašnje Jugoslavije i njihovom pozicioniranju unutar globalnih odnosa moći. Jedna pozicija govori o iznimnosti socijalističke Jugoslavije. Između ostaloga, i zato što su, rascjepkani između različitih imperija, njeni stanovnici u prošlosti bili u politički potčinjenim pozicijama. Na taj se sentiment najdirektnije referira i poznati citat Oskara Daviča kojeg u časopisu spominje Catherine Baker u intervjuu s Anom Sladojević, a kojeg prenosimo na naslovnicu broja kroz konturu oko samog naziva časopisa.
Druga je pozicija primarno sjevero-zapadnih jugoslavenskih republika, koje se identificiraju kao srednja Europa te kao branik Europe. Mislim da su obje pozicije važne za razumijevanje ostavštine Jugoslavije. U tom smislu i samo-percepciju Jugoslavije kao vođe pokreta Nesvrstanih treba razmatrati kroz prizmu identifikacije s Europom, Baker bi rekla s bjelačkošću.
Doplgengeri su odlično pokazali tu dihotomiju u svom radu. Prema zapadu smo izvozili neobrazovanu radnu snagu, a prema istoku tehnologiju. Je li se u tom procesu formirala jugoslavenska klasa kolona u nekom značajnijem obimu nismo istraživale, tako da ne mogu dati precizniji odgovor.
► Drugi broj časopisa otvarao se pitanjima prava na rad i dostojne naknade za taj rad. Ta pitanja stalno su aktualna, njima se vraćate i u četvrtom broju, a rješenja se tek naziru (nizozemska inicijativa koju opisuje Katja Praznik, ili pak struktura i organizacija SPID-a – Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela). Kakva su vaša iskustva iz drugih sredina (npr. Slovenije, gdje je Iva sada zaposlena kao programska direktorica) te koji su razlozi tog statusa quo kada su u pitanju statusi kulturnih radnika i radnica u Hrvatskoj? Također, primjećujete li u drugim sredinama bolju povezanost interesa radnika/ca u kulturi i radnika/ca u drugim sferama rada no što je to slučaj u Hrvatskoj?
Jelena Androić: Po meni, razlog statusa quo jest kulturna politika, tj. prije svega generalni odnos prema kulturi, njena smještenost u polju kompetitivnih silnica, drugih polja društvenosti, a kultura se u Hrvatskoj tu nalazi poprilično nisko. Mali budžet za kulturu, koji je odraz dužeg zanemarivanja značaja kulture unutar zemlje/zajednice (u hrvatskoj povijesti tu treba izuzeti period kad se ona koristila za mitologizaciju novonastale države), znači da su i sva pitanja vezana za produkciju i distribuciju u polju kulture od drugorazrednog značaja, osim ako ne isplivavaju u obliku afera (u osnovi, u službi clickbaitova), pretpostavki za neke druge projekte s nekim drugim ciljem (turizam, komercijalizacija, urbanizacija), za identitetske raskole, ili nešto peto. Samo pak pitanje pošteno plaćenog rada u kulturi može se usporediti s feminističkom borbom – ona traje dugo, svaka generacija koja je u nju uključena učinila je pomak, u sumi taj pomak opća javnost doživljava zdravo za gotovo, svaka nadolazeća generacija misli da kreće from scratch, a pred nama je još mnogo posla.
Iva Kovač: U Sloveniji se baš lani pokrenuo prvi sindikat u kulturi ZASUK, čije su članice osobe s različitim statusima (različitim tipovima /samo/zaposlenja), a još devedesetih godina osnovana je i udruga Asocijacija, svojevrsna zagovaračka platforma koja kao udruga štiti prava udruga i samozaposlenih osoba u kulturi. Asocijacija zastupa sektor nezavisne kulture, dok je ZASUK nedavno pristupio konfederaciji sindikata Glosa-Zasuk čime se povezao sa sindikatom Glosa čije su članice/ovi uglavnom radnice/ci u kulturi zaposlene/i u javnim institucijama, a povezivanjem postaje dio Saveza slobodnih sindikata Slovenije. Vjerujem da će ova platforma omogućiti i prepoznavanje specifičnih problema radnica/ka u javnom sektoru i samozaposlenih, kao i otkriti zajedničke interese. Što će iz toga izrasti, tek treba vidjeti.
