Jedan od projekata koji je na nedavno održanom Danu D zapeo za oči međunarodnog žirija, pa su mu dodijelili drugu nagradu, koncept je sasvim drugačijeg vodiča po zagrebačkim ulicama nazvan „Zagreb – Streets, Art, Getting Lost“ čije su autorice Irena Frantal i Martina Kontošić.
Radi se o projektu koji je sadržajno vezan za Zagreb, ali njegov koncept posebnijeg upoznavanja grada lako bi se mogao primijeniti na bilo koju drugu urbanu sredinu. Neobična i dosta slobodna forma samog projekta i drugačiji pristup gradskom prostoru čine ovaj vodič jedinstvenim primjerom otvorene knjige koja o gradu priča spajajući umjetnosti, dizajn i inovativne dimenzije turizma. Umjesto doslovnog posredovanja povijesnih činjenica, klišeiziranih slika, imena i datuma, autorice vodiča u fokus stvaraju kretanje i usmjeravanje na određene punktove, ambijente i skrivene ili „off the road“ prizore za koje iz standardiziranih vodiča nećete saznati. Također, fokus je stavljen i na neupadljive i konstantno promjenjive, ali vrijedne primjere ulične umjetnosti sa zagrebačkih ulica kojih je u posljednjih par godina sve više.
Autorice ovog osebujnog vodiča čine idealan spoj kreativnih inderdisciplinarnih umova; Irena Frantal jedina je školovana umjetnica knjige u Hrvatskoj (MA Visual Arts (Book Arts) Camberwell College of Arts, UAL, London), a Martina Kontošić je povjesničarka umjetnosti s postdiplomskim iz menadžmenta turizma (Ekonomski fakultet u Zagrebu).
Što o svom vodiču kažu njegove autorice, osim glavne „krilatice“ vodiča koja glasi: „Getting lost in town is a way of getting closer to it and to us“, pročitajte u našem razgovoru s njima.
*Martina Kontošić i Irena Frantal (foto: Domagoj Kunić za Dan D)
Kako ste došle na ideju stvaranja ovakvog vodiča? Je li on na neki način generiran nezadovoljstvom trenutačne ponude vodiča, njihove unificiranosti i nepostojanja sličnog koncepta u ovoj niši ili možda primjerima iz inozemstva koji u Hrvatskoj ne postoje?
Martina: Još na postdiplomskom studiju menadžmenta turizma kao povjesničarka umjetnosti imala sam neodređenu ideju neuobičajenog vodiča kroz Zagreb koji bi izlazio iz postojećih okvira informiranja o gradu. Kada sam 2012. upoznala Irenu i kada smo o tome počele razgovarati, bilo mi je potpuno jasno kako želimo osmisliti vodič koji će istovremeno svojom formom biti umjetnička posveta gradu. Irenino obrazovanje i senzibilitet omogućili su upravo to. Naša želja nije konkurirati postojećim kvalitetnim publikacijama kao što su to Zagreb In Your Pocket ili Time Out, nego ponuditi novi koncept.
Irena: Što se tiče nekih pozitivnih primjera, recimo u Londonu postoje ture hodanja po određenim djelovima grada poznatim po uličnoj umjetnosti gdje se predstavljaju autori murala i njihova djela –možda je nešto takvo moguće u doglednoj budućnosti primijeniti na Zagreb.
Martina: Mislimo da potencijala ima i inicijativa „Goethe-Instituta“ u suradnji sa Sašom Šimpragom iz 2012. kada su bili organizirani obilasci zagrebačkih stuba, skrivenih dvorišta i parkova. Nažalost, često kvalitetne inicijative ostaju na razini jednokratnih projekata.
Koje su osnovne značajke vašeg koncepta?
Martina: Irenin koncept bio je voditi čitatelja kroz prostor knjige kao što raspored ulica vodi kroz gradski prostor. Postoje upute i sistem kretanja, ali i mogućnost da se i u gradu i u knjizi – izgubite.
I to je u redu jer naglašava važnost komunikacije s prostorom i ljudima koji su njegov dio. Zato i nismo uključivali imena kafića, restorana, dućana ili spomenika. Umjesto da ponudimo gotove podatke i već formirane stavove, nudimo jedan od načina kako samostalno upoznati grad. To je jedan od razloga što ciljana skupina nije ograničena samo na mlađu generaciju turista već i na lokalno stanovništvo spremno svome gradu pristupiti na nov način.