Lela Vujanić: Ne bih nužno rekla da se radi o status quo, odnosno čini mi se da se stvari i u Hrvatskoj mijenjaju, prije svega zbog postojećih inicijativa – Platforme za radne uvjete u kulturi Za K.R.U.H., SPID-a, a tome svjedoče i minimalni ustupci Ministarstva kulture i medija RH (kao odgovor na prethodne zahtjeve Platforme), kao i nedavna tribina održana u MSU u Zagrebu u organizaciji udruge BLOK, na kojoj je bilo jasno da su kulturne radnice gnjevne i da se stvari moraju promijeniti. Za ovakve sistemske promjene jednostavno treba vremena, i institucijama da shvate da su aktivni dionici ovih procesa i politika, kao i sceni da se okupi i organizira. U drugim sredinama s boljom kulturnom infrastrukturom i dužim stažom u pitanjima kulturno-umjetničkog rada i poštenog plaćanja, stvari zaista jesu bolje, prvo što mi pada na pamet je mreža IG Kultur Österreich, koja je već izborila mnoga prava za svoje članove, organizacije i kulturne radnike/ice. Trenutačno mi ne pada na pamet niti jedan primjer koji bih sama dobro znala, a vezano za vaše pitanje bolje povezanosti interesa radnika/ca u kulturi i radnika/ca u drugim sferama rada. Valeria Graziano u svom tekstu navodi neke, poput kanadske Mreže temeljnog dohotka, zadruge La Murga iz Barcelone i talijanskog Instituta radikalne imaginacije koji svoje zahtjeve formuliraju ne kao zahtjeve nekog posebnog ceha kulturnog sektora, nego kao zahtjeve koji vrijede za cjelokupno stanovništvo.
► Riječi Krste Hegedušića – “Ako se građanska umjetnost uzimlje kao desna, postavlja se pitanje kako se spram nje odnosi lijeva umjetnost, kako glasi definicija umjetnosti četvrtog staleža?” – iz njegova eseja Problem umjetnosti kolektiva iz 1932. godine, a koji citiraju članice kolektiva BLOK koje su se bavile studijom slučaja kolektiva Zemlja, navode me na pitanje što za vas danas znači sintagma “lijeva umjetnost”? Biste li verificirali svoju praksu kao lijevu kulturnu praksu i kako se ona danas odnosi spram građanske, neoliberalne paradigme umjetničkog stvaranja, uvjetovanog odnosima na tržištu, ali i diktatima velikih festivala, bijenala i prestižnih institucija koje odlučuju koji su to umjetnici “veliki” i zaslužuju velike honorare, naspram onih “malih” umjetnika/ca (koje Gregory Shollette bez sarkazma sažima u sintagmu dark matter) s malim ili nikakvim honorarima? Naravno, u jednadžbu treba uvrstiti i činjenicu da su mecene tih institucija, kao što prokazuje Nan Goldin, često ljudi koji zarađuju, blago rečeno, na tuđoj nesreći…
Jelena Androić: Osobno, našu praksu bih verificirala kao lijevu, u smislu da zastupam stav da umjetnosti moraju pravo pristupa imati svi, i u proizvodnim procesima i u – recimo to tako – uživanju plodova umjetnosti. Kroz udrugu GSG ne forsiramo doduše da ona bude ko-kreatorska s onima koje Hegedušić naziva četvrtim staležom, odnosno najširim slojem (radništvom?), iako se i to ponekad dešava, više ili manje spontano. Budući da vjerujem da osobno jest politično, tako i od umjetnosti očekujem da bude politična. Honoriranje pak, u krugovima u kojima se osobno krećem, jest velik problem, ali iskreno, ispuštam tu perspektivu prestiža kad razmišljam o umjetnosti. Prestiž je daleko od mene.
Iva Kovač: Umjetničke prakse i prezentacijski modeli se i danas mogu sagledati kroz dihotomiju većeg fokusa na angažiranu društvenost u smislu aktivne kontribucije društvenim pokretima za jednakost (lijeva umjetnost) i umjetnosti čija se društvenost manifestira kroz potvrđivanje i perpetuiranje klasne razlike (građanska umjetnosti). Istovremeno relativna vertikalna povezanost umjetničkog polja omogućava da poneki umjetnički radovi i umjetnice mogu prelaziti iz jedne u drugu klasu što komplicira područje, ali mislim da je sagledavanje umjetnosti kroz fokus na rad put k većoj solidarizaciji unutar i izvan polja.