Smatrate li da je ovaj koncept primjenjiv i na druge (hrvatske) gradove, jeste li već razmišljale u tom smjeru?
Martina: S obzirom na potencijale ovakve forme vodiča, nadamo se kako je „Zagreb – Streets, Art, Getting Lost“ tek prvi iz serije vodiča kroz hrvatske gradove; model subjektivnog prepričavanja prostora ostao bi isti, a konačna knjiga bila bi oblikovana kretanjem kroz nove ulice, drugačiju povijest mjesta i prostorne specifičnosti. Time bi se pažnja čitatelja usmjerila ne samo na sadržaj, nego i na knjigu samu jer ovo nije samo projekt alternativnog vodiča, već podjednako i umjetničke knjige. Otvorena knjiga/ OpenBook je u ovom slučaju interpretacija knjige kao kompleksnog prostora, a ne samo kao umjetničkog objekta.
Kako mislite da danas turisti, ajmo reći oni između 25 i 35, zainteresirani za kulturno-umjetničku scenu Zagreba, doživljavaju i čitaju grad? Što im se u ovom kontekstu „navođenja“ nudi?
Martina: Na prvi pogled se čini kako se turisti gradom kreću u većim grupama vođeni standardnim rutama te kroz najveće muzejske zbirke. To i jest najbrži način primanja osnovnih povijesnih činjenica i informacija o baštini koja je po postojećim kriterijima izdvojena kao najvrjednija. Međutim, individualna putovanja su u porastu i turisti sve više žele priliku samostalnog istraživanja. U toj skupini emancipiranih uvijek se ističu oni mlađe generacije koji koriste prednosti couchsurfinga i odsjedanja u hostelima. I kao što hosteli u posljednje vrijeme postaju sve ambiciozniji u ponudi i dizajnu, tako i posredovanje informacija doživljava promjene. U prvom redu to se odnosi na viralnu komunikaciju i specijalizirane mobilne aplikacije. Ali i oni posreduju ono što je važno mladim ljudima: glazba i ugodno mjesto za opuštanje i druženje. Većina posjetitelja ne žele biti turisti i gosti nego se povezati s ljudima i na trenutak doživljavati grad kao lokalci. Upravo zato papirnati vodič kao medij mora ponuditi izazov sadržaja i forme, postati više od vodiča – ono što je Irena nazvala OpenBook, a ja slobodnim vodičem.
Zanimljiva mi je pretpostavka da vaš projekt ne služi samo turistima nego i građanima grada. Koliko mislite da je teško/lako i moguće ljude, koji već bezbroj godina žive u Zagrebu (ili bilo kojem drugom gradu), natjerati da ga sagledavaju iz novih perspektiva, zalaze u ulice u koje nikada nisu, otkrivaju nove stvari? Radite li to nekada i same – da se zaputite prolazima i putevima kojima nikad niste?
Irena: Meni se dogodilo da sam nakon tri godine izbivanja iz Zagreba razvila nove, svježe oči za grad. Postao mi je novi i začudo – vizualno jako provocirajući. To mi je bilo uzbudljivo. I baš u takvom stanju mi je Martina pristupila s ovom idejom. Potrebno je imati svježe oči za prostor da bi se otkrivalo i bivalo stalno zadivljen. Možda ovo naše upućivanje na određene punktove pomogne da se neke svježe oči otvore i zamijene one stare i umorne. Ja sam, recimo, osoba koja uvijek, kada dođe u novi grad, jednostavno dopusti da se izgubi, pustim da me ulice vuku i to mi je najbolji način otkrivanja grada. Nekako mi je to teže u mome rodnom gradu, ali nije nemoguće. Često je trenutak odluke da se krene neuobičajenim putem pomalo zastrašujući, ali kad se krene, često se otkrije mali dragulj – naravno: oči su tu važne.
Jeste li same radile na vizualnom oblikovanju vodiča? Koliko mislite da je on važan?
Martina: Irena je sama dizajnirala vodič. Od početka smo se razumjele i Irena je u potpunosti preuzela oblikovanje.
Irena: Sama njegova struktura je izuzetno važna jer on je rađen i kao bookart projekt. Knjiga se otkriva kao što se otkriva grad. Prolaženje kroz knjigu je simbolično i doslovno šetanje kroz grad i otkrivanje detalja, kao što se otkrivaju detalji u knjizi. Knjiga se konceptualno i vizualno razvijala kroz moje otkrivanje i promatranje grada. Jedna od ideja je i mijenjanje knjige „hodanjem“ kroz nju. Knjiga je na kraju te šetnje fizički izmijenjena kao što je i šetač.