► Kako se nositi sa sve agresivnijom industrijalizacijom kulture koja se nameće kroz top-down sustave podrške umjetničkom i kulturnom radu i nametanje sintagme “kulturne industrije”, odnosno, kako u četvrtom broju pita Valerija Graziano, nadovezujući se na Benjamina – kako se nositi s time da upravo umjetnice i kulturni radnici igraju glavnu ulogu u “proizvodnji resursa za urbanizaciju, gentrifikaciju, turizam, audio-vizualnu industriju, za korporacije društvenih mreža, marketing itd.“?
Jelena Androić: Kulturne industrije naprosto su grana industrije. Odgovorne kulturne politike ne smiju ih miješati s kulturnom proizvodnjom koja nije “industrijska”, i u idealnom scenariju ima mjesta za oboje. Kulturna politika u RH po tom pitanju itekako luta, što je vjerojatno i jedna od posljedica relativno kasnog prelaska u kapitalizam tijekom kojeg (su) se nasilno že(lje)le izbrisati sve pozitivne kulturne politike socijalizma. Želi se da se prehranimo sami, da budemo samoodrživi (jer novca nema), što je nonsens ako se primjenjuje linearno na sve koji djeluju u polju umjetnosti i kulture; mnogi se u tom polju uopće ne nalaze iz razloga samoodržavanja, bar ne na način na koji to omogućuju kulturne i kreativne industrije.
Što se urbanizacije, gentrifikacije i turistifikacije tiče, nemam nikakvu drugu preporuku nego: imajmo ih na umu, budimo svjesne posljedica svog djelovanja. S time da, usko i lokalno, u Rijeci gentrifikaciju i urbanizaciju posredovanu kulturom u pravom smislu još uvijek ne poznajemo. Kao što još uvijek ne poznajemo ni spektakle koji se prvenstveno prave za turiste (možda bismo ih poznavali da projekt Europske prijestolnice kulture nije neslavno potopila korona). No, budući da je Rijeka upravo u fazi pojačanog ulaganja u turizam i zapravo rapidne turistifikacije, eto upozorenja svima u polju da promišljaju zašto (ne)što proizvode.
Lela Vujanić: Svi prodajemo svoj rad za nadnicu, za manje ili više problematične sustave naše i vaše eksploatacije. Ne očekujem od umjetnika/ica ništa gore ili bolje od bilo koga od nas. Valeria kaže kako umjetničko djelovanje, barem od osamdesetih godina prošlog stoljeća do danas, funkcionira kao model za organizaciju mnogih drugih nematerijalnih, afektivnih i prekarnih zanimanja i raznih oblika eksploatacije temeljene na učinkovitosti. Njen odgovor nije više, nego manje rada i to primarno kroz univerzalni temeljni dohodak. Ja također ne vidim nikakvo drugo suvislo rješenje osim javno financiranog masovnog nerada (hahaha). Odnosno, slijedeći Valeriju, javno financiranih osnovnih potreba za sve, što onda oslobođa naše vrijeme kako bi se posvetile urgentnijim zadacima koji su pred nama (zaustavljanje rata i okupacije, klima itd.)
► Dotaknimo pitanje recepcije. Časopis je dvojezičan (što je omogućila kanadska fondacija Musagetes). Kakva je recepcija časopisa i tko ga čita na engleskom?
Lela Vujanić: Časopis je od svojih početaka dvojezičan, primarno zato što ga je financirala kanadska fondacija Musagetes, koja je onda i objavljivala tekstve na engleskom na svojoj platformi artseverywhere.ca. S obzirom na općeniti nedostatak financiranja za tiskane časopise u kulturi, kao i dodatni obim rada (prevoditeljica, lektorica, urednica) i honoriranja tog rada, i same smo se pitale ima li smisla inzistirati na toj dvojezičnosti.
S obzirom da časopis izlazi jednom godišnje kao neka vrsta kritičkog readera koji okuplja i domaće i inozemne autorice i autore, mislim da ta dvojezičnost ima smisla. Ono što “šteka” je inozemna distribucija. Naime, brojeve smo po inozemstvu distribuirale isključivo privatnim vezama i kanalima, i to je nešto na čemu u budućnosti namjeravamo ozbiljnije poraditi. Također, dvojezičnost nam omogućava da komuniciramo s drugim sličnim časopisima i čitamo jedne druge (npr. Lazy Women koji preporučam i čitateljicama Vizkulture) ili da drugarica iz Riso & friends sada, dok ovo pišemo, časopis distribuira na Sit+Read Artbook Fairu u Temišvaru.