U kojoj je fazi neka ozbiljnija produkcija samog vodiča, postoje li zainteresirani izdavači i koliko mislite da vam je pomogla promocija na Danu D?
Irena: Na žalost, ne vidim da je išta pomoglo.
Martina: Određeni medijski interes i čestitke ljudi, do čijeg mi je mišljenja stalo, trenutno su jedina opipljiva posljedica Dana D. Paradoks je kako postoje zainteresirani distributeri, ali ne i izdavači koji bi sudjelovali u financiranju prvog izdanja. To znači kako će vodič svoju šansu morati tražiti u financiranju iz državnih i međunarodnih fondova.
Kako gledate na domaću street-art scenu i njezinu prezentnost na ulicama, pratite li promjene i nestajanja iste, postoje li neki važni punktovi ili autori koje biste izdvojile?
Irena: Meni se čini da je scena sramežljiva i možda nedovoljno velikodušna, ali istina je i da postoji neobrazovanost i nerazumijevanje sugrađana zbog kojih je životni vijek zagrebačkog street-arta kratak. Pri tom mislim na male bisere koji se pojave tek na nekoliko dana ili sati te svojim nestankom postanu dio energetskih slojeva grada. Od zanimljivijih autora izdvojila bih OKO, Lonca, određene Artu-ditu portrete… Još uvijek se ponegdje mogu naći neki prastari crteži Puma 34 ili čak Filjija koji su mi uvijek zabavni te uvijek zastanem promotriti ih i pročitati te male „statemente“ Puminog tadašnjeg tijeka svijesti. Početak Zakmardijevih stuba bio je prostor divnog ogromnog murala spontano stvorenog tijekom godina, igrom slučajnosti, preklapanjem slojeva različitith energija i neizmjerno sam tužna da je sad pokopan pod slojem oker-žute boje.
Martina: I sami autori, koji odluče svoju umjetnost podijeliti s ulicom, prihvaćaju da ona ima rok trajanja. Ipak, voljela bih da i netko, čija funkcija nije očuvanje umjetnosti, kao što je to komunalna služba, pokaže kako s vremena na vrijeme prepoznaju te male nesebične umjetničke trenutke namijenjene svima.
Da vam sutra recimo dođe gost, couchsurfer ili rođak iz Kanade, koji je vaših godina i sličnih interesa, na koje gradske punktove biste ga poslali?
Irena: Uf… definitivno jedna šetnjica kroz Preradovićevu i poticanje ulazaka u prostore i pričanje s ljudima pa makar oni i ne bili razgovorljivi. Ja sam se osobno zasitila ustajalih galerijskih prostora s izlošcima neke kakve-takve umjetnosti. Sada mi je uzbudljivo u Zagrebu započinjati razgovore s npr. majstorima u knjigovežnicama ili šetačima pasa…
Martina: Nekoliko zanimljivih punktova ne znači ništa ako nisu dijelom uravnotežene atmosfere grada koja onda ostavlja trag na posjetitelju ili čini da se njegov stanovnik osjeća dobro i ispunjeno. U jednoj šetnji potezom od Svačićevog trga, Preradovićevom i Teslinom do Gajeve može se o hrvatskoj umjetnosti i dizajnu otkriti više nego da se cijeli dan provede u iščitavanju detaljnjih vodiča i obilazaka muzeja. Preradovićeva ulica je počela živjeti dizajnersko-umjetničkim životom cijelom svojom dužinom prirodno i nepretenciozno. U Teslinoj su za kulturnu povijest Zagreba važne „Galerija Nova“ i „Forum“. Iz sadržaja ponude neuobičajeno velikog broja knjižara na tako malom mjestu može se puno zaključiti o navikama građana. I naposljetku ovog koncentriranog poteza – knjigovežnica „Šoban“ s njihovim stoljetnim strojevima koji su još uvijek u pogonu i vlasnikom uvijek spremnim na razgovor.
Irena: Otkrivanje grada je otkrivanje njegove energije, a ona se neposredno osjeti na ulicama, kroz komunikaciju – tu spada i čitanje fasada. Ono što bih u budućnosti htjela vidjeti u Zagrebu su otvoreni ateljei gdje bi se energije i ideje razmjenjivale/dijelile te se time grad obogaćivao i davao svojim posjetiteljima. Možda su baš crteži na donjogradskim fasadama neki energetski embrio toga.
Sad malo o vama dvjema osobno. Irena, što točno znači „školovana umjetnica knjige“, što ti taj termin u domaćim okolnostima osigurava i kako iz takve perspektive gledaš na produkciju knjige u Hrvata iz aspekta vizualnog oblikovanja, grafičkog dizajna i likovnih kvaliteta knjiga (ili barem njihovih naslovnica). Ima li tu izdavača ili autora grafičkih riješenja koje bi izdvojila?
Irena: Taj termin znači da sam ozbiljno pristupila odluci da tu uličicu suvremene umjetnosti u potpunosti prisvojim kao svoj teritorij. To jest, otišla sam u London na UAL na masters iz Bookarta da dobijem samopuzdanje kao umjetnica koja uzima knjigu i svu simboliku i slojevitost pojma knjige da bi se izrazila. Taj mi termin apsolutno ništa ne osigurava (sretna sam što sam uspjela prenijeti svoju fasciniranost formom knjige svojim polaznicima BookArt Sesije). U svijetu koji fukcionira po principu „što glasniji, to vidljiviji“, moja autistična zaokupljenost stvaranjem artist’s books mi ne pomaže da si osiguram išta osim osobnog i umjetničkog zadovoljstva i ispunjenosti.
Ponekad primijetim pokoju knjigu koja me zaintrigira, ali ništa što bih htjela i mogla ovdje spomenuti. Mislim da ne postoji hrabrosti. Za iskorak. Za drugačije. Tu mislim na izdavače.
Ja jedva čekam da mi netko pristupi kao Martina riječima: „Ajmo napraviti nešto drugačije!“
Martina, tvoje obrazovanje zvuči kao idealna kombinacija za plasiranje ovakvog koncepta na tržište. Koliko misliš da je taj ekonomsko-menadžerski aspekt važan umjetnicima, dizajnerima i na kraju autorima knjiga u kontekstu plasmana na tržište i vidiš li u tome nekakav potencijal?
Martina: Ova obrazovna kombinacija čini se idealnom s obzirom na to koliko se u različitim nacionalnim i internacionalnim strategijama spominje interdisciplinarnost, boom kreativne industrije i kulturnog turizma. Od interdisciplinarnosti se u praksi zazire, kreativna industrija najviše se odnosi na IT sektor, glazbu i film, a kulturni turizam se svodi na zastarjelo posredovanje nekih općih mjesta hrvatske kulturne baštine. Proboji se događaju u provođenju pojedinačnih projekata i inicijativa od kojih se često odustaje neposredno nakon uspješnog početka; ne postoji stabilna primjenjiva višegodišnja strategija u koju bi se ambiciozniji projekti mogli uklopiti, a teško je nomadski živjeti od projekta do projekta.
Menadžeri su umjetnicima većinom potrebni kako bi im asistirali u administrativnom dijelu i kao posrednici prema kulturnim institucijama i/ili subjektima na tržištu. Umjetnik se mora baviti umjetnošću, ne rasipati svoju energiju i vrijeme za nešto za što nije školovan. Vjerujem kako timovi imaju šansu za uspjeh. Irena i ja se nalazimo u jednom novom području i tek treba vidjeti koliko uspješan naš tim može biti.
Pogledamo li na vašu ideju vodiča kao svojevrsnog autentičnog autorskog suvenira, kako vidiš tu nišu domaćeg tržišta, proizvoda koji mogu potencijalnom turistu komunicirati najbolje od domaće kreativnosti iz sfere likovnih umjetnosti i dizajna. Imaš li tu neke favorite ili primjere za pohvaliti?
Martina: Nadam se kako „Zagreb – Streets, Art, Getting Lost“ kao memorabilija može ravnopravno stati uz bok inovativnim, inteligentnim, vizualno i formom izazovnim produktima za turiste i za domaću publiku. Izuzetno mi se sviđa koncept koji su na svoje suvenire primijenili u Muzeju prekinutih veza – emotivno, a ipak profesionalno i pročišćeno. Ključ je pretpostavljam ostati dosljedan svojem senzibilitetu i biti fer prema ljudima s kojima surađuješ.
fotografije: Domagoj Kunić i Bojan Mrđenović