Općenito vezano za recepciju, časopis je nekako uspio pronaći svoj put do Beograda, Zagreba, Ljubljane, Helsinkija, a tekstovi, kako čujemo, uspijevaju premostiti jaz između teorije i prakse: istovremeno se citiraju i u naučnim časopisima i u kazališnim predstavama.
► Na kraju, vratimo se pitanju participacije. Naime, umjetnicama/ima koji se bave zajednicom logično se i često nameće pitanje: što je to zajednica? Kako vi definirate zajednicu svojih čitatelja? Osjećate li da je vaša uloga uvijek pomalo i prosvjetiteljska, smatrate li se, kao što kaže jedan od vaših sugovornika, kulturni radnik Sherif Rushdy, “učiteljima/cama za razvoj zajednice” i što je za vas “razvijena zajednica”?
Iva Kovač: Za sebe mogu reći da se nikako ne smatram učiteljicom za razvoj zajednice. Tijekom zadnjih godina imala sam prilike zaviriti u procese pedagoginja i drugih osoba osposobljenih za rad s ljudima i u tim sam se situacijama osjećala jako ponizno. Drugi broj GSG časopisa je povezivao različite perspektive “upotrebe” umjetnosti za pozitivne društvene promjene, a stručnjak za razvoj zajednica s riječkom adresom, Sherif Rushdy, u tekstu opisuje najrazličitije metode preuzete iz umjetničkog konteksta (a mogli bi reći i re-aproprirane od strane zajednice) za poticanje rješavanja konflikata u kontekstu projekata za društvenu pravednost. Rushdie temi pristupa iz drugog zornog kuta, pa iako su njegove reference često reference umjetničkih praksi poput Freiera i Kazališta potlačenih, njegov interes leži u analiziranju i praćenju metoda kojima se otvaraju i razrješavaju problematična pitanja kroz forme kazališta ili drugih umjetničkih područja. Djelovanje Sherifa Rushdy nema estetskih pretenzija.
Stvaranje nečega što bi se mogla nazvati zajednica dugačak je proces. Najaktivniji period djelovanja umjetničke organizacije GSG bio je prekratak, a ljudski i financijski resursi premali da bi neke od dugotrajnih procesa povezivanja mogle održavati. Danas, nakon prestanka financiranja Musagetesa, udruga GSG ima znatno manje resursa i rad sa zajednicama joj (stoga) nije ni fokus.
Otkako sam na Mestu žensk imam više praktičnog iskustva s onime što se zove rad sa zajednicama u umjetnosti. U kontekstu naših projekata to uglavnom znači suradnja s osobama koje u umjetničku produkciju dolaze iz ne-umjetničkog polja i često imaju komplementaran set znanja i vještina. U takvim situacijama događaju se uzbudljive dinamike na relaciji zajednica — organizacija iz kojih itekako učimo.
Odgovarajući na pitanje, razmišljam bi li točniji termin za socijalizaciju koju potiču organizacije koje djeluju u polju umjetnosti bio širenje scene, a ne stvaranje zajednice jer ipak govorimo o labilnim vezama. Opet na primjeru Mesta žensk, dio umjetničke publike postaju osobe najrazličitijih društvenih i ekonomskih pozadina koje se kroz naše posredovanje upoznaju međusobno i postaju dio scene. Sve se to može dekonstruirati i reći da je riječ o jako idealiziranoj i liberalnoj viziji različitosti. Ali kroz praksu osjećam da malim koracima dolazi do značajnih promjena koje treba aktivno stimulirati i održavati.
Jelena Androić: Smatram da su zajednice fluidni koncepti. Da svi mi paralelno pripadamo nizovima zajednica, više i manje stabilnih, formiranih oko različitih okosnica naših identiteta. Istina je ta da se udruga GSG, koja je sljednica umjetničke organizacije GSG, zajednicom manje bavi nego njena prethodnica, u čijem je samom imenu (Građanke svom gradu) grad već bio pretpostavka zajednice. Ni ja se stoga me osjećam nimalo prosvjetiteljski.
Čitatelji/ce časopisa vjerojatno se u zajednicu čitateljica časopisa smještaju ovisno o temi broja, odnosno, mislim da su teme kojima se časopis bavi “trans-zajedničarske”. A razvijena zajednica… je svaka zajednica koja više ne dvoji da to jest? Ima li strukturu i je li otporna na vrijeme, mislim da je manje važno.
Autorica: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
